Godine 1967. rumunjski je komunistički diktator Nicolae Ceauşescu proglasio Dekret 770, kojim je gotovo zabranjen pobačaj u toj istočnoeuropskoj zemlji. Ta medicinska procedura je bila u prvoj verziji dekreta dozvoljena samo ženama starijim od 40 godina (kasnije je granica povećana na 45), onima koje su već rodile četvero djece (kasnije petero), te ženama kojima bi trudnoća mogla ugroziti život i onima koje su začele uslijed silovanja i incesta.

Ceauşescuov je režim htio u što kraćem roku povećati broj stanovnika Rumunjske s 23 na 30 milijuna te se uz de facto zabranu abortusa počela provoditi sustavna propaganda o majčinstvu kao "smislu života žene", a rađanju djece kao "istaknutoj i plemenitoj misiji". U praksi je uveden novi nivo ionako već zastrašujućeg terora tajne policije Securitate, za koju je u Hrvatskoj dozlaboga mitologizirana Udba bila dječji vrtić, koja je počela pratiti ginekološke preglede građanki, sada obaveznih da se jednom mjesečno pojave kod ginekologa. Sva sredstva za kontracepciju su povučena iz prodaje, a službeni seksualni odgoj je usmjeren na to da ženama utuvi u glavu kako u ime domovine moraju rađati što više djece.

Ceauşescuov Dekret – populacijska politika ne daleko od ideala Katoličke crkve

Naravno, Dekret 770 rezultirao je i crnim tržištem kontracepcijskih sredstava, većinom uvezenih iz Mađarske, ilegalnim i često smrtonosnim pokušajima kiretaže (procjenjuje se da je do pada režima 1989. na mesarskim stolovima umrlo više od devet tisuća Rumunjki), te - bolno predvidljivo - velikim brojem neželjene djece, koja su onda masovno završavala u državnim sirotištima. Dekret 770 proizveo je pravi horor, nevjerojatne muke, poniženja i patnje, a tome kako je izgledao taj specifični državni teror prema ženama u Rumunjskoj u tom periodu Ceauşescuove diktature izvrsno svjedoči i 2007. godine Zlatnom palmom nagrađena drama "4 mjeseca, tri tjedna i 2 dana" Cristiana Mungiua, film koji svatko tko promišlja tematiku zabrane abortusa treba pogledati.

No, kakve veze Ceauşescuov Dekret 770 iz prošlog stoljeća ima veze s Hrvatskom u 2016. godini? Veza je, između ostaloga, Ante Ćorušić, potencijalni kandidat HDZ-a za ministra zdravlja u novoj vladi, ujedno i jedan od glasnijih aktivista u Hrvatskoj protiv reproduktivnih prava žena, koji se također zalaže za značajno ograničavanje prava na pobačaj. Ćorušić se, gostujući u Dnevniku HTV-a 29. prosinca, oglasio i u povodu činjenice da se Ustavni sud nakon 25 godina odlučio raditi svoj posao te presuditi oko zahtjeva Ljubice Ćavar, klerikalne aktivistice i apologetkinje NDH, da se u Republici Hrvatskoj zabrani pobačaj, dopušten po Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece Socijalističke Republike Hrvatske iz 1978. godine. Ginekolog iz Petrove je tada izjavio da je zakon koji regulira pravo na pobačaj "donesen za vrijeme totalitarnog sustava i moderna hrvatska država ne može biti rob zakona donesenog za vrijeme komunističkog režima".

Zabraniti pobačaj nije zapravo ni desna ni lijeva politika, što opet pokazuje Ceauşescuov Dekret 770, iz kojeg je izašla populacijska politika ne daleko od ideala Katoličke crkve o istoj temi, nego je, treba se ponoviti, totalitarna politika. Zabrana pobačaja sa sobom nosi nevjerojatno miješanje države u prava žena, sve do toga kako prakticiraju svoj seksualni život, dakle privatnu stvar par excellence, te je baš zbog toga totalitarna

