Naravno, i moja prva reakcija je bila smijeh. Kad sam počeo gledati spot Not Alone, koji su početkom ljeta na Youtubeu objavili američki klerikalni aktivisti iz udruge CatholicVote,zbunjeno sam gledao kako se pojavljuje žena suznih očiju i govori kako je zabrinuta da će "ljudi čuti kakva je i onda neće biti dobrodošla", ali kada sam nakon minute skužio u čemu je fora, počeo sam se sve glasnije smijati.

Do kraja spota me uhvatio takav napad smijeha da sam mislio kako ću poludjeti, te sam iz opreza, dok su mi se suze slijevale niz obraze, a ja se grohotao kao negativac iz nekog lošeg filma, zatvorio sve prozore u stanu unatoč valu vrućine, jer sam iskreno bio zabrinut da bih se od toliko katoličkog licemjerja mogao smijući se baciti u smrt. Trebalo mi je nekih desetak minuta da se prestanem cerekati i da se smirim, s obzirom da je spot Not Alone zasigurno jedan od luđih, nenamjernih parodija koje se mogu pogledati na internetu. 

Za one koji ne znaju, evo osnovne informacije: spot je lansiran uoči presude američkog Vrhovnog suda u slučaju Obergefell vs. Hodges, kojom je onda u SAD-u uvedena bračna ravnopravnost, a u njemu se može vidjeti šestero mladih ljudi različitih rasa kako, većinom drhtavim glasom, govore kako su protiv toga da se gej parovi mogu vjenčati i izražavaju strah da će zbog toga biti diskriminirani. U pozadini ide srcedrapajuće delikatna muzika, sve je u crno - bijelom, te podsjeća na neke od spotova iz kampanje It Gets Better, kojom se borilo za zaustavljanje vala samoubojstava LGBT tinejdžera zbog diskriminacije koju su doživljavali u okolini, pa i od roditelja i najbližih.

Londonski Guardian je u naslovu vijesti o spotu Not Alone odlično sažeo o čemu je riječ: "Anti-gay marriage video by US pressure group CatholicVote plays victim card" odnosno "Spot protiv gej braka od lobističke skupine CatholicVote igra na kartu žrtve". Baš tako je onda na službenoj stranici skupine CatholicVote opisana i reakcija u medijima i na društvenim mrežama na spot Not Alone: "Sekularni mediji se pokazali netolerantnim, udar na naš viralni video za brak".

Činjenica je da su mnogi ismijali ekstremno licemjerje i samoviktimizaciju izraženu u spotu, pa je sad Youtube pun i parodija, od kojih nažalost ni jedna nije duhovita kao original, jer se uopće ne može dovoljno uspješno parodirati nešto što je samo po sebi parodija – spot u kojem katolički homofobi plaču, jer sve više ljudi misli da je njihova homofobija nešto odvratno. Zato mislim da su parodije na Not Alone u suštini promašene, jer skreću pozornost s dublje istine koja se nalazi u katoličkom licemjerju spota od CatholicVote, koji u suštini predstavlja priznanje katolika kako su stoljećima diskriminirali LGBT ljude na najgori mogući način. Ono što šestero mladih katolika iz Not Alone zapravo poručuju LGBT ljudima (i našim saveznicima) je slijedeće:  

"Molimo vas da se ne ponašate ubuduće prema nama kao što se mi oduvijek ponašamo prema vama. Molimo vas da ne budete jednako neljudski brutalni, da nas ne gurate u doživotno poricanje sebe i time u samoubojstvo, da nas ne izbacujete iz obitelji na ulicu, da nas ne kamenujete i ne pokušavate spaliti molotovljevim koktelom kad prosvjedujemo, da nam ne dajete otkaz s posla samo zbog onoga što jesmo, da nas ne pljujete i premlaćujete kad se poljubimo u javnosti, da nas ne smatrate 'suštinskim moralnim zlom', neprirodnima i bolesnicima, da ne omalovažavate naše obitelji, da ne vršite egzorcizme nad nama, jer mislite da je u nama nekakav demon, da se nad nama ne iživljavate kako smo se mi iživljavali (i iživljavamo gdje je to još moguće) nad vama".

Utoliko su suze i strah iz spota Not Alone itekako iskreni, koliko god se prvoloptaški činili kao parodija, jer te suze i taj strah izražavaju svijest o tome koliko je zla Katolička crkva diljem svijeta nanijela milijunima LGBT ljudi, kolike je živote uništila i koliko je sreće spriječila. Naravno da su sada američki katolici uplašeni, jer su izgubili Kulturkampf oko toga da je homofobija neupitan društveni standard, nešto općerašireno i potpuno neproblematično. Strah katolika izražen u spotu Not Alone je strah počinitelja koji drhti pred mogućnošću da će njegova žrtva biti jednako okrutna prema njemu sad kada više nije njegova žrtva, da će pokazati jednak nivo bešćutnosti, sadizma i krvoločnosti.

Spot Not Alone je strah od starozavjetnog načela "oko za oko, zub za zub", jer, budimo realni, ako bi se LGBT ljudi njime vodili prema katoličkim homofobima, na svijetu bi ubrzo bilo mnogo slijepih i krezubih ljudi. Koliko god tužno bilo što je tako da se institucija utemeljena na idejama Isusa Krista istaknula nevjerojatnim zločinima kroz stoljeća svog postojanja, to je činjenica koja se ne može poreći, a među brojnim zločinima Katoličke crkve svakako je i homofobija, što je i hrvatska LGBT zajednica itekako osjetila i osjeća na svojoj koži.

I zato je razumljiv strah američkih katolika, koji oni u Hrvatskoj još uvijek ne osjećaju, jer su i dalje u ogromnoj poziciji društvene i političke moći u odnosu na LGBT zajednicu, kojoj još uvijek zagorčavaju svakom prilikom život, bili to biskupi, svećenici ili njihovi laički eksponenti. Dovoljno je sjetiti se samo svih oni svećenika iz Dalmacije koji su mjesecima unaprijed verbalno pripremali fizički pokušaj linča prvog Split Pridea, svodeći naše postojanje i ljubav na vijke i matice i slično, dovoljno je sjetiti se kako se svaki veći katolički blagdan koristi da se s oltara grmi protiv postojanja i prava LGBT građana naše Republike. No, jednoga će dana i, recimo, udruga U ime obitelji snimiti spot Niste sami u kojem klerikalni aktivisti plaču da njihova homofobija više nije in i da se plaše kako će biti diskriminirani.

Stoga je pravo pitanje kako LGBT zajednica treba reagirati na spot Not Alone, ako ga se razumije i kao priznanje, zasad tek samo indirektno. Ako ćemo se voditi kršćanskim moralom, nakon što se grijeh priznao, potrebno se pokajati da bi grijeh bio oprošten. Potrebno je iskupiti se. Zato smatram da katoličku homofobiju treba oprostiti tek nakon priznanja njezinih zločina i iskrenog pokajanja za iste. Sve dotad joj se treba suprotstavljati i boriti se protiv nje, ali uvijek na umu s poznatim Nietzscheovim upozorenjem da svaki borac protiv čudovišta mora paziti da sam ne postane čudovište.

Jer definitivno ne bi bila pobjeda LGBT ravnopravnosti, nego njezin strašan moralni i ljudski poraz da se prema katoličkim vjernicima, kada izgube društveni primat, odnosimo kao što se mnogi od njih odnose danas u RH prema svojim LGBT sugrađanima. Nema te osvete, nema te pravde koja bi me mogla natjerati da budem poput katoličkog homofoba, tako pun mržnje i okrutan prema drugom ljudskom biću, pa i ako je to ljudsko biće katolički homofob. Koje bi to poniženje bilo da je katolička homofobija mjera moje ljudskosti kao čovjeka koji je gej!

Zato mogu obećati svim katolicima u Hrvatskoj, kada jednoga dana u Ustavu naše Republike više ne bude pisalo da je brak isključivo zajednica muškarca i žene, da ih neću diskriminirati. Dapače, branit ću njihovo ustavno pravo na slobodu vjeroispovijesti i da nastave vjerovati kako je brak samo za raznospolne parove. Neću se nad njima iživljavati kao što su se oni neljudski iživljavali na meni i na nama, te se nadam da to neće činiti ni ostali LGBT građani RH. Kao što smo u referendumskom porazu bili ponosni i kao što smo svakodnevno ponosni okruženi raznolikim formama homofobne diskriminacije, pa i onoj koja prijeti našem fizičkom opstanku, u pobjedi koja će doći trebamo biti velikodušni. Ako ne zbog toga da sačuvamo vlastitu ljudskost, što bi u osnovi trebao biti dovoljan razlog, onda zato da nikad ne postanemo poput njih.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.