Prije dva tjedna podsjetio sam vladajuću garnituru na nakaradnost njihovih ideja. Ideja da odgovorne pozicije zahtijevaju, po definiciji, neodgovornost. Naravno, iluzorno je očekivati da su vladajući doista i pročitali taj tekst. Pa i da jesu, ne znači da su istog trena nekontrolirano uzviknuli "Heureka!", istrčali pred kuću i svijetu počeli izjavljivati ljubav, goli se valjajući poljem maslačka. Ako je netko i pročitao taj tekst, vjerojatno su to bili ljudi koji su birali one koje pozivam na odgovornost. Ili oni koji su birali neke druge, ali ti nisu došli na poziciju vlasti.

Kako god, kaže se da svaki narod ima onakvu političku vlast kakvu zaslužuje. Misao koju se izlizuje u gotovo svakoj raspravi o vladajućima. Doduše, nastala je u kontekstu malo drugačijem od današnjeg. Svejedno, i bez nje smatram da su vladajući samo odraz naroda koji ih je izabrao. I to ne samo onog dijela naroda koji je glasao za stranke na vlasti. Mislim i na većinu onih s druge strane političkog spektra. Zapravo, prvenstveno mislim na one s druge strane političkog spektra. Simplificirana podjela na lijeve i desne, naše i njihove. A koliko smo, mi kao pojedinci, doista drugačiji? Drugačiji od vlasti suprotnog političkog spektra, drugačiji od ljudi koji su glasovali za tu vlast?

Uniforme lijevih i desnih

Smatram da nismo drugačiji. Smatram da je sličnost frapantna. Govorim o svima nama čija se razmišljanja, desničarska ili ljevičarska, mogu čuti u birtiji, na poslu, u javnom prijevozu, pročitati na internetu. Svi mi koji se okupljamo u klubu naziva "Mali čovjek". Naše ideje možda i jesu suprotstavljene. I to nas dijeli. Ali ono što nas spaja su, nažalost, isti elementi koji čine našu obranu vlastitih misli i sukobljavanje s tuđim mislima i idejama. Ista argumentacija, ista razina promišljanja vlastitih stavova, logičkog razmišljanja i zaključivanja. Ili, bolje rečeno, nedostatak svega toga.

Ljevičari često vole misliti za sebe kako su intelektualno nadmoćniji, napredniji, slobodoumniji, tolerantniji i moralno ispravniji. Jednostavno, bolji od "onih drugih". Generalno misle, nećemo si lagati, da su "oni drugi" uglavnom idioti. I bit će potpuno u pravu! Nasuprot njima, desničari također misle da su jednostavno bolji od "onih drugih". Neću vjerojatno puno lagati ako kažem da i oni misle da su "oni drugi" uglavnom idioti. I oni su, također, potpuno u pravu.

Ljevičarima se navuče uniforma homoliberala, orjunaša, srbočetnika, jugonostalgičara. Naravno, mrzitelja svega što je hrvatsko i što je sveto. Ateistička uniforma. Uniforma napušenih ANTIFA studenata s Filozofskog, vegetarijanskih besposličarskih nabiguzana koji hodaju bosi, žive apsolutno slobodno i okolo mlataraju dreadovima na glavi

Kao i u ratu, tako i ovdje svaka strana ima određenu uniformu. Kako bismo lakše razabrali neprijatelja od naših. Da znamo na koga zapucati, pa tek onda pitati tko ide.

A pucanje bez pitanja tko ide obično izgleda tako da se ljevičarima navuče uniforma homoliberala, orjunaša, srbočetnika, jugonostalgičara. Naravno, mrzitelja svega što je hrvatsko i što je sveto. Ateistička uniforma. Uniforma napušenih ANTIFA studenata s Filozofskog, vegetarijanskih besposličarskih nabiguzana koji hodaju bosi, žive apsolutno slobodno i okolo mlataraju dreadovima na glavi.

Desničarima se oblači neka druga uniforma. Uniforma katolibana, zatucanih ognjištaraca i thompsonovaca. Uniforma kockastoglavih maloumnika spuštenog čela. Uniforma polupismenih ljudi ispranog mozga, mrzitelja svih manjina. Uniforma ustaošoida. Uniforma prvenstveno glupih i zatucanih ljudi.

Zašto se čudimo odakle dolaze bahati i bezobrazni, netrpeljivi i isključivi političari?

Da parafraziram Balaševića, princip je isti, etikete su nijanse. Možda upravo u tome i leži česta jalovost ljevičarskih reakcija prema suprotnoj strani. Preuzeli smo isti princip ponašanja, a smatramo da smo iznad toga.

Razmislite, koliko puta ste prisustvovali (ili možda sami to napravili) kolutanju očima i diskreditiranju nekoga samo zato što vjeruje u Boga i ide u crkvu, kad se nađe među suprotstavljenim čoporom? Koliko puta ste raspravu ugušili u startu, bez slušanja druge strane, optužujući nekoga da je desničar i homofob? Nagađam, vjerojatno isto onoliko puta koliko je vaše mišljenje bilo diskreditirano zato što ste pederi.

Princip je isti, etikete su nijanse. Možda upravo u tome i leži česta jalovost ljevičarskih reakcija prema suprotnoj strani. Preuzeli smo isti princip ponašanja, a smatramo da smo iznad toga

I onda se čudimo odakle dolaze bahati i bezobrazni, netrpeljivi i isključivi političari? Čudimo se nedostatku kontinuiteta i kretanju ispočetka sa svakom izmjenom vlasti? Čudimo se stranačkoj kolektivnoj svijesti kao jedino mogućeg načina funkcioniranja, oh, mi tako neindoktrinirani. Gdje sve njihovo jednostavno mora biti loše, a sve naše jednostavno mora biti dobro. Zato što je ono njihovo, a ovo je naše. Nema umlja do jednoumlja!
Najčešće objašnjenje za takvo, redovito opravdano, ponašanje jest da je netko drugi počeo. Redovito neopravdano. A taj "drugi" je, naravno, uvijek netko drugi. Ili, u prijevodu, netko drugi je kriv za to što sam ja idiot. Netko je poduzeo akciju, mi na to nudimo svoju reakciju.

Reaktivnost je ono što mi smeta. Ne sama po sebi. Ali, dominacija reaktivnosti, u cjelokupnom hrvatskom društvu, u odnosu na aktivnost, to da. A ta ideja da većina funkcionira isključivo kao nečiji antipod, ovisno o drugom a neovisno o sebi, meni je poprilično zastrašujuća. Naravno, što prevladava u širem društvu, prelijeva se i na LGBTIQ* zajednicu.

Reaktivnost u smislu da se više bavimo time kako se drugi bave nama. Tada smo najglasniji. Umjesto da se bavimo sami sobom i da tu budemo najglasniji. Naravno ne smije izostati reakcija na sve što smatramo nepoželjnim i štetnim za društvo u kojem živimo. Treba reagirati na plasiranje izmišljotina pod činjenice, na porast netrpeljivosti, fašizaciju društva, na nezakonitosti, na manipulacije i malverzacije. Ali, ako već druge smatramo idiotima zbog razine na koju se spuštaju, nemojmo se i mi spuštati na tu razinu.

Zajednica smo mi, a ne neki drugi

Pa ako je netko drugi idiot zbog razine na kojoj funkcionira, ne treba posebno naglašavati što smo onda mi na istoj toj razini. Ako ćemo već biti ponosni na svoj um i logičko razmišljanje.

Međutim, tako nešto ne smije (p)ostati dominantan način djelovanja i funkcioniranja cjelokupne zajednice. Od svakodnevnog kukanja i palamuđenja o tome kako se guši sloboda, strahovanja zbog veće ugroženosti i proklinjanja konzervativne revolucije, slaba je vajda. Protiv ukidanja prostora za izraz vlastitog postojanja i protiv ukidanja sadržaja ne bori se samo žalovanjem za izgubljenim. Prvenstveno se bori stvaranjem novog prostora i novog, još bogatijeg, sadržaja.

To je najbolji pokazatelj da je zajednica živa i aktivna. Samo time što aktivnosti unutar zajednice bujaju unatoč, pretpostavit ćemo, nepovoljnim prilikama, zajednica je jača i bogatija. Što je jača i bogatija, usmjerenija na sebe, a ne na "vanjske neprijatelje", to je "vanjski neprijatelj" slabiji i beznačajniji za nas.

Od svakodnevnog kukanja i palamuđenja o tome kako se guši sloboda, strahovanja zbog veće ugroženosti i proklinjanja konzervativne revolucije, slaba je vajda. Protiv ukidanja prostora za izraz vlastitog postojanja i protiv ukidanja sadržaja ne bori se samo žalovanjem za izgubljenim

Za tjedan dana, 17. svibnja, obilježit će se Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije. Povodom toga održat će se tribina u Booksi, u Zagrebu. Za mjesec dana bit će održani splitski i zagrebački Pride. Bit će i 17. CroL party. Iskorak redovito organizira tribine koje se tiču LGBTIQ* populacije, posljednja se bavila iskustvima LGBT obitelji u Hrvatskoj. Na Filozofskom fakultetu djeluje "AUT", LGBTIQ* inicijativa koja također organizira razne tribine, radionice i koncerte.

Sve su to događaji čijim podržavanjem jačamo zajednicu, pomažemo u stvaranju novog prostora i sadržaja za sve nas. To je tek nekoliko događaja, ima ih puno više. Svejedno, bilo bi lijepo da se svatko od nas potrudi povremeno sudjelovati na nekom od njih. I da ne ostane samo na tome. Nego da posjećenošću, pa netko možda i vlastitom organizacijom, pokažemo da želimo još više i još raznolikije događaje. Ne zato što bi to trebalo napraviti reda radi, da pokažemo drugima nešto. Ne, nego radi sebe, neovisno o drugima. Zajednica smo mi, a ne neki drugi.

Kao što su političari odraz svojih glasača, neovisno o političkom usmjerenju, tako je i LGBTIQ* zajednica odraz svih nas. Pitanje je samo želimo li nešto promijeniti. Ako i želimo, hoćemo li mijenjati sebe ili ogledalo?

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.