Godina je 1988. Parlament Ujedinjenog Kraljevstva pred izglasavanjem je kontroverznog članka 28. Zakona o lokalnoj vlasti kojim se zabranjuje "namjerno promoviranje homoseksualnosti ili objavljivanje materijala koji namjerno promovira homoseksualnost". Iako zbog članka, jedne od nebrojenih briljantnih umotvorina Margaret Thatcher, nijedna LGBT osoba nije kazneno proganjana, njegov je utjecaj bio itekako vidljiv.

Nitko, tako, nije mogao biti uhićen zbog svoje homoseksualnosti, no ona se i dalje smatrala nemoralnom, odurnom, tabu temom. Najviše utjecaja Zakon je imao na škole, koje zbog njega nisu smjele pružiti učenicima prikladnu edukaciju o LGBT pitanjima, mada je sporno spadaju li škole uopće u djelokrug Zakona, s obzirom na to da je on namijenjen lokalnim vlastima.

Antiobiteljski članak zakona

Premda ga je čak i svećenik Škotske crkve nazvao beskorisnim, tvrdeći da samo izaziva strah i stigmatizaciju, od članka 28. dugo se nije odustajalo. Službeno je u Engleskoj i Walesu ukinut tek 2003., a u uvijek, barem što se LGBT prava tiče, naprednijoj Škotskoj 2000. Tony Blair predlagao je ukidanje članka 28. u 2000. godini, a David Cameron tada ga je nazvao antiobiteljskim i tri godine kasnije glasovao je protiv njegova ukidanja, kao i sadašnja britanska premijerka Theresa May.

Ipak, 2009. javno se za njega ispričao. No, posljedice inzistiranja na ovom članku vide se u činjenici da se 2013. godine 45 britanskih škola još uvijek vodilo njegovim postavkama. Čak i danas gotovo 40% britanske djece u školi ne čuje ništa o LGBT pitanjima.

Britansko je društvo, dakako, veoma napredovalo. Istospolni brakovi ozakonjeni su, istospolni partneri koji čekaju dijete pred školom nisu rijetkost. Čak je i Theresa May promijenila mišljenje. S obzirom na to da transrodnost nije bolest, kaže May, ne može se tretirati kao takva pa će proces promjene spola s pravne strane transrodnim osobama biti olakšan.

Premijerka je obećala i osigurati da se u školama djeca podučavaju o LGBT problemima kako bi se iskorijenilo homofobno i transfobno ponašanje. S obzirom na ovakve pozitivne pomake, teško je zamisliti da je relativno nedavno ova zemlja u zakonu imala stavak koji kaže da je "homoseksualnost lažna obiteljska veza".

Napredovali su i mediji pa se danas LGBT glasovi mogu čuti posvuda – u filmovima, serijama, glazbi, saborima, na internetu. No, 1988. nije bilo tako – u javnosti nije bilo gotovo nikakvih LGBT glasova pa su četiri žene odlučile uzeti stvar u svoje ruke.

"Mi ćemo biti vijest"

Ian McKellan, koji se autao tijekom rasprava o Zakonu, opisuje ih kao moderne sufražetkinje. One same predstavljale su se pseudonimima iz straha od sankcija. Do danas su imena samo dviju od njih postala poznata javnosti. Sarah, Charlotte, Anne i Eleanor 1988. upale su u BBC-ev studio za vrijeme vijesti u šest sati. Ranije se grupa lezbijki konopcem spustila u House of Commons, no njihov čin mediji nisu popratili.

Četiri su žene, zato, ovako objasnile svoj pothvat: "Vijesti nisu htjele izvještavati o problemu pa smo pomislile 'Dobro, mi ćemo onda biti vijesti'". Kamerman je povikao da ih se izbaci, voditeljica je izjavila: "Pomalo smo napadnuti", a Nicholas je Witchell, pokušavajući odvući iz studija ženu koja se lisicama prikovala za stol, naprosto na nju sjeo. Četvorka je uhićena, ali protiv njih nije podignuta tužba, što je shvaćeno kao mala, ali vrijedna pobjeda.

beebman

Javnost ih je nazivala ludim ljevičarkama, ljutim lezbijkama koje su ogorčene bez razloga. No, ove su četiri žene bile glas LGBT populacije, dokaz da postoji i da se spremna boriti za svoja prava. Dobile su Attitudeovu nagradu Ponos Britanije 2017., a majica s natpisom "Stop the Clause" koju je Eleanor, pravim imenom Booan Temple, nosila tijekom prosvjeda bila je izložena 2009. za vrijeme Mjeseca LGBT povijesti u Bruce Castle muzeju.

Ove žene, dakako, nisu se jedine borile protiv homofobije. Mnoge organizacije poput Stonewall, OutRage!, The Pink Paper i Gay Times vodile su kampanju protiv Zakona i održale humanitarni događaj na kojem su sudjelovali Pet Shop Boysi, nobelovac Harold Pinter i dirigent Simon Rattle. Boy George i Chumbawamba napisali su pjesme protiv Zakona, a liberalne novine The Guardian i The Independent otvoreno su ga osudili.

No, iako 1988. njihove akcije nisu uspjele zaustaviti Zakon, četvorka je doprinijela borbi za LGBT prava i upisala se u slavnu povijest kao jedna od malih pobjeda LGBT zajednice. Diverzija četiriju žena postala je neizostavni dio napretka u odnosu Ujedinjenog Kraljevstva prema LGBT osobama. Šteta je što države na brdovitijim europskim predjelima ni danas nemaju pozitivan odnos prema LGBT stanovništvu, a ni diverzantice koje bi stremljenja pokrenula u pravom smjeru.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam