U svibnju su redatelji Noah Kraljević i Ana Opalić uz scenaristicu Eminu Hermann javnosti predstavili dokumentarni film „Ja bi da to imam doma“, u kojem pripadnika i pripadnica LGBTIQ zajednice govori o svojim iskustvima autanja i odnosa okoline prema njima kroz njihove živote.

Film je prikazan u Zagrebu u sklopu VoxFeminae festivala, te u Rijeci i Puli, a uskoro će se prikazati na Braču i u Splitu. Film će u cijelosti biti dostupan online nakon što autorice završe s prikazivanjima uživo diljem Hrvatske.

Povodom izlaska dokumentarca razgovarale smo s troje protagonista: Dubravkom, Erinom i Smiljanom, koji su za Crol.hr ispričali što ih je potaknulo na sudjelovanje u dokumentarcu, kako su se osjećali tijekom i nakon snimanja, i kakve poruke imaju za LGBTIQ+ zajednicu nakon što su stali ispred kamere i hrabro podijelili svoje osobne priče.

Što vas je motiviralo da sudjelujete u dokumentarcu "Ja bi da to imam doma"?

Dubravka: Sudjelovala sam prvenstveno iz motiva koje su mi cure, autorice dokumentarca, na samom početku našeg razgovora objasnile; a to je da se unutar LGBTIQ+ zajednice pokaže i prikaže kakva su naša osobna iskustva vezana uz diskriminaciju kao posljedicu seksualne orijentacije, te na taj način osvijestimo kako diskriminacija izgleda i da se o tome treba pričati, da se treba prijavljivati, ne odustajati i ne pristajati na represiju. Barem sam ja tako doživjela ovaj divni projekt. I naravno, dodatni razlog je bio što jako volim i Anu i Zrinku i Eminu i Nou. I zadnji razlog; željeli su prikazati raznoliku grupu sudionika/ca, a ja sam se uklopila u ovaj koji se tiče mojeg godišta. Malo sam žrtva ageizma, ali eto, barem je u dobru svrhu.

Smiljan: Jednostavno htjedoh reći da sam tu, da me javnost vidi, da nas vide kao LGBTI osobe. Smatram da je oko nas dosta netolerancije i nerazumijevanja, a premalo volje i prostora za promjene. Sudjelovanjem u ovakvom projektu nadam se da će promjena brže doći.

Erin: Smatram da je iznimno bitno da se u javnosti čuje što više različitih glasova i iskustava. S obzirom na to da trenutačno imam privilegij biti okružen osobama koje me podržavaju i ne moram se brinuti za egzistenciju svojih bližnjih, a ni sebe, vjerujem da u neku ruku osim slobodne volje imam i određenu dozu dužnosti govoriti za one koje se trenutno ne nalaze u takvoj situaciji. Kratko važući sve, nisam previše razmišljao sudjelovati ili ne.

Duda
Dubravka

Kakvo vam je bilo iskustvo snimanja, i suradnja s ekipom iz K-Zone koja je radila na dokumentarcu?

Erin: Rekao bih da je ekipa iz K-zone bila jedna od ključnijih razloga zašto mi je bilo jasno da moram sudjelovati u dokumentarcu. Imao sam potpuno povjerenje u njih, tako da nisam uopće razmišljao o finalnom proizvodu i strahu od istog, a moram priznati da inače nisam toliko opušten i bezbrižan kad se radi o bilo kakvoj vrsti medija. Stvarno odlično iskustvo!

Smiljan: Da, slažem se u potpunosti, ekipa je sjajna, vesela i topla. Bilo mi je malo čudno prvi put pred kamerom, ali siguran sam da će sljedeći put biti opuštenije

Dubravka: Što se samog intervjua tiče; bilo mi je zanimljivo iz jednog razloga... Naime, svoju životnu priču nisam već neko vrijeme nikome prepričavala, možda sedam ili osam godina, i nisam razmišljala što ću reći, niti ispuštala događaje, niti dodavala... No kao da se sve "diglo" u tom četverosatnom razgovoru. Bilo mi je emotivno prilično izazovno prepričavati neke dijelove svog iskustva, što me dosta iznenadilo. I zanimljivo je da sam poslije primijetila kako u tom prvom razgovoru proživljavam, a u drugom, koji se dogodio nakon par mjeseci s drugom ekipom, prepričavam te iste događaje. Što se tiče ekipe s kojom sam razgovarala... Samo lijepe riječi imam. Jako lijepo su me vodili pitanjima i potpitanjima, jedina zamjerka je ta što je Anina kamera bila u kozmetičkom modu, pa sam vidjela sve nesavršenosti, ali šalu na stranu, općenito jako lijepa energija tijekom oba razgovora.

Erin
Erin

Kakvi su vam dojmovi danas, kad je dokumentarac gotov i nakon gledanja?

Dubravka: Poslije gledanja... Pa kao prvo; iznenadilo me što ne izgledam kao Sharon Stone, kad mi se to dogodilo? A zatim ruke k'o vjetrenjača, neprepoznatljiv glas i cigareta non-stop u kadru. No kao što sam maloprije spomenula; iznenadila me vlastita reakcija na događaje o kojima sam pričala. A kad se odmaknem od vlastite taštine i krenem ozbiljno... Iznenadile su me nečije priče; kao znamo se i dobri smo si... Ali ne znaš sve detalje. I dirnulo me par priča, jer su protagonisti to lijepo prenijeli... Uglavnom emocije tuge, težine i bespomoćnosti. I još jedna misao... Nekako mi je opći dojam bio da većina nas o scenama nasilja, odnosno o događajima u kojima su proživjeli nasilje priča ležerno i usputno... To sam baš prokomentirala na kraju projekcije sa svojim curama – razliku između individualnog doživljaja kad se tebi nešto dogodi, i kako je ljudima koji to slušaju.

Smiljan: Dokumentarac je topao i dirljiv, priče o odrastanju i osobna iskustva su baš osnažujuća s jedne strane, ali da, dokumentarac je i malo tužan kad čuješ o ružnim iskustvima i diskriminaciji koju smo proživjeli. No s druge strane, sjajno je vidjeti snagu i toplinu ljudi koji s ponosom govore o svojim životima, i nakon gledanja se zapravo osjetiš osnaženo i hrabro.

Erin: Teško je artikulirati emociju. Moj prvi komentar čak i na sâm trailer je bio "Ovo je super, ali je užasno". Sličan dojam je ostao i nakon dokumentarca. Sâm koncept filma, uključujući scenarij, montažu i glazbu, nadmašio je sva moja očekivanja, ali stvarnosti svih protagonista i protagonistica i emocije koje su mi probudile ne znam kako objasniti, osim reći da je teško vjerovati da još uvijek živimo u takvoj stvarnosti i da je ista ta stvarnost užasna. No ipak, unatoč svemu, hvala svim hrabrim ljudima koji govore o tome i čine ovaj svijet boljim mjestom.

Smiljan
Smiljan

Ima li još nešto što želite poručiti čitateljicama i čitateljima, i onima koji su pogledali dokumentarac i onima koji to planiraju?

Smiljan: Svima bih htio poručiti da vidimo kako se društvo mijenja, možda presporo za naše osobne ukuse, ali ide nabolje. Ne odustajte od snova. Različitost je vaša najbolja strana, s ponosom je treba nositi. Jednakost će doći, pravda je na našoj strani.

Erin: Teško je to sročiti u nekoliko rečenica, ali ukratko – tu smo, postojimo, ostanimo glasni i glasne, pazimo jedni na druge, ako se sami/e ne borimo za svoja prava, neće nitko drugi.

Dubravka: Što želim poručiti... Nije gotovo, ne živimo u lijepim vremenima i borba za naša prava i ravnopravnost i dalje mora biti na listi naših prioriteta. I naravno da nismo svi u istoj poziciji, ne stojimo svi na istim mjestima u životu, pa je i razumljivo da ne možemo svi biti vidljivi u tim nastojanjima. Niti autani, niti u prvim redovima, niti svi imamo jednake prioritete... Svatko u svom malom svemiru, može učiniti nešto da zaštiti svoj integritet, da ne zaniječe sebe i živi dostojanstven život. I možda najvažnije, nismo sami. Uvijek se nađe prijatelj, član obitelji ili zajednice, škole, netko kome se možete obratiti za pomoć. I ne treba se bojati tražiti pomoć.

 

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

apvili baner
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.