Socijalistička Jugoslavija, naravno, nije bila totalitarni sustav (potrebno je mnogo više angažmana i terora da se to postigne), što bi Ćorušić znao da je pročitao "Izvore totalitarizma" Hannah Arendt (nedavno u izdanju Disputa objavljene i kod nas) ili se barem potrudio guglati definiciju totalitarizma, s obzirom da je riječ o političkom sustavu u kojemu država ne prepoznaje nikakve granice svojeg autoriteta i miješa se i želi regulirati svaki aspekt javnog i privatnog života građana koliko god to bilo moguće. U totalitarnom se društvu ne može od vladajućeg režima sakriti ni u famozna svoja četiri zida. Hitlerova Njemačka i Staljinova Rusija školski su primjeri totalitarizma, a to je postala i Ceauşescuova Rumunjska, čiji primjer upućuje i na to da je politika zabrane pobačaja, ili njegova strogog ograničavanja na iznimke koje potvrđuju pravilo de facto zabrane, u suštini - totalitarna politika.

Zabraniti pobačaj nije zapravo ni desna ni lijeva politika, što opet pokazuje Ceauşescuov Dekret 770, iz kojeg je izašla populacijska politika ne daleko od ideala Katoličke crkve o istoj temi, nego je, treba se ponoviti, totalitarna politika. Zabrana pobačaja sa sobom nosi nevjerojatno miješanje države u prava žena, sve do toga kako prakticiraju svoj seksualni život, dakle privatnu stvar par excellence, te je baš zbog toga totalitarna.

Žena koja pobaci je ubojica, kao i liječnik koji je pobačaj izvršio – a za ubojstva su propisane zatvorske kazne

Za one vođene vjerskim dogmama i izostankom humanističkog morala, pobačaj je tema o kojoj je najlakše zauzeti stav isprazne moralnosti i površnog osuđivanja sadržan u frazi kako je u pitanju "ubojstvo nerođenog djeteta", ali kad se sagledaju svi ključni aspekti ove tematike, jedini moralan, human i demokratski zaključak može biti da pobačaj treba biti legalan.

Razmotrimo zato do kraja tvrdnju omiljenu ekstremnim zagovarateljima zabrane pobačaja da je pobačaj "ubojstvo nerođenog djeteta". Za početak, riječ je o frazi koja je pametno skovana ali, ako se malo bolje razmisli, zapravo šuplja manipulacija, što joj i omogućava raširenu upotrebu. U toj frazi se ignoriraju i embrij i fetus kao faze razvoja u trudnoći (ali se kad je to oportuno u kontekstu zabranjivanja medicinski potpomognute oplodnje viče "I ja sam bio embrij!"), nego se ono što nastaje spajanjem jajne stanice i spermija automatski proglašava "nerođenim djetetom", kako bi se kroz tu isforsirano emocionaliziranu retoriku suzila mogućnost racionalnog razmatranja pobačaja, koji je još okarakteriziran teškom kaznenom kvalifikacijom ubojstva.

Za one vođene vjerskim dogmama i izostankom humanističkog morala, pobačaj je tema o kojoj je najlakše zauzeti stav isprazne moralnosti i površnog osuđivanja sadržan u frazi kako je u pitanju "ubojstvo nerođenog djeteta", ali kad se sagledaju svi ključni aspekti ove tematike, jedini moralan, human i demokratski zaključak može biti da pobačaj treba biti legalan

No, recimo da pobačaj doista jest "ubojstvo nerođenog djeteta". To onda dalje znači da je žena koja ode na pobačaj ubojica, kao i liječnik koji je pobačaj izvršio. Preciznije, žena koja se odlučuje na pobačaj je naručiteljica ubojstva, dok je liječnik njegov izvršitelj. Sljedeći dalje argumentaciju kako je pobačaj "ubojstvo nerođenog djeteta", to znači da ženu koja je pobacila treba uhititi i osuditi na zatvorsku kaznu, jednako kao i liječnika koji je pobačaj izvršio.

Ta počinili su "ubojstvo nerođenog djeteta"! I ako je tako, a ubojstvo se u svakom zakonodavstvu svijeta tretira kao jedan od najtežih zločina i nosi sa sobom najveće kazne (u mnogim državama i smrtnu!), onda to znači da u Hrvatskoj sve žene koja su pobacile i sve liječnike koji su pobačaje izvršili trebamo poslati na služenje dugogodišnjih zatvorskih kazni.

To su krajnje posljedice priče o pobačaju kao "ubojstvu nerođenog djeteta", koje pokazuju da bi zakonodavstvo i politika proizašli iz tog stava doveli do niza totalitarnih mjera u hrvatskom društvu, kao i do slanja u zatvor tisuća žena i ginekologa.

Juriš nametanja katoličkog morala kao državnog zakona

Ukoliko bi Ustavni sud srušio zakon iz 1978., koji bi naslijedio neki mnogo restriktivniji, to bi moglo dovesti i do toga da građanke Republike Hrvatske koje su odlučile pobaciti moraju putovati u neku od susjednih država da obave tu medicinsku proceduru. U praksi bi to značilo klasno uvjetovanje prava na pobačaj, s obzirom da bi takav put bio bez problema dostupan samo dobrostojećim ženama, dok bi siromašnima bio ili nemoguć pothvat ili nešto što bi ih gurnulo u minuse i dugove.

Iz toga proizlazi da bi siromašnije žene koje su odlučile pobaciti bile u mnogo većoj mjeri prisiljene roditi te bi sve zajedno rezultiralo još većim brojem djece u Hrvatskoj koja žive u siromaštvu. Zabrana ili restrikcija pobačaja bi dakle dovela do dodatne diskriminacije siromašnijih slojeva društva, koji si ne bi mogli priuštiti luksuz odlaska u inozemstvo na pobačaj. Povrh toga, u kontekstu manipulacije da je pobačaj "ubojstvo nerođenog djeteta", bi li se dobrostojeće građanke Republike hapsile na granici, po povratku iz, recimo, Slovenije gdje su pobacile, a još i tražilo izručenje slovenskih liječnika i liječnica koji su te procedure izvršili, da im se u Hrvatskoj sudi zbog - pogodili ste - "ubojstva nerođenog djeteta"?

zmp

Već sve spomenuto pokazuje koliko je zabrana pobačaja ili njegova drakonska restrikcija monstruozna politika s nizom katastrofalnih posljedica, a nismo još došli ni do najvećeg problema u zastupanju takvih totalitarnih stavova, a to je ukidanje prava i sloboda žena, koje se želi pretvoriti u nacionalne koke nesilice.

Ružica Ćavar, koja je podnijela zahtjev Ustavnom sudu za ukidanje prava na pobačaj, dugi se niz godina ističe u javnom prostoru, između ostalog, kao agresivna katolička aktivistkinja, a i Ante Ćorušić se ne libi u javnosti isticati i naglašavati svoju katoličku vjeru. Uostalom, bio je prisutan i na ilegalnom, nasilnom protuprosvjedu ispred zagrebačke Katedrale, kad je Zagreb Pride prosvjedovao protiv klerikalne homofobije u vrijeme pokušaja uvođenja zdravstvenog odgoja, te pun sebe davao izjave za HTV dok je rulja oko njega pozivala na ubijanje okupljenih LGBT prosvjednika.

Ukoliko bi Ustavni sud srušio zakon iz 1978., koji bi naslijedio neki mnogo restriktivniji, to bi moglo dovesti i do toga da građanke Republike Hrvatske koje su odlučile pobaciti moraju putovati u neku od susjednih država da obave tu medicinsku proceduru. U praksi bi to značilo klasno uvjetovanje prava na pobačaj, s obzirom da bi takav put bio bez problema dostupan samo dobrostojećim ženama, dok bi siromašnima bio ili nemoguć pothvat ili nešto što bi ih gurnulo u minuse i dugove

Argumentacija o embriju odnosno fetusu kao "nerođenom djetetu" je i službena argumentacija Katoličke crkve kad je riječ o pobačaju, pa je napad na pravo na pobačaj ujedno i juriš nametanja katoličkog morala kao državnog zakona naše Republike. To još jednom pokazuje kako je riječ o totalitarnoj namjeri koja ukida demokratski pluralizam mišljenja, jer se želi ozakoniti katolički moral kao obaveza za sve građanke Hrvatske, neovisno o tome jesu li one uopće katoličke vjernice ili ne.

Treba li hrvatskim katolicima zakonska potvrda ispravnosti njihove izabrane religije?

Po trenutačno važećem zakonu iz 1978. godine, niti jedna žena – slijedom toga niti jedna katolkinja – u Hrvatskoj ne mora pobaciti ako to ne želi. Postojeći zakon potpuno omogućava svim katolkinjama i katolicima da žive u skladu s učenjem religije koju su izabrali i nikako ih ne zaustavlja u tome da rađaju djecu. Kao što katolkinje u Hrvatskoj imaju tu slobodu, jednako tako i sve žene koje nisu katolkinje ili jesu, ali se ipak odlučuju na pobačaj, trebaju imati slobodu da pobace ako tako hoće.

Ukidanje postojećeg zakona i uvođenje nekog drakonski restriktivnog, ili pak potpuna zabrana pobačaja, znače doslovno nametanje morala jedne religije, posve nevažno je li većinska u državi ili ne, svim građanima i, naročito, građankama Hrvatske, čime se očevidno sužavaju naše slobode i prava, te ukida Hrvatska kao sekularna država. Uostalom, zar je katolička vjera toliko slaba da se njezina moralna načela moraju nametati svima silom zakona? Treba li hrvatskim katolicima zakonska potvrda ispravnosti njihove izabrane religije? Zašto bi žena koja ne misli da je pobačaj grijeh i koja je odlučila pobaciti bila u tome spriječena ili sabotirana silom zakona države?

Znakovita podudarnost Ceauşescuovog Dekreta 770 i stava Katoličke crkve oko kontracepcije i pobačaja - uz notornu činjenicu da su to odluke muškaraca o životima žena - ukazuje i na to da nije jedina namjera onemogućiti pobačaj, nego i vršiti kontinuiranu, totalitarnu kontrolu nad seksualnim životima ljudi, prvenstveno žena. Ceauşescu je to radio silom totalitarne države, Crkva to pokušava silom vlastite dogme i prijetnjom vječnog prokletstva lomača pakla

Gledajući iz perspektive jednakosti građana, što je temelj svakog suvremenog demokratskog Ustava, žena koja ne želi pobaciti treba imati jednako pravo da ne pobaci, kao što žena koja želi pobaciti treba imati jednako pravo da pobaci. Sve drugo znači favoriziranje od strane države određene koncepcije religijskog morala, što vodi u moralni teror nad svim građanima, naročito onima koji žive u skladu s drugim moralnim principima.

Znakovita podudarnost Ceauşescuovog Dekreta 770 i stava Katoličke crkve oko kontracepcije i pobačaja - uz notornu činjenicu da su to odluke muškaraca o životima žena - ukazuje i na to da nije jedina namjera onemogućiti pobačaj, nego i vršiti kontinuiranu, totalitarnu kontrolu nad seksualnim životima ljudi, prvenstveno žena. Ceauşescu je to radio silom totalitarne države, Crkva to pokušava silom vlastite dogme i prijetnjom vječnog prokletstva lomača pakla.

Ženama se želi nametnuti sljedeće pravilo: u seksualne odnose moraš stupati bez zaštite, a svaki seksualni odnos mora moći rezultirati trudnoćom, dok svaka trudnoća treba rezultirati rođenjem djeteta. Namjera je i kažnjavanje tzv. "lakih žena", jer ako je "mogla širiti noge, onda može i rađati", čime se želi uspostaviti da iz svakog seksualnog čina idealno proizlazi rođenje djeteta. Tako se hoće anulirati i aspekt seksualnih odnosa među ljudima zbog tjelesnog i emocionalnog užitka, zbog ljubavi i bliskosti, zbog zapravo svega što seks čini jednom od potencijalno najljepših ljudskih aktivnosti te ga svesti isključivo na čin biološke reprodukcije, a žene na strojeve koje, uslovljene tim totalitarnim imperativom, moraju rađati i rađati i rađati.

Žene se percipira kao bića koja nisu u stanju same donijeti racionalnu odluku

Doslovno, jedan orgazam (ako ga uopće bude), jedno dijete. Cilj je onemogućiti ženama ekstenzivno uživanje u seksu, onemogućiti da mogu uživati jednako kao muškarci, i uspostaviti kontrolu nad njihovim tijelima i životima, što defoltno znači držati žene u društveno podređenom položaju, ukidati u samoj srži stvari mogućnost ženske emancipacije i ravnopravnosti.

Ćorušić je, doduše, protiv apsolutne zabrane pobačaja, za razliku od mnogih s kojima je trenutno na istoj fronti, ali želi mijenjati zakon iz 1978. na sljedeći način: "Dat ćemo ženama time out od tjedan dana da još jednom razmisle uz pomoć stručnjaka, ginekologa i psihologa." U pitanju je ginekolog koji se u javnosti rado ističe kao jedan od onih pripadnika svoje profesije koji odbija raditi pobačaje, pozivajući se na priziv savjesti, a o Ćorušićevom utjecaju svjedoči i to da u bolnici u Petrovoj, gdje je bog i batina, nitko od ginekologa ne vrši pobačaje.

77

Ćorušić se i javno pohvalio kako je trećinu žena koje su došle kod njega na pobačaj uspio uvjeriti da ne pobace. Dakle, "pomoć stručnjaka", ako bi se odigravala po obrascu kako “pomaže” Ćorušić, vodi u smjeru da ginekolog i psiholog ženu uvjeravaju da promijeni odluku o pobačaju i ne pobaci. Kako će se onda osjećati žene nakon što prođu proceduru takvog objašnjavanja kako su donijele pogrešnu odluku, naoko utemeljenu u medicinskoj stručnosti a zapravo potaknutu religijskim fundamentalizmom, proceduru nametanja grižnje savjesti. Ili će pak ginekolog i psiholog iz Ćorušićevih zakonodavnih fantazija ženama savjetovati da je posve u redu ako pobace? Teško je u to povjerovati, jer je cijela ideja "time outa" koncipirana tako da se žene od pobačaja odvrati, što i sam Ćorušić ističe, a ako već u tome ne uspije, onda im ostaje barem veća grižnja savjesti.

Žene se percipira kao bića koja nisu u stanju same donijeti racionalnu odluku o pobačaju (kao što im se nekoć branilo da glasuju na izborima jer su “previše osjećajne” i “previše glupe”), nego im treba malo pranja mozga, a ako pranje mozga ne donese željeni rezultat - a to je odustajanje od pobačaja - onda barem ostaje sadističko-šovinistička zadovoljština da se ženi dodatno zagorčalo život.

Kad majčinstvo postane društvena obveza

Dodatni problem inzistiranja na "time outu" - kao da žena prije dolaska na pobačaj nije uopće razmišljala o svemu tome?! - je i to što se kroz jednotjedni proces pranja mozga, legitimiran autoritetom stručnosti, ženu želi natjerati da u konačnici želi roditi dijete za koje je već sama zaključila da roditi ne želi. Nema nikakve garancije da će žena, nakon što prođe određeni period i uvjeravanja à la Ćorušić izblijede, ostati pri svojoj pod pritiskom isforsiranoj želji da rodi, ali će zato proći rok u kojem legalno može učiniti ono što je prvotno namjeravala tj. pobaciti.

Rezultat toga je ili pokušaj pobačaja "na crno", čime eksponencijalno raste mogućnost zdravstvenih komplikacija pa i smrti, ili rađanje ipak neželjenog djeteta, kojem se onda baš i ne smiješi podjednako svijetla budućnost kao željenom djetetu. Kako nitko od nas nije unaprijed odlučio da se želi roditi, presudno je za život svakog djeteta da je od svojih roditelja ili barem majke željeno, a ne nametnuto joj protiv njezinih želja.

Time dolazimo do još jednog aspekta ove tematike, koji također razotkriva monstruoznost zabrane ili velikih restrikcija prava na pobačaj, a to je banalno očita činjenica da se takva politika zasniva na prisili. Žena koja ne želi iznijeti trudnoću do kraja i roditi je u slučaju zabrane pobačaja prisiljena, ako će se držati takvog zakona, učiniti baš ono što ne želi učiniti. I još je riječ o prisili koja nije trenutna ili kratkotrajna, nego traje devet mjeseci, tijekom kojih je tijelo žene izloženo značajnim promjenama.

Umjesto da majčinstvo bude slobodna i sretna odluka, ono u takvom totalitarnom svjetonazoru postaje društvena obaveza i zakonodavna prisila

Trudnoća je za ženu hormonalno olujan period, pa i željene trudnoće znaju biti prilično iscrpljujuće, a neželjene su zapravo neka vrsta sadističkog iživljavanja nad ženom, kojoj se - protiv njezine volje - oduzima kontrola i pravo odlučivanja nad vlastitim tijelom na devet mjeseci. Tu se možda i najbolje vidi koliko su zagovornici zabrane pobačaja vođeni totalitarnim impulsima, jer nemaju nikakvih dvojbi drugo ljudsko biće devet mjeseci gurnuti u poziciju skoro pa ekvivalentnu prisilnom radu, nešto što bi vjerojatno proglasili najgorim kršenjem ljudskih prava kad bi bilo usmjereno prema njima. Ali kad je riječ o ženama, onda je to u redu, štoviše - to je izraz najsvetijih moralnih principa!

Iz te septičke jame patrijarhalnog licemjerja se ženi koja zauzme stav da ne želi roditi nego pobaciti poručuje: "Koga briga što ti hoćeš? Ima da budeš trudna i rodiš jer mi smatramo da tako treba biti. Tvoji osjećaji, želje, prava, stavovi i odluke su nevažni, budi kuš i rađaj!"

Dodatni je sloj licemjerja što se glorificira koncept majke dok se gazi po pravima žena, te se majčinstvo koristi kao oružje protiv žena. Umjesto da majčinstvo bude slobodna i sretna odluka, ono u takvom totalitarnom svjetonazoru postaje društvena obaveza i zakonodavna prisila. Slavljenje patrijarhalnog koncepta majčinstva podrazumijeva omalovažavanje prava žena i prljanje majčinstva tj. roditeljstva totalitarnim sadizmom u kojem žena vrijedi najviše ili jedino kao majka, dok su svi njezini drugi identiteti manje važni ili nevažni. A najmanje je važno želi li žena biti majka, nju se oko toga ništa ne pita.

Iz te septičke jame patrijarhalnog licemjerja se ženi koja zauzme stav da ne želi roditi nego pobaciti poručuje: "Koga briga što ti hoćeš? Ima da budeš trudna i rodiš jer mi smatramo da tako treba biti. Tvoji osjećaji, želje, prava, stavovi i odluke su nevažni, budi kuš i rađaj!"

Prema najsvježijim podacima, u Hrvatskoj je trenutačno pet tisuća maloljetnih majki, a godišnje se zabilježi oko tisuću maloljetničkih trudnoća. Česta reakcija na to je odbacivanje trudne maloljetnice od strane roditelja kao i dodatna osuda okoline, jer se seksualno aktivnoj tinejdžerici odmah prišiva etiketa kurve, dok se trudnoća u suštini smatra zasluženom kaznom

Konzervativno-katoličko-patrijarhalni moral, što je vrhunac licemjerja u oceanu istoga, stvara društvo u kojem je seksualnost tabu-tema, slijedom čega se vode i kampanje protiv seksualnog odgoja i osvještavanja mladih o potrebi korištenja kontracepcije. Takav moral zapravo proizvodi seksualno neemancipirane žene, koje se plaše kupiti kondome jer će ih teta na kasi pogledati kao da su "drolje" ili od liječnika zatražiti druga kontracepcijska sredstva jer im je nametnut stid zbog toga što žele biti seksualno aktivne. Iz toga se događaju neželjene trudnoće, pa i potpuno pogrešno korištenje pobačaja kao kontracepcije, te se proizvodi problem koji kulminira prisilom žene da rodi iako to ne želi.

Ako nije svetica, žena je - odlučila roditi ili ne - automatski kurva

Prema najsvježijim podacima, u Hrvatskoj je trenutačno pet tisuća maloljetnih majki, a godišnje se zabilježi oko tisuću maloljetničkih trudnoća. Česta reakcija na to je odbacivanje trudne maloljetnice od strane roditelja kao i dodatna osuda okoline, jer se seksualno aktivnoj tinejdžerici odmah prišiva etiketa kurve, dok se trudnoća u suštini smatra zasluženom kaznom. "Ako se mogla jebati, onda može i rađati", glasi standardni refren patrijarhalnog totalitarizma. No, po osudama s kojima se neizbježno suočavaju maloljetne trudnice koje su odlučile roditi vidi se kakva je kvaliteta patrijarhalno-katoličkog morala koji u prvi plan stavlja seksualnu aktivnost maloljetnice kao grijeh, a ignorira pružanje podrške za rođenje djeteta.

Ako nije svetica, žena je - odlučila roditi ili ne - automatski kurva. Cijeli sadistički proces počinje time da se mladima u Hrvatskoj od strane utjecajnih katoličkih krugova onemogućava uvođenje zdravstvenog odgoja, a završava neželjenom trudnoćom koja se mora iznijeti do kraja jer inače goriš u paklu. To se naziva "kultura života", iako je očito riječ o kulturi šovinističkog iživljavanja nad ženama i njihovim pravima.

Po osudama s kojima se neizbježno suočavaju maloljetne trudnice koje su odlučile roditi vidi se kakva je kvaliteta patrijarhalno-katoličkog morala koji u prvi plan stavlja seksualnu aktivnost maloljetnice kao grijeh, a ignorira pružanje podrške za rođenje djeteta

O tome kolika stigma u Hrvatskoj vlada oko pobačaja možda najbolje svjedoči to što u poplavi privatnih informacija u medijima o lokalnim selebovima, ali i o ljudima uopće na društvenim mrežama, nema niti jedne žene za koju se zna da je pobacila. Iako se u Hrvatskoj svake godine napravi tisuće pobačaja. Svi oni imaju status mračne tajne koje se žena ima sramiti. Stoga se za obranu postojećeg prava na pobačaj u Hrvatskoj ne treba reagirati isključivo pravnim i medicinskim argumentima, nego i direktno suprotstaviti prevladavajućem sramu i retorici da je pobačaj "ubojstvo nerođenog djeteta".

343

Kako bi se obranio važeći zakon, potrebno je odvažno i masovno istupiti u javnost u na tragu poznatog primjera iz Francuske iz 1971. godine. Tada je u novinama Le Nouvel Observateur 5. travnja objavljen Manifest 343 žene, koje su obznanile da su imale pobačaje. Među njima su bile Catherine Deneuve, Simone de Beauvoir, Marguerite Duras, Jeanne Moreau, Monique Wittig te brojne druge poznate francuske umjetnice i intelektualke, koje su se izložile i potencijalnom kaznenom progonu s obzirom da je pobačaj u Francuskoj još uvijek bio ilegalan.

Tjednik Charlie Hebdo ga je satirički prozvao "Manifest 343 drolje", kako je i ostao zapamćen, a te su "drolje" potaknule i sličnu reakciju više od 300 liječnika dvije godine kasnije, te je pobačaj postao legalan 1974. godine. Ono što Hrvatskoj treba u 2016. godini, kad se opasno zaoštrava totalitarna ofenziva za ukidanje ili ograničavanje prava na pobačaj, su baš takve 343 "drolje", koje pritom ne trebaju brinuti da će završiti u zatvoru kao 343 Francuskinje 1971.

Priča o "reproduktivnim pravima" će neizbježno biti poražena pričom o "ubojstvu nerođenog djeteta". Suhoparna aktivistička retorika ne pomaže pred naletom takve perfidne emocionalne ucjene i totalitarnog terora klerikalnosti nad životima žena.

Sve dok žene Hrvatske - predvođene onima koje zahvaljujući svojem sigurnom društvenom statusu imaju najmanje toga za izgubiti osim "dobrog glasa" u očima totalitarnih tlačitelja i dežurnih malograđanskih moralizatora - jasno i glasno ne poruče da su "drolje" koje imaju pravo na pobačaj, neće biti doista u mogućnosti to svoje pravo, kad to same i bez tutorstva odluče, slobodno i bez osuđivanja ostvariti.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pin It

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Komentari  

+1 # Kresimir Sivoncik 2016-01-08 16:08
Nakon revolucionarnog duha 60-ih, osovina Reagan-Thatcher u 80-ima ne samo da je uspjela demontirati Varšavski Pakt, SSSR i Berlinski zid, nego je uspjela pacificirati i sve generacije koje su slijedile u onome što zove se "zapadna kultura", i pretvoriti ih u ovce u toru koje čekaju čopor gladnih vukova i bleje ...
Jedini problem što vukovima ljudskog podrijetla ovaca nikad nije dovoljno.
Odgovori | Report to administrator
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.