Gnjev zbog silovanja u Zadru jenjao je, prosvjedi su održani, reakcije su se smirile. Ponovno su zavladali mir i ugoda kolotečine. Svugdje je lijepo, ali u kolotečini je naljepše. Prilično neobično kad je riječ o slučaju koji je izazvao zgražanje i pravednički bijes javnosti. Slučaj koji je, navodno, prelio čašu. S druge strane, nimalno neobično da mirni prosvjed za posljedicu ima, a što drugo nego – mir.

Ne, nisam bio na prosvjedu, hvala na pitanju. S vremenom sam razvio zavidnu razinu alergije na masovne pokrete, koliko god njihovo postojanje bilo pravedničko i opravdano. Čak i kad se slažem s njima, ne slažem se.

Što je veća njihova masovnost, to veći problem stvaraju. Ne samo meni. Stvaraju problem i problemu koji žele riješiti. A problem koji žele riješiti uzrokovao je višednevno ludilo u medijima i na društvenim mrežama. Ne bez razloga, čin(ovi) koji je to prouzročio također je višednevno ludilo. Cjelogodišnje ludilo, budimo precizniji.

Okupiranje pažnje sve do lošijeg sutra

Ludilo nejasno svima koji imaju običaj njegovati zdravlje vlastitog razuma. U istu takvu kategoriju, luđačku, naime, spada odluka suca da osumnjičenima ne dopusti boravak u istražnom zatvoru. S pravnog stajališta možda i opravdana odluka, s ljudsko-razumskog može se pravdati samo ludilom. Ili suludilom.

Višednevno ludilo u medijima i na društvenim mrežama bilo je prvo ukazivanje masovnosti. Gotovo da nema osobe koja se nije užasnula, koja nije bijesno kriknula, podijelila vijest, analizirala, komentirala. Svatko je urbi et orbi objavio pogođenost sudbinom silovane djevojčice i benevolentnim stavom sudstva prema vjerojatnim silovateljima. Što je loše u tome? Promatrano izolirano, baš ništa.

Jučer pravda za djevojčice, danas medicinske sestre i učitelji, prekosutra pederi. Potpuno svejedno iz pozicije vlastodržaca – oni će i dalje po svom

Loše je što takve reakcije podsjećaju na reakcije uzrokovane tisućama događaja iz prošlosti i tisućama takvih događaja iz budućnosti. I uzrokuju ih svakodnevno! Događaji koji će na trenutak zaokupiti pažnju masa, sve do lošijeg sutra. Događaji koji će poslužiti za bijesno ili zadovoljno ili pravedničko ili neko-već-četvrto ispoljavanje kolektivne svijesti.

Ogorčenost zbog silovanja djevojčice nije nimalo drugačija od prekjučerašnje ogorčenosti Kolindinom glupavošću, jučerašnje ogorčenosti južinom u studenom ili sutrašnje ogorčenosti predbožićnim gužvama u trgovinama. Smijem li onda, u tom kontekstu, posumnjati u iskrenost masovne zabrinutosti za silovano dijete, ako se te reakcije nimalo ne razlikuju od ogorčenosti, da prostite, vremenskom prognozom? Pogrešan je dojam da masovnost doprinosi značajnosti teme i uključenosti u problem. Ne, čini potpuno suprotno.

Je li ovaj put stvarno drugačije?

Tko-zna-koja-po-redu bijesna reakcija na silovanje u Zadru za posljedicu ima jedino besciljno skrolanje preko već viđenog. Inflacijom istih reakcija postiže se jedino – desenzibiliziranost na te reakcije. Masovnost kao sredstvo banaliziranja problema. Danas silovanje, sutra vremenska prognoza. Svaki događaj je jednako bitan. To znači i da je jednako nebitan. Uključujući i silovanje.

Neki tvrde da je ovaj put drugačije! Ta ljudi su izišli na ulice i pokazali da im je dosta. Pokazali su suosjećanje i osjećaj za pravednost. Jesu li doista? I to mirnim prosvjedom? Vjerojatno je problem u meni, ali ljutnju, ogorčenost i gledanje kako kap prelijeva čašu, ukratko da mi je pun klinac svega, nikako ne mogu izjednačiti s mirnim izražavanjem svojih misli i emocija. Da, kad je nekome pun klinac svega i kad mu je dosta da ga je*u k'o sansku kozu, onda se to doista i vidi.

Bjesnimo zbog šovinističkog društva u kojem živimo, nasilja koje vlada i kršimo ruke nad sudbinom žrtava? Istovremeno vlastitim kćerima govorimo da su se odjenule kao drolje, pa neka se ne čude ako ih netko putem siluje. Vlastite sinove tapšamo po leđima kad mali umoči, slavimo ga kao velikog muškarca

Nisam siguran da su oni kojima je puna ona stvar svega prikladan materijal za mirne prosvjede. A prosvjed je, doista, bio miran. Eufemizam za neprimjetan, zaboravljiv, jedan u nizu? Demokratizacija kao sredstvo banaliziranja masovnosti. Čak je i dr. Tito to shvatio 1968. za vrijeme studentskih prosvjeda. Prosvjedi koji su već postali nasilni, prvo s milicijske strane pa onda, logično, i sa studentske, imali su tendenciju da se pretvore u punokrvne nasilne prosvjede.

Vođa svih naroda i narodnosti to je lukavo spriječio stavši na stranu studenata, dajući im za pravo i čekajući da se ispušu. I ispuhali su se, a promjene se nisu dogodile. Država im je iz ruke izbila argument za pobunu upravo dopustivši im da se bune. Nakon toga je bilo lako obračunati se s pojedincima iza kulisa. Danas je tako nešto samo dovedeno do ekstrema.

Kad bi petstotinjak razbješnjelih...

Svakome je dopušteno izreći mišljenje, svakome je dopušteno organizirati miran prosvjed. Naravno, ako ga prethodno prijavi i poštuje zakon. I zatim se nadati da igranjem prema pravilima koje su postavili vladajući može mijenjati ista ta pravila. Demokratizacijom kao sredstvom banaliziranja masovnosti, u kojoj svatko ima pravo reći što misli, lažnim osjećajem da je svačije mišljenje jednako važno postiže se da istovremeno svačije mišljenje postaje jednako nevažno.

Jučer pravda za djevojčice, danas medicinske sestre i učitelji, prekosutra pederi. Potpuno svejedno iz pozicije vlastodržaca – oni će i dalje po svom. Kao što svatko ima pravo na svoje mišljenje, tako i oni imaju pravo ne složiti se s tim mišljenjem. Od mirno okupljenih nekoliko tisuća ljudi nitko se neće unerediti u čisto donje rublje.

S druge strane, kad bi rulja od tek petstotinjak razbješnjelih pojedinaca zasula zgradu Sabora i Vlade dimnim bombama, molotovljevim koktelima, porazbijala prozore, palicama napala policajce i premazala fasadu govnima, vjerujem da bi se mnogima zatresle gaće. Ako ništa, shvatili bi ih prilično ozbiljno. Još kad bi ta rulja narasla na nekoliko tisuća, proporcionalno bi raslo i shvaćanje ozbiljnosti situacije. Činim li ono nezamislivo, pozivam li upravo na nasilje!? Ne, samo tvrdim da mirni prosvjedi nisu najdjelotvorniji oblik provođenja društvene promjene.

Ogorčenost zbog silovanja djevojčice nije nimalo drugačija od prekjučerašnje ogorčenosti Kolindinom glupavošću, jučerašnje ogorčenosti južinom u studenom ili sutrašnje ogorčenosti predbožićnim gužvama u trgovinama

Oblik koji donosi promjenu jednako efikasno kao što i rant o vremenskoj prognozi utječe na promjenu vremena.

Stava sam da se društvene promjene najefikasnije provode na individualnoj razini, a provode je snažni pojedinci u svojem mikrookruženju. Jedan takav pojedinac, ni ne trudeći se, značajno mijenja stavove i modele ponašanja nekolicine onih s kojima je u doticaju. Da on jedan uspije utjecati samo na dvije osobe, to je već dvjestopostotni učinak.

Snažno društvo ne može se temeljiti na slabim pojedincima

Snažni pojedinci su osnovni gradivni materijal snažnog društva. Snažno društvo ne može se temeljiti na slabim pojedincima. Načelno ne vjerujem u to da masa može donijeti ikakvu promjenu. Uvijek je riječ o određenoj ideji, proistekloj iz pojedinaca. Masa je tu samo da je slijedi. Masa ne doprinosi mozgom, nego mišićima. I tada postaje izrazito efikasna u skretanju pozornosti na sebe.

Masovne pobune koje su dovele do neke konkretne promjene kroz povijest gotovo nikad nisu bile mirne. Francuska revolucija, toliko značajna za cijelu zapadnu kulturu, bila je, blagorečeno, nimalo kulturna. Niti stonvolška pobuna, čijom se tradicijom, navodno, ponosimo svake godine, nije bila nimalo u skladu ni sa zakonom niti s elementarnom pristojnošću. Koje li ironije! Mirno i kulturno slavimo krvave pobune, slaveći njihovu ostavštinu bojažljivim plesom unutar dopuštenih okvira.

Vjerojatno je problem u meni, ali ljutnju, ogorčenost i gledanje kako kap prelijeva čašu, ukratko da mi je pun klinac svega, nikako ne mogu izjednačiti s mirnim izražavanjem svojih misli i emocija

Mirni prosvjedi, ukratko, objedinjuju najgore iz oba svijeta. Depersonaliziraju pojedinca i individualna iskustva s kojima se drugi mogu poistovjetiti i razmisliti o njima, zaogrnuvši sva ta iskustva u bezlične parole, općenita mjesta i stavove s kojima je nemoguće poistovjetiti se čak ni u slučaju slaganja s njima, a time dokidaju efikasnost promjene do koje može dovesti svaki pojedinac za sebe.

S druge strane, izričito se odriču jedinog sredstva kojim masa može postati efikasna i zastrašujuća za one kojima se obraća, te time direktno utjecati na promjenu.

Bilo bi pogrešno reći da mirni prosvjedi nemaju utjecaja ni na što. Imaju, ali utjecaj je minimalan. Omjer okupljenih na mirnim prosvjedima i onih koje su ti prosvjedi promijenili izrazito je nepovoljan. Zato govorim o efikasnosti: s obzirom na uložen trud daju najmanje rezultata, kad se usporedi s utjecajem pojedinca ili žestokog prosvjeda.

Buni li se društvo protiv sebe sama?

Neka je u Zagrebu pravdu za djevojčice tražilo 7000 ljudi, kako kažu izvještaji. Neka je nakon prosvjeda, budimo velikodušni, 3500 ljudi duboko promislilo o sebi, svojim stavovima i ponašanju, te ih iz temelja promijenilo, to je i dalje manjak od 50%. Budimo realni, stvarni utjecaj je puno manji, ako ga uopće ima i mjeri se u promilima u odnosu na broj sudionika.

Kako je uopće moguće očekivati promjenu, ako stanje društva i želja za promjenom društva imaju potpuno isti izvor? Samo da provjerim jesam li dobro shvatio. Poziva se društvo da se masovno okupi kako bi se bunilo zbog stanja u društvu? Jesam li dobro razumio, društvo se buni protiv sebe sama? Okupimo se kao masa i negodujmo protiv onoga što radimo kao pojedinci!

Nepotrebnima ćemo smatrati razvoj empatije, moralnih vrijednosti, kritičkog mišljenja, znanja, vlastitih potencijala i poticanje različitosti. A zatim ćemo se čuditi društvu bez imalo integriteta, odgovornosti za vlastite postupke, empatije, moralnih vrijednosti, kritičkog mišljenja, znanja...

Ogorčeni smo nepoštivanjem zakona i njegovim neprovođenjem. Istovremeno ćemo prilikom najbanalnijeg prometnog prekršaja ili parkirne kazne izmisliti najluđu moguću ispriku za svoje ponašanje, kumiti, moliti i podmititi da nas se ne kazni. Ako je moguće, povući ćemo sve moguće veze, iskoristiti svaku rupu u zakonu ili napraviti novu, samo kako bismo izbjegli odgovornost za vlastite postupke.

Bunit ćemo se zbog nekompetentnosti sudaca i općenitog zanemarivanja profesionalnih odgovornosti, te biti ogorčeni time što nas se omalovažava. Istovremeno ćemo jebati mater kurvama profesoricama što našem djetetu ne daju višu ocjenu da upiše željenu školu. Povlačiti veze na fakultetima samo kako bi zlatno tele, pardon dijete, nekako privelo fakultet kraju. Ionako je bitno da "ima papir", poslije ćemo lako. Nema veze, mali je možda glup, ali je zato lijen i nestručan. Protiv čega se ono bunimo? Ljudi više nisu u stanju niti u pekari stajati u redu, a da ne pokušaju do kukuruznog klipića doći preko reda.

Čudit ćemo se i – prosvjedovati

Bjesnimo zbog šovinističkog društva u kojem živimo, nasilja koje vlada i kršimo ruke nad sudbinom žrtava? Istovremeno vlastitim kćerima govorimo da su se odjenule kao drolje, pa neka se ne čude ako ih netko putem siluje. Vlastite sinove tapšamo po leđima kad mali umoči, slavimo ga kao velikog muškarca i potičemo ga da što više tih malih drolja pojebe. Zlato tatino, pravi jebač, a ne tamo neki derpe!

Generalno jesmo za demokraciju, ali ne da svatko govori što hoće. Nemamo ništa niti protiv Srba, ali ćemo prvom prilikom je*ati mater srpsku susjedu zbog parkirnog mjesta. Odgoj nam se zasniva na tri osnovna postulata: "dok si pod mojim krovom, bit će kako ja kažem", "ja sam te napravio, ja ću te i ubiti" i "zato što sam ja tako rekao". Bit ćemo silno iznenađeni kad se jedno jutro probudimo sa sjekirom posred čela, pitajući se gdje su to točno ulica, škola, država i društvo pogriješili.

Protiv čega se ono bunimo? Ljudi više nisu u stanju niti u pekari stajati u redu, a da ne pokušaju do kukuruznog klipića doći preko reda

Ukratko, napravit ćemo sve da pokažemo kako nemamo u sebi niti trunke integriteta. Na sve moguće načine izbjegavat ćemo odgovornost za vlastite postupke. Nepotrebnima ćemo smatrati razvoj empatije, moralnih vrijednosti, kritičkog mišljenja, znanja, vlastitih potencijala i poticanje različitosti. A zatim ćemo se čuditi društvu bez imalo integriteta, odgovornosti za vlastite postupke, empatije, moralnih vrijednosti, kritičkog mišljenja, znanja, društvu koje krasi vječno nerealizirani potencijal i netrpeljivost prema različitostima. I prosvjedovati protiv toga.

Sve dok je tako, mirni masovni prosvjedi su samo prdac u rosu. Osim ako je svrha prosvjedovati protiv sebe sama. Društvo je odraz pojedinaca, ne obrnuto. Trebate dokaz? Vidite ono društvance za stolom u ćošku, iza onog pijanca što je sâm sebe pobijedio u šahu i sad si istovremeno čestita i psuje mater? Oni tamo, kojima je smiješno što je Jelena Veljača postala predvodnica borbe za "žensku stvar".

Smiješno im je, uvjereni su da mogu i zaslužuju bolje. Bolje sebe, bolje društvo, bolju Jelenu Veljaču. Čudi me što se bune. Naprosto, nema ničeg primjerenijeg od toga da je društvo koje halapljivo guta meksičke, turske i, na kraju, hrvatske sapunice, u borbu za "žensku stvar" povela upravo – kraljica sapunica. Bez ikakvog cinizma, samo dijagnostičko opažanje. Možemo bolje? Čekam dokaz.

Pin It

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crolova Petica

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam