Građane Hrvatske, osobito mlade generacije, ne zanima politika, skloni su relativizirati slobodu govora i medija, prava nacionalnih i drugih manjina, slobodu udruživanja i posebno pravo na azil. Imaju vrlo nisko povjerenje u političare, a u golemoj većini nisu voljni sudjelovati u političkim procesima i osobno nešto pokušati promijeniti, iako su politikom vrlo nezadovoljni, pokazalo je istraživanje koje su zajednički proveli Institut za društvena istraživanja i Inicijativa GOOD.

Također, nove generacije su danas konzervativnije od svojih roditelja, te pokazuju veću tendenciju veličanja nacije i u većem su broju religiozni. O razlozima ovakvoj apatiji i stavovima među mladima razgovarali smo s mr. sc. Mirkom Petrićem, višim predavačem na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru.

Koji su, po Vama, uzroci ovakve nezainteresiranosti među mladima?
– Općenito govoreći, čini mi se da postoje dva temeljna razloga nezainteresiranosti mladih: prvi je svakako aktualno stanje političkog života u zemlji i svijetu, koje ne ostavlja puno mjesta uvjerenju da se vlastitim djelovanjem nešto doista može promijeniti. Mladi se tu, iskoristit ću spoznaju kolegice Inge Tomić-Koludrović, ponašaju kao "racionalni akteri": ako im se čini da u politici nešto mogu promijeniti angažiraju se, ako se pak promjene čine teško mogućima dolazi do povlačenja i pasiviziranja. Tako su se, prema zaključku spomenute kolegice, mladi koji su u devedesetima bili politički pasivni angažirali prije izbora 2000. godine, kad im se činilo da su moguće stvarne promjene u društvu. Kasnije je, međutim, ponovno došlo do razočaranja i povlačenja s političke scene.

Mladi u dobi do 29 godina najjasnija su slika hrvatskoga tranzicijskog društva

Drugi razlog tiče se njihove vrlo slabe kompetentnosti u ovom području. Oni i one istinski ne razumiju što se događa u svijetu politike, ne poznaju temeljne pojmove u području i ne razumiju političke procese. Stoga uglavnom radije odbacuju ideju "politike" nego što pokušavaju razmisliti o tome zašto bi se vrijedilo njom baviti. Ovo odbacivanje, čini se, pritom jednako vrijedi za one kojima je u životu "dobro", pa ne vide potrebu za bavljenje širim društvom, kao ni za one koji su ogorčeni svojim životnim okolnostima, ali ne vide načina kako bi ih kroz političko djelovanje mogli promijeniti.

Najveća je odgovornost, čini mi se, na političarima, medijima i školi, kao i na predstavnicima Crkve, čijim stavovima se u hrvatskom medijskom prostoru posvećuje veća pozornost nego što se to čini u posve sekulariziranim europskim društvima

Želim li razmisliti o dubljim uzrocima ovakvog stanja, oni se sigurno uz globalne trendove mogu naći u autoritarnoj prošlosti ratnih i poratnih devedesetih godina, kao i korupcijom obilježenim razdobljem "kasne tranzicije". Međutim, ne valja smetnuti s uma ni ulogu socijalističkog nasljeđa u ovim procesima. Tranzicijski procesi došli su nakon gotovo pola stoljeća života hrvatskoga društva u poretku čiji su kanali upravljanja i odlučivanja bili znatno drukčiji od onih u europskim višestranačkim sustavima. Pad povjerenja u politiku bilježi se već duže vrijeme i u tzv. "starim" demokracijama. Nije ga stoga nelogično očekivati u onim zemljama u kojima su se politički akteri zapravo tek upoznavali s novim pravilima igre i u tom procesu odmah nailazili na razočarenja.

Čini mi se da je vjeronauk u školama samo simptom šireg društvenog pritiska na vrijednosti koje ne bi bile "konzervativne"

Mladi do 29 godina su dobna skupina koja je superiorno najmanje zainteresirana za politiku. Tek svakog petog politika prilično i puno zanima, nasuprot njih gotovo 50 posto među najstarijima. Kako objašnjavate ovaj trend?
– Mladi u dobi do 29 godina najjasnija su slika hrvatskoga tranzicijskog društva: njihova socijalizacija odvijala se upravo u tom društvu, pa oni i one najbolje izražavaju sve njegove prešutne pretpostavke. Već godinama u različitim istraživanjima primjećujem kako se dob onih spremnih na društveni angažman i pomoć drugim podiže: najprije su se htjeli angažirati oni i one starije od 40 godina, pa 45, sada je ta brojka očito došla iznad 50 godina. U svakom slučaju, zadnja generacija koja se sustavno htjela angažirati je ona socijalizirana osamdesetih godina prošlog stoljeća, u kasnom socijalističkom razdoblju. Veliko istraživanje mladih u bivšoj Jugoslaviji tada je pokazivalo rast tzv. "postmaterijalističkih" i ekoloških vrijednosti, te općenito porast vrijednosti mladih koje su konvergirale s vrijednostima u socijaldemokratskim zemljama Zapada.

Govori se često o utjecaju medija, no s obzirom na to što i koliko mladi od medija prate, meni se čini da najveću odgovornost za današnje stavove i vrijednosti mladih ipak ima škola

U tranziciji primat su ponovno preuzele vrijednosti "preživljavanja", a u posljednje vrijeme istaknuta je i briga samo za osobni interes, koja je više-manje globalni trend. Kad se takva orijentiranost na samoga sebe spoji s idejnim vakuumom tranzicijskog društva, proizvod je nezainteresiranost o kojoj govorite. Valja, međutim, napomenuti da okrenutost i posvećenost sebi nije pojava psihološke naravi, kako mediji ponekad sugeriraju, nego je riječ o strukturnom fenomenu povezanom s načinom na koji su ustrojena današnja "individualizirana društva".

Kao profesor i sociolog, primjećujete li apatiju među studentima?
– Predajem na Odjelu za sociologiju, a tu je studentska populacija ipak u nekoj mjeri drukčija od studentskog prosjeka. Istraživanja koja na razne teme povezane s mladima provodimo na Sveučilištu u Zadru, često kao završne ili diplomske radove, pokazuju da su studentice i studenti sociologije uvijek kritičniji od onih na odjelima na kojima se studiraju humanističke ili tehničke znanosti. No, unatoč tome, moram reći da primjećujem da s godinama zainteresiranost i volja za angažmanom sustavno opadaju.

Apatija i apolitičnost rastu

Primjerom rečeno, ako među studenticama i studentima koji studiraju već pet godina još ima onih koji čitaju dnevne novine ili listove poput "Zareza", među studenticama i studentima početnih godina studija takvih više nema. Nedavno sam u jednoj seminarskoj grupi kolegija koji se bavi odnosom medija i društva pitao studentice i studente čitaju li novine. Od devet nazočnih samo dvoje uopće uzima novine u ruke, jedna osoba pritom čita "24 sata", a jedna naizmjenično "Jutarnji" i "Večernji". Radio također slušaju samo dvije osobe, ali isključivo programe s pop-glazbom, televiziju osim sporadično zabavne programe ne gleda nitko, portali s vijestima također se rijetko čitaju. Svi su, međutim, na različitim društvenim mrežama i redovito razmjenjuju velike količine poruka koje se bave njihovim životima ili utilitarno koriste za razmjenu informacija vezanih uz studij. Ovakvo moje ad hoc raspitivanje ne dopušta, naravno, nikakve općenitije zaključke, međutim dolazi mi osobno kao potvrda trenda koji već duže uočavam. Dakle, da, osjećam da apatija i apolitičnost rastu i među studenticama i studentima kojima predajem. Zadnji veći studentski angažman i volja za političkim djelovanjem zabilježena je u vrijeme studentske blokade. Otad raste okrenutost sebi i samo svom neposrednom okruženju.

Mladi su danas konzervativniji od svojih roditelja. Pokazuju veću tendenciju veličanja nacije i u većem su broju religiozni. Što je, prema Vašem mišljenju, razlog tome?
– S obzirom na to da su mladi danas takvi kakvi ste ih opisali u svojim pitanjima, a da su im roditelji velikim dijelom rođeni u vremenima u kojima je još postojala prevlast spomenutih "postmaterijalističkih" vrijednosti, jasno je da se u rezultatima različitih istraživanja pokazuju konzervativnijim od njih. Budući da su ih u primarnoj socijalizaciji roditelji ipak izlagali vlastitim vrijednostima, čini se logičnim zaključiti da su za sadašnje iskazane vrijednosti i ponašanje mladih u najvećoj mjeri zaslužni sekundarna socijalizacija i drugi pritisci okruženja izvan obitelji, što naravno uključuje i utjecaj vršnjačkih grupa. Govori se često o utjecaju medija, no s obzirom na to što i koliko mladi od medija prate, meni se čini da najveću odgovornost za današnje stavove i vrijednosti mladih ipak ima škola.

Studenti s kojima sam razgovarao slabo prate medije ali su, međutim, na različitim društvenim mrežama i redovito razmjenjuju velike količine poruka koje se bave njihovim životima ili utilitarno koriste za razmjenu informacija vezanih uz studij

Nekad se govorilo da su mladi "prepušteni sami sebi", a danas je to doslovno tako

Sigurno je da današnji vrijednosni vakuum do mladih dolazi posredno i drugim kanalima, no škola čini mi se predstavlja njegov osobito pogubni koncentrat. Nije pritom riječ samo o loše sastavljenim nastavnim programima ili sadržajima koji se kroz njih prenose, nego i podatku da je tako važan sustav danas mjesto na kojem se pokazuju rezultati dugotrajne negativne selekcije nastavnog kadra do koje je, između ostaloga, došlo zbog "slabe države" i sustavnog degradiranja nastavničkog poziva u društvu. Također, u mnogim se školama ukidaju različiti oblici slobodnih aktivnosti koji su nekad bili besplatni i dostupni svima. Nekad se, pomalo metaforički, govorilo da su mladi "prepušteni sami sebi". Danas je to doslovno tako, a digitalni interaktivni mediji pritom dodatno intenziviraju međusobnu komunikaciju i pomažu ograđivanju svijeta mladih od šireg društva. Škola u kojoj provode velik dio svog vremena, takva kakva jest, počinje predstavljati antisvijet, koncentrat nepoželjnoga i suvišnoga.

Koliki je utjecaj vjeronauka u školama na konzervativne stavove mladih?
– Iskreno rečeno, ne znam, a mislim da ne zna pouzdano ni nitko drugi. Naime, koliki je točno "utjecaj" nečega na društveni život iznimno je teško istražiti i ovjeriti, što se uvijek iznova pokazuje u istraživanjima društvenih učinaka pojedinih medija. Na sličan je način teško odrediti koliki je utjecaj pojedinog školskog predmeta na stavove pojedine populacije. Sigurno je da rezultate istraživanja vrijednosti nije moguće jednoznačno povezati s nekim jasno ocrtanim uzrokom, "mladi" kao takvi nisu homogena populacija, postoji pitanje odloženog utjecaja, jer nametanje pojedinih sadržaja u određenoj dobi može uroditi i kontraefektom, da bi se kasnije neke vrijednosti ipak usvojile unatoč početnom protivljenju i slično.

Želim li razmisliti o dubljim uzrocima ovakvog stanja, oni se sigurno uz globalne trendove mogu naći u autoritarnoj prošlosti ratnih i poratnih devedesetih godina, kao i korupcijom obilježenim razdobljem "kasne tranzicije"

Ono što, međutim, sa sigurnošću možemo reći jest da stavove mladih, kao i drugih populacija, u velikoj mjeri povezani s trendovima i prioriteta "šireg društva", da se tako izrazim. U društvenoj klimi u kojoj postoji pritisak na to da se u školama održavaju satovi "vjeronauka" a ne "religijske kulture", u kojoj u školama nema "građanskog odgoja" i zbog kojeg se smanjila satnica likovnog odgoja da bi se otvorilo prostora za predmet kojem je mjesto u vjerskim zajednicama a ne javno financiranim školama, sigurno je da se vrijednosti mladih formiraju na drukčiji način nego u društvenim kontekstima koji imaju drukčije poredane prioritete. No, ponavljam, čini mi se da vjeronauk u školama samo simptom šireg društvenog pritiska na vrijednosti koje ne bi bile "konzervativne".

Prema jednom istraživanju čak 70 posto mladih ne bi dopustilo Romima da žive u Hrvatskoj, a više od 36 posto smatra homoseksualnost neprihvatljivom. Netolerantnost raste i prema Srbima. Primjerice, 1999. godine 22 posto mladih prihvatilo bi srpsku obitelj u susjedstvu, a 13 posto brak s partnerom srpske nacionalnosti, dok danas Srbe kao susjede prihvaća tek 15 posto, a kao bračnog partnera sedam posto mladih. Kako to komentirate, odnosno što je uzrok ovakve netolerancije?
– Moram napomenuti da je teško komentirati rezultate tuđih istraživanja, no postoci koje iznosite u svakom su slučaju zastrašujući, bez obzira na to na kakvom su uzorku i u kojem kontekstu rađeni. Sigurno je da u Hrvatskoj općenito rastu različiti oblici netolerantnosti prema bilo čemu što se može definirati kao "drugo" i drukčije od onoga kakve ispitanici doživljavaju same sebe. Ovakav je rast netolerantnosti u određenoj mjeri dio šireg europskog trenda, no nema sumnje da se odlikuje i nizom "lokalnih specifičnosti", da se tako izrazim, kad je riječ o meti netolerantnosti. Ne znam na kakvom su uzorku provedena istraživanja kojima su dobiveni podaci koje iznosite u svom pitanju. No, u anketnom ispitivanju koje sam s kolegicom Ingom Tomić-Koludrović i kolegom Ivanom Puzekom proveo 2013. na reprezentativnom uzorku stanovnika i stanovnica grada Splitu, pokazalo se da je socijalna distanca, mjerena odgovorom na pitanje "koju od sljedećih grupa ljudi ne biste voljeli imati za susjeda" gotovo zanemariva kad je riječ o ljudima druge nacionalnosti ili vjeroispovijesti, a izražena kad je riječ o "osobama zaraženim AIDS-om", "homoseksualcima" i "ljudima druge rase (crnci, Kinezi)".

Nedavno sam u jednoj seminarskoj grupi kolegija koji se bavi odnosom medija i društva pitao studentice i studente čitaju li novine. Od devet nazočnih samo dvoje uopće uzima novine u ruke, jedna osoba pritom čita "24 sata", a jedna naizmjenično "Jutarnji" i "Večernji". Radio također slušaju samo dvije osobe, ali isključivo programe s pop-glazbom

Najveća netolerantnost prema homoseksualcima i HIV-pozitivnima

Pritom je, u različitim dijelovima grada, od onih na glasu kao tolerantniji od onih koji su na glasu kao "zatucaniji", najveća netolerantnost prema "homoseksualcima" i HIV-pozitivnima, koje kao susjede ne bi željela imati približno četvrtina ispitanika. U Zagrebu, nakon što su u devedesetima bilježeni izrazi netolerantnosti prema "Hercegovcima" i drugim "dotepencima", u posljednje vrijeme – i to baš među mladima - bilježi se fizičko nasilje prema "tovarima", odnosno ljudima koje "odaje" naglasak tipičan za dalmatinski govor.

