Ove je godine je u New Yorku održana Povorka ponosa na kojoj se slavila 50. godišnjica Stonewalla, a mediji procjenjuju da se na tom događaju okupilo nekoliko milijuna ljudi. Tih je dana u istom gradu upriličen i Queer Liberation March (ili Reclaim Pride Parade), svojevrsni opozicijski prajd u odnosu na onaj (i dalje) glavni, na kojem se mnogo oštrije pristupilo odnosu s korporativnim sponzorima i policijom.

Na njemu je bilo oko 45 tisuća ljudi koji i dalje žele marširati u Povorci ponosa, ali im je dosta depolitiziranog prajda koji je postao jedan veliki party. Queer Liberation March je u mnogočemu podsjećao na one prve njujorške povorke ponosa koje su pokrenute nakon nereda u Stonewallu, koji je – podsjetimo – zapravo bio nasilni napad dijela tadašnje njujorške LGBT zajednice na policiju koja ih je desetljećima šikanirala, proganjala i ponižavala.

Sudjelovanje policije u Povorci ponosa već je nekoliko godina kontroverzno pitanje u američkom LGBT aktivizmu, kao i odnos prema policiji uopće. Primjerice, u kalifornijskom gradu Sacramentu organizatori Prajda izrijekom su zabranili sudjelovanje policije u povorci. Time su se bavili i vodeći mainstream mediji poput New York Timesa i Guardiana.

Sve ovo navodim da bih ilustrirao kako je tema odnosa LGBT zajednice i policije tj. Prajda i policije nešto o čemu se itekako raspravlja u zemljama s mnogo većim stupnjem LGBT ravnopravnosti i s dužom demokratskom tradicijom od Hrvatske. Naravno, bilo bi promašeno specifičan američki kontekst automatizmom preslikati u Hrvatsku, ali je važno uvidjeti da je rasprava o policiji apsolutno legitimna i relevantna tema.

Put do normalizacije odnosa s policijom

Hrvatska ima poseban kontekst odnosa policije – tj. represivnog aparata države – i LGBT zajednice, koji je desetljećima uključivao i to da policija šikanira i progoni pripadnike LGBT populacije, ponajviše gej muškarce. Javna su tajna policijska maltretiranja gej muškaraca na Zrinjevcu 1990-ih, a tu je i tema posebnih dosjea za gej muškarce koje je navodno skupljala zagrebačka policija.

Početkom ovog stoljeća odnos hrvatske policije i LGBTQ zajednice počinje se značajno mijenjati te je hrvatska policija na prvom zagrebačkom Prajdu vjerojatno prvi put u svojem postojanju u ulozi zaštitnika LGBTQ građana. Taj preokret nije odmah bio uspješan pa prve Prajdove u Zagrebu obilježava nedovoljan angažman policije da sudionike zaštiti od nasilnih napada, ali i vrijeđanju ljudi u povorci ponosa od strane pojedinih pripadnika policije, koji su znali dobacivati pitanja poput "Jesi li ti muško ili žensko?" i lezbijkama objašnjavati da im "samo treba dobar kurac".

Tipkovnički domoljubi nemaju problema navijati da netko drugi – policija – okrvavi svoje ruke u ime "obrane domovine", dok se oni koji se zalažu za to da se policiju s vrha države prestane siliti da mlate migrante proglašavaju neprijateljima

Dapače, odnos s policijom bio je vjerojatno najveći izazov organizatora/ica zagrebačkog Prajda u prvih 7-8 godina, te je uključivao mnogo natezanja, edukacije, mrkve i batine, a 2007. je nakon Povorke ponosa čak održana žestoka konferencija za medije aktivista u MaMi u Preradovićevoj ulici, posvećena prvenstveno prozivanju policije zbog loše obavljenog posla zaštite sudionika Prajda i uspostavljanja sigurnosti u širem centru Zagreba.

S vremenom se odnos LGBT aktivista i policije uz mnogo rada i truda s obje strane poprilično normalizirao, a i prestali su napadi na zagrebački Prajd. Udruge su pak počele provoditi edukacije policajaca i polaznika policijskih škola, a na njima su mnogi od njih prvi put u životu susreli LGBT ljude (za koje su znali da su LGBT).

Kakve veze imaju zagrebačka Povorka ponosa i politika hrvatskih vlasti prema migrantima?

Zagrebačka povorka ponosa je nakon 18 godina "jedan veliki party" te već godinama nisu zabilježeni nikakvi nasilni incidenti ili organizirani napadi homofoba na Prajd. Ipak, policija po svemu sudeći zagrebački Prajd i dalje tretira kao događaj visokog rizika te za njegovo osiguranje na ulice izvodi manje, ali i dalje brojne i prilično vidljive snage. I ove godine su tu bile brojne marice, značajan broj policajaca u punoj opremi kao i onih u civilu, što donekle odskače od novog imidža Prajda kao depolitizirane i sigurne pučke veselice.

Nameće se pitanje je li išta osim minimalnog prisustva policije potrebno ako je Prajd doista tako prihvaćen i siguran. To je svakako tema o kojoj bi vrijedilo povesti raspravu u hrvatskoj LGBT zajednici, ali ima još jedna mnogo akutnija kad je u pitanju odnos hrvatske policije i zagrebačkog Prajda – nasilna i nezakonita politika koju MUP provodi prema ilegalnim migrantima. Retorikom policije, "čuvanje hrvatske granice".

Netko će reći da Zagreb Pride, poštujući svoje vrijednosti i principe, na policijsku brutalnost prema migrantima može reagirati neovisno o samoj Povorci ponosa, primjerice tako što će poslati priopćenje medijima u kojemu osuđuje politiku RH prema migrantima. Može, no to ne bi bila zadovoljavajuća ni približno recipročna reakcija

Prije nego su upustim objašnjavanje kakve veze imaju tj. mogu imati zagrebačka Povorka ponosa i politika hrvatskih vlasti prema migrantima koju u praksi ostvaruje policija, treba naglasiti da je nasilnost i nezakonitost postupanja hrvatske policije prema migrantima neprijeporno dokazana, bez obzira na opetovano poricanje MUP-a. U međuvremenu je objavljeno toliko snimaka, svjedočanstava i reportaža koji redom dokazuju da policija nasilnim sredstvima provodi pushback migranata preko granice u BiH.

Šlag na toj krvavoj torti kršenja ljudskih prava su izjave predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja je švicarskoj javnoj televiziji SRF priznala da Hrvatska provodi pushback nad migrantima, što je po međunarodnom pravu ilegalno, i da pritom koristi nasilje, što je također ilegalno.

Poticanje na brutalnost

Značajan dio hrvatske javnosti podržava takvu politiku vlasti i ponašanje hrvatske policije, tako da se o ovoj temi vodi jedna prilično licemjerna rasprava. Mnogi nemaju problem s time što hrvatska policija krši zakone i ljudska prava jer su im na meti migranti koje smatraju nižim bićima i prijetnjom.

Pritom se najčešće može čuti možda i najgluplji argument u obranu policije, a to je da su migranti ilegalno ušli u Hrvatsku, pa to onda opravdava i nezakonito postupanje policije prema njima. Naravno da ne, jer u demokratskim državama policija ima propisana i jasna pravila ponašanja i upotrebe sile i to što je neki čovjek prekršio zakon – bio državljanin ili ne – nikako ne znači da policija zbog toga odjednom ima pravo premlatiti ga ili učiniti još nešto gore. Zapravo svjedočimo masovnom podrivanju pravne države od strane represivnog aparata čiji je jedan od temeljnih zadataka jamčiti funkcioniranje pravne države.

Također, pomalo je u svojoj šovinističkoj stupidnosti dirljiva uvjerenost dijela Hrvata da ta ista policija koja već mjesecima premlaćuje i pljačka migrante te sustavno krši hrvatske zakone i međunarodne konvencije, neće ništa od tih naučenih praksa prenijeti na svoje interakcije s građanima RH.

To nikako ne obvezuje ljude koji dolaze na samu Povorku ponosa. Zapravo, i ne treba čekati da Zagreb Pride nešto sam učini, niti se prepustiti razmaženom bojkotiranju Prajda ako ova tematika bude ignorirana – najlakše je ne učiniti ništa i pritom se još osjećati da si jako principijelan

S druge strane, naročito je bešćutno što se po društvenim mrežama masovno izražava podrška policiji u maltretiranju migranata, te se čak potiče policajce da budu još brutalniji – a zapravo ih se potiče da dehumaniziraju sami sebe svojim iživljavanjem nad migrantima. Tipkovnički domoljubi nemaju problema navijati da netko drugi – policija – okrvavi svoje ruke u ime "obrane domovine", dok se oni koji se zalažu za to da se policiju s vrha države prestane siliti da mlate migrante proglašavaju neprijateljima.

Ali, kakve sve to veze ima s zagrebačkom Povorkom ponosa, pita se već naživcirani čitatelj ili čitateljica?

Queer-feminizam, solidarnost i nenasilje

Povorku ponosa organizira udruženje Zagreb Pride, koji kao svoje vrijednosti i principe između ostaloga navodi queer-feminizam, antifašizam, solidarnost, nenasilje, društvenu angažiranost i borbu protiv ekonomske nejednakosti. Što sve to konkretno znači?

Queer-feminizam, stoji na službenoj stranici Zagreb Pridea, "zagovara dekonstrukciju patrijarhata kroz široku frontu i suradnju različitih neprivilegiranih socijalnih slojeva", a nema sumnje da su migranti možda i najviše neprivilegiran socijalni sloj. Antifašizam je "stav aktivnog suprotstavljanja i djelovanja protiv svakog oblika fašizma i njemu komplementarnih ideologija i pokreta utemeljenih na prevlasti jedne (npr. etničke, nacionalne, vjerske, rodne, rasne…) skupine nad drugom: prije svega nacizma, ustaškog pokreta, aparthejda, imperijalizma, mačizma, heteroseksizma i militarizma".

Solidarnost pak "podrazumijeva nastojanje ostvarivanja povezanosti, uzajamne suradnje ili podrške, kako unutar Zagreb Pridea, tako i s ostalim pojedincima_kama, grupama i većim skupinama, a naročito u uvjetima opresije, eksploatacije ili bilo kojeg drugog oblika nasilja i društvene nepravde".

S vremenom se odnos LGBT aktivista i policije uz mnogo rada i truda s obje strane poprilično normalizirao, a i prestali su napadi na zagrebački Prajd. Udruge su pak počele provoditi edukacije policajaca i polaznika policijskih škola, a na njima su mnogi od njih prvi put u životu susreli LGBT ljude (za koje su znali da su LGBT)

Nenasilje za Zagreb Pride "predstavlja sve aktivne nenasilne oblike borbe poput građanskog neposluha, pružanja nenasilnog otpora i nenasilne komunikacije", a društvena angažiranost "podrazumijeva aktivno djelovanje pojedinki_aca i skupina u društvu te pozivanje i poticanje na isto s ciljem stvaranja pozitivne društvene promjene, kao i boljeg i pravednijeg društva za sve".

Zadnja, ali ne manje važna, borba je protiv ekonomske nejednakosti – koja se nedvojbeno odnosi i na ekonomske migrante, zar ne? – koja znači "pružanje podrške i povezivanje s društvenim skupinama, politikama i inicijativama kojima je cilj očuvanje i povećanje opsega radničkih prava i prava socijalno ugroženih skupina, a čija je svrha ukidanje klasnih razlika i jednak pristup ekonomskoj sigurnosti za sve".

Potez koji bi izazvao mnoge sukobe i neslaganja u LGBT zajednici

Drugim riječima, nasilna i nezakonita politika koju nad migrantima provodi hrvatska policija od udruženja koje njeguje takve vrijednosti i principe zahtijeva jasnu i glasnu reakciju. Stvari su na granici Hrvatske i BiH postale toliko krvave, a sve upućuje da će takve biti i sljedeće godine u vrijeme održavanja Povorke ponosa. Iako je formalno zatvorena, balkanska ruta za migrante i dalje funkcionira te nema naznaka da će migranti prestati dolaziti na granicu Hrvatske, kao ni da hrvatska policija razmišlja o nekom drugom, humanijem i zakonitijem pristupu ovom izazovu.

Netko će reći da Zagreb Pride, poštujući svoje vrijednosti i principe, na policijsku brutalnost prema migrantima može reagirati neovisno o samoj Povorci ponosa, primjerice tako što će poslati priopćenje medijima u kojemu osuđuje politiku RH prema migrantima. Može, no to ne bi bila zadovoljavajuća ni približno recipročna reakcija u odnosu na veličinu problema koji predstavlja praksa hrvatske policije. Baš obratno, to bi bilo uvredljivo, tek besplodno poziranje i virtue signaling bez ikakve prave težine i rizika.

Ako bi odlučno zalaganje za ljudska prava migranata i javni napad na brutalnost hrvatske policije i državne politike prema njima izražen na Povorci ponosa – najdugovječnijem prosvjedu za ljudska prava u Hrvatskoj! – proizveo i svađu u LGBT zajednici, time bi se jednim udarcem ubilo dvije muhe

Ako Zagreb Pride želi poslati glasnu i efektnu javnu poruku u vezi s ovom tematikom, a svakako bi trebao, onda za nju itekako mora upotrijebiti Povorku ponosa, najvažniji i medijski najpokriveniji nacionalni LGBT događaj, koji se održava u njihovoj organizaciji. Na koji bi način Zagreb Pride trebao upotrijebiti Povorku ponosa da pošalje tu poruku ne znam, jer to je prije svega odgovornost organizatora/ica Prajda te ovisi o njihovoj kreativnosti i sposobnosti.

Ali znam da bi takav potez izazvao mnoge sukobe i neslaganja u samoj LGBT zajednici i među onima koji pohode Povorku ponosa, jer i među njima, odnosno nama, ima mnogo onih koji podržavaju premlaćivanje i pushback migranata. Dobro, jer sustavno policijsko kršenje ljudskih prava i jest tema oko koje vrijedi ući u konflikt, i to s bilo kime tko to podržava.

"Hakiranje" Prajda

To podrazumijeva i ulazak Zagreb Pridea u konflikt sa samom policijom, koja figurira kao jamac sigurnosti Povorke ponosa. Naravno da je to rizično, ali kakva je to borba za ljudska prava bez rizika i konflikta? Bilo bi neobično da se prosvjedni marš koji se poziva na ostavštinu Stonewalla boji sukoba s policijom i da svojom šutnjom de facto sudjeluje u pinkwashingu policije.

Naravno, posve je moguće da će Zagreb Pride odlučiti ignorirati cijelu problematiku i za svoje 19. izdanje ponuditi opet koreografirani voguing kao vrhunac političke borbe za LGBT i ljudska prava općenito, te da će se zaobići tema policijske brutalnosti prema migrantima umjesto da je se stavi u središte sljedeće Povorke ponosa.

Ali to nikako ne obvezuje ljude koji dolaze na samu Povorku ponosa. Zapravo, i ne treba čekati da Zagreb Pride nešto sam učini, niti se prepustiti razmaženom bojkotiranju Prajda ako ova tematika bude ignorirana – najlakše je ne učiniti ništa i pritom se još osjećati da si jako principijelan – nego se treba samoorganizirati i "hakirati" Prajd.

Postavlja se pitanje je li išta osim minimalnog prisustva policije potrebno ako je Prajd doista tako prihvaćen i siguran. To je svakako tema o kojoj bi vrijedilo povesti raspravu u hrvatskoj LGBT zajednici, ali ima još jedna mnogo akutnija kad je u pitanju odnos hrvatske policije i zagrebačkog Prajda – nasilna i nezakonita politika koju MUP provodi prema ilegalnim migrantima

Dobar primjer toga jednostavna je intervencija koju su prije nekoliko godina izveli prokapitalistički libertarijanci, koju sam ja u tekstu za Crol podržao, dok ju je Petar Odak, replicirajući mi u tekstu za VoxFeminae, osudio. Trebam podvući da ja nisam podržao poruke koje su libertarijanci poslali, ali jesam način na koji su to učinili kao i njihovo pravo da to učine, dok je Odak zaključio da ne bi koračao u takvoj povorci.

Točnije, Odak bi bojkotirao zagrebački Prajd jer se na njemu pojavilo nekoliko prokapitalističkih libertarijanaca s 2–3 transparenta, te tako – izbjegao konflikt. To je taj "gluten free" aktivizam koji sam tada kritizirao, a čega su savršen primjer i sve one donje crte u citatima sa službene stranice Zagreb Pridea. Lako je intervenirati u jezičnom izražaju na svojoj stranici, značajno teže, baš zato što je bitnije i potencijalno plodonosnije, intervenirati u pravcu nasilne policije na čiju si zaštitu u međuvremenu navikao.

Suprotnost beskonfliktnom aktivizmu

Ja pak zagovaram baš obratno od beskonfliktnog aktivizma i isprazno moralizatorskog kvazibojkota: na transparente koji ti se ne sviđaju treba odgovoriti vlastitim (protu)transparentima u istom javnom prostoru i na istom javnom događaju, a na potencijalno ignoriranje teme policijskog nasilja nad migrantima i (implicitni?) kukavičluk Zagreb Pridea da tu temu adresira direktno na Povorci ponosa treba reagirati tako da se tu temu nametne kao neizbježnu, kao glavnu, kao ono o čemu će se nakon Prajda pričati i što će dominirati medijskim izvještavanjem i javnim prostorom. Vremena za planiranje takve akcije ima više nego dovoljno.

S obzirom na prosjek političkih kapaciteta hrvatske LGBT zajednice mogu opravdano pretpostaviti da se mnogima ove ideje ne sviđaju jer bi "hakiranje" Prajda s ciljem skretanja pažnje javnosti na nasilje i hrvatske policije prema migrantima moglo izazvati ono što mainstream mediji vole etiketirati kao "raskol u LGBT zajednici".

Mislim baš obratno, to bi bilo super, jer politička komiranost i marširanje u Prajdu u stilu nakićenih leminga što prevladava proteklih otprilike pet godina, nije donijelo nekakve značajne pozitivne pomake za hrvatsku LGBT zajednicu i aktivizam. Da, udobno je, ali prilično beskorisno.

Nasilna i nezakonita politika koju nad migrantima provodi hrvatska policija od udruženja koje njeguje takve vrijednosti i principe zahtijeva jasnu i glasnu reakciju

Dok je LGBT zajednica među sobom bila spremna žestoko diskutirati u vezi s aktualnim temama, imali smo i LGBT aktivizam pun energije i elana, te velikim koracima grabili naprijed.

Ako bi odlučno zalaganje za ljudska prava migranata i javni napad na brutalnost hrvatske policije i državne politike prema njima izražen na Povorci ponosa – najdugovječnijem prosvjedu za ljudska prava u Hrvatskoj! – proizveo i svađu u LGBT zajednici, time bi se jednim udarcem ubilo dvije muhe.

Oživjelo bi se radikalniju opoziciju uništenju pravne države i ljudskih prava koje provodi aktualna hrvatska vlast, kao i kakav-takav politički radikalizam u javnim istupima LGBT zajednice.

Pin It

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

apvili baner
Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam