- Autor/ica Gordan Duhaček
-
Objavljeno: 1. travnja 2015.
Obilježavanje Međunarodnog dana trans* vidljivosti (31. ožujka ) u Hrvatskoj se nažalost svelo samo na dijeljenje sličica preko društvenih mreža. No, spletom okolnosti ili možda pokušajem da se prigodno obradi ova tematika, Treći program Hrvatskog radija je u ponedjeljak, 30. ožujka svoju emisiju "Okrugli stol ponedjeljkom", emitiranu između 15:15 i 16 sati, posvetio temi "Rodni identiteti: biološki i društveni aspekti". Emisiju urednički potpisuje Bojan Munjin, dok je autorica i voditeljica Irena Radej Miličić.
Najava je pak glasila ovako: "Razgovarat ćemo o rodnim identitetima. Sugovornice u emisiji su prof. dr. Nataša Jokić Begić s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i dr. Jasenka Grujić Koračin, specijalistica ginekologije i porodništva. Nastojat ćemo osvijetliti ovaj složeni fenomen s više gledišta, ponajprije društvenog i prirodoslovnog, a razgovarat će se i o položaju transseksualnih osoba, pitanju prepoznavanja njihovih temeljnih prava, njihovoj integraciji u društvu te o perspektivama koje im nudi tehnološki razvoj medicinske struke." Njima je pridružena i lingvistkinja i etnologinja dr. sc. Vida Vukoja, koja se istaknula nizom kontroverznih stavova utemeljenih na katoličkim dogmama.
O trans* građanima Republike Hrvatske govori se kao o egzotičnim vrstama s Galapagosa
Cijela rasprava se pak vodila u stilu kao da se o trans* građanima Republike Hrvatske govori kao o egzotičnim vrstama s Galapagosa, neovisno o tome jesu li se gošće legitimirale kao podržavateljice ili protivnice trans* prava, ali još gore je što se nitko od odgovornih nije sjetio pozvati bar jednu trans* osobu da govori o tome kako je biti trans* u Hrvatskoj.
Možete li zamisliti, primjerice, emisiju o braniteljskoj populaciji u kojoj nema niti jednog branitelja? Ili da se govori o ženskim pravima, a da u studiju sjede isključivo muškarci? Na HRT-u je, doduše, sve moguće, ali je pitanje osnovne novinarske profesionalnosti pitati ljude kojih se određena tema najviše tiče što o njoj imaju za reći. Ili možda na Trećem programu Hrvatskog radija misle da trans* osobe nemaju što reći na temu "Rodni identiteti: biološki i društveni aspekti"? To opasno podsjeća na ono vrijeme kada bi se za prihvatljivo novinarsko obrađivanje teme homoseksualnosti i LGBT prava u studio pozvalo Vladimira Grudena, Aleksandra Štulhofera i obaveznog katoličkog svećenika, pa da oni kažu što misle o pederima i lezbama, bipsićima i trans* ljudima, kao da mi nemamo ništa reći o sebi samima.
Tko to više zna o "položaju transseksualnih osobau društvu" nego one same? Bude li se profesorice Jokić Begić, Grujić Koračin i Vukoja svaki dan kao trans* osobe u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj, jesu li ikad na vlastitoj koži osjetile homofobiju i transfobiju, je li se njima netko ismijavao na temu "jesu li muško ili žensko", je li njih netko proglašavao bolesnicama i poremećenima zbog toga što su trans*, je li njih netko pretukao zbog rodnog izražavanja ili seksualnog identiteta? Je li se itko s HR3 uopće sjetio pitati nekoga iz udruge TransAid ili nekoga drugoga iz trans* zajednice da gostuju na "Okruglom stolu ponedjeljkom" na temu transrodnosti?
Kako to da se nisu spominjale trans* osobe u Hrvatskoj?
U emisiji su se navodili tabloidni primjeri iz Belgije i Kanade, naravno negativno intonirani, spominjali su se ljudi koji se zovu Nathan Verhelst i Christopher Hambrook, što jest tendenciozno ali je legitimno, no kako to da se nisu spominjale trans* osobe u Hrvatskoj? Pa imaju i one svoja imena i prezimena, neki istupaju u javnosti, a postoji i udruga TransAid koja se primarno bavi tom tematikom.
Riječ je zapravo o primjeru institucionalne transfobije i novinarskoj neprofesionalnosti, što se na jednoj javnoj radioteleviziji ne bi smjelo događati. Naime, možda toga urednici emisije nisu svjesni, ali i trans* osobe plaćaju pretplatu, one u Hrvatskoj postoje, one su također građani/ke ovog društva. Trebalo bi se podrazumijevati da imaju pravo sudjelovati u javnim raspravama koje se izravno tiču njihovih života, iskustava, problema i želja, kao i političke borbe za svoja prava. Dapače, bilo bi poželjno da se ne uzima kao obaveza u svaku emisiju koja obrađuje trans* tematiku zovu samo psiholozi i popovi, koji mogu biti opcionalni gosti, dok je posve novinarski besmisleno i općenito diskriminirajuće izostavljati trans* ljude i aktiviste.
Hrvatska LGBT zajednica ne smije pristati na isključivanje
Pritom ne treba uopće zatvarati oči na prilično raširenu i odvratnu transfobiju u samoj LGBT zajednici, koja je još jedan primjer manjkave emancipacije hrvatskih pedera i lezbi, od kojih su neki spremni naše trans* sestre baciti pod kotače mrzitelja kako bi dobili nekakvu vrstu odobravanja od onih koji nas sve zajedno smatraju sotonistima i bolesnicima. To bi zapravo bila tema vrijedna intelektualne reputacije Trećeg programa HR-a, a ne ovo što se ponudilo u ponedjeljak.
Hrvatska LGBT zajednica nikako ne smije prihvatiti da nas se isključuje iz bilo koje rasprave koja se tiče baš nas, naših prava i naših života, jer se time odustaje od društvene (su)moći koju moramo imati u borbi za našu ravnopravnost.
A od Hrvatskog radija, napose Trećeg programa u ovom konkretnom slučaju, treba tražiti da se ubuduće ne ponavljaju takvi urednički propusti s vonjem diskriminacije. Kad se na javnom servisu priča o LGBT temama, onda tu uvijek mora biti mjesta i za LGBT sugovornike. Kako to očito nekima još nije jasno, treba im to otvoreno reći i govoriti sve dok ne shvate. Da citiram jedan od najpoznatijih aktivističkih slogana – silence = death.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.