Što Crnkinja, cijenjena profesorica politologije, rektorica Stanforda koja je profitirala na obrascu aktivne afirmacije (iliti pozitivne rasne diskriminacije, a poslužila se i rodnom) radi kao jastrebica još jednog ekspanzionističkog rata u nesretnom zaljevu s mnogo nafte?

Dvoje nositelja, odnosno nositeljica Zlatne maline za najgora filmska ostvarenja u protekloj godini ponešto su začudna. Svoje su glumačke sposobnosti spokazali u vrlo razvikanom dugometražnom dokumentarcu stanovitog Moorea. Bush junior je dobio nagradu za glavnu mušku ulogu, a gospođa Condoleezza Rice, njegova državna tajnica (u našoj terminologiji: ministrica vanjskih poslova), kako se i pristoji, za sporednu žensku. Tako su ljudi iz filmske branše prepoznali, te vrednovali očito ne baš začudne sposobnosti para koji u posljednjih mjesec dana pokušava pacificirati i zavesti staru Europu.

Zašto su mi važne Zlatne maline? Zbog njihove očite političke obojenosti, ili zbog još jedne potvrde da su političari uobičajeno u glavnim, a političarke u sporednim rolama? U stvari ne, na oba pitanja već je davno odgovoreno. Ali pitanje o kojem smo rijetko raspravljali i raspravljale su čudne pojave žena u desnim političkim strankama. Od Margaret Tatcher, preko Tansu Cillar do današnjih Condoleeze Rice i Jadranke Kosor. Pojava nije nepoznata niti u Indiji, na Filipinima, u Pakistanu ili Istočnoj Slavoniji.

Što to tjera žene koje se ne uklapaju u obrasce rodnog ponašanja svojih stranaka da javno upadaju u kontradikcije? Što Crnkinja, cijenjena profesorica politologije, rektorica Stanforda koja je profitirala na obrascu aktivne afirmacije (iliti pozitivne rasne diskriminacije, a poslužila se i rodnom) radi kao jastrebica još jednog ekspanzionističkog rata u nesretnom zaljevu s mnogo nafte? Zašto Jadranka Kosor glumi milosrdnu hrvatsku majku uplakanu, pa priča o obitelji, očevima i dječici kada očito sama ne slijedi taj obrazac?

Žene u desnim strankama su u svojim privatnim životima vrlo emancipirane. One su znanstvenice s ugledom C. Rice), policajke (Ruža Tomašić, HSP-ova zastupnica), uspješne kemičarke (M. Tatcher), popularne radijske novinarke (J. Kosor). često žive bez partnera (rastavljene nekoliko puta, nikada nisu stigle do oltara, politički kapitalizirale udovištvo). Doduše, još niti jedna od njih nije priznala da je homoseksualna. Prilično su moćne i znaju to iskoristiti. Kad im pogledate biografije, paragon uspješnih žena kakve bi neke od nas željele biti. Imaju utjecaj, imaju novce, imaju znanje. Kad im poslušate govore, zapitate se zašto ste izgubile dane, mjesece i godine pokušavajući definirati što je ženska politika?

Zašto većina političarki desnih stranaka imaju sindrom super-žene, te kao da stalno govore: Ako mogu ja, mogu i druge! To što njih nema tamo gdje sam ja, to što većina žena ipak zarađuje manje, a radi više, samo znači da nemaju dovoljno nagona za moći, znanja, sposobnosti i upornosti. A onda neka i ostanu gdje jesu. Ja ne moram biti solidarna...? Ako nema sindroma super-žene, postoji sindorm velikog muškog zaštitničkog lika u obliku svevidećeg Oca domovine u djetinjastoj verziji (Jadranka Kosor rasplakana za ocem) ili nedostupnog muža u odraslijoj (lapsus C. Rice koja za predsjednika SAD-a, svog velikog šefa, kaže da joj je muž).

Ako se ostavim pojednostavljene analize njihova ponašanja, karijere, porijekla, ostaje i dalje temeljno pitanje. Što sa ženama u desnim političkim strankama? Što sa ženama koje stalno javno žive protuslovlje svoje karijere i vrijednosti koje zagovaraju s onim što svakodnevno žive? Je li mi dopušteno raskrinkavati protuslovlje njihova privatnog i javnog života? Ja, naravno, mislim da žene mogu birati kako će živjeti i da imaju pravo na privatnost.

Ali ako je raskorak prevelik i ako guraju hrpe drugih žena u teške životne situacije koje nesretnice ne mogu kontrolirati - što onda?

Jedna Zlatna malina očito nije dovoljna.