Nažalost, društvena situacija se zbog promjene vlasti u Hrvatskoj u odnosu na prošlu godinu toliko pogoršala da je potrebno postaviti sljedeće pitanje: "Hoće li ove godine biti nasilnih napada na Povorke ponosa?" Odgovor na njega pak glasi: "To je možda moguće i na to treba biti spreman."

Prije nego se pozabavim argumentima koji navode na takav zaključak, moram naglasiti kako ni cilj ni svrha ovog teksta nije širenje panike i straha, nego razborita i hladnokrvna "konkretna analiza konkretne situacije", kako bi hrvatska LGBT zajednica i njezini podržavatelji bili spremni na tu mogućnost. Jer, bilo bi iznimno neinteligentno ne očekivati najgore od najgorih, što (nasilni) homofobi, te njihovi ideološki inspiratori i pokrovitelji svakako jesu, sada i kao dio Vlade RH i dio parlamentarne većine koja je podržava. Dapače, bilo bi neodgovorno ne razmotriti mogućnost homofobnog nasilja na Povorci ponosa u aktualnoj atmosferi u Hrvatskoj.

Razlog više da se ide na Povorku ponosa

Hoće li nekome mogućnost nasilja na Prajdu biti prijelomni razlog da se na istome ne pojavi, stvar je savjesti pojedinca; po mojim kriterijima, mogućnost napada na Povorku ponosa je razlog više da se na nju ide. Vrijednost nečijih političkih uvjerenja - ako ih uopće ima - mjeri se i kroz spremnost da se za ta uvjerenja izloži neugodi, pa i fizičkoj ugrozi. Ono što je ispravno, počesto nije lagano.

Povorka ponosa predstavlja neke od najvažnijih tekovina ljudske civilizacije, kao što su sloboda okupljanja i javnog prosvjeda, ravnopravnost svih ljudi i hrabrost da se u ime slobode i pravde suprotstavi moćnima. Da nije tako važna, ne bi bila toliko napadana otkako je prvi put u Hrvatskoj održana 2002. godine. Homofobima je bilo jasno da bi uništenje Prajda značilo dugoročno onemogućavanje bilo kakvog napretka u borbi za LGBT ravnopravnost, te se zato i nisu ustručavali organizirati masovne pokušaje linča prajdizanki i prajdizana, u kojima su im - barem verbalno - sekundirali i mnogi iz hrvatske LGBT populacije.

Povorka ponosa predstavlja neke od najvažnijih tekovina ljudske civilizacije, kao što su sloboda okupljanja i javnog prosvjeda, ravnopravnost svih ljudi i hrabrost da se u ime slobode i pravde suprotstavi moćnima. Da nije tako važna, ne bi bila toliko napadana otkako je prvi put u Hrvatskoj održana 2002. godine

No, srećom je svake godine bilo dovoljno odvažnih ljudi, pa i onda kad ih je bilo tek između 100 i 200, koji bi došli na Prajd i marširali prvo Zagrebom a onda i Splitom, ne dozvoljavajući da Povorka ponosa nestane, bez obzira što su mnogi to žarko željeli i što su se koristila razna institucionalna i izvanzakonska sredstva za njezino uništenje. Stoga ne treba biti iznenađen ako bi hrvatski homofobi zaključili da je opet došao trenutak da se to pokuša još jednom.

Znakovi upozorenja su tu, samo ih treba prepoznati. Vlast je u državi preuzela Domoljubna koalicija predvođena HDZ-om (i u suradnji s Mostom), a stara je i neupitna istina da je HDZ oduvijek bio jedna od najmoćnijih utvrda institucionalne homofobije u Hrvata.

HDZ je kroz Domoljubnu koaliciju u Sabor uveo stranke kojima je homofobija eksplicitni dio politike

To je stranka čiji su se raznoliki prvaci bezbroj puta verbalno iživljavali nad dostojanstvom LGBT građana Hrvatske i koja je skoro pa uvijek - izuzetak je Zakon o suzbijanju diskriminacije koji možemo zahvaliti EU i Jadranki Kosor - kočila svaki zakonski napredak svojih LGBT sugrađana.

HDZ-ovci su bezbroj puta izjavljivali i da smo bolesnici i poremećeni, te njihov povratak na vlast itekako treba zabrinuti sve hrvatske pedere, lezbijke, biseksualne i trans* ljude kojima je stalo do vlastitih prava. Da stvar bude gora, HDZ je ovaj put kroz Domoljubnu koaliciju u Sabor uveo stranke kojima je homofobija eksplicitni dio politike, a u slučaju Hrasta i sam temelj, što nas nikako ne bi smjelo zavarati da pomislimo kako su tepeši, ilčići i slični najopasniji protivnici LGBT ravnopravnosti u Hrvatskoj. Ne, to su u institucionalnom pogledu oduvijek bili HDZ i Katolička crkva, a to se ni nakon petnaest zagrebačkih Prajdova nije ni za centimetar pomaknulo u nekom drugačijem pravcu.

Zadnji veliki izljev homofobnog nasilja u Hrvatskoj bio je prvi Split Pride, a tada je - ne zaboravimo - ministar unutarnjih poslova bio Tomislav Karamarko, aktualni predsjednik HDZ-a i potpredsjednik Vlade. Svatko tko je tada bio na splitskom Prajdu dobro zna kako policija nije učinila ništa da rastjera homofobnu, razularenu rulju, a skoro ništa da zaštiti ljude u Povorci.

Nikako nas ne bi smjelo zavarati da pomislimo kako su tepeši, ilčići i slični najopasniji protivnici LGBT ravnopravnosti u Hrvatskoj. Ne, to su u institucionalnom pogledu oduvijek bili HDZ i Katolička crkva, a to se ni nakon petnaest zagrebačkih Prajdova nije ni za centimetar pomaknulo u nekom drugačijem pravcu

Uvijek se sjećam toga da policija - u punoj opremi - nije htjela ni podignuti štitove da bi zaštitila sudionike i sudionice od kamenja i svega što su napadači bacali na povorku . Doslovno je bilo moguće, a i događalo se, da vas od mržnje izobličeni homofob s udaljenosti od jednog metra pljuje, psuje i gađa kamenom, dok policajac koji je između njega i ljudi u povorci ne čini ama baš ništa.

Da, to je bila policija pod vodstvom navodno velikog stručnjaka za sigurnost Tomislava Karamarka, školski primjer institucionalne nesposobnosti da se radi vlastiti posao i izostanka brige za sigurnost LGBT sugrađana koji su izašli na miran i zakonit prosvjed. Već je drugi splitski Prajd prošao mirno, ali tada ministar policije nije više bio Karamarko, nego Ranko Ostojić.

Karamarkov oportunistički pokušaj peglanja imidža pred zapadnim diplomatima

Karamarkova homofobna trupa se iskazala i tijekom referenduma o braku, kao i kroz parlamentarnu kampanju protiv Zakona o životnom partnerstvu, koju je vodio sadašnji predsjednik Sabora Željko Reiner. To što se Karamarko nedavno pojavio na eko-farmi bivše aktivistkinje Kontre Hele Liverić, u društvu svoje druge supruge ("anđeoske Ane", kako je Liverić oduševljeno napisala na svom fejsu) ne treba čitati kako je predsjednik HDZ-a (ali samo potpredsjednik Vlade, to mora boljeti!) odjednom shvatio da je homofobija zlo, nego kao oportunistički pokušaj peglanja imidža pred zapadnim diplomatima, koji u međuvremenu javno upozoravaju na sužavanje slobode medija i širenje ustašluka u Hrvatskoj otkako se HDZ vratio na vlast.

Dodatni je razlog za oprez i Karamarkova očita netrpeljivost prema ministru unutarnjih poslova Vlahi Orepiću iz Mosta, s kojim je u sustavnoj javnoj polemici. Šef HDZ-a bi itekako želio ukloniti Orepića iz MUP-a i preuzeti kontrolu nad tim dijelom represivnog aparata, pa nije iznenađujuće što javnost baš i ne vjeruje u službenu verziju događaja o bizarnoj pljački u policiji u Heinzelovoj

Stav Karamarka o LGBT pravima smislenije je iščitavati ne iz maženja eko-koza Hele Liverić, nego iz činjenice da je njegov osobni izbor za poziciju ministra kulture bio Zlatko Hasanbegović, čovjek kojeg i konzervativni europski mediji opisuju kao desničarskog ekstremista, revizionista i apologeta ustaštva. Hasanbegović se već iskazao svojim "desantom na Drvar" odnosno desantom na neprofitne medije, slijedom toga i na hrvatske LGBT medije, ali to je nažalost samo vrh sante leda Hasanbegovićevog ekstremizma.

zp12

Dotični je svoj politički put započeo osnivanjem mladeži filoustaške stranke HČSP. Baš je mladež HČSP-a, predvođena Hasanbegovićevim nasljednikom Franom Čirkom, krajem nultih godina organizirala par iznimno nasilnih prosvjeda protiv zagrebačke Povorke ponosa (koje je, šok i nevjerica, ministar policije Karamarko odbijao zabraniti), o čemu Hasanbegović nikad nije osjetio potrebu javno se oglasiti i osuditi, iako je riječ o njegovom direktnom političkom okotu. Qui tacet consentire videtur?

U svakom slučaju, dodatna je indikacija moralnog i ljudskog profila Zlatka Hasanbegovića da nije osjetio potrebu javno poručiti kako se gnuša homofobnog nasilja stranačke mladeži koju je devedesetih on osnivao. Još gore, kad se Hasanbegović konačno u jednom intervjuu Glasu koncila (a kome drugom?) dodirnuo Povorke ponosa, to je bilo s ogromnim prijezirom. Savezništvo sa Željkom Markić povrh svega toga suvišno je i spominjati.

U hrvatskom se društvu homofobija politički isplati

Dakle, i Karamarko i Hasanbegović su živi simboli toga da se u hrvatskom društvu homofobija politički itekako isplati, a da je ta poruka savršeno razumljiva, ukazuju i bujice homofobne mržnje koje se slijevaju po društvenim mrežama i portalima. Svaki indoktrinirani klinac i filoustaški fanatik na primjeru Karamarka i Hasanbegovića može bez problema zaključiti sljedeće: ako jučer dopuštaš pokušaj linča Povorke ponosa i ako si politički izrastao u filoustaško-homofobnom miljeu u kojemu je mlaćenje pedera jednako problematično kao i skandiranje "Za dom spremni", sutra si u hrvatskoj Vladi.

Dodatni je razlog za oprez i Karamarkova očita netrpeljivost prema ministru unutarnjih poslova, Vlahi Orepiću iz Mosta, s kojim je u sustavnoj javnoj polemici. Šef HDZ-a bi itekako želio ukloniti Orepića iz MUP-a i preuzeti kontrolu nad tim dijelom represivnog aparata, pa nije iznenađujuće što javnost baš i ne vjeruje u službenu verziju događaja o bizarnoj pljački u policiji u Heinzelovoj, čija je direktna posljedica bila smjena ljudi za koje je Karamarko javno prijetio da ih se smijeniti mora.

Treba očekivati i homofobnu kampanju desničarskih i klerikalnih medija (u koje se sad ubraja i HTV) kako se Prajd bude približavao, vjerojatno neće zakazati ni biskupi, a čime to može rezultirati naučili smo iz ideološke i verbalne pripreme nasilja na prvom Split Prideu, koju je strastveno odradilo svećenstvo Katoličke crkve

MUP je ionako premrežen kadrovima Karamarka i notornog Vase Brkića, pa ne bi trebalo isključiti ni mogućnost da policijska zaštita ovogodišnjih Prajdova namjerno zakaže, kako bi se time toliko naštetilo Orepiću da mora podnijeti ostavku. Jer, nema sumnje, homofobni napadi na neki od hrvatskih Prajdova bi itekako odjeknuli diljem EU, a izazvali bi i konsternaciju progresivnijeg dijela hrvatskog društva, te bi sve po zapovjednoj odgovornosti bilo ogromna blamaža za Orepića. Zapitajte se - mislite li da je HDZ sposoban ići preko leđa LGBT ljudi i sigurnosti sudionika Prajda eliminirati Mostovog ministra kojeg suštinski ne podnose? Odgovor će dokučiti svatko za sebe, a ja ću samo podsjetiti na konstataciju Viktora Ivančića da "kriminalni potencijal HDZ-a nikad ne treba podcijeniti".

To nije sve kad je riječ o razumijevanju znakova vremena. Već su se dogodili homofobni incidenti u Zagrebu od dolaska nove vlasti, koji opasno podsjećaju na vrijeme sustavnog uličnog nasilja nultih godina, a još jedan od brojnih pojedinačnih primjera brutalizacije hrvatskog društva jest i nedavni nasrtaj na redatelja Darija Harjačeka jer je nosio majicu sa srpom i čekićem, kao i to što Milorada Pupovca ljudi doslovno pljuju na ulici.