Tko je odgovoran za ovakvu netolerantnost među mladima?
– Različiti povijesni primjeri uče nas da se redoslijed meta netolerantnosti i nasilja može razmjerno brzo mijenjati, jer je između ostaloga povezan i s dnevnim političkim događajima i njihovim medijskim prikazima. Utoliko je veća odgovornost svih onih koji stvaraju javno mnijenje i imaju, bilo političkim bilo medijskim kanalima, priliku slati poruke javnosti. Najveća je odgovornost, čini mi se, na političarima, medijima i školi, kao i na predstavnicima Crkve, čijim stavovima se u hrvatskome medijskom prostoru posvećuje veća pozornost nego što se to čini u posve sekulariziranim europskim društvima. Iako mladi sami u većoj mjeri ne prate medije i "visoku politiku", različiti društveni pritisci izraženi u javnom prostoru ipak nađu načina doći do njih i stvoriti više ili manje tolerantan okvir u kojem onda i oni i one djeluju. Konačno, čini mi se važnim ne smetnuti s uma da su, ponekad u formalno-zakonskom a ponekad i u supstancijalnom smislu, u tranzicijskom razdoblju ostvareni i stanoviti napreci u odnosu na stanje kakvo je bilježeno u prethodnom, socijalističkom razdoblju. Usporedna istraživanja vrijednosti, koja je provodio Duško Sekulić, pokazala su primjerice da je u tranziciji došlo do opadanja "rodnog konzervativizma", odnosno da je on bio veći koncem osamdesetih nego što je to danas.

Za svoju se budućnost zapravo najviše moraju bojati mladi sami

Odgovorni su svi koji porukama u javnosti ne rade na povećanju tolerantnosti u društvu

Sličan "pomak prema modernosti" u vrijednostima žena u Hrvatskoj bilježi se i u istraživanju na reprezentativnom uzorku iz 2005. godine, koje je komentirala Inga Tomić-Koludrović. Isto tako, ne valja zaboraviti da je do 1977. godine u Hrvatskoj muška homoseksualnost bila kazneno djelo, dok je danas moguće sklopiti životno partnerstvo (koji se u svakodnevnoj medijskoj upotrebi označava kao "gej brak"). Kad je o konfesionalnoj identifikaciji riječ, Dinka Marinović Jerolimov na rezultatima različitih istraživanja pokazala je da je na području Grada Zagreba između 1968. i 1987. bilo došlo do opadanja konfesionalne identifikacije s 96% na 66% stanovnika, da bi 1999. bila zabilježena gotovo potpuna katolička konfesionalna identifikacija (tako se izjašnjavalo čak 92% stanovništva glavnog grada Hrvatske). Svim ovim želim zapravo poručiti da su u modernim društvima u razmjerno kratkim vremenskim razmacima moguće promjene stavova i vrijednosti koje bi teško bilo očekivati u tradicionalnim društvima, te da je time veća odgovornost svih onih koji porukama izraženim u javnosti ne rade u korist povećanju tolerantnosti u društvu.

Škola u kojoj provode velik dio svog vremena, takva kakva jest, počinje predstavljati antisvijet, koncentrat nepoželjnoga i suvišnoga

Što se od takve apatične i konzervativne generacije može očekivati, odnosno tko će onda biti nositelj promjena u zemlji?
– Od današnje generacije, to je sigurno, ne mogu se očekivati "revolucionarni" iskoraci. U jednom ranijem razgovoru bio sam rekao da se "narod koji ima ovakvu omladinu treba bojati za svoju budućnost", što je ponegdje naišlo na burne reakcije. Možda tom prigodom, pokušavajući slikovito opisati trendove, doista nisam izrazio dovoljno precizno. Naime, za svoju se budućnost zapravo najviše moraju bojati mladi sami. Sa sadašnjom postignutom prosječnom razinom svojih političkih, društvenih i poslovnih kompetencija, te stavovima i vrijednostima koje izražavaju, većina ih jednostavno nema šanse integrirati se u europski društveni i kulturni prostor kojeg je Hrvatska sada i službeni politički dio. Bilo kakve promjene u zemlji, neke negativne ekonomske kao i brojne pozitivne zakonske, u ovom trenutku diktira Europska unija. Međutim, odgovor na njih, ako zemlja želi biti uspješna, mora doći i "odozdo" ili kako se to kaže, "s terena".

Mlade treba bolje školovati i potom ih zadržati u zemlji

Zasad su odgovori Hrvatske u tom smislu, a osobito mladih u Hrvatskoj, vrlo skromni. Da bi se to promijenilo te da bi mladi mogli postati nositelji promjena ili bar dio promjena, bilo bi potrebno bolje ih školovati i zadržati ih potom u zemlji. S obzirom na neučinkovitost obrazovnog sustava i sve manje sredstava koja se u njega ulažu, danas smo nažalost u situaciji u kojoj "kulturne" i "društvene" kapitale potrebne za uspješno i tolerantno društvo mogu steći samo oni čiji roditelji mogu financirati njihov nastanak. To je nešto što bi se moralo promijeniti, ako se želi promijeniti današnja turobna slika mogućnosti koje stoje na raspolaganju mladima.

Je li to isključivo hrvatski trend, odnosno kakvo je stanje u ostalim europskim zemljama?
– Nažalost, u nekim važnim aspektima, kao što su nezainteresiranost za politiku ili okrenutost sebi, a također i povećana netolerantnost, nije riječ samo o hrvatskome trendu. Bernhard Heinzlmaier i Philipp Ikrath svoju su nedavnu knjigu o vrijednostima mladih na njemačkome govornom području u 21. stoljeću nazvali "Generacija Ego". Kod mladih u Njemačkoj i Austriji primjećuje sve veći izostanak bilo kakvog oblika socijalne solidarnosti i isključivu brigu za vlastiti interes. U različitim zemljama globalnog "Sjevera", da se tako izrazim, najveća nezainteresiranost za politiku bilježi se upravo kod mladih.

U Zagrebu, nakon što su u devedesetima bilježeni izrazi netolerantnosti prema "Hercegovcima" i drugim "dotepencima", u posljednje vrijeme – i to baš među mladima - bilježi se fizičko nasilje prema "tovarima", odnosno ljudima koje "odaje" naglasak tipičan za dalmatinski govor

Nedavna zapažena knjiga Jennifer M. Silve pokazala je da u SAD-u vertikalna društvena pokretljivost za mlade iz radničke klase gotovo uopće ne postoji, a da za neuspjeh pritom ne okrivljavaju šire društvo nego sami sebe i svoju navodnu nesposobnost. Na "globalnom" pa i "europskom Jugu" zbog visoke nezaposlenosti i teških životnih uvjeta mladih, bilježi se veći interes za politikom i veći prosvjedni potencijal, međutim i ondje su, čini se, u prvom planu konkretni problemi i način za vlastiti izlazak iz njih. Ipak, stanje kakvo je danas ne može potrajati vječno. Što skoriji i što snažniji pokušaj iskoraka iz njega bude, to će već u skoroj budućnosti biti veće koristi ne samo za mlade nego i za cijelo društvo u Hrvatskoj. Vidjet ćemo, već razmjerno skoro, u kolikoj će se mjeri bar politički najsvjesniji i najartikuliraniji među mladima uspjeti uključiti u ovaj proces.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Komentari  

0 # Nik Ola 2015-04-28 12:38
Pazi ovo "pokazuju veću tendenciju veličanja nacije i u većem su broju religiozni, za što su osim roditelja *krivi* škola i društvo" (copy paste s monitor.hr).
Stvarno mi nije jasno što autor misli da ću zaključiti o njegovoj stručnosti kad konstatira da su "roditelji krivi jer su im djeca religiozna". Kad vidim sto su napravili Hrvatskoj danasnji politicari i SDPa i HDZa (djeca NEreligioznih roditelja) onda shvatim da ni sociolozi nisu nesto bolji.

Pozdrav Nikola
Odgovori | Report to administrator
+1 # koksara 2015-04-28 19:10
multikulti je mrtav - A. Merkel. a crkvu mrze jer ju poistovjećuju s kulturnom hegemonijom buržuja koja eto spriječava marksizam world wide.
Odgovori | Report to administrator

Vezane teme

Nema vezanih tema uz ovaj članak.


Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.