- Autor/ica Daniel Martinović
-
Objavljeno: 23. srpnja 2020.
U svibnju su redatelji Noah Kraljević i Ana Opalić uz scenaristicu Eminu Hermann javnosti predstavili dokumentarni film „Ja bi da to imam doma“, u kojem pripadnika i pripadnica LGBTIQ zajednice govori o svojim iskustvima autanja i odnosa okoline prema njima kroz njihove živote.
Film je prikazan u Zagrebu u sklopu VoxFeminae festivala, te u Rijeci i Puli, a uskoro će se prikazati na Braču i u Splitu. Film će u cijelosti biti dostupan online nakon što autorice završe s prikazivanjima uživo diljem Hrvatske.
Povodom izlaska dokumentarca razgovarale smo s troje protagonista: Dubravkom, Erinom i Smiljanom, koji su za Crol.hr ispričali što ih je potaknulo na sudjelovanje u dokumentarcu, kako su se osjećali tijekom i nakon snimanja, i kakve poruke imaju za LGBTIQ+ zajednicu nakon što su stali ispred kamere i hrabro podijelili svoje osobne priče.
Što vas je motiviralo da sudjelujete u dokumentarcu "Ja bi da to imam doma"?
Dubravka: Sudjelovala sam prvenstveno iz motiva koje su mi cure, autorice dokumentarca, na samom početku našeg razgovora objasnile; a to je da se unutar LGBTIQ+ zajednice pokaže i prikaže kakva su naša osobna iskustva vezana uz diskriminaciju kao posljedicu seksualne orijentacije, te na taj način osvijestimo kako diskriminacija izgleda i da se o tome treba pričati, da se treba prijavljivati, ne odustajati i ne pristajati na represiju. Barem sam ja tako doživjela ovaj divni projekt. I naravno, dodatni razlog je bio što jako volim i Anu i Zrinku i Eminu i Nou. I zadnji razlog; željeli su prikazati raznoliku grupu sudionika/ca, a ja sam se uklopila u ovaj koji se tiče mojeg godišta. Malo sam žrtva ageizma, ali eto, barem je u dobru svrhu.
Smiljan: Jednostavno htjedoh reći da sam tu, da me javnost vidi, da nas vide kao LGBTI osobe. Smatram da je oko nas dosta netolerancije i nerazumijevanja, a premalo volje i prostora za promjene. Sudjelovanjem u ovakvom projektu nadam se da će promjena brže doći.
Erin: Smatram da je iznimno bitno da se u javnosti čuje što više različitih glasova i iskustava. S obzirom na to da trenutačno imam privilegij biti okružen osobama koje me podržavaju i ne moram se brinuti za egzistenciju svojih bližnjih, a ni sebe, vjerujem da u neku ruku osim slobodne volje imam i određenu dozu dužnosti govoriti za one koje se trenutno ne nalaze u takvoj situaciji. Kratko važući sve, nisam previše razmišljao sudjelovati ili ne.
Dubravka
Kakvo vam je bilo iskustvo snimanja, i suradnja s ekipom iz K-Zone koja je radila na dokumentarcu?
Erin: Rekao bih da je ekipa iz K-zone bila jedna od ključnijih razloga zašto mi je bilo jasno da moram sudjelovati u dokumentarcu. Imao sam potpuno povjerenje u njih, tako da nisam uopće razmišljao o finalnom proizvodu i strahu od istog, a moram priznati da inače nisam toliko opušten i bezbrižan kad se radi o bilo kakvoj vrsti medija. Stvarno odlično iskustvo!
Smiljan: Da, slažem se u potpunosti, ekipa je sjajna, vesela i topla. Bilo mi je malo čudno prvi put pred kamerom, ali siguran sam da će sljedeći put biti opuštenije
Dubravka: Što se samog intervjua tiče; bilo mi je zanimljivo iz jednog razloga... Naime, svoju životnu priču nisam već neko vrijeme nikome prepričavala, možda sedam ili osam godina, i nisam razmišljala što ću reći, niti ispuštala događaje, niti dodavala... No kao da se sve "diglo" u tom četverosatnom razgovoru. Bilo mi je emotivno prilično izazovno prepričavati neke dijelove svog iskustva, što me dosta iznenadilo. I zanimljivo je da sam poslije primijetila kako u tom prvom razgovoru proživljavam, a u drugom, koji se dogodio nakon par mjeseci s drugom ekipom, prepričavam te iste događaje. Što se tiče ekipe s kojom sam razgovarala... Samo lijepe riječi imam. Jako lijepo su me vodili pitanjima i potpitanjima, jedina zamjerka je ta što je Anina kamera bila u kozmetičkom modu, pa sam vidjela sve nesavršenosti, ali šalu na stranu, općenito jako lijepa energija tijekom oba razgovora.
Erin
Kakvi su vam dojmovi danas, kad je dokumentarac gotov i nakon gledanja?
Dubravka: Poslije gledanja... Pa kao prvo; iznenadilo me što ne izgledam kao Sharon Stone, kad mi se to dogodilo? A zatim ruke k'o vjetrenjača, neprepoznatljiv glas i cigareta non-stop u kadru. No kao što sam maloprije spomenula; iznenadila me vlastita reakcija na događaje o kojima sam pričala. A kad se odmaknem od vlastite taštine i krenem ozbiljno... Iznenadile su me nečije priče; kao znamo se i dobri smo si... Ali ne znaš sve detalje. I dirnulo me par priča, jer su protagonisti to lijepo prenijeli... Uglavnom emocije tuge, težine i bespomoćnosti. I još jedna misao... Nekako mi je opći dojam bio da većina nas o scenama nasilja, odnosno o događajima u kojima su proživjeli nasilje priča ležerno i usputno... To sam baš prokomentirala na kraju projekcije sa svojim curama – razliku između individualnog doživljaja kad se tebi nešto dogodi, i kako je ljudima koji to slušaju.
Smiljan: Dokumentarac je topao i dirljiv, priče o odrastanju i osobna iskustva su baš osnažujuća s jedne strane, ali da, dokumentarac je i malo tužan kad čuješ o ružnim iskustvima i diskriminaciji koju smo proživjeli. No s druge strane, sjajno je vidjeti snagu i toplinu ljudi koji s ponosom govore o svojim životima, i nakon gledanja se zapravo osjetiš osnaženo i hrabro.
Erin: Teško je artikulirati emociju. Moj prvi komentar čak i na sâm trailer je bio "Ovo je super, ali je užasno". Sličan dojam je ostao i nakon dokumentarca. Sâm koncept filma, uključujući scenarij, montažu i glazbu, nadmašio je sva moja očekivanja, ali stvarnosti svih protagonista i protagonistica i emocije koje su mi probudile ne znam kako objasniti, osim reći da je teško vjerovati da još uvijek živimo u takvoj stvarnosti i da je ista ta stvarnost užasna. No ipak, unatoč svemu, hvala svim hrabrim ljudima koji govore o tome i čine ovaj svijet boljim mjestom.
Smiljan
Ima li još nešto što želite poručiti čitateljicama i čitateljima, i onima koji su pogledali dokumentarac i onima koji to planiraju?
Smiljan: Svima bih htio poručiti da vidimo kako se društvo mijenja, možda presporo za naše osobne ukuse, ali ide nabolje. Ne odustajte od snova. Različitost je vaša najbolja strana, s ponosom je treba nositi. Jednakost će doći, pravda je na našoj strani.
Erin: Teško je to sročiti u nekoliko rečenica, ali ukratko – tu smo, postojimo, ostanimo glasni i glasne, pazimo jedni na druge, ako se sami/e ne borimo za svoja prava, neće nitko drugi.
Dubravka: Što želim poručiti... Nije gotovo, ne živimo u lijepim vremenima i borba za naša prava i ravnopravnost i dalje mora biti na listi naših prioriteta. I naravno da nismo svi u istoj poziciji, ne stojimo svi na istim mjestima u životu, pa je i razumljivo da ne možemo svi biti vidljivi u tim nastojanjima. Niti autani, niti u prvim redovima, niti svi imamo jednake prioritete... Svatko u svom malom svemiru, može učiniti nešto da zaštiti svoj integritet, da ne zaniječe sebe i živi dostojanstven život. I možda najvažnije, nismo sami. Uvijek se nađe prijatelj, član obitelji ili zajednice, škole, netko kome se možete obratiti za pomoć. I ne treba se bojati tražiti pomoć.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.