Nema sumnje da hrvatske homofobne snage jako iritira što se zagrebački Prajd izborio, ponekad doslovno krvavo, za svoj javni prostor i sigurnost, kao i da u Splitu Povorka ponosa uopće postoji

Zbog svega navedenog, ali i još mnogo toga što bi ovaj tekst učinilo dvostruko dužim, nije nimalo paranočino zaključiti kako bi se ove godine mogla opet pojaviti ekipa spremna za napad za Povorku. Teško da mogu dobiti još više ohrabrenja nego što već jesu, no i to je procjena koju u pitanje dovodi gore spomenuti Ivančićev citat.

Sigurnost i sloboda Prajda je kroz godine izborena, nije pala s neba niti je poklonjena

Svakako treba očekivati i homofobnu kampanju desničarskih i klerikalnih medija (u koje se sad ubraja i HTV) kako se Prajd bude približavao, vjerojatno neće zakazati ni biskupi, a čime to može rezultirati naučili smo iz ideološke i verbalne pripreme nasilja na prvom Split Prideu, koju je strastveno odradilo svećenstvo Katoličke crkve.

Nema sumnje da hrvatske homofobne snage jako iritira što se zagrebački Prajd izborio, ponekad doslovno krvavo, za svoj javni prostor i sigurnost, kao i da u Splitu Povorka ponosa uopće postoji, i ako se otvara prilika za protuudar, onda je to sada i s ovakvom vlašću.

Za očekivati je da će organizatori/ce zagrebačkog Prajda uobičajeno profesionalno i odgovorno odraditi dio koji se tiče sigurnost a koji je u njihovoj moći. Hoće li i policija, samo se možemo nadati.

Nakon svega napisanog, već vidim prosječnog hrvatskog pedera kako odlučuje da na Prajd neće doći. Ali ovo i nije tekst pisan za one koji neće doći (takvima nikad nije teško smisliti neki izgovor), nego za one koji hoće, jer trebaju znati što ih možda očekuje.

Ako do napada na Prajd doista dođe, jedini odgovor koji ima političkog smisla jest braniti se i boriti. Za vrijeme Povorke ponosa, taj jedan jedini dan u godini, ulice grada su naše i to se dogodilo isključivo zahvaljujući ljudima koji su išli na Prajd unaprijed znajući da će biti izloženi provokacijama i nasilju. Sigurnost i sloboda Prajda je kroz godine izborena, nije pala s neba niti je poklonjena.

Zagrebački je Prajd najvažniji nacionalni LGBT događaj, manifestacija koja je poboljšala živote i svih onih LGBT ljudi koji je ne podnose i koji na njoj nikad nisu bili, htjeli oni to sebi priznati ili ne. Njegovi se sudionici i sudionice više ne broje u stotinama nego u tisućama, to nije tek šačica hrabrih okružena brojnijim neprijateljem nego moćna rijeka ljudi. To je moć koje se homofobi itekako plaše, zato je i žele satrati, jer znaju koliko još može rasti. Da ovakav tekst više nikad ne bude potrebno pisati, esencijalno je ne ustuknuti pred mogućim fizičkim napadima na Povorku ponosa, nego ostati i boriti se.

Za vrijeme Povorke ponosa, taj jedan jedini dan u godini, ulice grada su naše i to se dogodilo isključivo zahvaljujući ljudima koji su išli na Prajd unaprijed znajući da će biti izloženi provokacijama i nasilju. Sigurnost i sloboda Prajda je kroz godine izborena, nije pala s neba niti je poklonjena

Lekcija koju trebaju naučiti agresivni homofobi jest kako je prošlo vrijeme uplašenih pedera; na gradskom asfaltu, ako se usude napasti, neka znaju da ćemo uzvratiti. Prajd se mora obraniti, povlačenje nije opcija. Policija može profesionalno odraditi svoj posao, ali to nije ključno. Najvažnije je da se prajdizani i prajdizanke drže zajedno i obrane Povorku ponosa, naš najveći prostor slobode, od napada bilo koga i bilo čime. Kao što je rekao Malcolm X: By any means necessary.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.