Prije nekoliko dana na desničarskom portalu Direktno.hr objavljena je kolumna Matije Štahana, "Želi li pobjedu u kulturnom ratu, konzervativni projekt mora pridobiti i homoseksualce". Štahana inače smatram jednim od boljih autora među, uvjetno rečeno, desnim kolumnistima, koji za razliku od većine ostalih ne proizvodi samo ogromne količine tekstualnog smeća, nego se trudi složiti argumentirane i stilski izbrušene tekstove zanimljive za čitanje i onima koji u glavi imaju više od dogmi Katoličke crkve i zadriglog hrvatskog nacionalizma.

Nije Šola. Tim veće je bilo moje razočaranje kada sam pročitao Štahanovu kolumnu koju je nadahnula 18. zagrebačka Povorka ponosa. Riječ je o ispodprosječnom tekstu za Štahanove standarde, na koji vrijedi odgovoriti jer nudi nekoliko uobičajenih promašaja koje prate skoro sve tekstove hrvatskih konzervativaca o LGBT tematici.

Najveći problem Štahanova teksta, naročito reprezentativan za pisanje domaćih konzervativaca o LGBT tematici, jest da on uopće ne poznaje materiju o kojoj piše. Čini se da je hrvatskim konzervativcima ispod časti detaljnije se informirati o LGBT povijesti, politici, teoriji, umjetnosti i iskustvu iz primarnih izvora, a to su sama LGBT zajednica i njezini saveznici, nego preferiraju da o svemu tome uče iz onoga što o LGBT tematici pišu drugi konzervativci. Takav pristup ima smisla kao kad bi netko išao npr. napisati članak o Hrvatima, pa se o njima isključivo informirao kod Vojislava Šešelja.

Rezultat Štahanove neupućenosti tekst je u kojem svaka rečenica vrišti kako njezin autor nema pojma o čemu piše

Štahan inače ima običaj u svojim se tekstovima pozivati na mnogo poznatije autore, ima tu raznih citata Žižeka, Petersona, Chestertona itd., ali u tekstu koji se bavi odnosom konzervativnog projekta i LGBT zajednice on ne spominje niti jedno jedino poznatije ime intelektualne i umjetničke produkcije koja dolazi iz LGBT zajednice i njome se bavi.

Potrošio je pola teksta naklapajući o "rodnoj ideologiji" a nije uopće spomenuo Judith Butler niti se pokušao pozabaviti njezinim "Nevoljama s rodom", rodonačelničkim tekstom te famozne "rodne ideologije". Dapače, jedina dva autora na koja se Štahan (usputno) poziva u svom tekstu su Zygmunt Bauman i Miroslav Krleža, koji nemaju neke velike veze s onime što si je on zadao kao temu teksta. Referenca na Krležu je posebno promašena, jer je za današnji društveno-politički kontekst posve irelevantno što je on prije stotinjak godina napisao o "homoseksualnim engleskim lordovima".

Unatoč neznanju, Štahan nema problema s tim da podijeli nekoliko lekcija zabludjelim homoseksualcima koji nisu prepoznali genijalnost konzervativnog projekta

Rezultat Štahanove neupućenosti tekst je u kojem svaka rečenica vrišti kako njezin autor nema pojma o čemu piše. Štahan troši odlomke i odlomke teksta da bi ustanovio kako i unutar LGBT zajednice postoji diferencijacija, pa i sukobi, na što samo mogu odgovoriti "No shit, Sherlock!". Umjesto da, recimo, navede nekoliko konkretnih primjera i tako ilustrira svoju poantu, on se u kobasičnim rečenicama muči dokazati nešto posve očito svakom iole upućenom u odnosu u LGBT zajednici i pokretu.

Njegov cijeli tekst u osnovi funkcionira tako da se Štahan sa znanjem tablice množenja pokušava baviti temom za koju treba poznavati imaginarne brojeve, pa i neeuklidsku geometriju.

Čak osjećam da bih Štahanu u ovom tekstu trebao ponuditi listu autora/ica i knjiga koje treba pročitati ako se opet bude želio okušati u pisanju o LGBT tematici, ali mi se ipak ne da. Ako sam ja mogao pročitati čak dvije nepodnošljive knjige Rogera Scrutona i još hrpu (glupave) desničarske literature, može i on mnogo bolje, relevantne LGBT i queer autore.

Nedefinirano mjesto homoseksualaca u autorovu konzervativnom poretku

Unatoč neznanju, Štahan nema problema s tim da podijeli nekoliko lekcija zabludjelim homoseksualcima koji nisu prepoznali genijalnost konzervativnog projekta. Da, on baš koristi riječ "lekcija", zauzimajući iritantnu pozu društveno privilegiranog bijelog heteroseksualnog muškarca koji će ostalima mensplejnati svijet i njihovo mjestu u njemu. Evo što nam Štahan paternalistički nudi: "Naposljetku, homoseksualci, kao i svi ostali, imaju svoje mjesto u poretku utemeljenom na razumskome, nenasilnom konzervativizmu koji spaja kršćansku i prosvjetiteljsku tradiciju milosrđa, pluralizma i slobode." Prevedeno s pretencioznog: ne nudi nam ni ku***, što bi bilo bar nešto, nego nam nudi ništa.

U maniri tragikomičnih stajališta tragikomičnog Zlatka Canjuge, još jednog preuzetnog promišljatelja hrvatske desne provenijencije, Štahan za homoseksualce slavodobitno predviđa neko nedefinirano mjesto u tom svojem konzervativnom poretku, pritom sigurno ne mjesto ravnopravnosti s heteroseksualcima.

Kako znam da to mjesto nije ravnopravno u odnosu na heteroseksualce? Zahvaljujući već sljedećoj Štahanovoj rečenici: "Ključno polazište pri osiguravanju skladna suživota seksualnih većina i manjina mora biti u odbacivanju subjektivističkog nasilja nad zbiljom, na čije mjesto valja staviti ideal istine kao polazišta i glavnoga preduvjeta rješavanja svih problema svih društvenih skupina i pojedinaca."

Najveći problem Štahanova teksta, naročito reprezentativan za pisanje domaćih konzervativaca o LGBT tematici, jest da on uopće ne poznaje materiju o kojoj piše

Štahan je već prethodno LGBT prava manje-više proglasio "subjektivističkim nasiljem nad zbiljom", naročito se tu obrušavajući na "rodnu ideologiju", pa znači da on predlaže da homoseksualci oduševljeno zauzmu svoju poziciju u konzervativnom projektu tako što će se kolektivno odreći maltene svih stečenih prava. Evo, već trčimo!

Inače, jedan jako znakovit detalj otkriva kako Štahan ne može LGBT ljude percipirati kao ravnopravne: njegova ciljana upotreba navodnika u tekstu. Svaki put kad u tekstu spomene transrodnost ili Povorku ponosa, Štahan piše "transrodnost" i "Povorka ponosa". On se time ograđuje od tog nazivlja, odbija mu dati legitimitet i ravnopravnost, iako se Povorka ponosa jednostavno tako zove - Povorka ponosa.

Upravo su ovaj ili onaj "konzervativni projekt" oduvijek stajali na putu bilo kakvog konkretnog napretka u pravima i životima LGBT ljudi

Nema potrebe za navodnicima, pa ni iz pravopisnih razloga. U robovlasničkoj maniri, Štahan nam želi oduzeti i naša imena i nama specifičan pojmovnik, omalovažiti sve to. Da ja u ovom tekstu dalje sustavno pišem "Matija Štahan" i, recimo, "Katolička crkva" i "Hrvatska", bi li se to tumačilo kao izraz osnovnog respekta ili kao izraz omalovažavanja i ironiziranja?

No, da se vratim "idealu istine", koji Štahan, pardon "Štahan", navodi kao "ključno polazište pri osiguravanju skladna suživota" u njegovoj konzervativnoj utopiji. Kako "Štahan" prolazi na vlastitom testu "ideala istine"? Jako loše.

Na početku teksta "Štahan" piše ovo: "Štošta se promijenilo u posljednjih 18 godina, otkada je u Zagrebu po prvi puta održana "Povorka ponosa", pa do danas. Pored društvene percepcije homoseksualnosti, promijenila se i zastupljenost podideologija izvedenih iz akronima LGBTIQ+, a koje obuhvaća nadideologija prozvana 'rodnom', u kulturi, politici i medijima, gdje djeluje pod okriljem simbioze marksističke i slobodnotržišne misli. Ako je 'Povorka ponosa' prije 18 godina i bila subverzivan čin, ona je danas nešto nalik trijumfalističkome maršu društvenog establišmenta."

On u jednom trenutku ipak spominje našu "patnju", ali tek kao nešto na čemu "parazitira ideologija koja je instrumentalizirala njihov slučaj i probleme". Mi LGBT ljudi smo njemu "slučaj", no ne adresira otkud ta naša patnja koju spominje

Doista, štošta se promijenilo, no "Štahan" ne spominje ključnu stvar koja se promijenila - Povorka ponosa više nije izložena sustavnim fizičkim napadima i nasilju. Eto, meni, pederu, to je dosta važno, dok je njemu, paternalistički nastrojenom heterokonzervativcu, to nevrijedno spomena. "Štahana" uopće nije briga za premlaćivanja LGBT ljudi, za pokušaje linča, za planove o bacanju molotovljevih koktela na Prajd u Hrvatskoj, jer on LGBT ljude ne percipira kao ljude čija su tjelesna autonomija i sigurnost relevantni, mi smo mu na horizontu tek pijunčići u velikoj društvenoj partiji šaha u kojoj želi osigurati pobjedu "konzervativnog projekta". Mi smo njemu objekti, a ne subjekti.

Još gore, "Štahan" ne razmatra ni jednim jedinim slovom dugu povijest strašnog nasilja kojem su LGBT ljudi bili izloženi, njega nije briga što nas se slalo u logore, u zatvore, u ludnice itd., on diskriminaciju spominje skoro samo u kontekstu pozitivne diskriminacije, koja mu je naravno odurna. Toliko o tom "idealu istine" na koji se "Štahan" poziva. Vrijedi podsjetiti da su baš konzervativci bili ona politička snaga koja se žestoko protivila tome da se homoseksualce prestane osuđivati na zatvorske kazne isključivo zato što su homoseksualci, da je baš ovaj ili onaj "konzervativni projekt" oduvijek stajao na putu bilo kakvog konkretnog napretka u pravima i životima LGBT ljudi. "Štahan" se s time ne suočava, "Štahan" se od toga niti ne ograđuje, on sve to u skladu s kvalitetom svojeg "ideala istine" jednostavno ignorira.

LGBT ljudi kao "slučaj"

On u jednom trenutku ipak spominje našu "patnju", ali tek kao nešto na čemu "parazitira ideologija koja je instrumentalizirala njihov slučaj i probleme". Mi LGBT ljudi smo njemu "slučaj", no ne adresira otkud ta naša patnja koju spominje. Pa ona je proizvod heteronormativnog i time automatski konzervativnog poretka, ona je, između ostaloga, proizvod "naravnog zakona" Katoličke crkve. "Štahan" to ili ne vidi ili namjerno propušta spomenuti, a oboje je pokazatelj da ga za LGBT ljude jednostavno nije briga. Uostalom, cijeli mu je tekst intoniran tako da se obraća suborcima iz "konzervativnog projekta", a ne LGBT ljudima, pa ni onima koje, kao, želi pridobiti na svoju stranu.

Moram ga zato pohvaliti što je bio posve otvoren kako mu je ključna taktika za pridobivanje gej ljudi na svoju stranu divide et impera tj. da raznolikost LGBT zajednice iskoristi tako da bi npr. pedere okrenuo protiv trans ljudi, trans ljude protiv lezbijki itd. Ali i tu se "Štahan" zbog svoje neupućenosti u materiju nehotice blamira, jer da išta zna o LGBT zajednici onda bi znao da nitko nije tako dobar u unutarnjim fajtovima kao mi, ali i da se u situacijama od ključne važnosti kritična masa LGBT zajednice umije ujediniti i trijumfirati.

Jedan jako znakovit detalj otkriva kako Štahan ne može LGBT ljude percipirati kao ravnopravne: njegova ciljana upotreba navodnika u tekstu. Svaki put kad u tekstu spomene transrodnost ili Povorku ponosa, Štahan piše "transrodnost" i "Povorka ponosa". On se time ograđuje od tog nazivlja, odbija mu dati legitimitet i ravnopravnost

Nadalje, "Štahan" je manipulativan u svojem sustavnom miješanju i čestom poistovjećivanju konkretnog hrvatskog konteksta s konkretnim kontekstima "sjeverne Amerike i zapadne Europe", u opisivanju kapitalizma kao "društvenog modela", kao i u pozivanju na prosvjetiteljstvo, te u nizu drugih stvari, kojima mi se ne da detaljnije baviti.

Ono čime mi se da baviti je zadati "Štahanovom" tekstu coup de grace.

"Teza ovoga teksta stoga je krajnje jednostavna: inteligentni projekt 'konzervativne (kontra)revolucije' ne bi smio isključivati pripadnike LGBTIQ+ zajednice iz svojih planova. Upravo suprotno, trebao bi raditi na njihovu pridobivanju za konzervativne ideje i vrijednosti; ako smo mi – autoironijski rečeno – 'konzervativni revolucionari' toliko uvjereni u superiornost naših uvjerenja, tada bismo trebali pokušati preobratiti naše političke neistomišljenike. Ako naše ideje doista nisu diskriminirajuće, prigrliti ih mogu i homoseksualci, među kojima zacijelo ima mnoštvo nacionalista, ekonomskih liberala ili vjernika", piše "Štahan".

Proklamirani je cilj "konzervativne revolucije" poništiti sva LGBT prava i dosadašnji napredak

Prvo, netočno je da "inteligentni projekt "konzervativne revolucije"" isključuje pripadnike LGBTIQ+ zajednice iz svojih planova. Naprotiv, mi smo u središtu njihovih planova, i to s ciljem da nas se posve obespravi i uništi. Proklamirani je cilj "konzervativne revolucije" poništiti sva LGBT prava i napredak postignut od Stonewalla do danas. "Štahan" niti se od toga doista ogradio, niti je ponudio alternativnu verziju planova njegovih snaga reakcije.

Drugo, "Štahan" je u svojem tekstu često zabavno na "toliko loše da je dobro" način demonstrirao da su njegove odnosno ideje "konzervativnog projekta" itekako diskriminirajuće za LGBT ljude. Kroz cijeli tekst on sam sebe pobija i dokazuje baš suprotno od onoga što želi dokazati.

Štahan troši odlomke i odlomke teksta da bi ustanovio kako i unutar LGBT zajednice postoji diferencijacija, pa i sukobi, na što samo mogu odgovoriti "No shit, Sherlock!"

Treće, eto mu svi ti konzervativni hrvatski homoseksualci o kojima sniva vlažne konzervativno-projektne snove! Eto mu hrvatski Milo Yiannopoulos ako ga nađe, nitko se za njega neće otimati.

U Hrvatskoj pridobivanje konzervativnih homoseksualaca za "konzervativni projekt" znači da je pridobio jednoznamenkast broj ljudi koji su spremni svojim imenom i prezimenom javno zauzeti poziciju konzervativnog homoseksualca. Jer sve dok netko nije spreman javno zauzeti poziciju konzervativnog homoseksualca, taj je po heteropatrijarhalnom defoltu tj. po "Štahanovoj" ideologiji ništa drugo doli heteroseksualac. To je božanstveno ironična nuspojava heteropatrijarhata - oni najgori među homoseksualcima, svi ti authomofobni kvislinzi su većinom tolike kukavice i toliko prožeti heteropatrijarhalnom ideologijom da se nemaju petlje autati sve dok nije kasno kako bi to presudno utjecalo na pravac i ciljeve LGBT pokreta.

Ako se ne borimo – onda gubimo

Iz čega proizlazi četvrto, najvažnije od svega. Nepobitna je povijesna istina da se za cijeli napredak u životima LGBT ljudi diljem svijeta, za sva stečena prava može zahvaliti isključivo liberalima i ljevičarima iz LGBT zajednice. Sve to je nama njihova lijevo-liberalna borba dala. Homo konzerve nisu nikad učinile ništa niti će učiniti ikad išta ključno u borbi za LGBT prava i za poboljšanje naših života, jedino što oni umiju je dogmizati na gotovo i tako legitimirati postignuto.

Sve slobode koje danas imamo, a nekoć ih nismo imali, možemo zahvaliti isključivo LGBT liberalima i ljevičarima, pa čak i ostvarenje nekih konzervativnih projekata poput pristupa instituciji braka. To se nikad neće promijeniti, jer ljevica i liberalizam u sebi sadrže emancipatorski impuls, koji je pak antiteza konzervativizma.

Na samom kraju svojeg teksta "Štahan" zaključuje: "Neistomišljenike ne smijemo željeti pridobiti zbog pobjede u 'kulturnome ratu' koji bukti Zapadom, to jest zbog nas, nego – vjerujemo li u istinu onoga što zastupamo – zbog njih samih." Kako plemenito!

U Hrvatskoj pridobivanje konzervativnih homoseksualaca za "konzervativni projekt" znači da je pridobio jednoznamenkast broj ljudi koji su spremni svojim imenom i prezimenom javno zauzeti poziciju konzervativnog homoseksualca

Nasuprot tome, ja sam jednostavan čovjek kojeg ne opsjedaju tako visokoparni motivi. Ne zanima me "Štahana" spasiti iz ralja konzervativizma niti vjerujem da postoji neka unaprijed zajamčena prava strana povijesti, već da čovjek, odnosno ljudi, svojom borbom stvaraju vlastitu budućnost, borbom protiv beskrupuloznih snaga reakcije kao i protiv tradicije njihovih mrtvih generacija koja nam poput more pritišće mozgove. Poraz je itekako moguć. Ako se ne borimo – onda gubimo, da parafraziram Maximiliana Alvareza.

Zato ja želim pobijediti u tom buktećem kulturnom ratu - kod mene bez navodnika! - i trijumfirati nad "Štahanom" i njegovim.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Komentari  

-2 # Antun 2019-06-17 09:35
Mislim da se Duhačeku zapravo sviđa Štahan, zgodan bijeli heteromuškarac pa zato drvi u predugačkom tekstu. Valjda se nada da će privući Štahanovu pažnju. Sretno.
Odgovori | Report to administrator

Crolova Petica

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam