Dodjela ugledne Mirovne nagrade njemačkih knjižara publicistkinji Carolin Emcke, koja je svoj govor na ceremoniji u Pavlovoj crkvi u Frankfurtu iskoristila da se založi za LGBT prava i upita zašto je u redu da ona tu može držati govor ali se ne smije vjenčati, potaknula je novinara Gordana Duhačeka da se zapita zašto se nešto tako ne može očekivati od hrvatskih LGBT intelektualaca i umjetnika, te usporedi njemačku LGBT buržoaziju i onu zagrebačku.

Friedenspreis des Deutschen Buchhandels, odnosno Mirovna nagrada njemačkih knjižara jedna je od najvažnijih nagrada međunarodnog karaktera koje se dodjeljuju u Njemačkoj. O tome s jedne strane svjedoči da se dodjeljuje u povodu Frankfurtskog sajma knjiga - vjerojatno najvažnijeg događaja te vrste na svijetu - na ceremoniji u veličanstvenoj Paulskirche (Pavlovoj crkvi), nacionalnom spomeniku koji je nakon Drugog svjetskog rata proglašen Kućom svih Nijemaca, a s druge lista dosadašnjih 65 dobitnica i dobitnika, među kojima su Herman Hesse, Thornton Wilder, Leszek Kolakowski, Vaclav Havel, Amos Oz, Jürgen Habermas, Susan Sontag, Orhan Pamuk i brojni drugi svjetski poznati umjetnici i intelektualci.

Mirovna se nagrada dodjeljuje onima koji su "na područjima književnosti, znanosti i umjetnosti kroz svoje djelovanje dali značajan doprinos ostvarenju razmišljanja o miru".

Ove je godine Mirovnu nagradu njemačkih knjižara dobila publicistkinja Carolin Emcke (rođena 1967.), koja je studirala filozofiju na London School of Economics i Harvardu te je autorica niza zapaženih knjiga, među kojima je i "Wie wir begerhen" (otprilike: "Kako žudimo") iz 2013. U toj autobiografskoj knjizi Emcke piše o tome kako je otkrila vlastitu homoseksualnost, ali i o socijalnom isključivanju koje je doživjela nakon autanja. Emcke, dakle, nije samo cijenjena filozofkinja i publicistkinja, o čijim se knjigama naširoko piše u njemačkim medijima, nego je i lezbijka koja svoj seksualni identitet ne skriva i slobodno živi.

Kad sam se prvi put zaljubila u ženu, nisam uopće slutila kako je s time povezana i pripadnost

Na dodjeli nagrade u Paulskirche uobičajeno je da dobitnik/ca održi i prigodni govor, što je učinila i Carolin Emcke, u kojem je rekla i sljedeće: "Ja sam homoseksualna i kada danas ovdje govorim, to mogu samo učiniti ako također govorim iz perspektive tog iskustva: kao netko komu je i važno to što je gej, lezbijka, biseksualan, inter*, trans* ili queer. To nije nešto što si čovjek izabere, ali je nešto što bih ponovno izabrala biti kad bih imala taj izbor. Ne zato što je bolje, nego jednostavno zato što me učinilo sretnom. Kad sam se prvi puta zaljubila u jednu ženu, nisam uopće slutila - da budem posve iskrena - kako je s time povezana i pripadnost. Još sam vjerovala da je koga i kako volim individualno pitanje, koje se tiče samo mojeg života, te nije tema za druge, pa ni za državu.

Nekoga voljeti i željeti činilo mi se pretežito kao radnja ili praksa, a ne kao identitet. Vrlo je neobično iskustvo da nešto tako osobno bude drugima toliko važno da si uzimaju za pravo miješati se u naše živote i poricati nam prava i dostojanstvo. Kao da je usmjerenost naše ljubavi za njih važnija nego za nas, kao da naše ljubavi i naša tijela ne pripadaju nama, nego onima koji ih poriču ili patologiziraju. U tomu se krije i određena ironija: ispada kako naša seksualnost više određuje pripadnost takvih nego našu."

Proteklih dva tjedna u hrvatskoj su javnosti LGBT teme nekoliko puta dobile značajan prostor: kad je novopečeni predsjednik Sabora Božo Petrov usporedio molitelje ispred bolnica i Povorku ponosa (tj. "gej paradu" kako bi on rekao), pa kad je na skupu Željke Markić - a pod pokroviteljstvom predsjednice Republike - uspoređena homoseksualnost s pedofilijom i zoofilijom, i, najnovije, zbog okupljanja ultraklerikalne ultradesnice Tradfest, koji je organizirala Zaklada Vigilare

Carolin Emcke je, sve u svemu, održala briljantan govor, zapitavši se i kako je moguće da se u školama uči o knjigama koje su napisali LGBT ljudi, ali se ljubavi tih istih ljudi ne smiju spominjati u udžbenicima, te zašto je u redu da ona može u Paulskirche držati govor, ali se ne tu može vjenčati sa ženom koju voli.

Kad se nastup Carolin Emcke stavi u kontekst aktualne društveno-političke situacije u Hrvatskoj te trenutačnog stanja hrvatske LGBT zajednice, sve to izgleda kao neki drugi planet, iako je riječ o događaju u još jednoj članici Europske unije. No, to da bi u Hrvatskoj neka LGBT građanka u svečanoj prigodi održala takav ili sličan govor izgleda kao znanstvena fantastika.

Još gore, u hrvatskom javnom prostoru u međuvremenu jedva da ima sustavne prisutnosti LGBT ljudi kao samosvjesnih građana ponosnih na svoj seksualni identitet, što je ogromna promjena u odnosu na samo pet godina prije.

ce
Carolin Emcke

Prije pet godina bilo bi nezamislivo da predsjednik Sabora bez ikakve javne LGBT reakcije govori gluposti o Povorci ponosa

Proteklih dva tjedna u hrvatskoj su javnosti LGBT teme nekoliko puta dobile značajan prostor: kad je novopečeni predsjednik Sabora Božo Petrov usporedio molitelje ispred bolnica i Povorku ponosa (tj. "gej paradu" kako bi on rekao), pa kad je na skupu Željke Markić - a pod pokroviteljstvom predsjednice Republike - uspoređena homoseksualnost s pedofilijom i zoofilijom, i, najnovije, zbog okupljanja ultraklerikalne ultradesnice Tradfest, koji je organizirala Zaklada Vigilare Vice Batarela i ostalih wannabe inkvizitora.

Carolin Emcke je, sve u svemu, održala briljantan govor, zapitavši se i kako je moguće da se u školama uči o knjigama koje su napisali LGBT ljudi, ali se ljubavi tih istih ljudi ne smiju spominjati u udžbenicima, te zašto je u redu da ona može u Paulskirche držati govor, ali se ne tu može vjenčati sa ženom koju voli

Tome su posvećivani televizijski prilozi i novinski članci, vodile su se rasprave među političarima sa suprotstavljenih stranaka političkog spektra, novinari su postavljali pitanja i pisali komentare itd. Sve to se odigravalo bez sudjelovanja LGBT glasova u javnoj raspravi, s jednim jedinim izuzetkom izjave Ane Brakus za televiziju N1 oko Bože Petrova. Niti jedna od više od deset LGBT udruga koje trenutno postoje u Hrvatskoj nije se u vezi sa svim spomenutim oglasila priopćenjem ili sazvala presicu, nitko od onih koji se i dalje predstavljaju aktivistima nije dao nikakvu izjavu za medije, a kamoli da je itko pozvao na prosvjed i organizirao ga.

Hrvatska LGBT zajednica je sve to što se prvenstveno i najviše tiče baš nje popratila gromoglasnom šutnjom. To su možda najtužnija dva tjedna u suvremenoj LGBT povijesti Hrvatske, dva tjedna u kojima je konačni krah doživjela godinama uspješno provođena politika vidljivosti.

Kad se nastup Carolin Emcke stavi u kontekst aktualne društveno-političke situacije u Hrvatskoj te trenutačnog stanja hrvatske LGBT zajednice, sve to izgleda kao neki drugi planet, iako je riječ o događaju u još jednoj članici Europske unije. No, to da bi u Hrvatskoj neka LGBT građanka u svečanoj prigodi održala takav ili sličan govor izgleda kao znanstvena fantastika

Prije pet godina bilo bi posve nemoguće i nezamislivo da predsjednik Sabora bez ikakve javne LGBT reakcije govori gluposti o Povorci ponosa, kao i da bez ikakve javne LGBT reakcije prolazi izjednačavanje homoseksualnosti i pedofilije itd. Reagirali bi nesumnjivo Zagreb Pride i Kontra, a možda i Queer Zagreb. Za izjave u medijima bi bilo spremno više od deset LGBT ljudi, pa i za polemike s raznolikom paletom homofoba i mrzitelja. Sada sve to potpuno izostaje.

