Poglavar Katoličke Crkve izjavio je kako gej ljude ne bi trebalo primati u svećeničku službu i požalio se da moderni gej mentalitet hara i među klerom.

Ne tako davne 2013. tada novoizabrani papa Franjo poručio je sljedeće: "Ako je netko gej i traži Gospodina te ima dobru volju, tko sam ja da mu sudim?" Pridodajmo tome i ritualnu brigu za siromaštvo, dok Vatikanska banka počiva na zlatnim polugama, te blagoglagoljive susrete s drugim vjerskim vođama i državnicima, kao i činjenicu da je njegov prethodnik Benedikt XVI. bio prilično tvrdokornih nazora, i dobijemo opće oduševljenje novim otvorenim papom koji će Crkvu uvesti u novo stoljeće.

Tobožnja blagost prema homoseksualcima

No, Crkva ipak ovisi o normama i privilegijima i koliko se god pokušala otvoriti, asimetrija moći uvijek će ostati preduvjet za njezinu opstojnost. Ne čudi, stoga, što smo iz izvatka iz knjige "Snaga poziva" objavljenog u subotu doznali da je papa Franjo izrazio zabrinutost zbog "ozbiljnog problema" homoseksualnosti i proglasio je pomodnim trendom kojem je podložan i kler. Ostatak izvatka otkriva koliko su stavovi Crkve o homoseksualnosti i dalje nazadni i, povrh svega, licemjerni.

U prvom redu, očito je da Crkva i dalje smatra da je homoseksualnost izbor. Ona velikodušno uči da homoseksualnost nije grijeh sama po sebi, već je grešan homoseksualni čin, odnosno, prakticiranje homoseksualnosti. Posrijedi je, time, demonizacija, a implicitno i patologizacija pojave koja se još od 70-ih službeno ne smatra poremećajem. Takva perspektiva zauzima pokroviteljski stav prema gej osobama i implicitno ih oslikava kao kakve uboge bolesnike koje treba sažalijevati, tolerirati, ali i držati na kratkom lancu jer se u svakom trenutku mogu prepustiti napastima.

Kao i Stevo Culej, seksualno frustrirana Crkva zamišlja uzavrele homoseksualce koji nasred misnog slavlja počupaju sa sebe mantiju, trgnu iz toka svoj mač i mašu njime pred djecom s uskršnjim košaricama, čije majke i očevi jednim okom padaju u nesvijest, a drugim procjenjuju kvalitetu oružja dok se uz taktove Dies irae urušava strop katedrale

Ipak, unatoč tome što nominalno prihvaća homoseksualce, Crkva ih izravno diskriminira kad je riječ o obnašanju svećeničkog poziva. Dekret iz 2016. zabranjuje ređenje homoseksualaca i svih koji podržavaju "gej kulturu". Dakle, ne samo da se, unatoč tobožnjoj blagosti prema homoseksualcima, time iz Crkve isključuju gej osobe, već su vrata zatvorena i svima onima s iole liberalnijim nazorom.

Kojim metodama crkveni dostojanstvenici procjenjuju nečiju seksualnost?

Papa poručuje: "Može se dogoditi da u to vrijeme [kad su se zaređivali] nisu pokazivali tu sklonost, ali se kasnije očituje. U posvećenom svećeničkom životu nema mjesta takvim osjećajima. Stoga Crkva preporuča da se ljudi s takvim usađenim sklonostima ne primaju u svećeničku službu i posvećeni život".

Pitamo se kojim metodama crkveni dostojanstvenici, tako odlično upućeni u pitanja seksa, procjenjuju nečiju seksualnost? Možda devetnaestostoljetnom frenologijom, gdje opipavaju lubanju mladog kandidata i eliminiraju one s prevelikom čeljusti ili recesivnim ušnim resicama? Možda prate njegovu gestikulaciju i izbace svakog tko previše oduševljeno maše rukama? Možda im daju nekolicinu erotskih časopisa i mjere puls da vide koji ih najviše uzbuđuje?

Vrhunac je paradoksa što isti dekret naglašava i nužnost apstinencije, što automatski isključuje grešni homoseksualni čin koji bi za Crkvu mogao biti sporan.

Očito je da Crkva i dalje smatra da je homoseksualnost izbor. Posrijedi je demonizacija, a implicitno i patologizacija pojave koja se još od 70-ih službeno ne smatra poremećajem

No, i na argument da svećenik ionako apstinira Crkva ima diskriminatornu repliku. Papa, naime, gej svećenike potiče da budu "besprijekorno odgovorni" te da ne skandaliziraju svoje zajednice ni pobožne svete Božje ljude. Takvim se apelom gej osobe slika kao pohotne životinje, nezasitne robove bolesnih nagona koji se ne mogu suzdržati od upražnjavanja svojih nastranih sklonosti.

Kad Crkva zamišlja uzavrele homoseksualce

Kao i Stevo Culej, seksualno frustrirana Crkva zamišlja uzavrele homoseksualce koji nasred misnog slavlja počupaju sa sebe mantiju, trgnu iz toka svoj mač i mašu njime pred djecom s uskršnjim košaricama, čije majke i očevi jednim okom padaju u nesvijest, a drugim procjenjuju kvalitetu oružja dok se uz taktove Dies irae urušava strop katedrale.

Papa poručuje da je za takve ljude bolje da se ne zaređuju nego da žive dvostrukim životom. Nejasno je, ipak, kakvim životom žive heteroseksualni svećenici. Crkva se ponaša kao da i oni nemaju seksualni nagon, odnosno da je sklonost prema suprotnom spolu vrlo lako zatomiti, za razliku od homoseksualne pohote.

Pitamo se kojim metodama crkveni dostojanstvenici, tako odlično upućeni u pitanja seksa, procjenjuju nečiju seksualnost? Možda devetnaestostoljetnom frenologijom, gdje opipavaju lubanju mladog kandidata i eliminiraju one s prevelikom čeljusti ili recesivnim ušnim resicama?

Čitava je rasprava o apstinenciji zapravo promašena jer u fokus stavlja obične, ni krive ni dužne, gejeve dok neosuđeni pedofili u Crkvi još uvijek vode svoje dvostruke živote. Štoviše, još je svježe sjećanje na teze o tome da je papa Franjo znao za seksualni skandal američkog kardinala Theodorea McCarricka i da ga je pomogao zataškati.

Stoga bi umjesto da širi diskriminatorne prikaze homoseksualnosti Crkvi mnogo bolje bilo da se obračuna sa seksualnim nasiljem u vlastitim redovima te da preradi kriterije za ređenje svećenika tako da umjesto gejeva detektiraju pedofile. 

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam