
- Autor/ica Gordan Duhaček
-
Objavljeno: 12 srpnja 2017

U velikom intervjuu za Crol.hr povodom petogodišnjice prve hrvatske presude za diskriminaciju na radnom mjestu zbog seksualne orijentacije dr. Dario Krešić detaljno otkriva kako je tekao taj povijesni sudski proces, te kakve je homofobijom potaknute neugodnosti doživljavao kao asistent na Fakultetu organizacije i informatike (FOI) u Varaždinu, ulogu koju je u svemu odigrala i aktualna ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak, a otkriva i zbog čega se odlučio napustiti Hrvatsku i nastaviti svoj život u Njemačkoj.
"Kad sam tog jutra, 12. srpnja 2012. godine, ušao u sudnicu da saslušam objavu presude, bio sam, naravno, napet. Došli smo svi u kompletu – odvjetnik Ivan Jelavić, Goran Selanec iz Ureda Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, Sanja Juras iz Kontre, Edo Bulić iz Iskoraka i naravno ja. Sanja Bađun, uređujuća sutkinja, zatražila je da svi ustanemo i počela čitati: 'U ime Republike Hrvatske ... Općinski sud u Varaždinu ... presudio je ... utvrđuje se da je tuženik ... Fakultet organizacije i informatike Varaždin ... povrijedio pravo tužitelja Daria Krešića ... na jednako postupanje ... na osnovi spolne orijentacije ... utvrđuje se da je tuženik ... Fakultet organizacije i informatike Varaždin ... uznemiravao tužitelja Daria Krešića ... na osnovi spolne orijentacije ... zabranjuje se tuženiku ... Fakultet organizacije i informatike Varaždin ... poduzimanje radnji kojima se sprječava napredovanje tužitelja Daria Krešića ... na osnovi spolne orijentacije ... '
Parnica za koju su svi govorili da nema izgleda završila je pobjedom
Stajao sam i slušao najprije opčinjen, a zatim ganut. Kad smo nakon čitanja presude svi sjeli, spustio sam pogled kako bih se sabrao, mislim da sam nakratko bio i na rubu suza, suza radosnica naravno. Jedna teška parnica, za koju su na početku mnogi govorili kako u hrvatskom pravosuđu nema nikakvih izgleda, upravo je bila okrunjena velikim uspjehom. Naš odvjetnik, koji je u sudnici imao bolji pogled na protivničku stranu, poslije je ispričao kako je dekan FOI-ja Vjeran Strahonja djelovao šokirano, unezvjerenim je pogledom lutao od sutkinje preko svoje tajnice do svojih odvjetnika", prisjeća se Krešić kako je doživio prvu presudu u Hrvatskoj zbog homofobne diskriminacije na radnom mjestu, koja se zasigurno ne bi dogodila da se on nije odlučio boriti za svoja prava.
No, da bi bilo jasnije kako se dogodio taj i dalje izuzetak u hrvatskoj sudskoj praksi, ali i LGBT zajednici, potrebno je za početak vratiti se u sredinu devedesetih godina prošlog stoljeća, kad se Krešiću, tad na trećoj godini studija informatike na FOI-ju, ukazala prilika da ode studirati u München.
Počelo je stupnjevito. Najprije su neki kolege, usred nekog razgovora, isti neočekivano prekidali i okretali glave. Ili bi me promatrali s laganim podsmjehom, onim tipičnim prezrivim kojim promatraju nas pedere
Tamo je najprije radio na jednom projektu u Siemensu, zatim studirao na tamošnjem Tehničkom Sveučilištu, na kojem je izradio i diplomski rad. Studij je završio među 10 posto najboljih studenata, nakon čega je dobio doktorsku stipendiju od strane Njemačke istraživačke zaklade i doktorirao na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Erlangen-Nürnbergu, prema rangu na 2. mjestu najboljih informatičkih fakulteta u Njemačkoj.
Odlazak u München bio je i prilika Dariu Krešiću da se emancipira oko vlastite homoseksualnosti. Rođen je u Vinkovcima, gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju, no za vrijeme njegova odrastanja u 1980-ima u hrvatskoj provinciji homoseksualnost je bila tabu tema, koju se većinom uopće nije spominjalo.
Kad sam odrastao, u javnosti se o homoseksualnosti govorilo u kriminalnom kontekstu
"U gimnaziji sam potajno promatrao zgodne dečke, naročito na satovima tjelesnog kad su se neki od njih znali i goli skinuti. To ipak nije moglo ostati dugo nezamijećeno, krenula su onda podsmjehivanja, prezrivi pogledi, nerijetko su mi na hodniku škole dobacivali i 'pederu!'.
Homoseksualnost kao nekakva tema u nastavi nije postojala, sjećam se tek da je u 2. razredu profesor latinskog, govoreći o Juliju Cezaru, rekao: 'Ali imao je jednu veliku manu – bio je homoseksualac'. Mene se ta izjava, budući je to bilo prvi put da je netko "službeno" spomenuo riječ 'homoseksualnost', jako dojmila. Iako tad uopće nisam bio svjestan svoje seksualne orijentacije, moje skrivene poglede prema dečkima odbacivao sam tek kao prolazne, osjećao sam da riječ 'homoseksualnost' ipak mora biti u nekakvoj vezi sa mnom. Ali nisam poznavao nikoga s kim bih mogao razgovarati o tome, o mojim pitanjima, strahovima...
Profesor Hutinski, inače i moj neposredno nadređeni, je u punoj kantini FOI-ja, sjedeći za susjednim stolom, prekinuo razgovor sa svojim susjedom te se bez ikakvog povoda okrenuo prema meni i glasno mi rekao da trebam koristiti kondome, jer eto ima svakakvih boleština kao što je HIV
Nisam poznavao niti jednog 'homoseksualca', u 80-ima internet nije postojao, nikakvih informacija nisam imao. Ukoliko se u javnosti iznimno govorilo o tome, onda isključivo u kriminalnom kontekstu. Moja osobna predodžba o 'homoseksualcima' bila je stoga da se radi o ostarjelim, feminiziranim muškarcima koji se nabacuju mladim, zgodnim dečkima. Ja sam se pak smatrao jednim 'normalnim' dečkom koji nije mogao imati ništa zajedničko s takvim tipovima", prisjeća se Krešić kako je sve to tada doživljavao, te dodaje: "I prve godine studija prošle su bez ikakvih 'događanja'. Nikoga nisam poznavao, nigdje nisam išao. Ipak, kako je vrijeme prolazilo, osjećao sam da kod mene 'nečeg' mora biti. Preočito je postalo da me dečki snažno privlače".
Coming out u Münchenu
Što se onda dogodilo u Münchenu, pitamo Krešića, koji objašnjava: "Kad sam došao tamo, polako sam krenuo izlaziti u gej lokale. Počeo sam otkrivati jedan novi svijet, svijet u kojem sam se osjetio prihvaćenim kakav jesam, bez pretvaranja, bez skrivanja. Vidio sam da su to sve 'normalni' ljudi – neki lijepi, neki simpatični, neki ružni, neki sportski građeni, neki debeli, neki obrazovani, neki priprosti itd. Došla su prva seksualna iskustva, više puta sam se i zaljubio. Priključio sam se i grupi tamošnjih gej studenata, sastajali smo se svakog utorka na Sveučilištu, zatim bismo skupa odlazili u kafiće, na plivanje, smijali se, razgovarali. U ljeto 1997. imao sam 24 godine, otišli smo zajedno na tamošnji Prajd. Thomas Niederbühl, koji je upravo postao prvi otvoreno gej gradski vijećnik u Münchenu, održao je kritički govor. Atmosfera je bila vesela, naši sugrađani promatrali su povorku znatiželjno, neki su nam i mahali. München je postao mjesto mog coming outa".
Iz Njemačke se Krešić u Hrvatsku vratio, kako kaže, "kao izgrađeni peder", te se zaposlio kao asistent na FOI-ju, na kojem je i započeo svoj akademski put. Na novom radnom mjestu nije skrivao svoj seksualni identitet, ali ga nitko nije niti pitao direktno o tome, prisjeća se i napominje: "Na profilu na Facebooku javno sam tada lajkao stranice Iskoraka i ILGA-e, što su svi mogli vidjeti".
Mogao sam tražiti posao na drugom fakultetu, no FOI bi me u tom slučaju lako mogao ucjenjivati na način da novom poslodavcu dojave da imaju pedera među sobom. Budući su već pokazali koliko su osvetoljubivi, to bi svakako i učinili
S vremenom su krenula i prva neugodna iskustva tj. diskriminatorno ponašanje od strane kolega.
"Počelo je stupnjevito. Najprije su neki kolege, usred nekog razgovora, isti neočekivano prekidali i okretali glave. Ili bi me promatrali s laganim podsmjehom, onim tipičnim prezrivim kojim promatraju nas pedere. Tijekom 2009. profesor Kliček je na hodniku, nakon što sam pozdravio jednoga kolegu s njim u društvu, vrlo glasno krenuo parodirati moj glas kao ženskast. Sjećam se da sam ga pogledao vrlo začuđeno, sljedeći dan sam tog kolegu pitao za komentar te situacije, a on je, očigledno mu je bilo neugodno, samo okrenuo glavu.
Krešić u Münchenu 1997.
Nešto kasnije, profesor Hutinski, inače i moj neposredno nadređeni, je u punoj kantini FOI-ja, sjedeći za susjednim stolom, prekinuo razgovor sa svojim susjedom te se bez ikakvog povoda okrenuo prema meni i glasno mi rekao da trebam koristiti kondome, jer eto ima svakakvih boleština kao što je HIV! Gledao sam ga preneraženo! Pitao sam se što nakon ovoga slijedi? Možda i fizički napad? Nekako u to vrijeme FOI je bio pokrenuo postupak za moje napredovanje. Usput, ovdje moram naglasiti da u hrvatskoj znanosti moraš napredovati ili onda gubiš radno mjesto, dakle napredovanjem se osigurava i vlastito radno mjesto! Razmišljao sam onda što učiniti. Bilo mi je jasno da na ovakvo što nekako moram reagirati, u suprotnom bi mi cijeli radni vijek na FOI-ju bio pretvoren u pakao da sam se povukao i šutio", priča Dario Krešić.
FOI je dobio crno na bijelo da imaju homoseksualnog zaposlenika
Nakon toga se obratio udrugama Kontri i Iskoraku. Brzo su dogovorili sastanak na kojem je bio i odvjetnik njihovog Pravnog tima. Krešić je zahtijevao odrješitu reakciju, bez obzira na postupak napredovanja koji je upravo krenuo:
"Odlučili smo da odvjetnik pošalje dopis tadašnjem dekanu Hunjaku u kojem mu skreće pažnju na navedene događaje te ga upozorava da kao dekan osigura da se takvo što više ne ponovi. Naravno, tim dopisom FOI je ujedno dobio i crno na bijelo da imaju homoseksualnog zaposlenika u svojim redovima. Da skratim priču, Hunjak me nakon toga pozvao na razgovor, bio je ljut na mene, rekao da će razgovarati s Kličekom i Hutinskim te ih upozoriti, a meni dobacio ako mi se ne sviđa na FOI da mogu ići s fakulteta. Ono što je pak nakon toga uslijedilo, bilo je da je FOI postupak mog napredovanja zaustavio na način da nisu odgovarali na višestruke zahtjeve Sveučilišta u Zagrebu za nadopunom dokumentacije koju su trebali poslati, a kako bi se otvorilo radno mjesto za mene".
Pravna bitka, koja se mogla izbjeći da se FOI odlučio dolično postaviti prema homofobnoj diskriminaciji svojeg asistenta, tada je krenula svojim tokom.
Budući da sam poznavao mentalitet uprave FOI-ja i znao koliko su ljuti i osvetoljubivi zbog toga što sam ustao protiv vrijeđanja i izrugivanja od strane kolega, bio sam od početka prilično skeptičan hoće li možebitna pozitivna presuda promijeniti ponašanje FOI-jeve uprave
"Neposredan povod tužbi bilo je uporno odbijanje FOI-ja da i nakon godinu dana nadopuni zahtjev Sveučilišta za otvaranjem novog radnog mjesta za mene. Naravno, razmišljao sam i o alternativama tužbi. Postojala je npr. mogućnost, nakon što je postalo očigledno da me zavlače i da mi neće otvoriti novo radno mjesto, da dam otkaz na FOI te potražim posao na nekom drugom fakultetu u Hrvatskoj. Međutim, hrvatska akademska zajednica je mala i svi se međusobno poznaju, FOI bi me u tom slučaju lako mogao ucjenjivati na način da novom poslodavcu dojave da imaju pedera među sobom. Budući su već pokazali koliko su osvetoljubivi, to bi svakako i učinili. Kako pak nije bilo garancije da me i na novom radnom mjestu kao outanog pedera ne bi diskriminirali, možda bih se opet bio našao u situaciji u kojoj sam na FOI već bio. Dakle, odlazak s FOI-ja ne bi bilo taktički dobro rješenje. Osim toga, već zbog vlastitog samopoštovanja nisam želio podviti rep i napraviti im takvu uslugu. Zaključak je stoga glasio: ostati i boriti se".
Što vrijedi za Židove, vrijedi i za nas pedere
Na pitanje što je očekivao od tužbe Krešić odgovara: "Da najprije razjasnim jednu stvar: poslodavac koji diskriminira nije dužan sa žrtvom diskriminacije protiv svoje volje zaključiti bilo kakav ugovor, pa bio to i ugovor o radu! To je tako u svim zemljama EU koje su donijele antidiskriminacijske zakone. I to je bilo jasno od početka. Ono što jedna pozitivna presuda o diskriminaciji može značiti pojedincu, pored novčane odštete za pretrpljenu diskriminaciju, jest društvena poruka poslodavcu da poništi posljedice svoga diskriminatornog ponašanja.
Dakle u mom slučaju da mi jednostavno otvori ono radno mjesto koje mi je svojim diskriminatornim postupanjem neprekidno uskraćivao. Ipak, budući sam poznavao mentalitet uprave FOI-ja i znao koliko su ljuti i osvetoljubivi zbog toga što sam ustao protiv vrijeđanja i izrugivanja od strane kolega, bio sam od početka prilično skeptičan hoće li možebitna pozitivna presuda promijeniti ponašanje FOI-jeve uprave. Dakle, strateške mogućnosti jedne pozitivne sudske presude su, bez volje FOI-ja kao tuženog diskriminatora da promijeni svoje ponašanje, za mene osobno bile vrlo ograničene".
"Reklama" koju je FOI dobio, pa i dan-danas dobiva, za njih je poražavajuća, razapeti su u javnosti, narušena je njihova slika u akademskoj zajednici (kako domaćoj tako i međunarodnoj), oni također znaju koliko stotina tisuća kuna ih je sudski postupak kako direktno tako i indirektno stajao. I povrh svega, ostaje im stigma prvog sudski proglašenog diskriminatora u Hrvatskoj
No, Krešić smatra da je presuda za cijelu LGBT zajednicu, pa i šire, bila jako vrijedna te ističe: "Usprkos tome što za mene osobno presuda nije ispunila svoju svrhu (osim što će mi FOI morati platiti odštetu za pretrpljenu diskriminaciju te što sam dobio moralnu zadovoljštinu), strateški značaj presude je za cjelokupnu lezbo-pedersku zajednicu daleko veći.
Demonstracija tijekom suđenja ispred zgrade Rektorata: Dario Krešić, Sanja Juras, Dalibor Stanić, Jasna Petrović, Nela Pamuković, Đurđica Kolarec
Ponajprije, uputio sam signal drugima da se treba boriti za sebe, i to kao oštećeni peder, kao oštećena lezba. Hannah Arendt je jednom izjavila otprilike sljedeće: 'Kad te napadnu kao Židova, onda se moraš i braniti kao Židov. Ne kao Nijemac ili nekakav kozmopolit ili kao borac za ljudska prava'. Što vrijedi za Židove, vrijedi i za nas pedere. Nadalje, moja tužba protiv FOI-ja bila je prva antidiskriminacijska tužba po osnovi seksualne orijentacije, a koju je pokrenuo jedan pojedinac.
Izlazak u javnost bio je poruka pravosuđu da se neću dati zajebavati, nego da će njihov način postupanja s predmetom biti pod povećalom javnosti, a s obzirom da se radilo o prvoj tužbi takve vrste
Značaj dobivene presude leži u tome što će se svi sudovi u budućim sporovima moći pozivati na određena utvrđenja iz moga postupka jer mi smo doslovno stvarali sudsku praksu tamo gdje je nije bilo. Usput, podsjećam kako su sve antidiskriminacijske tužbe na osnovu seksualne orijentacije, koje su kao udružne tužbe bile pokrenute prije moje tužbe, na sudovima pale. Moja tužba, kao prva uspješna antidiskriminacijska tužba po osnovi seksualne orijentacije, uspjela je već na 1. stupnju (na Općinskom sudu), a kasnije bila potvrđena kako od Županijskog suda tako i od Vrhovnog suda! Dakle, na neki način je njome probijen otpor koji je u pravosuđu očigledno vladao prema nama. Siguran sam da će već sljedeći tužitelj moći lakše voditi svoju tužbu od mene, kao i da će onaj nakon njega još nešto lakše voditi svoj slučaj".
"Reklama" koju je FOI dobio je poražavajuća
FOI si je pak svojim postupanjem, smatra Krešić, nanio dugoročnu štetu:
"FOI je bio razbijen u svim sudskim postupcima koje su vodili ili potaknuli – ne samo u mojoj antidiskriminacijskoj tužbi gdje su žalbe FOI-ja odbijene na svim sudskim instancama, nego i u oba ona postupka koje su tadašnji kolege Željko Hutinski i Božidar Kliček pokrenuli protiv mene zato jer su mediji objavili njihova imena i gdje su od mene tražili 200.000 kuna na ime tobožnje odštete. Dodajem da je FOI svojevremeno tužio i HRT zbog izvještavanja o slučaju, no i taj postupak su izgubili. Osim toga, 'reklama' koju je FOI dobio, pa i dan-danas dobiva, za njih je poražavajuća, razapeti su u javnosti, narušena je njihova slika u akademskoj zajednici (kako domaćoj tako i međunarodnoj), oni također znaju koliko stotina tisuća kuna ih je sudski postupak kako direktno tako i indirektno stajao. I povrh svega, ostaje im stigma prvog sudski proglašenog diskriminatora u Hrvatskoj! Naglašavam da se pritom radi o građansko-pravnoj odgovornosti za diskriminaciju koja je mnogo šira od kazneno-pravne odgovornosti".
Ponajprije, uputio sam signal drugima da se treba boriti za sebe, i to kao oštećeni peder, kao oštećena lezba
Krešić ima samo riječi hvale za podršku koju je u cijelom procesu dobio od Kontre i Iskoraka. Za konačni je uspjeh zapravo zaslužan cijeli niz ljudi i stručnjaka:
"Udruge su bile vrlo angažirane, mi smo se usko koordinirali oko svih akcija. Odvjetnički tim koji su činili ponajprije Sanja Bezbradica i Ivan Jelavić bio je odličan, profesionalan, njihov golemi know-how u specijalnom antidiskriminacijskom pravu kao i poznavanje specifičnosti sveučilišnog sustava bili su zlata vrijedni. Mi smo slučaj 'gradili' mjesecima prije nego je tužba konačno pokrenuta u prosincu 2010. Velike zasluge imala je i Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, u početku je to bila pokojna Gordana Lukač-Koritnik koja je donijela odluku o pristupanju kao umješač na mojoj strani u tužbi protiv FOI-ja i koja se u postupku snažno angažirala. Isto vrijedi i za njezinu nasljednicu Višnju Ljubičić. Da ne spominjem zamjenika Pravobraniteljice Gorana Selanca čija je pravna ekspertiza bila fenomenalna. Konzultacije su vršene i s međunarodnim pravnicima, npr. s bivšim njemačkim saveznim tužiteljem, jednim sucem australskog Vrhovnog suda, kanadskim odvjetnikom koji je u Kanadi dobio nekoliko značajnih LGBT parnica itd".
Dario Krešić sa Sanjom Juras na jednoj LGBT konferenciji u Podgorici 2011.
Kroz izlazak u medije želio sam za FOI povećati cijenu koju su trebali platiti za protuzakonito postupanje
U to vrijeme je i mnogo puta u vezi sa svojim slučajem istupio u hrvatskim medijima. Kaže da se na to odlučio iz više razloga:
"Iz taktičkih razloga nisam niti vjerovao da bi takav postupak mogao ostati "skrivenim", nego da bi prije ili kasnije šira javnost doznala o njemu. Stoga je bilo primjerenije proaktivno djelovati te medije odmah uključiti. No postojala su i strateška razmišljanja: prije svega, mislim da je bilo važno uputiti signal kako lezbo-pederskoj zajednici (u smislu: ovdje je jedan koji se odlučio boriti!) tako i cjelokupnom društvu (u smislu: evo vam primjer diskriminacije! Ne serite o nekakvom 'višku' LGBT prava!).
Nadalje, izlazak u javnost bio je poruka pravosuđu da se neću dati zajebavati, nego da će njihov način postupanja s predmetom biti pod povećalom javnosti, a s obzirom da se radilo o prvoj tužbi takve vrste. Naposljetku, kroz izlazak u medije želio sam i za FOI kao tuženog diskriminatora povećati cijenu koju su trebali platiti za svoje protuzakonito postupanje. U jednom nastupu u Dnevniku HRT-a rekao sam da postupak vodim na način da će u budućnosti svaki potencijalni diskriminator u Hrvatskoj triput razmisliti prije nego se odluči ponašati tako kao što se ponašao FOI. Nazovi to radikalnim, ali tako sam djelovao".
Značaj dobivene presude leži u tome što će se svi sudovi u budućim sporovima moći pozivati na određena utvrđenja iz moga postupka jer mi smo doslovno stvarali sudsku praksu tamo gdje je nije bilo. Usput, podsjećam kako su sve antidiskriminacijske tužbe na osnovu seksualne orijentacije, koje su kao udružne tužbe bile pokrenute prije moje tužbe, na sudovima pale
Tijekom svega toga Dario Krešić je od velikog broja pojedinaca, prije svega gejeva i lezbijki, ali i heteroseksualaca, cijelo vrijeme primao pisma podrške. LGBT pojedinci su mu izražavali poštovanje i zahvaljivali se na njegovoj borbi, prepoznavši da je ta borba i za njih važna. Neki su opširno pisali o vlastitim iskustvima diskriminacije, ali bi uvijek dodali kako se sami nisu mogli odlučiti na tužbu. Situacija na FOI-ju je pak bila značajno drugačija kad je riječ o podršci kolega:
"Na prste jedne ruke, od nekih 140 zaposlenika, mogu nabrojati kolege koji su me tiho podržavali i koji su mi naposljetku i čestitali na dobivenoj presudi. Ostali su, ako u prolasku već ne bi promrmljali neki pozdrav, jednostavno okretali glave ili gledali u pod".
Dok je vodio svoju pravosudnu bitku, Krešić je imao i svoja iskustva s tadašnjim rektorom Zagrebačkog sveučilišta Aleksom Bjelišem, ali i aktualnom ministricom obrazovanja i znanosti Blaženkom Divjak. O njima nema lijepih riječi.
Rektor Bjeliš je bio slabić, a Blaženka Divjak bila je do grla uvučena u diskriminatorno ponašanje FOI-ja
"Bjeliš je, kao rektor, bio slabić. Skrivao se iza zidova svog rektorata. Nikad nije čak ni kurtoazno odgovorio na mojih pet-šest dopisa u kojima sam ga upozoravao na diskriminaciju na FOI te ga pozivao da kao rektor reagira. Nije odgovarao niti na dopise Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Nije čak reagirao niti po donošenju sudske presude. Tek je na upit medija, nakon što sam uručio otkaz na FOI i otišao iz Hrvatske, izbljuvao kako tobože ništa nije mogao učiniti (moš' mislit!), a diskriminaciju koju sam doživio označio je kao 'omašku' od strane FOI-ja! Inače, tijekom sudskog postupka tadašnji dekan FOI-ja Strahonja cmizdrio je u rektoratu kako FOI loše stoji u postupku te tražio pomoć. Bjeliš je tada zatražio od Pravnog fakulteta u Zagrebu da FOI-ju 'pomogne', nakon čega im se doista javila jedna osoba koja je Strahonju potom drilala za njegov iskaz na sudu. Raniji dekan FOI-ja Hunjak pokušavao se pak u jeku sudskog postupka, također preko rektorata, tajno sastati s predstavnicima određenih tijela javne vlasti, a kako bi oslabio moj položaj u postupku.
Prije svega, mislim da je bilo važno uputiti signal kako lezbo-pederskoj zajednici u smislu ovdje je jedan koji se odlučio boriti, pa tako i cjelokupnom društvu (u smislu: evo vam primjer diskriminacije! Ne serite o nekakvom 'višku' LGBT prava!)
U rektoratu su čak fabricirali različite dokumente za potrebe FOI-ja, a koji su FOI-ju, kako su se ovi nadali, trebali pomoći u postupku. Jedan takav dokument rektorat je, primjerice, na FOI dostavio tek nekoliko sati prije održavanja sudske rasprave gdje je Strahonja trebao dati iskaz, pri čemu je Strahonja i priložio taj dokument! Blaženka Divjak bila je pak do grla uvučena u diskriminatorno ponašanje FOI-ja. Divjak nije bila samo jedan od prodekana i članova uprave FOI-ja dok se događala diskriminacija, ona je bila osoba koja je zbog svog vrlo bliskog odnosa s tadašnjim dekanom Hunjakom u značajnoj mjeri određivala politiku FOI-ja".
Unatoč sudskoj pobjedi, za Daria Krešića nije bio moguć normalan nastavak sveučilišne karijere (bez obzira na njegove izvrsne reference) na FOI-ju pa niti na nekom drugom fakultetu u Hrvatskoj, nego je uslijedilo davanje otkaza i odlazak iz zemlje. Zašto se odlučio na to, pitamo ga.
Netom nakon objave presude 2012; Dario Krešić, Sanja Juras (drži presudu), Ivan Jelavić, Goran Selanec, Edo Bulić
"Dakle, neovisno od toga da mi je uprava FOI-ja već od trenutka podnošenja tužbe u prosincu 2010. na svaki mogući način zagorčavala radnu svakodnevnicu, nakon što je u srpnju 2012. prvostupanjskom presudom FOI bio proglašen krivim za diskriminaciju te mu, među ostalim, bilo zabranjeno da ubuduće nastavi s diskriminiranjem, uprava FOI-ja odmah je počela s raspisivanjem natječaja za nova radna mjesta na potpuno drukčiji način nego dotad, ti su natječaji bili tako sročeni da su favorizirali one zaposlenike na FOI za koje je uprava željela da napreduju, dok su mene ti natječaji unaprijed isključivali.
Svi odgovorni za diskriminaciju unaprijeđeni su i nagrađeni
Na moj upit dekanu Strahonji za obrazloženje tako raspisanih natječaja, koje usput nitko u Hrvatskoj nije na taj način raspisivao, nisam dobio nikakav odgovor. Uprava FOI-ja nije pokušala niti razgovarati sa mnom po donošenju presude, a kamoli da bi se ljudski ispričala za počinjenu diskriminaciju. Nisu se ispričali niti nakon pravomoćnosti presude pa čak niti nakon što su izgubili na Vrhovnom sudu. Nije bilo nikakvih sankcija prema odgovornim za diskriminaciju niti je itko od njih pozvan na odgovornost. Naprotiv, svi pojedinci odgovorni za diskriminaciju kao Tihomir Hunjak, Blaženka Divjak, Željko Hutinski, Vjeran Strahonja dobili su unapređenja, neki čak i nagrade za 'životno djelo' i slično! Meni pak je uprava fakulteta u jednom trenutku poslala upozorenje pred otkaz.
Od rektora Bjeliša i njegovog rektorata, u kojem je tada sjedila i Blaženka Divjak, na moje dopise nije bilo, kako sam već rekao, nikakve reakcije.
U jednom nastupu u Dnevniku HRT-a rekao sam da postupak vodim na način da će u budućnosti svaki potencijalni diskriminator u Hrvatskoj triput razmisliti prije nego se odluči ponašati tako kao što se ponašao FOI
Kad sam zatim, preko odvjetnika, od tadašnjeg ministra znanosti Željka Jovanovića tražio provođenje inspekcijskog nadzora nad FOI-jem zbog kršenja zakona, ministarstvo je moj zahtjev samo proslijedilo na Sveučilište, dakle Bjelišu. Bjeliš je, naravno, zahtjev bacio u koš. Željko Jovanović, koji se sâm smatrao diskriminiranim kad je nekako u to vrijeme tužio Zdravka Mamića radi vrijeđanja po osnovi etničke pripadnosti, u slučaju moje diskriminacije kao ministar nije bio voljan ništa učiniti. I dopis Saborskom odboru za znanost s molbom za razmatranje prijedloga o pokretanju saborskog povjerenstva o diskriminaciji na Sveučilištu ostao je bez ikakvog odgovora.
Dakle u takvoj situaciji, koja se usput nimalo nije promijenila niti nakon što je prvostupanjska presuda u srpnju 2013. postala pravomoćnom, nije mi preostalo ništa drugo nego dati otkaz. Uostalom, i u interesu moga zdravlja nisam više mogao ostati na FOI.
Svi pojedinci odgovorni za diskriminaciju kao Tihomir Hunjak, Blaženka Divjak, Željko Hutinski, Vjeran Strahonja dobili su unapređenja, neki čak i nagrade za "životno djelo" i slično Meni pak je uprava fakulteta u jednom trenutku poslala upozorenje pred otkaz
Otići raditi na neki drugi fakultet u Hrvatskoj također mi je bilo zapriječeno. Rezultat moje dvije prijave na dva natječaja bio je ovaj: od jednog fakulteta nisam nikad primio odgovor na moju prijavu, drugi fakultet je pak vratio moju prijavu natrag s odgovorom kako su natječaj odlučili poništiti! Bez ikakvog obrazloženja! Prema tome, moja demisija s FOI-ja automatski je povlačila i odlazak iz Hrvatske. Nakon otkaza uslijedilo je dosta reakcija, naravno i od mojih studenata, evo jedne od njih koja mi je tada stigla mailom: "Bez riječi sam... žao mi je što ste dali otkaz tj. što ste ovako indirektno bili primoreni na takvo što. Tužno... :/"
Pregaženo obećanje predsjednika Josipovića
Danas Krešić ponovno živi u Münchenu, ne bavi se više znanošću i zadovoljan je svojim životom: "Nemam apsolutno nikakvih problema jer sam peder, niti u privatnom životu niti na radnom mjestu. Nitko me ne gleda poprijeko, nitko me ne zajebava zbog pederluka, osjećam se slobodnim i prihvaćenim".
Upitan oko razlika između Njemačke i Hrvatske kad je riječ o prihvaćanju LGBT sugrađana, Dario Krešić odgovara:
"Pravni okvir u Njemačkoj je, što se tiče LGBT prava, poprilično usporediv s onim u Hrvatskoj. No tu i prestaje sve zajedničko. Hrvatska je doduše zbog obveza prema EU uvela napredno zakonodavstvo, ali su i hrvatske elite i prosti puk mentalno uglavnom ostali tamo gdje je Zapad bio u 60-im godinama 20. stoljeća.
Željko Jovanović, koji se sâm smatrao diskriminiranim kad je nekako u to vrijeme tužio Zdravka Mamića radi vrijeđanja po osnovi etničke pripadnosti, u slučaju moje diskriminacije kao ministar nije bio voljan ništa učiniti
Spomenuo bih jedan primjer: kad je tadašnji predsjednik Ivo Josipović, za vrijeme moje diskriminacije, trebao doći na FOI održati neki govor, kontaktirao sam ga dan ranije, skrenuo mu pažnju na moj slučaj te ga zamolio da u svom govoru istakne i važnost poštivanja manjinskih prava. Josipović mi je odmah odgovorio i obećao da će to i učiniti. Sutradan dolazi Josipović na FOI, u dvorani se okuplja cijeli faks da čuje 'precjednika', naravno i ja ... I tako, drži Josipović govor, no o diskriminaciji ni riječi! Potom slijede pitanja iz publike, očekujem od Josipovića da će možda sada nešto reći. Ali ništa. Konačno, posljednje pitanje za nekoga iz publike, dižem ruku ja i pitam Josipovića o njegovu stavu o diskriminaciji, kad Josipović reče kako je on "naravno protiv" diskriminacije. Reče i ostade živ. Kakav šonjo, pomislih"!
Poručuje za kraj i da za njega "Prajd nije nekakva općenarodna fešta, nego politički skup jedne obespravljene manjine koja na njemu treba artikulirati vlastite političke zahtjeve", te stoga ne gleda blagonaklono na to što se "političari kao Ivo Josipović, Predrag Štromar, Zoran Milanović itd. tek deklarativno izjašnjavaju za LGBT prava, neki čak idu i na Prajd gdje se slikaju, dok se na konkretne slučajeve diskriminacije oglušuju".
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.