Na današnji dan prije točno 13 godina španjolski je parlament izglasao bračnu jednakost nakon žestoke debate koju je svojim govorom zaključio tadašnji premijer José Luis Rodríguez Zapatero u ime predlagača promjene zakona koja je istospolnim parovima omogućila ista prava kao i raznospolnima. Zapaterov govor jedan je od najboljih ikad održanih u zagovor LGBT prava.

Bio je to doista povijesni dan, taj 30. lipnja 2005.

Španjolski socijalistički premijer José Luis Rodríguez Zapatero (rođen 1960.) bio je na vlasti nešto više od godinu dana, nakon što je na izborima tijesno pobijedio uštogljenog konzervativca i ultrakatolika Joséa Maríu Aznara, koji je zajedno s američkim predsjednikom Georgem W. Bushom sudjelovao u invaziji na Irak. Zapatero je španjolske trupe povukao iz Iraka ubrzo nakon što je postao premijer, a onda se dao u niz zakonskih reformi koje su Španjolsku trebale uvesti u društvenom smislu u 21. stoljeće.

Olabavio je strogi zakon o pobačaju i najavio kako će njegova vlada omogućiti istospolnim parovima da se vjenčaju i da imaju ista prava kao i raznospolni. Konzervativna je opozicija na to poludjela, a pogotovo španjolska Katolička crkva. Zapatero nije u španjolskom parlamentu imao veliku većinu, ali je sav svoj politički kapital i prestiž stavio na uvođenje bračne jednakosti, koja je u 2005. godini u mainstream politici bila prilično nova ideja. Bračna jednakost je u tom trenutku postojala samo u Belgiji i Nizozemskoj, pa je Španjolska postala treća zemlja svijeta koja će ukinuti isključivanje istospolnih parova iz institucije braka, doduše u natjecanju s Kanadom, u kojoj će bračna jednakost na cijelom teritoriju postati law of the land 17 dana kasnije.

Zapatero, srećom, nije Hrvat

Zapatero i njegova socijalistička vlada imali su većinsku potporu španjolskog društva u svojoj namjeri – ankete pokazuju je oko dvije trećine Španjolaca podržavalo ono što se kolokvijalno naziva gej brak – ali i odlučnu opoziciju, koju su de facto predvodili katolički biskupi. Crkva je ispravno procijenila da bi pobjeda bračne jednakosti u katoličkoj Španjolskoj bila početak njoj odbojnog trenda, te je vodila višemjesečnu kampanju protiv Zapatera i njegove vlade, kao i homofobne kampanje protiv svojih gej sugrađana, koja je kulminirala ogromnim prosvjedom u Madridu na kojem se okupilo više stotina tisuća prosvjednika.

Netko drugi bi u tom trenutku možda odustao od političkog projekta bračne jednakosti, zaključujući da od toga ima više štete nego koristi, recimo da je u pitanju bio neki hrvatski ljevičarski premijer, no Zapatero, srećom, nije Hrvat.

U burnoj atmosferi je tako došao i dan kada se o promjeni važećeg zakona trebalo glasati u španjolskom parlamentu. Zapaterova je vlada genijalno osmislila kako će legislativno provesti tu veliku promjenu - pomoću jedne vrlo male promjene. Predložili su da se u važećem zakonu promijeni tek nekoliko riječi, da brak više ne bude "zajednica muškarca i žene" nego "dvoje ljudi".

Naravno, ne bi to bio Zoran Milanović i njegov SDP da i samo izglasavanje Zakona o životnom partnerstvu nisu tempirali na isti dan kad se glasalo o izmjenama Zakona o radu u kojima su se smanjivala prava radnika. Treba doista imati spektakularno defektan osjećaj za političku simboliku, te povećanje prava istospolnih parova i LGBT građana upariti sa smanjivanjem prava radnika, naročito kad je riječ o vladi lijevog centra

Time su vladajući socijalisti signalizirali da je za povijesnu promjenu potrebna tek mala zakonodavna promjena s jedne strane, ali velika politička hrabrost i odlučnost s druge. Glasanju je prethodila žestoka parlamentarna rasprava, koja je završila vjerojatno dobro planiranim ali i dalje iznenađujućim preokretom – Zapatero se nenajavljeno pojavio u parlamentu i izašao pred zastupnike da objasni zašto njegova vlada predlaže uvođenje bračne jednakosti u Španjolsku.

"Ne donosimo ovaj zakon za neke ljude koji su daleko od nas i koje ne poznajemo"

Uslijedio je u izvedbi i sadržaju jedan od najboljih političkih govora u suvremenoj povijesti, koji vrijedi ekstenzivno citirati: "Ne donosimo ovaj zakon, poštovani zastupnici, za neke ljude koji su daleko od nas i koje ne poznajemo. Povećavamo priliku za sreću našim susjedima, našim kolegama, našim prijateljima i članovima naših obitelji. Istovremeno gradimo pristojnije društvo, jer pristojno društvo je ono koje ne ponižava svoje građane. U svojoj pjesmi 'Obitelj' naš pjesnik Luis Cernuda izrazio je žaljenje zapitavši se 'kako to čovjek živi u poricanju i uzalud, stvarajući pravila koja zabranjuju i osuđuju'.

Danas španjolsko društvo odgovara skupini ljudi koji su godinama bili ponižavani, čija prava su bila ignorirana, čije se dostojanstvo vrijeđalo, identitet poricao, a sloboda onemogućavala. Danas im španjolsko društvo daje poštovanje koje zaslužuju, prepoznaje njihova prava, obnavlja njihovo dostojanstvo, afirmira njihov identitet i omogućava njihovu slobodu. Istina je da su oni samo manjina, ali njihov trijumf je svačiji trijumf. To je i trijumf onih koji se protive ovom zakonu, iako oni to još uvijek ne znaju, jer to je trijumf slobode.

Netko drugi bi pod pritiskom Katoličke crkve odustao od političkog projekta bračne jednakosti, zaključujući da od toga ima više štete nego koristi, recimo da je u pitanju bio neki hrvatski ljevičarski premijer, no Zapatero, srećom, nije Hrvat

Njihova pobjeda čini sve nas boljim ljudima, uključujući i one koji se zakonu protive, jer naše društvo čini boljim. Poštovani zastupnici, nema nikakve štete za brak ili koncept obitelji ako se dozvoli da se vjenčaju dvoje ljudi istoga spola. Baš suprotno, ono što će se desiti jest da jedna klasa španjolskih građana dobiva potencijal organizirati svoje živote s pravima i privilegijima braka i obitelji. Ne postoji nikakva opasnost za instituciju braka, nego baš obratno - ovaj zakon ojačava i poštuje brak.

Svjestan sam da se neki ljudi i institucije dubinski ne slažu s ovom promjenom u našem zakonodavstvu, te želim naglasiti da ovaj zakon neće proizvesti nikakvo zlo, kao što nisu ni prethodne promjene bračnog zakonodavstva, te da će njegova jedina posljedica biti izbjegavanje bezumne patnje pristojnih ljudskih bića. Društvo koje izbjegava bezumnu patnju pristojnih ljudskih bića je bolje društvo.

Zakon će zaustaviti nesreću i ponižavanje dijela naših građana

Izglasavanjem ovog zakonskog prijedloga naša zemlja pravi još jedan korak na putu slobode i tolerancije koji je započeo demokratskim mijenjanjem vlasti. Naša djeca će nas gledati u šoku ako im kažemo da su nekad naše majke imala manje prava od naših očeva, ili ako im kažemo da su nekad ljudi morali ostati u braku protiv svoje volje iako više nisu bili sposobni za zajednički život. Danas im možemo ponuditi prelijepu lekciju: svako stečeno pravo, svaki pristup slobodi rezultat je borbe i žrtve brojnih ljudi koji zaslužuju naše prepoznavanje i pohvale.

Danas ovim zakonskim prijedlogom pokazujemo da se društva mogu poboljšati, prijeći barijere i stvoriti toleranciju tako što će zaustaviti nesreću i ponižavanje dijela naših građana. Danas za mnoge naše sunarodnjake dolazi dan koje je stoljeće prije predvidio Kavafis: 'Kasnije je rečeno da će u nekom savršenijem društvu netko poput mene sigurno moći izaći i ponašati se slobodno.'"

Kvragu, uvijek me rasplače iako baš ne držim do braka.

Prema pisanju medija, nakon što je Zapatero završio svoj maestralni govor, plenarnom dvoranom i galerijama španjolskog parlamenta prolomio se gromoglasan pljesak. Bračna je jednakost izglasana sa 187 glasova za, 147 protiv i četiri suzdržana. Izmijenjeni zakon na snagu je stupio 3. srpnja 2005., a bračnu je jednakost na ulicama Madrida nekoliko dana kasnije u Povorci ponosa proslavilo skoro dva milijuna ljudi.

Zapaterov je govor je vrhunski. U njemu se, primjerice, pozvao na dva slavna pjesnika koji su bili homoseksualci, Cernudu i Kavafisa, od kojih je prvi Španjolac, time podsjećajući na ogroman doprinos gej ljudi nacionalnoj i svjetskoj kulturi, ali i na patnje koje je stoljećima vladajuća homofobija izazvala u životima Cernude i Kavafisa.

Milanovićeva vlada nije imala ni snage ni želje za potez poput Zapaterovog

Niti jednom nije koristio riječ "homoseksualac" ili pridjev "homoseksualan", nego je inzistirao da govori o "ljudskim bićima" i "našim građanima". Istaknuo je da to nisu neki nepoznati stranci, nego da su gej Španjolci i Španjolske integralni dio tamošnjeg društva, netko koga svatko poznaje i s kime dijeli svakodnevicu. Protivnike bračne jednakost nije demonizirao niti napao, nego ih je, koristeći velikodušnost, zapravo matirao, kršćanski im opraštajući jer ne znaju što čine.

Vješto je o gej Španjolcima prvo govorio kao o "onima" da bi do kraja govora postali "naši". Nije propustio naglasiti da je njima bila učinjena nepravda, niti odati počast svim aktivistima koji su proveli desetljeća u borbi za jednakost. Odluku o uvođenju bračne jednakosti je ugradio u španjolski postfrankistički nacionalni i društveni narativ. I najvažnije za svakog političara ljevice, inzistirao je na tome da bračna jednakost znači bolju budućnost za cijelo španjolsko društvo, jer ljevica jedino ima smisla ako se bavi budućnošću.

Zapaterova odluka da u Španjolskoj njegova socijalistička vlada izgura projekt bračne jednakosti imala je utjecaja i izvan državnih granica. Za nekoliko godina je istospolnim parovima sklapanje braka omogućio i susjedni Portugal, u kojem se uvijek osluškuju španjolske društvene mijene, a uslijedilo je i uvođenje bračne jednakosti u Argentini, koja se rado smatra najeuropskijom južnoameričkom zemljom. Riječi koje je Zapatero izgovorio u španjolskom parlamentu 30. lipnja 2005. odjeknule se diljem svijeta, te i danas zvuče jednako moćno i zanosno, kao primjer inspirativne političke retorike čerčilovskog nivoa.

Zapaterov je fantastični govor odjeknuo skoro svuda, ali ne baš i u Hrvatskoj. Unatoč nadi iz proglasa zagrebačke Povorke ponosa da će "Hrvatska biti katolička kao Španjolska", Hrvatska za to nije imala ni društvenog ni ljudskog materijala. Naročito ga nije imala na čelu vlade.

Kad je na vlast u Hrvatskoj došla lijevo-liberalna Kukuriku koalicija odnosno vlada nominalnog i formalnog socijaldemokrata Zorana Milanovića, ona nije imala ni snage ni želje za potez poput Zapaterovog. Obećala je i ispunila usvajanje Zakona o životnom partnerstvu, ali tek nakon što je dozvolila održavanje homofobnog referenduma koji je ustavno definirao brak kao isključivu zajednicu muškarca i žene.

Sjećate li se što je Milanović rekao u Saboru u raspravi o Zakonu o životnom partnerstvu? Ništa.

Ne treba zaboraviti da je Milanović – kojem je tadašnja predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec jako išla na živce – odbio poslati referendumsko pitanje skuhano u laboratoriju Željke Markić na ocjenu ustavnosti Ustavnom sudu, a da je njegova saborska većina skupa s HDZ-om poslušno provela tu odluku. Time je ostala neiskorištena zadnja legalna opcija da se homofobni referendum zaustavi.

Ipak, dobili smo jako dobar Zakon o životnom partnerstvu, nakon što smo preživjeli homofobno referendumsko iživljavanje od kojega se hrvatska LGBT zajednica do dana današnjeg zapravo nije oporavila.

Ali, sjećate li se možda što je tadašnji premijer Zoran Milanović rekao kad je 2014., nakon tri godine njegova mandata, prijedlog Zakona o životnom partnerstvu konačno došao na sjednicu vlade? Ne sjećate se? Ne trebate se zbog toga zabrinuti za svoje sive stanice, jer nije rekao baš ništa što bi čovjek zapamtio. Milanović je pohvalio činjenicu da je zakon nomotehnički izvrstan (što imamo zahvaliti stručnosti budućeg ustavnog suca Gorana Selaneca), te malo općenito trkeljao o… ne da mi se ni guglati da pronađem konkretne citate jer znam da tu nema niti jedne jedine rečenice vrijedne citiranja.

A sjećate li se što je Milanović rekao u Saboru u raspravi o Zakonu o životnom partnerstvu? To je trik-pitanje, jer se uopće nije pojavio niti je išta rekao. Ono što je za Zapatera bio kapitalni reformski projekt, za Milanovića je bilo whatever. Bol u preponama. Koji jadnik. Koja travestija za nekoga tko je bio predsjednik socijaldemokratske stranke.

Homići su dobili zakon, zar je potreban još i nekakav govor?

Naravno, ne bi to bio Zoran Milanović i njegov SDP da i samo izglasavanje Zakona o životnom partnerstvu nisu tempirali na isti dan kad se glasalo o izmjenama Zakona o radu u kojima su se smanjivala prava radnika. Treba doista imati spektakularno defektan osjećaj za političku simboliku, te povećanje prava istospolnih parova i LGBT građana upariti sa smanjivanjem prava radnika, naročito kad je riječ o vladi lijevog centra.

Takav politički antitalent skoro da doseže razinu Tomislava Karamarka. Umjesto da je u Saboru zagrmio s jednim furioznim zapaterovskim govorom koji puca na vječnost i koji bi dao dodatni legitimitet i ohrabrenje hrvatskim LGBT građanima te cijelom društvu da može biti bolje, Milanoviću se vjerojatno nije dalo ili je smatrao da je sve to ispod njegovog "orlovskog" nivoa. Homići su dobili zakon, zar je potreban još i nekakav govor?

Ne treba zaboraviti da je Milanović – kojem je tadašnja predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec jako išla na živce – odbio poslati referendumsko pitanje skuhano u laboratoriju Željke Markić na ocjenu ustavnosti Ustavnom sudu, a da je njegova saborska većina skupa s HDZ-om poslušno provela tu odluku. Time je ostala neiskorištena zadnja legalna opcija da se homofobni referendum zaustavi

No, ne treba biti toliko strog prema bivšem hrvatskom premijeru, jer, objektivno gledano, nema svaki političar retoričke sposobnosti, snagu uvjerenja i državnički instinkt kakav je 30. lipnja prije točno 13 godina demonstrirao Jose Luis Rodriguez Zapatero.

Zato je Zapatero osvojio drugi premijerski mandat, a Milanović nije. Zato je Zapatero zapamćen i zato se i danas objavljuje tekst o jednom njegovu govoru.

Jer je to Zapatero svojim riječima i djelima zaslužio.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam