Kad govorimo o borbi za prava LGBT osoba, sve aktivističke priče nerijetko su nalik jedna drugoj, a magazin BH Dani je kako bi javnosti približio aktivistice i aktiviste te otkrio kolika je 'cijena' aktivizma u Bosni i Hercegovini objavio razgovor s nekima od njih. Priče su objavljene u njihovom tiskanom izdanju, a prenosi portal lgbt.ba.

Pred vama su iskustva Lejle Huremović iz Sarajevskog otvorenog centra, Danila Jovnovića iz Udruženja Okvir-Sarajevo i Jasenka Suljetovića iz Banjalučkog udruženja queer aktivista – B.U.K.A.

Govoreći o tome zašto se bave aktivizmom i u kojem su to životnom trenutku odlučili/e kako im život neće biti samo borba za vlastitu udobnost već za boljitak šire zajednice, Lejla je ispričala kako vjeruje da aktivizam uglavnom kreće od "osobnog nezadovoljstva postojećim stanjem u životu, određenim situacijama koje čine težim svakodnevni život i onim trenutkom kad ne želimo pristati na to stanje već tražimo način da se aktiviramo i svojim akcijama pokušamo nešto promijeniti".

"Našem je društvu od LGBT osoba prihvatljivije čak i nasilje i alkoholizam"

Danilo je ispričao kako je za njegov aktivizam bio presudan Queer Sarajevo festival 2008. godine gdje je postao dio radnog tima Udruženja Okvir: "Tu sam po prvi put upoznao drugačije i podržavajuće okruženje koje počiva na konstantnom propitivanju i građenju, kako na individualnom tako i kolektivnom nivou".

Za Jasenkov aktivizam najbitnije su bile životne okolnosti, jer odrastao je uz oca alkoholičara, koji je bio sklon nasilju, čije ispade obitelj ni okolina nisu osuđivali, a on sam je prilično rano shvatio da je gej no zbog osuđujuće okoline se dugo dvoumio oko autanja. Nakon što je majci rekao sve o tome, javio se u jednu TV emisiju u kojoj je bilo riječi o LGBT populaciji i predstavio se imenom i prezimenom: "Pričao sam o potrebi da postoje LGBT udruženja i u drugim gradovima BiH. Dosta ljudi me prepoznalo i reakcije su bile različite, ali su većinom bile osuđujuće i tada sam vidio koliko je društvo licemjerno". U njemu se probudio revolt zbog toga što ga društvo osuđuje jer nije želio skrivati svoj identitet, dok je s druge strane alkoholizam i nasilje prolazilo bez osude: "To je rezultiralo time što sam krenuo otvoreno ispoljavati svoj identitet i testirati granice do kojih mogu ići", ispričao je Jasenko.

Govoreći o tome kako okolina prihvaća njihov aktivizam, svo troje ističe kako se uglavnom kreću među prijateljima i istomišljenicima, pa zbog toga nema nekih neugodnih iskustava. Lejla ističe kako "aktivizam svakako nije udobnost, pogotovo kod nas. Ima svoje prednosti, satisfakciju, ali i svoju cijenu", a Jasenko je rekao da je javni prostor u BiH ipak namijenjen "heteroseksualnim muškarcima (i onima koji glume da to jesu) koji naravno pripadaju jednoj od tri dominantne nacionalne skupine", te dodaje: "LGBT osobe i žene, nemaju problema u društvu dok god ostaju ili u ormaru ili u kuhinji. Onog trenutka kad se izađe iz tih domena sve je provokacija i sve je nepotrebno".

Državne institucije su ustrajne u šutnji o LGBT i pravima žena

Na pitanje jesu li se već naviknuli/e na neprimjerene reakcije i govor mržnje nakon svakog javnog nastupa koji je posvećen promociji LGBT prava, Lejla kaže kako je "svjesna da promjena ne može doći preko noći, pogotovo ne u široj javnosti", no vjeruje kako i njezini javni nastupi dovode do promjena i zbog toga će i dalje javno govoriti. Smeta je količina mržnje i ogroman broj negativnih komentara po društvenim mrežama nakon nekih njezinih javnih nastupa, no s druge strane smatra da i to pomaže vidljivosti koja u konačnici vodi do promjena.

Danilo podsjeća kako govor mržnje kao i zločin iz mržnje zakon u Federaciji BiH ne prepoznaje kao kazneno djelo, pa vjeruje kako i to potiče i odžava trenutnu situaciju takvom kakva jest. Kaže da su najgori fizički napadi zbog čega je "potrebna velika hrabrost svakoj LGBT*IQA osobi da bude ono što je. Diskriminacija i strah od nasilja su neki od najvećih izazova za svaku i svakog od nas".

Jasenko je također već naviknut na veliku količinu negativnosti u javnosti i medijima, no kaže da obraća pozornost tek kod ozbiljnih prijetnji, te dodaje kako mu nije bilo iznenađujuće ni kad je nakon Povorke ponosa u Beogradu morao napustiti Banja Luku, te dodaje: "Ono što je obeshrabrujuće jest ustrajna šutnja državnih i entitetskih institucija ne samo o LGBT ljudskim pravima već i o pravima žena". Kaže kako se u reakcije vjerskih institucija u BiH "nikad ne razočara s obzirom da predstavnici vjerskih institucija s vremenom samo promjene neprijatelje njihove vjere. Prije 50 godina su to bili komunisti, prije 20 godina su to bili muslimani/Hrvati/Srbi, a sad su neprijatelji LGBT osobe", kaže Jasenko.

"Cijenu prije svega plaćaju naša tijela zbog neprospavanih noći i straha od nasilja"

Svo troje ističu kako je aktivizam njihov način života, a rezultati i želja za promjenom na bolje u društvu su im najveći motivi za daljnju borbu. Govoreći završno o tome kolika je 'cijena' aktivizma u Bosni i Hercegovini, Lejla kaže kako ponekad mora paziti "kojim ulicama se kreće".

"Ponekad velika vidljivost u medijima doprinese tome da se moram vratiti korak nazad i povući se, dok se strasti fašista ne smire. Ili paziti kojim ulicama, gdje i kad se krećem. Malo je Sarajevo, ljudi te na ulici prepoznaju. Sreća je da dosad nisam imala puno negativnih iskustava. Ali je užasan osjećaj kad osjetiš ograničenost kretanja u 'slobodnoj' državi. To je recimo ponekad cijena mog aktivizma. Ali s druge strane, aktivizam mi je omogućio da ne gledam kroz ružičaste naočale, da ne okrećem pogled kad vidim nepravdu i da odgovaram na istu što je osobna satisfakcija", poručuje.

Danilo je kroz rad i osobni rast u Udruženju Okvir naučio kako "cijenu prije svega plaćaju naša tijela, upravo s tom sviješću se najteže nosim". Jasenko ističe "brojne neprospavane noći , uvijek prisutan strah od napada i nasilja i konstantno vaganje i analiziranje svega što ćete reći", no vjeruje kako su svi koji se bave aktivizmom svjesni tih posljedica "ali da znaju da društvo ne treba tako funkcionirati i to je ono što nas sve tjera dalje".