Jeste li znali da je Hloverka Novak Srzić jedne godine izglasana za homofrendicu? Bilo je to oko 2005. godine, ne mogu se sjetiti točno koje, no sjećam se da ja za nju od ponuđenih kandidata nisam glasao. Izbor za homofrenda i homofoba godine tad se odvijao na portalu Gay.hr. Novak Srzić bila je onda još u naponu medijske moći, važna faca na HRT–u te je u nekom talk–showu dala prostora LGBT tematici, što je onima koji su glasali u tom online izboru bilo dovoljno da njoj daju najviše glasova.

Meni ta režimska medijska djelatnica, nekoć komunistkinja a kasnije, logično, vatrena HDZ–ovka, nikad nije bila po volji, niti sam smatrao da je iskrena podržavateljica LGBT prava, tako da sam glasao za nekog drugog, ali se više ne sjećam za koga.

A jeste li znali da je Hloverka Novak Srzić samo nekoliko godina kasnije bila među nominiranima za homofoba desetljeća, kad je Zagreb Pride preuzeo organizaciju. Bilo je to 2011., kad je u online glasanju među deset predloženih zasluženo pobijedila Marijana Petir. Izbor jedine saborske zastupnice koja je glasala protiv Zakona o suzbijanju diskriminacije bio je ispravan potez, koji se pokazao još ispravniji zahvaljujući političkom djelovanju Petir nakon 2011., no to tad nije bila sigurna stvar.

Bijesna Hloverka

Petir je imala žestoku konkurenciju u Vlatku Markoviću, u međuvremenu posve zaboravljenom predsjedniku Hrvatskog nogometnog saveza i filoustaškom simpatizeru, koji joj je kroz cijeli proces glasanja bio za petama. Na sreću ipak nije pobijedio. Homofrendicom desetljeća je pak zasluženo izglasana Vesna Pusić.

Vratimo se ipak Hloverki. Evo kako smo tad u Zagreb Prideu obrazložili njezinu nominaciju za homofoba desetljeća:

"Kraljica televizije, kako je sama sebe prozvala, a zapravo njezina zla maćeha, Hloverka Novak Srzić, bila je nekoć, lakovjernim i brzopletim zaletom u njezinu zavodljivu mrežu osmjeha i mahanja rainbow zastavicama, proglašena gay friendly osobom. Hloverka je međutim oličenje dominantne tihe i skrivene, ali perfidne uređivačke politike Hrvatske televizije. One iste koja je dva puta zabranila prikazivanje antidiskriminacijskih gej i lezbijskih spotova – zato što mogu iritirati navodno nespremnu hrvatsku većinu (umjesto da je upravo ta televizija priprema, informira i obrazuje). One iste koja je u zadnjih desetak godina od LGBT tematike kao društvenog i političkog pitanja, bitnog za cijelu zemlju, uporno, i nažalost uspješno, stvarala neku marginalnu temu koja se navodno ne tiče gotovo nikoga. One ista koja gejeve i lezbijke gura u otužne ispovjedne emisije o teškom životu. One iste Hrvatske televizije koja vrhunske i Oscarima nagrađene LGBT filmove trpa u noćne porno–termine, neprikladne za djecu i 'obične' ljude koji idu rano na spavanje. One iste koja, kad i jednom svake tri godine odluči napraviti temu o 'homoseksualizmu', u studio zove kojekakve psihijatre, vračeve, svećenike i vjerske fundamentaliste, a ne, recimo, sociologe i politologe, političare najvažnijih stranaka i uvažene društvene komentatore – naravno svih relevantnih svjetonazora. Sve ovo je, bar jednom, napravila i Hloverka. Imati par gejeva ili lezbijki za prijatelje, reći 'ja nisam homofob', napraviti pokoju lažnu predstavu pred kamerama umjesto ozbiljne rasprave, i mahnuti na kraju emisije uz 'pozdrav pederi' ne znači biti gay friendly, već zlom maćehom svim pederima – ma gdje bili."

I danas stojim iza svakog slova. Hloverka je očekivano bila bijesna zbog te nominacije, te je nazvala jednog člana Zagreb Pridea da protestira, a on ju je otpilio (istinitom) rečenicom: "Hloverka, ne mogu sad pričati, upravo ulazimo u Ured predsjednika."

Jedna udruga se jednostavno ne može nositi s toliko potencijalnih tužbi homofoba...

Hloverkin primjer ilustrira društvene promjene koje su se događale u prvom desetljeću milenija u Hrvatskoj kad je riječ o LGBT pravima – ono što je oko 2005. bilo dovoljno da te LGBT zajednica izglasa za homofrendicu, šest je godina kasnije argumentirano prokazano kao latentna homofobija. To se zove napredak.

Više nemamo izbor za homofrenda i homofoba godine, što je jedan od mnogih pokazatelja da trenutačno nema ni napretka LGBT prava u hrvatskom društvu. Optimistična je procjena da stagniramo, a realna da nazadujemo. Dio tog trenda nazadovanja je i nikad objašnjena odluka Zagreb Pridea da ukine godišnji izbor za homofrenda i homofoba, te proglašavanje LGBTIQ osobe godine.

Trebamo isticati LGBT pojedince koji su u prethodnih dvanaest mjeseci učinili nešto dobro za sve LGBT građane i građanke RH, koji su se izložili, koji su stvorili nešto vrijedno, kojima dugujemo malo zahvalnosti, koji su doista pokazali što su dostojanstvo, čast i ugled

Kontekst te odluke nije misteriozan – ona je došla nakon tužbe Karoline Vidović Krišto, koja se jako uzrujala jer je nominirana za homofoba godine. Hrvatski je sud presudio da to nije bilo u redu, te je dosuđeno da Zagreb Pride mora Vidović Krišto platiti trideset tisuća kuna odštete plus zatezne kamate i odvjetničke troškove jer su joj "povrijedili dostojanstvo, čast i ugled".

U svakom slučaju, ta presuda je Zagreb Pride dovela na rub bankrota i logično je da su nakon toga odustali od organizacije izbora za homofoba godine. S obzirom na prevladavajuće licemjerje hrvatskog društva, u kojem su homofobi i ustaše naročito osjetljivi ako ih se nazove homofobima i ustašama pa su zbig toga spremni i tužiti, a tragikomično hrvatsko sudstvo će im dati za pravo, odluka Zagreb Pridea je razumljiva.

Jedna udruga se jednostavno ne može nositi s toliko potencijalnih tužbi homofoba koji misle da im je nazivanje takvima povrijedilo dostojanstvo, čast i ugled. Hrvatski homofob hoće, unatoč svojoj homofobiji, imati dostojanstvo, čast i ugled, a to je u ovakvom hrvatskom društvu itekako moguće, jer ako su privatizacijski lopovi i ratni zločinci ugledni građani, zašto ne bi bili i homofobi?

...ali homofrendice i frendovi važni su za LGBT zajednicu

Ako me sjećanje i Google ne varaju, posljednja osoba koja je u izboru u organizaciji Zagreb Pridea izabrana za homofoba godine bila je Željka Markić 2014. godine, što znači da je ta tradicija zasad završila na visokoj noti. Oni iz LGBT zajednice koji su uvijek njurgali protiv izbora za homofoba godine, jer to je previše negativistički i jer se homofobima treba umiljavati a ne suprotstavljati, mogu biti zadovoljni takvim razvojem događaja.

Ako je odluka Zagreb Pridea da odustane od organizacije izbora homofoba godine razumljiva, nije razumljiva istovremena odluka da se odustane od izbora homofrenda i LGBTIQ osobe godine. Svrha tih titula je mnogostruka i vrlo važna za LGBT zajednicu – trebamo znati tko su nam heteroseksualni saveznici, tko će se boriti za nas i uz nas iako to možda nije društveno konjunkturno, trebamo te ljude javno istaknuti i honorirati.

Trebamo isticati LGBT pojedince koji su u prethodnih dvanaest mjeseci učinili nešto dobro za sve LGBT građane i građanke RH, koji su se izložili, koji su stvorili nešto vrijedno, kojima dugujemo malo zahvalnosti, koji su doista pokazali što su dostojanstvo, čast i ugled. Da bi LGBT zajednica bila društveno relevantna, što hrvatska više nije, ona mora imati svoje lidere, istaknute pojedince, ljude spremne istupiti prvenstveno s LGBT pozicije i raditi nešto obilježeno LGBT predznakom. Ona treba nekog novog tko će biti LGBTIQ osoba godine svake godine.

Godišnji izbor homofrenda (ili homofrendice, naravno), kao i proglašavanje LGBTIQ osobe godine – što bi s vremenom također moglo prerasti u izbor online glasanjem među više nominiranih – jednostavno nemaju nikakvih minusa, njihovo održavanje je u svakom aspektu pozitivno

Izbor za homofrenda također služi svrsi izgradnje same LGBT zajednice, to je nešto u čemu zajednički sudjelujemo. Možemo na kavama raspravljati o tome jesu li nominirani pravi ljudi, žestiti se ako neki naš favorit nije nominiran ili pobijedio, dobivamo priliku razmišljati o LGBT tematici u širem društvenom kontekstu, zapitati se je li važnije ako nas netko s estrade ili netko iz politike podrži itd.

Možemo se podrugljivo smijati naivnosti nekih prošlih izbora (šifra: Hloverka ili samozadovoljno potapšati po ramenu jer smo u slučaju nekih drugih, primjerice, Borisa Dežulovića i Mirele Holy, kao kolektiv napravili pravi izbor. Glasanje kroz godine za homofrenda (kao i proglašavanje LGBTIQ osobe godine) stvara i historijsko pamćenje hrvatske LGBT zajednice, ono što joj između ostaloga očajnički nestaje, jer mlađi pripadnici često nemaju pojma ni što se događalo prije deset godina, a kamoli kako je izgledala prva Povorka ponosa u Zagrebu.

Hoće li se naći netko novi?

Godišnji izbor homofrenda (ili homofrendice, naravno), kao i proglašavanje LGBTIQ osobe godine – što bi s vremenom također moglo prerasti u izbor online glasanjem među više nominiranih – jednostavno nemaju nikakvih minusa, njihovo održavanje je u svakom aspektu pozitivno. I organizacijski su lagani za izvesti, ne traže skoro nikakva novčana sredstva, nego tek malo političke svijesti, kreativnosti i informatičkog znanja.

Bila je velika pogreška odustati od izbora za homofrenda i proglašavanja LGBTIQ osobe godine zbog svega navedenog, ali i zbog toga što je Karolini Vidović Krišto tako de facto uspjelo da jednim udarcem ubije tri muhe. Ciljala je samo na izbor za homofoba godine, a Zagreb Pride joj je žrtvovao i homofrenda i LGBTIQ osobu godine. Pritom je to ukidanje i odustajanje izvedeno šutke.

Prvo se najavilo da će se izbor homofrenda i homofoba, te proglašavanje LGBTIQ osobe godine prebaciti na osječki Prajd (sjećate se da je i Osijek  jedne godine imao Povorku ponosa?), a kad se on nije održao, sve je palo u zaborav, pometeno je pod tepih kao nekakva mračna tajna. Navodno je Ivan Zidarević trebao te 2015. godine biti proglašen LGBTIQ osobom godine, što je bio dobar izbor, no čovjek je ni kriv ni dužan ostao bez titule.

Hrvatski homofob hoće, unatoč svojoj homofobiji, imati dostojanstvo, čast i ugled, a to je u ovakvom hrvatskom društvu itekako moguće, jer ako su privatizacijski lopovi i ratni zločinci ugledni građani, zašto ne bi bili i homofobi?

Okupljanje nakon zagrebačke Povorke ponosa i dalje je jedno od najboljih mjesta na kojima se može otkriti tko je pobijedio u online izboru za homofrenda, kao i proglasiti LGBTIQ osobu godine. Odlično se uklapa u taj kontekst, zato je uostalom i ta tradicija oživljena nakon što je od nje odustao Gay.hr. Ali to nije jedina opcija.

Sudeći po najavama organizatora/ica za ovogodišnji zagrebački Prajd, izbora za homofrenda i proglašavanja LGBTIQ osobe godine i dalje nema, čini se da se od toga zauvijek odustali i da se nitko ne uspijeva dosjetiti zašto bi revival bio dobra stvar. Šteta.

To nije nužno samo loša vijest, jer se nekom drugom otvara prostor da se prihvati realizacije. Na (dobar) aktivizam ne postoji copyright. Kad Gay.hr više nije bio u stanju organizirati izbor za homofrenda godine, štafetnu je palicu preuzeo Zagreb Pride, koji više isto nema interesa, svijesti ili kapaciteta o važnosti tog izbora. Hoće li se naći netko novi tko će na sebe preuzeti odgovornost za realizaciju sljedeće etape?

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam