U Berlinu se Povorka ponosa zove Christopher Street Day Parade (skraćeno: CSD), što je direktna referenca na 1969. godinu i tada pokrenutu pobunu u Stonewall Innu, legendarnom gej baru u New Yorku koji se nalazio u ulici Christopher i iz kojeg je, mutatis mutandis, proizašao suvremeni pokret za LGBT ravnopravnost.

Ove godine se CSD održao 27. lipnja, po 37. put, a prajdovska se atmosfera mogla osjetiti u gradu već nekoliko dana prije, između ostalog i po brojnim zastavama duginih boja koje je gradska uprava izvjesila na službene jarbole, uz one europske, njemačke i berlinske. Prosvjedno-partijanerska Povorka je kretala u 12:30 s Kurfürstendamma, a završila je na Branderburškim vratima nekoliko sati kasnije. Kako mi se nije dalo hodati cijelu rutu, odlučio sam propustiti prvu trećinu i priključiti se na Nollendorfplatzu, no da je danas u gradu CSD, primijetio sam čim sam ušao u U-Bahn na rubu Friedrichshaina (otprilike na drugom kraju grada), jer sam ugledao visokog i iznimno mišićavog muškarca koji je bio odjeven u bijelo, ali s velikom bradom obojenom ružičasto.

Dapače, oko mene je bilo još mnogo ljudi sa znakovljem duginih boja, te smo svi masovno izišli iz vagona na Nollendorfplatzu. Naravno, nitko nije posebno obraćao pozornost na vrišteću LGBT vidljivost oko sebe; to je valjda taj posljednji stadij prihvaćanja LGBT ljudi u društvu. https://weedgrowhub.com/homemade-hydroponics-systems-step-by-step

Fešta različitosti

Na Nollendorfplatzu sam bio nešto prije 14 sati, taman nekih pet minuta prije nego će se pojaviti povorka, a gužva je već bila ogromna. Vidljivo je bilo i prisustvo policije, ne zbog bilo kakvih prijetnji nasiljem, nego jer se tu masu ipak moralo nekako osigurati i usmjeravati. No kad sam malo detaljnije pogledao ljude oko sebe, primijetio sam da je tu i mnogo strejt parova koji su došli sudjelovati na CSD-u, kao i obitelji s djecom, a još veće osvježenje je bila i činjenica da je tamo doista bilo ljudi svih dobnih skupina.

Berlinski CSD se uostalom u svakom pogledu pokazao kao fešta različitosti, s obzirom da se moglo vidjeti i mlade i stare, i mršave i debele, i lijepe i ružne, i ekstravagantno odjevene i one u majicama kratkih rukava i bermudama kao i one bez ikakve odjeće, i doista predstavnike/ce svakog slova u akromimu LGBT. Tu su bili, primjerice, i borci protiv pinkwashinga koji su hodali s palestinskim zastavama i uzvikivali "Free Palestine!", kao i oni koji su mahali zastavama s Davidovom zvijezdom u duginim bojama.

S izuzetkom prvog Split Pridea, jedini Prajdovi na kojima sam bio su oni koji su se održavali tamo gdje sam živio – dakle prvo Beč a onda Zagreb – i nisam automatski mogao prihvatiti da je sada CSD moj lokalni Prajd

U povorci su bili i predstavnici svih glavnih njemačkih političkih stranaka, uključujući i demokršćane Angele Merkel, čiji berlinski ogranak otvoreno zagovara bračnu jednakost, ali se i predstavlja kao Muttis gayle Truppe, odnosno Mamina gej-napaljena trupa (u pitanju je, je li, igra riječi). Mutti je pak nadimak kojom sva Njemačka naziva kancelarku Merkel. Bilo je tu i lezbijki svih kategorija, i butch i femme, s time da mi je kao najsimpatičnija u sjećanju ostala jedna koja je hodala u toplesu i nosila transparent s natpisom Boobs Liberation.

I Slovenija se došla "pokazati"

Među brojnim zastavama je bila i velika zastava Slovenije, koja je ove godine unajmila i službeni kamion za sudjelovanje u povorci, na kojemu je bila i njihova veleposlanica Marta Kos Marko. Gospođa Kos Marko je uputila i službeno pismo CSD-u u kojemu ističe da su "ponosni što sudjeluju u povorci kao i na to što je Slovenija u ožujku ove godine u parlamentu izglasala promjenu zakona kojima su se istospolna partnerstva potpuno izjednačila s tradicionalnim brakom između muškarca i žene". Slovenija je tako postala 18. država svijeta i 11. u Europskoj uniji koja je uvela bračnu jednakost, pa se to htjelo pokazati i na jednom od najvećih europskih Prajdova, između ostaloga i kao dobra reklama za Ljubljanu, koju se na slovenskom kamionu reklamiralo kao gay-friendly grad.

Nakon što je ispred mene prošlo oko pola povorke – što je trajalo najmanje pola sata – odlučio sam se i sâm pridružiti rijeci ljudi, koja je većinom razdragano plesala uz većinom grozan Eurodance i neizbježnu Kylie Minogue i Lady Gagu. Zagrebački Prajd definitivno ima bolji soundtrack, o čemu sam razmišljao hodajući s ljudima prema Siegessäule, u tom trenutku posve emotivno neinvestiran u CSD, osjećajući se kao još jedan od onih prajd-turista koji su mi uvijek išli na živce. S izuzetkom prvog Split Pridea, jedini Prajdovi na kojima sam bio su oni koji su se održavali tamo gdje sam živio – dakle prvo Beč a onda Zagreb – i nisam automatski mogao prihvatiti da je sada CSD moj lokalni Prajd.

Iako je CSD prvenstveno jedan ogroman ulični party, bilo je tu i političkih momenata, pa je tako s prvog kamiona u povorci održan vatreni govor o posljedicama homofobije na LGBT mladež

"Prajdovsko čudo"

A onda se dogodilo jedno od onih prajdovskih čuda kad se stvari slučajno i savršeno poklope da i najvećeg skeptika i hejtera uvuku u tu nesvakidašnju atmosferu zajedništva, veselja i ushita: kad sam u daljini ugledao poznati zlatni kip anđela, iznad kojeg je bilo samo spektakularno oblačno nebo, s kamiona koji je bio ispred mene je krenuo fantastični The Magicianov remiks I Follow Rivers Lykke Li i to mi je bio znak da i ja počnem plesati kao i svi ostali. Krleža je valjda rekao da se čovjek u masi osjeća dobro ali smrdi, no u ovom je slučaju vrijedio samo prvi dio te konstatacije, jer smo svi mi pederi bili itekako naparfumirani i mirisali vrlo privlačno.

Zagrebački Prajd će biti poput berlinskog kad na njega počnu dolaziti svi oni ljudi iz LGBT zajednice i LGBT populacije koji na njega ne dolaze, jer im je to ispod časti ili štoveć, svi oni koji se brinu kakva se to slika o nama šalje u javnost a da pritom to nikad nije njihova slika

Počeo sam i ćaskati s ljudima oko sebe, a to što nitko od njih nije pitao odakle dolazim – jer iako jako dobro govorim njemački on nije bez greške i bez naglaska - također je bilo divno, te sam prvi puta u Berlinu pomislio: "Ovo su moji ljudi i ovo bi mogao biti dom". Ćaskanje se ubrzo pretvorilo u otvoreno nabacivanje, što Berlinčani rade s podjednakom dozom šarma i direktnosti, pa sam se morao "pohvaliti" frendovima u Parizu i Zagrebu SMS-om u kojem sam napisao: There will be sex!

Kad će zagrebački Prajd biti poput onoga u Berlinu?

CSD je ove godine definitivno bio u znaku bračne jednakosti, koje u Njemačkoj još nema zbog blokade CDU-a, pa su se slavile pobjede u Irskoj i ona najsvežija u SAD-u. Iako je CSD prvenstveno jedan ogroman ulični party, bilo je tu i političkih momenata, pa je tako s prvog kamiona u povorci održan vatreni govor o posljedicama homofobije na LGBT mladež. CSD je i odlična prilika za zaradu, pa su se diljem većeg dijela rute prodavala razna osvježavajuća pića i hrana, a pred Brandenburškim vratima je čekao jedan cijeli LGBT sajam. U povorci i oko nje se kretalo sigurno par stotina tisuća ljudi, a nisam primijetio nikakav incident niti je išta te vrste zabilježeno u medijima dan poslije.

A onda se dogodilo jedno od onih prajdovskih čuda kada se stvari slučajno i savršeno poklope da i najvećeg skeptika i hejtera uvuku u tu nesvakidašnju atmosferu zajedništva, veselja i ushita

I da, za kraj odgovor na ono vječito pitanje hrvatske LGBT zajednice – a kad će zagrebački Prajd biti poput onoga u Berlinu? Sudeći po ovome što sam tamo vidio, gdje zajedno marširaju i demokršćanski pederi i pederi-anarhisti, i proizraelski i propalestinski, i pristojni i provokativni, i istospolne obitelji s djecom i poliamorične panseksualne trojke, i sado-mazo ekipa i HIV-pozitivni, i mladi i stari, i cisrodni i transrodni itd., odgovor na to pitanje je jasan. Zagrebački Prajd će biti poput berlinskog kad na njega počnu dolaziti svi oni ljudi iz LGBT zajednice i LGBT populacije koje na njega ne dolaze, jer im je to ispod časti ili štoveć, svi oni koji se brinu kakva se to slika o nama šalje u javnost a da pritom to nikad nije njihova slika. To ne ovisi ni o organizatorima niti o onima koji zagrebački Prajd redovito pohode, nego o onima koji to ne čine.

Pa neka dođu, oduvijek su dobrodošli.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.