Akter najpoznatijeg ovogodišnjeg slučaja silovanja u kampusu je Brock Turner, bivši student Sveučilišta Stanford u Kaliforniji koji je odslužio samo tri mjeseca zatvora za silovanje jedne djevojke. Bez obzira što je ovo samo jedan u nizu slučajeva u kojem pravda ni izdaleka nije zadovoljena, aktivistkinje ne odustaju od borbe za promjenu neodrživog stanja neosuđivanja zločina silovanja kojih je, nažalost, na sveučilištima širom SAD-a sve više.

Primjer takvih aktivistkinja su Wagatwe Wanjuki i Kamilah Willingham, i same žrtve seksualnih napada. One su osnovale neprofitnu organizaciju Survivors Eradicating Rape Culture (SERC), a misija im je podizanje svijesti o tome koliko su individualne priče o seksualnom nasilju zanemarene te što sve treba promijeniti u mentalitetu i u stavu kod takvih slučajeva.

Za Crol.hr Wagatwe je podijelila nekoliko razmišljanja koja su trenutačno aktualna kad se govori o nepravdi, te je istaknula zašto je bitno informirati i educirati se o ovakvim slučajevima.

Koji su vam bili izazovi kad ste osnivali Survivors Eradicating Rape Culture? Kakvu ste podršku imali?
– Jedan od najvećih izazova s kojim smo se Kamilah i ja suočile jest onaj s kojim se borimo i danas: iskorak iz vlastite "komforne zone" i osnivanje posve nove organizacije. Dok Kamilah i ja imamo iskustva kao aktivistkinje i savjetnice, nikad se prije nismo trebale baviti zadacima i odgovornostima potrebnima za veliku i jaku organizaciju. Premda je službeno vodimo same, imamo brojne podržavatelje iz cijelog svijeta koji cijene naš rad. Trenutačno nastojimo povećati kapacitete angažiranjem volonterki i volontera, a nadamo se da ćemo iduće godine imati i zaposlenih.

Silovanja na sveučilištima nisu neizbježan dio studiranja

Iako danas imamo sve veći broj aktivista koji žele dati podršku žrtvama, kakve probleme doživljavaju žrtve silovanja kad pričaju svoje priče?
– Žrtve silovanja jako pate kad govore o proživljenom. Mnogima se ne vjeruje ili ih se krivi zbog nasilja koje su pretrpjele. Druge pak osjećaju da ih se u potpunosti ignorira, da nemaju podršku i razumijevanje. Mi se nadamo da će naš rad to promijeniti; da se žrtve neće suočavati s tolikim negativnim reakcijama kad odluče progovoriti o svojoj traumi.

Žrtve žele podršku kada dožive takvu traumu. Sigurna sam da ih se u brojnim slučajevima obeshrabrivalo da potraže pomoć

Koliko je ljudi pokazalo interes za Survivors Eradicating Rape Culture? Žele li znati više i podići svijest o tome što se događa u kampusima?
– Nismo vodile preciznu evidenciju, ali tisuće su ljudi koji prate naš rad pokazali interes, a milijuni su pogledali naše spotove iz inicijalne kampanje #JustSaySorry. Prisutni su i znatiželja i svijest o situaciji na sveučilištima. Neki su veoma upućeni, a neki nisu imali pojma što se događa. Mi se nadamo da će naša organizacija podići svijest i o ostalim problemima koji su povezani sa seksualnim nasiljem, ne samo u kampusima, nego i izvan njih.

Jesu li profesori, studenti i aktivisti iskazali potrebu da se uključe u vaš rad tako da pošalju poruku da je silovanje na sveučilištima prisutno?
–Većina ljudi koji su nas na početku kontaktirali uglavnom su bili studenti i aktivisti. Oni znaju da je silovanje na sveučilištima problem i da je puno previše žrtava doživjelo nepravdu. Želimo naglasiti da silovanja na sveučilištima nisu neizbježan dio studiranja i da administracija ima veliku moć da kampuse učini sigurnijima. Stoga nam je namjera nastaviti skretati pažnju na ovaj problem i utjecati na ljude koji mogu ostvariti značajnu i trajnu promjenu.

Žrtve silovanja jako pate kad govore o proživljenom. Mnogima se ne vjeruje ili ih se krivi zbog nasilja koje su pretrpjele

Imate li kakav plan dijeliti svoj program po školama kako bi učenice i učenici postali svjesni ove situacije?
– Trenutačno nemamo kurikulum i program ali Kamilah i ja smo spremne pričati u školama - ne samo kako bismo informirale učenike, već i sve članice i članove zajednice kako bi kampusi bili sigurniji. Naravno, studenti su bitni, no trebamo okrenuti pozornost na osobe koje godinama rade na fakultetima, pod time mislim na osoblje i administraciju.

Većina žrtava nikad nikomu ne kaže što im se dogodilo

Postoje li neki noviji slučajevi kad žene žrtve seksualnih napada nisu mogle govoriti o tome zbog ne samo straha, već i obeshrabrivanja? Koliko je često prisutan strah?
– Mislim da je strah uvijek prisutan. Većina žrtava nikad nikomu ne kaže što im se dogodilo. Kultura silovanja napravila je da se žrtve boje istupiti jer im se obično nameće krivnja i ne vjeruje im se. Žrtve žele podršku kada dožive takvu traumu. Sigurna sam da ih se u brojnim slučajevima obeshrabrivalo da potraže pomoć.

Na koje načine pomažete ženama kojima treba pomoć?
– Postoje organizacije koje se bave tim problemom, pa je naša preporuka da pogledaju gdje se nalaze lokalni centri za potporu i pomoć: https://www.rainn.org/state-resources.

Postali ste velika inspiracija mnogim ženama koje se bore za svoja prava. Koji savjet biste dali žrtvama koje su doživjele nepravdu? Što možemo napraviti kao društvo da širimo tu bitnu poruku?
– Moja poruka žrtvama jest: molim vas, znajte da niste same. Slušajte svoje potrebe i tražite mjesta u kojima ćete se osjećati sigurne. A društvu bih poručila sljedeće: slušajte žrtve i vjerujte im. Nemojte im govoriti što da rade, pružite im podršku i pustite da se s vremenom oporave. Budite na njihovoj strani i štitite ih kad netko govori protiv njih.

Jeste li upoznali studente koji vas inspiriraju i koji nastoje širiti poruku da je silovanje u kampusima bitna tema za ljudska prava? Jeste li uporni u poticanju medija da pišu o tim temama?
– SERC pokušava širiti poruku da je silovanje problem povezan s ljudskim pravima. Srećom, zahvaljujući organizacijama poput Know Your IX i SurvJustice, u kojima sudjeluju sadašnji i bivši studenti, radi se na tome da se širi ta bitna poruka u medijima.

Društvu bih poručila sljedeće: slušajte žrtve i vjerujte im. Nemojte im govoriti što da rade, pružite im podršku i pustite da se s vremenom oporave

– U dokumentarcu "The Hunting Ground" vidimo kako fakulteti jedva iskazuju podršku žrtvama. Primjerice, na Sveučilištu Harvard od 2009. do 2013. godine preko 135 žrtava prijavilo je seksualno zlostavljanje, a bilo je svega 10 suspenzija. Je li otad ostvaren kakav napredak?
– Napretka već ima, no pred nama je dug put. Postoje neki sjajni vodiči za medije, relevantni za sve koji žele govoriti o silovanjima na način da promijene status quo, a ne da ga nastoje održati. To su Chicago Task Force on Violence Against Women and Girls i većs pomenuti Know Your IX.

Pokrenuli ste kampanju #justsaystorry koja šalje vrlo moćnu poruku žrtvama da se riješe stvari koje su povezane s njihovim fakultetom. Ima li reakcija?
– Ima, i pozitivne su. Mislim da je to "mig" da aktivisti i borci protiv kulture silovanja traže kampanje koje su drugačije od uobičajenih norma. U redu je biti ljut i zahtijevati bolje od ljudi koji su vas iznevjerili. #JustSaySorry pruža prostor upravo za to.