Dane ponosa i slave naslijedila je epoha bezidejnosti i indolencije

Ali, očito je da se mnogo toga promijenilo u tih pet godina i da je hrvatski LGBT aktivizam u dubokoj krizi, o čemu se uostalom naširoko pisalo. To da organizatori Zagreb i Split Pridea nisu rekli ni "a" na prozivke upućene na račun Povorke ponosa možda biti iznenađujuće samo onima koji su posve nezainteresirani za LGBT aktivizam u Hrvatica; njihova šutnja je i predvidljiva i očekivana, jer u udrugama više nema kapaciteta, a čini se ni volje, za takve reakcije.

Od početka stoljeća postojeći model LGBT aktivizma se u međuvremenu istrošio, a onda i do kraja samouništio pretvorbom u često izlišni projektizam, bez ikakve ambicije ili plana za proizvodnju društvene promjene. Postiglo se mnogo toga važnoga, tih dvanaestak godina LGBT aktivizma od prvog Prajda 2002. su - naročito kad se pogleda iz današnje perspektive - dani ponosa i slave, koje je naslijedila epoha bezidejnosti i indolencije.

U ovom trenutku u Hrvatskoj postoji i sve veća zagrebačka LGBT buržoazija ili barem prekarijat koji simulira život srednje klase, nemala skupina koja je u značajnom dijelu i aut, te uživa u svim blagodatima koje je dosad ostvario LGBT aktivizam. To su razni sveučilišni radnici, ekonomisti i menadžeri, novinari i urednici, liječnici i arhitekti, kazališni i filmski umjetnici, pravnici, pisci i marketinški stručnjaci, programeri i dizajneri, cijela modna scena koja je svjetski unikat po svojoj u javnosti službenoj heteroseksualnosti

Stanje je danas takvo da od LGBT udruga ne možemo očekivati pravi aktivizam, što znači i da ga više ni ne trebamo očekivati. Insistiranje na stavu "a zašto šuti udruga X" zapravo je prikrivanje nespremnosti da se na sebe kao LGBT građanina Republike preuzme svoj dio odgovornosti. Sva dosad ostvarena prava je ionako izborilo stotinjak aktivista u kombinaciji sa strejt saveznicima, pametno radeći u zadanom kontekstu pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, te u periodu Kukuriku-vlade nakon toga; LGBT populacija Hrvatske se ne bi trebala zavaravati da je u svemu tome jako pomogla.

Mali dio jest, i oni to i znaju. Ali, mnogo veći dio LGBT Hrvata/ica je utrošio zavidnu energiju da odmogne kako god moguće bilo ili nije učinio baš ništa. No, kad su prava ostvarena, konzumiralo ih se s oduševljenjem kao da su vlastitog znoja rezultat. Ili baš zato što nisu?

Stoga bi bilo iznimno licemjerno ako bi se ljutili na postojeće LGBT udruge, jer iako više od njih i nema velike koristi, nema ni posebne štete, što se za LGBT licemjere ne može reći. Ono što je potrebno je prepoznati da su udruge pretežito postale irelevantne i krenuti dalje od toga.

La dolce vita o kakvom gej Špičkovina, pa i gej Split ili gej Osijek mogu samo sanjati

Jer, nije sve crno. U ovom trenutku u Hrvatskoj ima najviše aut pedera i lezbijki u cijeloj nacionalnoj povijesti, "od stoljeća sedmog".

U ovom trenutku u Hrvatskoj ima i stotine istospolnih parova koji su ušli u životno partnerstvo, postoji i jedna sve veća zagrebačka LGBT buržoazija ili barem prekarijat koji simulira život srednje klase, nemala skupina koja je u značajnom dijelu i aut, te uživa u svim blagodatima koje je dosad ostvario LGBT aktivizam. To su razni sveučilišni radnici, ekonomisti i menadžeri, novinari i urednici, liječnici i arhitekti, kazališni i filmski umjetnici, pravnici, pisci i marketinški stručnjaci, programeri i dizajneri, cijela modna scena koja je svjetski unikat po svojoj u javnosti službenoj heteroseksualnosti itd.

Oni su aut svojim obiteljima i prijateljima, pa i na radnim mjestima, a nije im mrsko ni doći na Povorku ponosa. To su manje-više uspješni profesionalci koji uživaju sve privilegije LGBT života u Zagrebu (i možda još u Rijeci i Istri), koji su dobili i mjesta za sebe i partnera/icu na nedjeljnom obiteljskom ručku.

Carolin Emcke nema problem s time da jedan od najvećih trenutaka u svojoj karijeri i građanskom životu - ceremoniju dodjelu velike nagrade koja se odvija s predsjednikom Njemačke Joachimom Gauckom i društvenom elitom u publici, sve na superekskluzivnoj lokaciji - upotrijebi i da progovori kao pripadnica njemačke LGBT zajednice, te svoj status iskoristi da pokuša dati javni glas svim onima iz LGBT zajednice koji nemaju priliku držati govor u Paulskirche

Toj klasi je unutar hrvatske LGBT zajednice nesumnjivo najbolje, oni žive malograđanski definirani la dolce vita o kakvom gej Špičkovina, pa i gej Split ili gej Osijek mogu samo sanjati. Zagrebačkoj LGBT buržoaziji se mala ili nikakva investicija u aktivizam isplatila višestruko, njima je najbolje što trenutno u Hrvatskoj LGBT ljudima uopće može biti.

Ali, ono što većina njih izbjegava je svoj ostvareni status iskoristiti kad je to potrebno da javno progovori iz pozicije LGBT građanina ili građanke Hrvatske. Nisu u stanju, niti imaju interesa uvidjeti da to što su u poziciji velikih privilegija u odnosu na ostatak hrvatske LGBT zajednica nosi i dodatnu odgovornost, pored one temeljne građanske, koja se ne može apsolvirati tek godišnjom šetnjom na Prajdu, u Zagrebu ionako odavno neprijepornim.

Izostanak građanskog angažmana zagrebačke LGBT buržoazije (sa svime dobrim i lošim što podrazumijeva takav angažman i takva klasna pozicija), pokazatelj je njihova nivoa građanske svijesti, ali i neosviještene autohomofobije čak i kod onih koji su aut.

Strejt ekipa je dobila svoje gej asesoare i potvrdu vlastite liberalnosti

Nisu u stanju povezati svoje u (malo)građanskom Zagrebu cijenjene identitete karijernih profesionalaca sa svojim LGBT identitetom, pa ne bi baš s vremena na vrijeme istupali javno s LGBT pozicije, jer valjda osjećaju kako to podriva stečeni status. I u pravu su, podriva!

To svjedoči da je njihova prihvaćenost dobrim dijelom tek glazura, a ne trajno stanje. Ta zadrška sugerira da se mjesto za stolom na nedjeljnom ručku dobilo prilagođavanjem postojećim normama, a ne insistiranjem da se promijeni i ostatak ekipe za stolom. Strejt ekipa je dobila svoje gej asesoare i potvrdu vlastite liberalnosti, pitomi pederi su dobili kakav-takav osjećaj pripadanja, često se pritom distancirajući od onih ljudi iz LGBT zajednice koji po važećim kriterijima nisu dovoljno respektabilni. Ili, još tragičnije, žrtvovali su sebe za respektabilnost kakva je danas kurentna u lijevoliberalnom Zagrebu.

Toj klasi je unutar hrvatske LGBT zajednice nesumnjivo najbolje, oni žive malograđanski definirani la dolce vita o kakvom gej Špičkovina, pa i gej Split ili gej Osijek mogu samo sanjati. Zagrebačkoj LGBT buržoaziji se mala ili nikakva investicija u aktivizam isplatila višestruko, njima je najbolje što trenutno u Hrvatskoj LGBT ljudima uopće može biti

Ako se ikomu treba ispostaviti račun za aktualnu hrvatsku LGBT šutnju, onda se treba ispostaviti prvenstveno toj klasi, jer ona raspolaže i mehanizmima i statusom i moći da reagira, što ne čini.

I tako smo ponovno došli do Carolin Emcke, koja ne da nema problem s time da jedan od najvećih trenutaka u svojoj karijeri i građanskom životu - ceremoniju dodjelu velike nagrade koja se odvija s predsjednikom Njemačke Joachimom Gauckom i društvenom elitom u publici, sve na superekskluzivnoj lokaciji - upotrijebi i da progovori kao pripadnica njemačke LGBT zajednice, te svoj status iskoristi da pokuša dati javni glas svim onima iz LGBT zajednice koji nemaju priliku držati govor u Paulskirche. Ukratko, građanska odgovornost na djelu

Carolin Emcke po takvom stavu i djelovanju u njemačkoj LGBT zajednici nije nikakav izuzetak, nego je mnogo više pravilo. Primjerice, kad se u nekom njemačkom talk showu raspravlja o LGBT tematici, među gostima su rijetko aktivisti. Pritom to ne znači da u Njemačkoj nema LGBT aktivizma, ima ga i vrlo je živ, raznolik, utjecajan i djelatan. U međuvremenu skoro da svako selo ima i svoj Prajd, a to je možda i najmanji dio onoga čime se sve bavi njemački LGBT aktivizam.

Razlog zbog kojeg u govornim emisijama na njemačkoj televiziji koje se tiču LGBT tema aktivisti ne dominiraju kao gosti jest taj što postoje stotine tisuća LGBT ljudi koji slobodno i otvoreno žive svoje živote, te koji razumiju da i kao građani i, specifično, kao LGBT građani imaju i neke odgovornosti.

To nisu ljudi koji bi stvarali mit od nekoga poput Željke Markić, a niti je vulgarno ismijavali

Kad se u talk showu kod Maybritt Illner na ZDF-u ili kod Anne Will (koja je, usput, aut lezbijka i u životnom partnerstvu s Miriam Meckel, sveučilišnom profesoricom komunikologije, aktualnom glavnom urednicom najpoznatijeg njemačkog poslovnog tjednika Wirtschaftswoche) na ARD-u raspravlja o nekoj LGBT temi, kao gosti budu pozvani zastupnik u Bundestagu koji je gej (npr. Volker Beck), poznata glumica koja je lezbijka (npr. Maren Kroymann), poznati drag queen (npr. Lilo Wanders), popularni kabaretist koji je gej (npr. Thomas Hermanns), europska sportska šampionka (npr. Imke Duplitzer) itd.

I ne samo da će oni doći na televiziju i raspravljati s konzervativcima i homofobima ako i kad treba, nego će to činiti iznimno artikulirano i argumentirano, jer su se odavno potrudili napraviti domaću zadaću oko LGBT politike i povijesti, queer teorije i svega ostaloga.

To nisu ljudi koji pitaju čemu služi Prajd ili ne znaju što je bio Stonewall, niti izvaljuju gluposti kao one legendarne hrvatske da Prajd ne treba biti politički događaj. Nema šanse da bi itko od njih izjavio da mu smetaju "gole guzice" na Prajdu (kojih na njemačkim Christopher Street Day povorkama ima daleko više nego ikad u Zagrebu), jer shvaćaju principe kao što je sloboda izražavanja i da prava i slobode koje imaju najesktravagantniji u LGBT zajednice garantiraju isto i za one konzervativno odjevene.

Ako se - bit ću optimist - kojim slučajem netko od njih osjeti prozvanim ovim tekstom, predlažem da svoju reakciju usmjere prema Petrovu, Markić, Batarelu i predsjednici, umjesto da troše vrijeme opravdavajući svoju nezainteresiranu i pasivnu poziciju koja, građanski gledano, opravdanja nema

To nisu ljudi koji bi stvarali mit od nekoga poput Željke Markić (a niti je vulgarno ismijavali), nego bi je retorički razmontirali u deset minuta. Njima ne smeta slika koju drugi LGBT ljudi šalju u javnost, jer sami šalju vlastitu sliku. To je prava LGBT buržoazija, koja se vidi ravnopravnom u društvu (iako Njemačka nema npr. bračnu jednakost), pa se u skladu s tim osjećajem ravnopravnosti i ponaša, ne cenzurirajući u javnosti svoj seksualni identitet nauštrb nekog od ostalih identiteta.

U Zagrebu u ovom trenutku žive razni potencijalni ekvivalenti navedenih primjera iz Njemačke, ali teško je zamisliti da bi se itko od njih pojavio u "Otvorenom" i govorio s LGBT pozicije. Na bilo koju drugu temu bi se odazvali, sa svim svojim titulama i društvenim statusom, ali ne bi iz prvog lica govorili o LGBT tematici. Stavljajući osobnu komociju i najuži osobni interes iznad svega, bez osjećaja građanske odgovornosti da se po potrebi organiziraju i javno djeluju, oni bi trebali biti predmet kritičke rasprave u LGBT zajednici, a ne isluženi aktivisti.

Ako se - bit ću optimist - kojim slučajem netko od njih osjeti prozvanim ovim tekstom, predlažem da svoju reakciju usmjere prema Petrovu, Markić, Batarelu i predsjednici, umjesto da troše vrijeme opravdavajući svoju nezainteresiranu i pasivnu poziciju koja, građanski gledano, opravdanja nema.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam