S obzirom da u hrvatske škole nije uspješno uveden predmet građanskog odgoja, a i kad se pogledaju razna relevantna istraživanja o političkoj pismenosti u Hrvata/ica, koja pokazuju da građani u zabrinjavajućoj mjeri ne znaju osnove funkcioniranja političkog sustava Lijepe naše, dok srednjoškolci ne uspijevaju ni dokučiti koja je stranka na vlasti, očito je nažalost potrebno neke temeljne stvari eksplicitno artikulirati. Jedna od njih je, posve konkretno, zašto treba kritički procjenjivati i analizirati djelovanje LGBT udruga koje postoje u Republici Hrvatskoj, kao i stanje cijele LGBT zajednice odnosno populacije.

Dapače, kao oni koji prvenstveno profitiraju od uspješnog djelovanja LGBT udruga, LGBT građani Hrvatske trebali bi imati čak i veći interes nego ostali da saznaju što udruge rade, kako to rade, otkud se financiraju, koje politike zastupaju (ako ih uopće zastupaju) i koliko su uspješne u provođenju svojih politika, te kakvim se konkretnim rezultatima mogu pohvaliti. Pritom, naravno, nije ni približno sva politička i građanska odgovornost na samim udrugama, nego je podjednako i na LGBT zajednici (tj. građanima/građankama koji je sačinjavaju), koja ima sumoć utjecati na funkcioniranje društva u kojem živi i koja može djelovati: kao koliko-toliko suglasan kolektiv, te kroz pojedinačno građanske djelovanje i kroz udruživanje LGBT pojedinaca u udruge itd.

Javno i demokratsko sučeljavanje aktivističkih politika ima smisla i donosi pozitivan rezultat

Sve ovo zapravo pišem kao reakciju na komentare iz LGBT zajednice o mojim kritički intoniranim tekstovima o samoj zajednici i aktivizmu, od kojih vrijedi izdvojiti dvije ključne vrste prigovora. Prva otprilike glasi da ne treba pisati kritički (tj. kako bi narod rekao "loše") o LGBT udrugama i zajednici nego isključivo o homofobima, Crkvi, vladajućima i, kao općenitoj paradigmi antigej djelovanja, Željki Markić i inicijativi/udruzi/stranci U ime obitelji. Druga vrsta prigovora pak ide u smjeru da se LGBT zajednica mora pod svaku cijenu držati ujedinjeno i da sve što je loše treba pomesti pod tepih, jer se time oslabljuje društvena pozicija LGBT aktivizma i zajednice. Ja mislim da takva razmišljanja ne da nemaju smisla, nego su zapravo duboko štetna na više načina i za samu zajednicu i za LGBT aktivizam, jer se temelje na stavovima koji su suštinski antidemokratski, protiv ideje ravnopravnosti, a u određenoj mjeri i autohomofobni.

Povrh toga, i još gore, takva razmišljanja su u korijenu katastrofalnog stanja u kojem se nalazi hrvatska država, jer u najmanju ruku implicitno podržavaju korupciju, nerad, neodgovornost, klijentelizam, financijske malverzacije i netransparentnost, pozivajući se pritom na nekakav viši cilj. U slučaju hrvatske primitivne desnice to su raznolike "svetinje", poput Domovinskog rata, koji odavno služi za to da se ometa vladavina zakona (pa će tako Tomislav Karamarko reći da zakoni ne bi trebali vrijediti za veterane koji ilegalno kampiraju u Savskoj više od godinu dana, a HDZ-ovac Ante Kulušić da se za višemilijunski kriminal osumnjičenog Zdravka Mamića ne smije uhapsiti 18. studenog, jer je to dan kad se obilježava pad Vukovara itd.), dok se u takvim prigovorima iz LGBT zajednice govori o borbi protiv homofobije i LGBT ravnopravnosti.

Vrijedi izdvojiti dvije ključne vrste prigovora. Prva otprilike glasi da ne treba pisati kritički (tj. kako bi narod rekao "loše") o LGBT udrugama i zajednici nego isključivo o homofobima, Crkvi, vladajućima i, kao općenitoj paradigmi antigej djelovanja, Željki Markić i udruzi/stranci U ime obitelji. Druga vrsta prigovora pak ide u smjeru da se LGBT zajednica mora pod svaku cijenu držati ujedinjeno i da sve što je loše treba pomesti pod tepih, jer se time oslabljuje društvena pozicija LGBT aktivizma i zajednice

Kao da se borba protiv homofobije i kritičko promišljanje LGBT zajednice i aktivizma međusobno isključuju. A baš je obratno, jer je najveći u javnosti zabilježen aktivistički fajt, onaj oko otkazivanja zagrebačke Povorke ponosa 2005. (a trajao je još nekoliko godina), proizveo blagorodni efekt nove generacije aktivista, revitaliziranu Povorku ponosa, koja je u samo par godina od dvjestotinjak sudionika/ca narasla na nekoliko tisuća, i štošta drugoga dobrog. Primjer tog, naravno, ne baš ugodnog, ali itekako potrebnog sukoba unutar LGBT zajednice i aktivizma, koji je našao prostora i u mainstream javnosti, uči da javno i demokratsko sučeljavanje aktivističkih politika itekako ima smisla i donosi pozitivan rezultat.

Riječ je o ravnopravnosti

Nadalje, pisati kritički isključivo o UIO i sličnima, a ne pisati kritički o LGBT udrugama problematično je na više razina. Prvi je svakako taj što se time odustaje od osnovnih demokratskih principa pluralizma mišljenja, a drugi je što se time insistira na (samo)ukidanja prava na javnost i vidljivost, bez kojih se možemo odmah oprostiti od bilo kakvih drugih prava i sanjane LGBT ravnopravnosti. Kao što je UIO udruga, tako je udruga i Iskorak ili Zagreb Pride ili LORI.

Svi navedeni djeluju u javnom prostoru što znači da trebaju biti spremni na propitivanje svojeg javnog djelovanja i od onih koji ih ne podržavaju, a i od onih koji generalno podržavaju postojanje i rad LGBT udruga. Baš kao što me i dalje zanima kako je UIO financirao referendum o braku, jer držim da je transparentnost financija jedan od ključnih elemenata za normalno funkcioniranje demokratskog društva, zanima me i koliko su novaca i od koga dobile sve LGBT udruge, te kako su ga utrošile i što je rezultat tog utroška. Nema nikakvog uvjerljivog razloga, osim ako se žele sakriti neke mućke, da UIO ne objavi detaljan popis svojih donatora i financijera za referendum o braku, a isto vrijedi i za svaku LGBT udrugu u Hrvatskoj, kao i sve ostale nevladine udruge.

Pisati kritički isključivo o UIO i sličnima, a ne pisati kritički o LGBT udrugama problematično je na više razina. Prvi je svakako taj što se time odustaje od osnovnih demokratskih principa pluralizma mišljenja, a drugi je što se time insistira na (samo)ukidanja prava na javnost i vidljivost, bez kojih se možemo odmah oprostiti od bilo kakvih drugih prava i sanjane LGBT ravnopravnosti

Naročito ako su dobili javni novac za svoje projekte, jer to je novac svih građana RH. Baš kao što ću pitati zašto UIO nije transparentan oko svojih financija i ne objavljuje svoje detaljne financijske izvještaje na internetu, pitat ću isto i za LGBT udruge, jer smatram da svaka od njih na svojoj službenoj stranici treba imati rubriku "Financije", u kojoj će biti transparentno i detaljno predstavljeno njihovo financijsko poslovanje.

Jer, riječ je o ravnopravnosti! Tom pričom da se treba kritizirati UIO ali ne i LGBT udruge ako si LGBT građanin RH zapravo se poručuje da LGBT zajednica nije sposobna za ravnopravnost i ne želi je. Ne vidim nikakav uvjerljiv razlog da se jednu udrugu koja djeluje u javnosti poštedi kritike ako se smatra da nešto u vezi s njom treba kritizirati, samo zato jer je ta udruga "naša".

Je li pometanje pod tepih i u zatvorenim kružocima konstruktivno?

To je poput najgore hadezeovske matrice po kojoj "naši" nisu lopovi ni kad ih se uhvati s prstima u pekmezu, po kojoj "naši" nisu počinili zločine u ratu itd. Da jedno demokratsko društvo može normalno i uspješno funkcionirati po toj logici, Hrvatska bi bila raj na zemlji budući da se baš tako sve radi proteklih četvrt stoljeća. Ali očito je da ne može i da je i zbog toga cijela država "u banani", pa se postavljati na isti takav "naši su pa im govno miriše" način prema LGBT udrugama i zajednici znači sâm sebi kopati jamu i nanositi štetu.

Tu dolazimo pak do onih koji misle da se sve promašaje i probleme u LGBT udrugama i cijeloj zajednici treba pomesti pod tepih, da se o tome ne treba razgovarati u javnosti nego samo u došaptavati u zatvorenim kružocima i na kavama i slično. To je problematično iz dva glavna razloga, od kojih je prvi taj što je riječ o još jednom izrazu većinskog hrvatskog mentaliteta birtijaškog busanja u prsa iza kojeg se pokušava skriti posvemašnji izostanak konkretnog građanskog angažmana, spremnosti na organizirano djelovanje i prosvjed. U pitanju je LGBT verzija priče o "napaćenom narodu", u kojoj se samosažalijeva sebe kao LGBT građanina i odriče si ikakvu mogućnost djelovanja da se loša situacija promijeni, iako svatko u manjoj ili većoj mjeri itekako tu mogućnost ima.

Ali lakše je dva sata na kavi tračati nego dva sata, primjerice, dijeliti letke ili npr. odvojiti tjedno toliko vremena za sudjelovanje u grupi podrške za coming out. Dodatni poražavajući element takvog pristupa, opet ekvivalent općepoznatog hrvatskog birtijskog blebetanja, jest da se redovito propušta napraviti domaća zadaća o temama o kojima se govori, dakle osnovno informiranje, što ne zaustavlja u donošenju dalekosežnih zaključaka. Tako svoje savjete o aktivizmu najspremnije dijele oni koji ne znaju nabrojati ni pet LGBT udruga u Hrvatskoj, perpetualno su zbunjeni spominjanjem Stonewalla, a neki čak ozbiljno tvrde da aktivizam ne smije biti političan, što zapravo znači da onda uopće ne bi bio nikakav aktivizam. Naime, apolitičan aktivizam ne postoji; u najgorem slučaju, i to u doslovnom značenju te fraze, može postojati aktivizam koji nije svjestan svoje politike.

Nismo savršeni, kao što nije nitko u Hrvatskoj, a to je laganje samo još jedan produžetak laganja koje podrazumijeva ostajanje u ormaru. Uostalom, baš je naša nesavršenost jedan od najjačih argumenata za našu ravnopravnost, jer doista jesmo "isto sranje drugo pakovanje" kao i svi ostali, ništa bolji ali bogme ni ništa lošiji. I zato, između ostaloga, trebamo biti ravnopravni

Drugi razlog zbog kojeg je zauzimanje za konspirativnost, bijeg od javnosti i polemike problematičan što sve zajedno opasni podsjeća na tipične elemente ormara te autohomofobije. Diskrecija na prvom mjestu! Samo što se u ovom slučaju "što će ljudi reći" ne odnosi na reakciju okoline i najbližih na činjenicu nečije homoseksualnosti, nego na reakciju šire javnosti na negativne pojave u LGBT zajednici i udrugama. LGBT građani Hrvatske nemaju nikakvu obavezu biti "savršeniji" od ostalih građana, niti LGBT zajednica mora nuditi sliku savršenstva kako bi bila prihvaćena. Najbanalnije rečeno, to znači lagati, jer nismo savršeni, kao što nije nitko u Hrvatskoj, a to je laganje samo još jedan produžetak laganja koje podrazumijeva ostajanje u ormaru. Uostalom, baš je naša nesavršenost jedan od najjačih argumenata za našu ravnopravnost, jer doista jesmo "isto sranje drugo pakovanje" kao i svi ostali, ništa bolji ali bogme ni ništa lošiji. I zato, između ostaloga, trebamo biti ravnopravni!

Kako možemo napredovati ako se ukida prostor za uviđanje pogreški i iznošenje novih ideja?

Insistiranje na guranju problema pod tepih, a to je ništa drugo nego zloglasno "netalasanje", jedino koristi pojedincima u LGBT zajednici koji se koriste takvom omertom da i dalje rade problematične stvari i vode promašene aktivističke politike, što im omogućava i sustavno prešućivanje od strane svih ostalih, koji se možda i uopće ne slažu ali odlučuju šutjeti. Uostalom, aktivizma nema bez javnosti u jednoj republici (res publica, pobogu!), to je onda možda lobiranje, ali nije aktivizam. Kao što bez javnosti nema ni nikakve značajne moći za LGBT zajednicu, koja je inače ništa drugo nego onaj od gej lobi o kojem fantaziraju homofobi i protivnici naše ravnopravnosti.

Stoga je kritika LGBT zajednice i udruga od ljudi koji su dio te iste zajednice presudna za našu ravnopravnost, za oslobađanje svih LGBT građana RH od terora ormara i autohomofobije, kao i za demokratizaciju društva u cjelini. Kako uopće možemo napredovati ako se ukida prostor za uviđanje pogreški i iznošenje novih ideja? Baš suprotno, potrebno je još više kritike i rasprave, još više novih ideja i odbacivanja onih potrošenih, potrebno je da se cijela LGBT zajednica usudi na više demokracije i otvorenosti. Svi oni koji tome stoje na putu – kroz forsiranje šutnje, posredne pokušaje pritiska na kritične glasove ili jednostavno posvemašnju nezainteresiranost za informiranje o temama koji im itekako određuju život i budućnost - nanose ogromnu štetu cijeloj LGBT zajednici i našoj borbi za ravnopravnost.

Kritika LGBT zajednice i udruga od ljudi koji su dio te iste zajednice presudna za našu ravnopravnost, za oslobađanje svih LGBT građana RH od terora ormara i autohomofobije, kao i za demokratizaciju društva u cjelini. Kako uopće možemo napredovati ako se ukida prostor za uviđanje pogreški i iznošenje novih ideja? Baš suprotno, potrebno je još više kritike i rasprave, još više novih ideja i odbacivanja onih potrošenih, potrebno je da se cijela LGBT zajednica usudi na više demokracije i otvorenosti

Nema boljeg primjera pogubnosti takvog djelovanja i njegovih posljedica nego što je bila vladavina HDZ-a i Ive Sanadera. Toj vrsti hadezeovštine ne bi trebalo biti mjesta u hrvatskoj LGBT zajednici, jer kad na kraju neizbježno sve ode kvragu, neće najebati samo oni koji su tako radili nego cijela LGBT zajednica, među njima bez iznimke i oni koji su šutjeli i svojom šutnjom to omogućavali i podržavali. Uz ono dobro poznato obrazloženje plemenskog mentaliteta: To su "naši".

Pa koga briga jesu li "naši" ili ne; pitanje je što je pogrešno, a što ispravno odnosno što koristi borbi za LGBT ravnopravnost, a što joj šteti. Naime, u slučaju LGBT ljudi i naših prava, šutnja nije zlato nego je smrt.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.