Simon Spier je bijeli američki 17-godišnjak koji živi ugodnim životom srednje klase u lijepo uređenom predgrađu s roditeljima koji ga vole i čiji brak savršeno funkcionira. Simon ima dobre prijatelje, u školi nema nikakvih problema i, kako sam kaže, on je poput svih nas. Simon ima samo jedan problem u životu: on je gej i to taji od svih. No, zahvaljujući spletu okolnosti Simon će se online zaljubiti u nepoznatog gej dečka koji s njim ide u školu, a uskoro će se i, protiv njegove volje, saznati za njegovu seksualnu orijentaciju.

To je zaplet filma "Love, Simon" režisera Grega Berlantija, koji je imao premijeru u američkim kinima prije nekoliko mjeseci. "Love, Simon" je filmska adaptacija romana za mlade "Simon vs. the Homo-Sapiens Agenda" autorice Becky Albertalli, a reklamiran je kao prva holivudska teen komedija u kojoj je protagonist gej. Naravno, postoji već mnogo gej filmova s tinejdžerskim protagonistima, no "Love, Simon" doista je prvi film ovog (pod)žanra nekog holivudskog studija s gej protagonistom i baš kao što Simon na početku u voiceoveru naglašava publici da je "isti kao oni" (uz jednu malu razliku), tako i Berlantijev film u mnogo čemu ispada isti kao brojne prethodne teen komedije s heteroseksualnim protagonistima.

Moć sveobuhvatnosti heteropatrijarhata i (auto)homofobije

Meni je, kao ljubitelju teen komedija, "Love, Simon" bio koliko zabavan toliko i iritantan, no dublje me zaintrigirao zbog dvije stvari na koje nehotice ukazuje.

Prva je podsjećanje na ogromnu moć sveobuhvatnosti heteropatrijarhata i (auto)homofobije koju inherentno proizvodi, a druga kako politika LGBT ravnopravnosti dovodi do svojevrsne loše beskonačnosti same sebe.

Naime, iako je Simon, društveno gledano, u najboljoj poziciji u kojoj gej tinejdžer u ovom trenutku može biti doslovno na cijelom svijetu, on i dalje automatski ne osjeća slobodu izraziti do kraja što jest, nego se zapetljava u klupko laži kako bi spriječio da drugi doznaju istinu o njegovoj seksualnoj orijentaciji. Unatoč liberalnim roditeljima i prijateljima, unatoč ekonomskoj sigurnosti, unatoč svim privilegijima u kojima (nesvjesno) uživa, Simonu je njegova homoseksualnost ipak muka, a otkrivanje iste drugima ga ispunjava strahom. Kako li je tek onda gej tinejdžerima koji nemaju sve Simonove prednosti?

LGBT jednakost koja stalno trči za heteronormom nije, niti ikad može biti jednakost

"Love, Simon" se, naravno, ne bavi takvim političkim promišljanjima, dapače posve ih je lišen, ali ipak nenamjerno ilustrira i danas postojeći teror heteropatrijarhata nad LGBT ljudima kojeg nitko od nas nije pošteđen, kako sam svojedobno detaljnije artikulirao u tekstu "Heteropatrijarhat je laž, homoseksualnost je istina". Heteropatrijarhalnog terora tako nije pošteđen ni Simon, tim više jer ga sam i nije svjestan. Zato, uostalom, publiku apologetski uvjerava da je isti kao oni.

Drugu stvar "Love, Simon" ne ilustrira toliko svojim sadržajem, koliko kao kulturalni objekt odnosno proizvod, ispravno reklamiran, pa onda i prijeporno slavljen kao "prva holivudska teen komedija s gej protagonistom" (trebalo se čekati do 2018. godine na to!) odnosno kao još jedan ostvareni cilj ili dobivena bitka u borbi za LGBT ravnopravnost.

Loša beskonačnost

Unutar heteropatrijarhalne društveno-političke paradigme u kojoj svi živimo, LGBT ravnopravnost se ispostavlja kao nešto što postoji u odnosu na norme i institucije heteropatrijarhata, što je presudno njima definirano. Točnije, ako strejt ljudi mogu sklopiti brak, ravnopravnost onda znači da isto trebaju moći i gej ljudi. Ako strejt ljudi imaju heteroseksualno koncipiran reality show "The Bachelor", onda će gej ljudi dobiti nešto što se službeno zove "Finding Prince Charming", a kolokvijalno "The Gay Bachelor".

Ako strejt ljudi mogu darivati krv, onda trebaju isto moći i gej ljudi. Ako strejt ljudi mogu služiti vojsku, onda isto trebaju moći i gej ljudi. Ako je Hollywood snimio stotine teen komedija u kojima strejt likovi traže prvu ljubav, onda evo konačno "Love, Simon". I tako dalje, u lošu beskonačnost.

Inkrementalne promjene za koje se kroz desetljeća izborio LGBT pokret itekako su poboljšale živote LGBT ljudi diljem svijeta. Naravno da je bolje da homoseksualnost nije kriminalizirana nego da zbog seksa s drugim muškarcem možeš završiti u zatvoru

Odnosno, politika LGBT ravnopravnosti koju (in)direktno definira heteropatrijarhat LGBT egzistenciju dugoročno pretvara u eho ili kopiju one dominantne heteroseksualne, funkcionirajući djelomice kao stroj za asimilaciju. Cijela stvar se odigrava po sad već dobro uhodanom obrascu – strejt ljudi u heteropatrijarhalnom poretku imaju nešto što je uskraćeno gej ljudima, pa se onda borimo da i mi dobijemo to isto. Da budemo ravnopravni.

Ali to nije prava ravnopravnost, jer se u tom procesu asimiliramo u heteropatrijarhat, jer on i dalje funkcionira i postoji, iako bi naše prisustvo unutar njegovih institucija, od kojih je brak primjer par excellence, iste navodno trebalo razmontirati.

Tijekom klerikalne propagandne kampanje pred referendum o braku 2013. godine na desničarskim se portalima širio nepotpisani homofobni članak pod naslovom "Je li ukidanje braka konačni cilj LGBT pokreta?", u kojem je nepotpisani autor između ostaloga citirao izjavu rusko-američke novinarke i LGBT aktivistkinje Mashe Gessen, koja je gostujući na jednom festivalu u Australiji izjavila sljedeće: "Mislim da je vrlo jasno da institucija braka ne bi trebala postojati. Borba za gej brakove često uključuje laganje o tome što ćemo učiniti s institucijom braka kad ostvarimo cilj. Mi lažemo da se institucija braka neće promijeniti i to je laž. Promijenit će se i mora se promijeniti. Ja smatram da ne bi trebala postojati."

Ideja kako će gej ljudi subvertirati brak pokazala se promašenom

Anonimni homofob koji je sastavio taj tekst uzeo je Gesseničinu izjavu kao još jedan dokaz zlih namjera pedera i njihove borbe za ravnopravnost, no trenutačni rezultati ozakonjenja istospolnih brakova u više od dvadeset država svijeta ukazuju da je Gessen bila u krivu kao i da se konzervativci uopće ne trebaju plašiti kako će gej brakovi uništiti instituciju braka. Baš obratno, institucija braka je u mnogočemu uniformirala istospolne veze i učinila ih istima kao heteroseksualne, promjena se nije dogodila instituciji braka nego nama.

Brak i dalje mnogo više uništava neoliberalna ekonomija nego što se u njega ponegdje ušunjao pederluk. Ideja kako će gej ljudi subvertirati brak se, rekao bih, pokazala posve promašenom, što i ne bi trebalo biti iznenađujuće ako se zna da je brak postao ultima ratio LGBT pokreta u jednom trenutku.

Ideja borbe za bračnu ravnopravnost kakvu danas poznajemo dolazi od konzervativnog homoseksualca Andrewa Sullivana, koji ju je artikulirao u iznimno utjecajnom tekstu iz 1989. objavljenom u američkom časopisu The New Republic pod naslovom "Here Comes The Groom" i s vrlo jasnim podnaslovom "A (Conservative) Case For Gay Marriage". Tekst je objavljen na vrhuncu epidemije HIV/AIDS-a, kad za tu, tad smrtonosnu bolest, skoro nije bilo nikakvih lijekova i kad su vlasti diljem svijeta ignorirale epidemiju jer je to ionako bila bolest koja je ubijala prvenstveno "bolesne pedere".

Cijela stvar se odigrava po sad već dobro uhodanom obrascu – strejt ljudi u heteropatrijarhalnom poretku imaju nešto što je uskraćeno gej ljudima, pa se onda borimo da i mi dobijemo to isto. Da budemo ravnopravni

Cijela ideja je, dakle, nastala u atmosferi straha i artikulirana je kao način da se pedere učini prihvatljivima heteroseksualnoj većini, kojoj smo trebali kroz vjenčavanje dokazati da smo isti poput njih. U Sullivanovoj argumentaciji nema skoro ničega emancipatorskog, ona je - kako je i sam naglasio - konzervativna i asimilacijska. Da bi heteroseksualna većina unutar heteropatrijarhalne paradigme prihvatila pedere, pederi trebaju postati manje pederi a više strejt.

To se kroz desetljeća borbe za bračnu ravnopravnost itekako internaliziralo, ali s tim stavom postoje dva ključna problema: 1. Ravnopravnost se na takav način ne može postići, to je u najboljem slučaju hinjena ravnopravnost, 2. Tako se iz LGBT pokreta isključuju svi oni koji nisu, ne mogu ili ne žele biti dovoljno heteroseksualni.

LGBT jednakost koja stalno trči za heteronormom nije, niti ikad može biti jednakost.

Ne "equality", nego "liberation"

Što ne znači da je sve to, taktički gledano, posve loša ideja. Inkrementalne promjene za koje se kroz desetljeća izborio LGBT pokret itekako su poboljšale živote LGBT ljudi diljem svijeta. Naravno da je bolje da homoseksualnost nije kriminalizirana nego da zbog seksa s drugim muškarcem možeš završiti u zatvoru.

Naravno da je bolje da se zabranjuje "liječenje" homoseksualnosti, nego da je službeni stav medicinske struke da se homoseksualnost treba "liječiti". Naravno da je bolje da dugogodišnji istospolni parovi imaju mogućnost zakonski reguliranog nasljeđivanja nakon što jedan od njih umre, nego da te neka nepoznata homofobna rodbina izbaci na ulicu iz kuće u kojoj si desetljećima živio jer je upisana na ime tvog nedavno umrlog partnera.

Ali strateški gledano, tako nikad nećemo doći do istinske jednakosti, jer istinska jednakost za LGBT ljude je moguća samo kroz ukidanje heteropatrijarhata. Nikako drugačije.

Trauma epidemije HIV/AIDS-a i upliv konzervativnih ideja u LGBT pokret donijeli su veliku transformaciju u odnosu na ideje isprva artikulirane nakon pobune u Stonewallu. Tijekom tih nereda se skandiralo "Gay Power!", a prva organizacija koje je iz njih izrasla zvala se Gay Liberation Front (GLF).

Ne "equality", nego "liberation", dakle oslobađanje, emancipacija. Iako se GLF u smislu konkretnog i djelatnog aktivizma pokazao razočaravajućim, u smislu vizije su bili revolucionarni, shvaćajući kako je oslobađanje preduvjet jednakosti, a za oslobođenje LGBT ljudi potrebno je uništiti heteropatrijarhat.

Nažalost, s vremenom se zaboravilo na koncepte poput "Gay Power" i na primat ideologije oslobođenja nauštrb lakše ostvarljivih koncepata poput ravnopravnosti definirane normama i institucijama heteropatrijarhata, kojima se LGBT ljudi dodaju kao ukrasna mašna. U međuvremenu tako i zloglasna britanska tajna služba, koja narušava privatnost milijuna ljudi diljem svijeta, obilježava Mjesec ponosa, reklamira se kao gay friendly radno mjesto i ciljano oglašava da traži gej ljude kao zaposlenike.

Gej radikali epohe prije AIDS-a su važni kao podsjećanje da postoji i drugi put

Narativ uspješne borbe za LGBT ravnopravnost koja je centrirana na instituciju braka s vremenom je iz LGBT povijesti neizbježno isključio sve one koje se u njega nisu uklapali i tek se proteklih nekoliko godina ponovno otkrivaju neki ključni gej pioniri poput aktivista i teoretičara Charleya Shivelyja, urednika radikalnog bostonskog gej časopisa Fag Rag koji je izlazio između 1971. i 1987.

Shively je bio fanatični protivnik kapitalizma, obitelji i religije – dakle triju stvari s kojima se današnji LGBT pokret više nego uspješno aranžirao i u mnogočemu pozicionirao kao nosivi stup tog poretka – čije eseje je neopisivo napeto čitati. Nakon godina i godina poruka o "pravu na ljubav", "braku za sve" i toga što Miley Cyrus dizajnira posebnu kolekciju tenisica posvećenu Mjesecu ponosa (a mi bi svoju jednakost trebali dokazati tako što ćemo ih kupiti) odnosno komodifikacije LGBT pokreta, nakon beskrajnog ponavljanja da smo "isti kao ostali", osvježavajuće je vratiti se, primjerice, Shivelyjevom eseju "Cocksucking as an Act of Revolution" objavljenom 1973. i u njemu pronaći nešto doista inspirativno.

Detektiv Seymor Pine koji je u noći stonvoške pobune predvodio zlostavljačku raciju u Stonewall Innu kasnije je svjedočio da mu je bilo nezamislivo da će pederi i trandže uzvratiti, opisivao je ogroman strah koji ga je obuzeo kad je konačno shvatio što se događa i da se nalazi u zamci dok je vani na ulici Christopher odjekivalo skandiranje "Gay Power". Točka preokreta se, dakle, dogodila kad je predstavnik heteropatrijarhata shvatio da itekako ima razloga za strah

Sorry, tenisice s dezenom duginih boja koje su najvjerojatnije izradili polugladni klinci u Bangladešu to ipak nisu.

Shively nije jedini radikalni gej vizionar iz 1970-ih od kojeg bi mogli danas nešto naučiti – Angela Davis je drugi primjer koji odmah pada na pamet – što ne znači da se njihove metode i zaključci mogu automatski kopirati u sadašnjost. Gej radikali epohe prije AIDS-a su primarno važni kao podsjećanje da postoji i drugi put, da postoji alternativa politici LGBT jednakosti/ravnopravnosti, da se može razmišljati, pa onda i djelovati i izvan tih u međuvremenu skoro pa općeprihvaćenih parametara.

Svatko od nas rađa se "u ormaru"

Da budem posve konkretan u vezi s tim kako se LGBT oslobađanje razlikuje od LGBT ravnopravnosti na jednom primjeru koji se tiče meni drage teme – a to je ormar – detaljnije ću razmotriti koncept "prisilnog autanja".

U trenutačno prevladavajućoj paradigmi unutar LGBT zajednice ormar se manje-više percipira kao nešto negativno i većini je jasno da ormar nanosi konkretnu psihološku i životnu štetu gej ljudima. Istovremeno se inzistira na tome da svatko ima pravo odlučiti kad će i kako izaći iz ormara, kad je na to spreman, što je potpuno neovisno o tome da ormar svim gej ljudima nanosi ogromnu bol. I onda se u brojnim slučajevima događa da ljudi nikad ne budu spremni izaći iz ormara, da potroše svoj cijeli život u njemu i da ih to uništi.

Meni se čini da se u slučaju te dvije premise – 1. ormar je loš i 2. svatko ima pravo odlučiti kad će izaći iz ormara, ako ikad - ne može izvući smislen zaključak tj. da se u njihovom međusobnom poništavanju i proturječnosti razotkriva manjkavost LGBT ravnopravnosti i inkrementalnog nasuprot revolucionarnom i oslobađajućem pristupu.

To se onda kamuflira sintagmom "prisilno autanje", koje s jedne strane sugerira da se autanjem nekoga tko za to nije dao odobrenje čini nasilje nad tom osobom, ignorirajući činjenicu da je nasilje već sama činjenica postojanja ormara, a s druge promovira neoliberalni individualizam u kojemu čovjek u osnovi nema nikakve odgovornosti za druge ljude, za okolinu, za društvo, pa ni za budućnost. Je li vrlina pustiti bližnjeg svog da istrune u ormaru?

Dodatno je poražavajuće što i s takvim mlakim pristupom nailazimo na ogroman i brutalan otpor struktura heteropatrijarhata, koji onda borbu za LGBT ravnopravnost čini parcijalno konfliktnom. Zbog toga se može činiti da je LGBT pokret ponekad radikalan

Zapravo je i sama riječ "ormar" za ono što označava problematična, jer bi primjerenije bilo to stanje opisati kao boravak posve nevinog čovjeka u zatvoru . Svatko od nas je po rođenju smješten u taj zatvor iako činjenicom naše homoseksualnosti nismo učinili ništa kriminalno, nemoralno ili loše, a mnogi od nas znaju koliko je izlazak iz tog zatvora težak.

Prijeti nam se diskriminacijom od strane obitelji, gubitkom društvenog statusa, problemima na poslu, ekonomski, emotivno i fizičkim nasiljem nas se ucjenjuje da ostanemo u tom zatvoru itd. LGBT ravnopravnost onda tome svemu još nameće stav kako je osloboditi nekoga nevinog iz zatvora – prisilno autanje. Ne uspijevam vidjeti kako to ima smisla.

Šljokicama na heteropatrijarhat

Dapače, nije li svačija ljudska i građanska dužnost učiniti sve da se nevinog čovjeka izbavi iz zatvora? Pa čak i ako taj nevini čovjek to možda deklarativno ne želi, jer je već toliko vremena proveo u zatvoru da mu se čini kako mu je to jedini mogući dom. Nije li ono što se osuđujuće kolokvijalno naziva "prisilnim autanjem" - oslobađanje iz ormara? Nije li to (samo)obrana u odnosu na nasilje i agresiju heteropatrijarhata?

Netko bi možda ovo mogao pogrešno razumjeti kao poziv na nasumično autanje ljudi oko sebe kao izraz neke revolucionarne politike, ali o tome definitivno nije riječ. Svrha ove argumentacije jest proširiti Overtonov prozor u vezi promišljanjem o ormaru, činjenici da je on sam po sebi nasilje nad LGBT ljudima i odgovornosti koju imamo jedni prema drugima.

Rekao bih da se u razmatranju odnosa "prisilnog autanja" i "oslobođenja iz ormara" vidi i koja je suštinska metodološka razlika između politika koje proizlaze iz ideologija ravnopravnosti i oslobođenja; prva se primarno oslanja na nagovaranje i/ili zagovaranje, a druga na konflikt. Kad se pogleda povijest LGBT pokreta, jasno se vidi da je to možda jedini – uz feministički – emancipacijski pokret suvremenog doba koji je skoro uvijek izbjegavao korištenje nasilja u borbi za svoje ciljeve.

Nisam siguran jesmo li iz pozicije neizbježne kontaminiranosti heteropatrijarhatom uopće pojmiti što doista znači biti jednak i slobodan. Ja zapravo ne mogu zamisliti što bi značilo i kako bi izgledalo da činjenica mojeg pederluka nije nikako i nikad (bila) povezana sa strahom, s borbom, s naporom, s diskriminacijom

No, Francuska revolucija ne bi, uvjetno rečeno, uspjela da se nije obrambeno ratovalo s imperijalnim silama stare Europe, niti bi uspjela da se kralju nije odrubila glava, niti bi uspjela da se nije giljotiniralo one koji su se protivili općem pravu glasa. Snage reakcije su bile itekako spremne koristiti nasilje da poraze revoluciju, nisu oko toga ni momenta dvojile.

Heteropatrijarhalni poredak isto nema nikakvih zadrški kad je riječ o korištenju nasilja u svrhu svojeg opstanka – ubijalo nas se, zatvaralo u zatvore i psihijatrijske ustanove, pendrečilo, lomile su nam se kosti i izbijali zubi, a u mnogim dijelovima svijeta se sve to čini i danas – no LGBT pokret nikad nije zauzeo stav da se samoobrani od tog nasilja tako što će recipročno uzvratiti.

Nikad niti na jednog jedinog heteropatrijarhalnog homofoba – što je, priznajem, pleonazam – nije izvršen atentat, no oni su bez problema smaknuli Harveya Milka, a njegov je ubojica onda na sudu oslobođen uz objašnjenje da mu se um pomračio jer je prethodno pojeo slatkiš Twinkie. Mi za homofobne ljude na pozicijama moći koji uništavaju tisuće i tisuće života kao odgovor imamo tek glitter bombing, dakle šljokice, a čak i ako toga se vode žestoke svađe: je li to nepristojno, je li to previše, stvara li se onaj famozni kontraefekt? Jedno je sigurno – šljokice neće uništiti heteropatrijarhat.

I mlak pristup nailazi na snažan otpor

Da ne bi bilo zabune, u ovom tekstu se ne zagovara nasilje, nego se razmatraju mogućnosti i potreba recipročne samoobrane.

Pritom je cijela stvar još apsurdnija ako se uzme u obzir da je inauguralni moment suvremenog LGBT pokreta bila pobuna u Stonewallu, dakle nasilan samoobrambeni odgovor na sustavno nasilje vladajućih heteropatrijarhalnih struktura. Detektiv Seymor Pine koji je te noći prije 49 godina predvodio zlostavljačku raciju u Stonewall Innu kasnije je svjedočio da mu je bilo nezamislivo da će pederi i trandže uzvratiti, opisivao je ogroman strah koji ga je obuzeo kad je konačno shvatio što se događa i da se nalazi u zamci dok je vani na ulici Christopher odjekivalo skandiranje "Gay Power".

Točka preokreta se, dakle, dogodila kad je predstavnik heteropatrijarhata shvatio da itekako ima razloga za strah zbog zločina koje je počinio, a politika LGBT ravnopravnosti već desetljećima uvjerava vladajuće strukture heteropatrijarhata da nemaju razloga za strah kad je riječ o pederima, da se ne trebaju brinuti kako ćemo srušiti sistem koji nas ugnjetava. To niti može dovesti do jednakosti niti do oslobođenja. U biti se kroz politiku LGBT ravnopravnosti bavimo poboljšanjem uvjeta života u konc-logoru heteropatrijarhata uvjeravajući stražare da nemamo uopće namjeru pokušati pobjeći, a kamoli uništiti taj konc-logor. Politika LGBT ravnopravnosti nas je pretvorila u dvostruke taoce – heteropatrijarhata i nas samih.

Dodatno je poražavajuće što i s takvim mlakim pristupom nailazimo na ogroman i brutalan otpor struktura heteropatrijarhata, koji onda borbu za LGBT ravnopravnost čini parcijalno konfliktnom. Zbog toga se može činiti da je LGBT pokret ponekad radikalan, iako je riječ o većinom raznolikim miroljubivim reakcijama i pokušajima samoobrane bez samoobrane od nasilja heteropatrijarhata.

Vrhunac LGBT radikalnosti jest pogoditi tortom u lice nekoga tko orkestrira cijelu nacionalnu kampanju protiv gej ljudi i poziva da im se daju otkazi s posla. Ne'š ti radikalnosti i samoobrane. Jedino s naše strane radikalno u toj priči je naša spremnost na politički mazohizam i (samo)ponižavanje koje se onda djelomice kompenzira kroz narativ ponosa.

Jednakost znači da nikome ne trebaš objašnjavati da si "isti kao oni"

Heteropatrijarhat se može srušiti samo revolucionarno i prevratnički, previše je ukorijenjen i moćan da bi išta drugo u tome uspjelo. Tek nakon raščišćavanja njegovih ruševina može nastati svijet u kojemu ćemo biti jednaki i slobodni. LGBT jednakost dolazi poslije LGBT oslobođenja, nikako prije. Jednakost znači da nikome ne trebaš objašnjavati da si "isti kao oni" da bi im bio jednak u pravima, da možeš biti i različit i jednak, te da se to uopće ne dovodi u pitanje niti je tema rasprave.

Nisam siguran jesmo li iz pozicije neizbježne kontaminiranosti heteropatrijarhatom uopće u stanju pojmiti što doista znači biti jednak i slobodan? Ja zapravo ne mogu zamisliti što bi značilo i kako bi izgledalo da činjenica mojeg pederluka nije nikako i nikad (bila) povezana sa strahom, s borbom, s naporom, s diskriminacijom.

Zapravo je i sama riječ "ormar" za ono što označava problematična, jer bi primjerenije bilo to stanje opisati kao boravak posve nevinog čovjeka u zatvoru . Svatko od nas je po rođenju smješten u taj zatvor iako činjenicom naše homoseksualnosti nismo učinili ništa kriminalno, nemoralno ili loše, a mnogi od nas znaju koliko je izlazak iz tog zatvora težak

Siguran sam da to nikad neću doživjeti, pa čak i ako se za mojeg života čudesnim spletom okolnosti dogodi slom heteropatrijarhata, jer će i moje iskustvo buduće jednakosti i slobode biti obilježeno iskustvom postojanja u heteropatrijarhatu. Tek će oni rođeni u svijet u kojem za gej ljude ne postoji ormar moći dosegnuti slobodu kakva bi trebala biti pravo svih ljudi, neovisno o seksualnoj orijentaciji, rasi, porijeklu itd.

Za ovu simulaciju LGBT ravnopravnosti i njezinu lošu beskonačnost ostvarenu u dijelovima Sjeverne Amerike i Europe vrijedi živjeti, bolje od toga za LGBT ljude u povijesti nije bilo.

Za LGBT oslobođenje i rušenje heteropatrijarhata vrijedi umrijeti. To je, da ne bude nikakve dvojbe, optimistična misao.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Komentari  

-1 # Krešimir Sivončik 2018-07-19 22:57
Problem slobode je netrivijalan, i leži u samoj srži civilizacije. Sloboda je najstrašnija zamisliva i nezamisliva prijetnja opasnija od svih atomskih bombi zajedno. Nije bez razloga u knjizi zlaska zapisano "Zašto nas odvodiš od punih lonaca misirskih".

Osloboditi se, značilo bi demontirati civilizaciju kakvom ju znamo. Praktično, to je neizvedivo, čak i u nekoliko generacija.

Ali, da, potrebno je barem pokušati. Jer, ako se pokuša premda je vjerojatnost uspjeha zanemariva, možda će u idućem koraku uspjeti.

Ako se ne pokuša, tada SIGURNO se neće uspjeti.
Odgovori | Report to administrator
Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam