Gostujući u Dnevniku Nove TV u kojem je komentirala izjavu ministra uprave Lovre Kuščevića da inicijative Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj uistinu nisu prikupile dovoljan broj potpisa za referendum, Željka Markić iznijela je niz tvrdnji uistinu hrabrih u svojoj apsurdnosti. Potaknuti tolikom količinom besmisla, odlučili smo analizirati najupečatljivije trenutke njezina izlaganja. Uzdahnite s nama nad tolikom količinom proturječja.

"Građanska inicijativa Narod odlučuje i udruga U ime obitelji, koja je dio platforme Narod odlučuje, prikupila je dovoljan broj potpisa. To je potvrdio premijer i ministar Kuščević. Ono što oni tvrde jest da nema dovoljan broj valjanih potpisa."

Zaista se valja počešati po glavi kad se netko iščuđava što svaki prikupljeni potpis ujedno nije i valjan – da svaki potpis vrijedi, valjda ih se onda ne bi trebalo prebrojavati. Markić u ovoj izjavi zvuči kao školarka kojoj nije jasno zašto je dobila jedinicu, a odgovorila je na sva pitanja u ispitu. Pa, problem je upravo u tome što nije svaki odgovor na pitanje točan, kao što ni potpisi koje su ti isti školarci, naočigled potpisnice ovih redova, iz puke obijesti ostavljali na listama inicijativa nisu valjani.

"Mi kažemo da to nije istina i da je činjenica da je ministar spojio dvije referendumske inicijative, potpuno odvojene, u jedno izvješće, pomiješao ih, paralelno govorio o jednoj i drugoj."

Simpatično je što su inicijatori referenduma spojili dvije referendumske inicijative kad su naprosto kopirali liste s referenduma o braku. Jednako je milo što su i inicijative Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj bile cijelo vrijeme spojene – za njih se potpisivalo na istim štandovima, najčešće tako što se potpisniku uopće ne bi objašnjavalo za što se potpisuje, što, jasno, nije način kako se legitimno provodi prikupljanje potpisa. No, osim sveg toga, neistina je da su brojevi nevažećih potpisa izmiješani i apsurd je tvrditi da je činjenica da postoji jedno, a ne dva izvješća dokaz tome. Ako su već inicijative potrošile 1,2 milijuna kuna za prikupljanje potpisa, svaka čast ministru što je barem malo uštedio printanjem manje količine papira koji ionako imaju jednaku svrhu – potvrditi da je i tih 1,2 milijuna, i novac izdvojen za pisanje izvješća bačen u vjetar.

"S druge strane, on nema zakonske osnove za ovako proizvoljno određivanje koji potpisi su valjani, a koji nisu."

Iako hrvatske institucije ne zaslužuju mnogo hvale, određivanje valjanosti potpisa nije proizvoljan čin. Valjanost potpisa utvrđivala se provjerom odgovara li ime i prezime osobe njezinu OIB-u te je li upisana u registar birača. Dodatni je uvjet bio da potpis mora biti čitak i razumljiv, bez ikakvih prerađivanja i križanja. Sreća je gore spomenutih inicijativa što se svaki pojedinačni potpis ne može još i grafološki vještačiti jer je Kuščević napomenuo i kako je velik broj potpisa izgledao jednako, no ipak su prihvaćeni.

"Postojali su mrtvi, maloljetni i stranci, po prilici u isto tako niskom postotku. Prema tome, to se događa u tako velikim inicijativama."

Dakle, nakon što je nekoliko sekunda prije poistovjetila bilo čiji potpis i valjani potpis, Markić sad odjednom shvaća da potpis djece koja kupuju kroasan i iz šale žvrljaju na papir ipak nije isto što i potpis odrasle osobe, hrvatskog državljana s pravom glasa, ali smatra da se takvi potpisi uvijek zalome. Neobično je, doduše, što se toliko češće lome desničarskim političarima, u desničarskim taborima. Valja se samo sjetiti fiktivne vile u Vrgorcu na broju 0 u kojoj žive 404 osobe, luksuzne kućerine u Vinjanima Donjim na broju 920 gdje živi 820 birača, ili skromnije izbice u Trogiru gdje ih na adresi 0/00 živi 40. Korumpirana državna uprava očito nije zainteresirana za posjet ovim lokacijama jer bi raščišćavanjem popisa birača bila ugrožena njihova premoć u spomenutim regijama, a Markić im ne bi trebala prigovarati jer slični stanovnici kula u pijesku potpisuju i njezine inicijative. K tome, Markić se konstantno hvata podatka o 0,2% potpisnika koji su umrli, a zanemaruje da je ukupan postotak nevažećih potpisa Narod odlučuje 9,9%, a Istina o Istanbulskoj 11,5%, odnosno, da su se pravila kršila na mnoge druge načine – našlo se tu i potpisa s nevažećim OIB-om, potpisa bez OIB-a, potpisa s brojem mobitela umjesto OIB-a, potpisa s prethodnih referenduma, nečitkih potpisa.

"Ovaj odnos prema građanskim inicijativama je odnos koji govori da oni jednostavno ne žele građane gledati kao partnere, kao na one koji trebaju reći što misle."

Doista je strašno kako vlast nema razumijevanje za nevaljane potpise Željke Markić i njezine težnje da Ustavom potkrijepi vlastitu netrpeljivost prema manjinskim skupinama u hrvatskom društvu. Ironično je kako se Markić ne uzjoguni kad se uistinu krše manjinska prava i kad se zatiru građanske slobode. Nije je potreslo ukidanje financiranja neprofitnih medija u eri Zlatka Hasanbegovića koje za cilj ima uništiti upravo građanski glas i nezavisnu misao koja želi nepristrano informiranje. Dapače, Markić mu je u tome svesrdno pomogla. Pritom se nitko ne pita otkud njoj tolike financije za istjerivanje pravde. Nije je uznemirilo ni pozivanje građana na obavijesne razgovore zbog kritika na račun vlasti koje potvrđuje da poteškoće i nezadovoljstvo građana nikog ne zanimaju Nisu se pretrgla tugujući s nezaposlenima niti su je uznemirile recentnije vijesti, poput osnivanja privatnih knjižnica koje ograničavaju dostupnost javnih dobara i izvora obrazovanja. Oduvijek je jasno da Željka Markić ima vrlo usku vizuru građana koji ikome mogu biti partneri, a njezino glumatanje da je ugrožena manjina kojoj treba pomoć retorika je koju su i desne i lijeve političke opcije trebale odlučno poraziti. Postojanje figure poput Markić odraz je slabosti parlamentarnih stranaka ogrezlih u političku trgovinu, bez ikakve jasne želje da se država vodi u kakvom održivom smjeru.

"Oni ne žele aktivne građane, koji će, na primjer kao gospodinu Vrdoljaku iz HNS-a da s podrškom od 1,5 posto birača, upravlja s 50 posto tvrtki u državnom vlasništvu i tamo namješta svoje stranačke kolege."

Nevjerojatno je da argument niskog postotka glasova i ulaska u vladajuće položaje poteže upravo osoba koja je pokrenula inicijativu o spuštanju izbornog praga s 5% na 3% (ostavljajući prostora i za spuštanje na 2%) kako bi mogla ući u Sabor i unutarinstitucionalno tražiti način da legitimira svoju mržnju, ali, naravno, i dobro zarađivati te imati saborsku mirovinu. To je i ne razlikuje pretjerano od Ivana Vrdoljaka koji je savršeni pandan političarima iz HDZ-a – ni jedni ni drugi ne posjeduju nikakvu viziju ni želju za upravljanjem državom, već se u vladajućim strukturama nalaze samo iz vlastitih interesa, zbog čega trgovina foteljama i ideologijama i jest tako jednostavna.

"Mi već djelujemo u tom smjeru i mislimo da je jedini način da se u Hrvatskoj stvari promijene, jest da se ova mreža korupcije i politike, koja uništava Hrvatsku ekonomski i na svaki drugi način, da se razbije promjenom izbornog sustava i da se građani više uključe."

Jedini problem koji Markić previđa jest to što je i sama zapletena u spomenutu mrežu. Što je s aferom štandovi i optužbama da je 2014. Milan Bandić inicijativi "Birajmo zastupnike imenom i prezimenom" besplatno ustupio štandove, oštetivši tako grad za 300.000 kuna? Istina jest da je Bandić nepravomoćno oslobođen jer kao gradonačelnik smije sponzorirati "manifestacije važne za Grad Zagreb", ali je jednako istinito da je nejasno na koji to način potpisivanje spomenutih inicijativa doprinosi boljem životu u prijestolnici. Što je s izjavom ministra Kuščevića kako bi referendumske inicijative mogle kazneno odgovarati za krivotvorenje potpisa? Odakle silan novac koji se troši na izlete u Ikeu za ljude koji marširaju po njezinim prosvjedima, a uopće ne znaju kojim povodom? Poanta nipošto nisu ni ekonomski napredak ni aktiviranje građana, već samo održanje konzervativnog poretka u kojem desnica i Crkva kontroliraju i javno mnijenje i novac s ciljem vlastitog lagodnog života i perpetuiranja takvog stanja.

Bonus track: Rad nedjeljom

Markić je istaknula kako je sljedeće pitanje kojem se okreću ukidanje rada nedjeljom. Sama po sebi ta inicijativa i nije loša, problem je samo kut iz kojeg je Markić objašnjava. Nedjelja ne bi trebala biti neradna kako bi ljudi mogli svetkovati taj dan Gospodnji, niti kako bi je proveli sa svojom obitelji – takve su definicije nužno heteronormativne i kulturno skučene; mnogi Hrvati nemaju partnere i djecu i nisu religiozni. Takva perspektiva perpetuira percepciju obitelji sastavljene od raznospolnih roditelja i djece koja služi kao utočište od svijeta rada, a istodobno za cilj ima proizvesti konzumeriste spremne podvrgnuti se tržišnim zahtjevima. Ako se rad nedjeljom ukine, to se treba dogoditi zato što svima treba biti omogućeno vrijeme da rade što žele – politički se aktiviraju, bave hobijem, umjetnošću, putuju, dišu... Svakako ne da bi radili ono što desne ideologije hoće, a što, u konačnici, pogoduje svijetu punom privilegija i uskogrudnih moralnih propisa kakav žele održati.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam