Ne mogu svi izići iz ormara i otvoreno živjeti to što jesu. No, koje su posljedice za one koje odluče ostati unutra? Poricanje dijela osobnosti emocionalno je iznimno štetno. Tako nije moguće imati ispunjen život jer vas stalno koči strah da će netko saznati da ste lezbijka, a kao rezultat gubite vrlo važne osobe u svom životu. Odluka o priznanju nije nimalo jednostavna, a prije nje potrebno je posavjetovati se kako bi se mogla donijeti prava odluka. "Ja sam 20-godišnja katolkinja i zarobljena sam u svom ormaru čija su vrata čvrsto zabijena čavlima", priznaje Charlotte. "Znam da postoje stotine tisuća žena poput mene, ali bojim se da ne budem otkrivena ako to krenem istraživati", ispovijedila se studentica koja redovito ide u crkvu. Roditelji su joj rekli da je posvajanje djece od strane istospolnih parova isto kao i da ih dajete na brigu pedofilima. "Okružena sam ljudima koji ne prihvaćaju homoseksualnost, a to mi je gotovo uništilo samopouzdanje. čak sam se i samoozljeđivala jer sam se željela kazniti."

Ona je jedna od bezbroj lezbijki koje žive dvostruke ili tobože "heteroseksualne" živote zbog straha od odbacivanja obitelji, prijatelja ili kolega na poslu. Usprkos činjenici da borba za jednakost LGBT osoba daje rezultate, za žene poput nje je coming out jednako nemoguć kao i za ljude prije 40 godina.

U dobi od 27 godina Sangeeta je pod pritiskom udaje za Sikha. "Kad bi moja obitelj saznala da sam se zaručila sa ženom, odrekli bi me se", kaže ona. "Homoseksualnost je jedna od najgorih stvari u zajednici Sikha, to je čak i gore od udaje za Muslimana."

Vrelo frustracija
Profesorica sociologije ulaže ogromne napore kako bi odvojila svoj "heteroseksualan" od života lezbijke. čak je roditeljima rekla da radi u drugome gradu kako bi izbjegla život s njima, pa tako i njihovu kontrolu. Priznaje da je taj stres već uzeo svoj danak jer on negativno utječe na nju i na njezine veze. "Običavala sam se istresati na svojim djevojkama. Znala bih se grozno napiti za vikend i potpuno izgubiti živce neposredno prije odlaska u posjet roditeljima."

Budući da su suočene s tako duboko ukorijenjenim predrasudama, razumljivo je da ove žene kriju da su lezbijke, ali po kojoj cijeni?

"Poricanje dijela osobnosti emocionalno je iznimno štetno", kaže Ronete Cohen, voditeljica online savjetovališta Rainbow Couch. "Tako nije moguće imati ispunjen život jer vas stalno koči strah da će netko saznati da ste lezbijka, a kao rezultat gubite vrlo važne osobe u svom životu."
Ta tjeskoba može pojačati negativne reakcije, premda, kao što objašnjava Cohen, "uvriježeni stavovi ljudi oko vas mogu se promijeniti kad se suoče sa stvarnošću i počnu usvajati stvari za koje nikad nisu mislili da mogu."

Za neke žene rizik je još veći, a borba za prihvaćanje pretvara se u borbu za opstanak.
"Stav da je coming out dobar i koristan vrlo je zapadnjački. U nekim segmentima društva takvo što nije uopće poželjno", kaže Dominic Davies, osnivač savjetovališta Pink Therapy. "Primjerice, Muslimankama prijeti opasnost od smrtne kazne ili nasilnog vraćanja u rodnu zemlju i prisilne udaje."

Obzir prema drugima
Druge pak ostaju u ormaru kako bi zaštitile bliske osobe.
Samohrana majka Sonya taji svoj identitet od 12-godišnjeg sina jer se boji da bi on mogao postati žrtvom homofobnog maltretiranja. "Živim u malenom gradu u kojem nitko ne zna za mene, a sa svojim prijateljicama lezbijkama družim se u gradu udaljenom pola sata vožnje. Osjećam se kao da nisam ni tu ni tamo. Kod kuće u svog sina nastojim usaditi zdrav svjetonazor o homoseksualnosti", kaže ona, itekako svjesna da riječ "gej" u tamošnjoj maloj zajednici ima pogrdno značenje.
"Važno je prvo s nekim porazgovarati kako biste donijeli informiranu odluku", savjetuje Cohen. "Mislite da štitite svoje dijete, dok to istodobno može štetno utjecati na vašu bliskost, a ta šteta je daleko trajnija."

Skrivene veze
U tajnim vezama uobičajeno je internaliziranje homofobije drugih ljudi oko vas. Louise je upoznala Emily u lokalnome sportskom klubu. "Isprva se sve činilo idealnim", kaže Louise, ali s vremenom je postajalo jasno da Emily počinje mrziti samu sebe jer nije imala potporu obitelji.

"Bila je uvjerena da se ljudi ponašaju i tretiraju vas drukčije. Nitko u klubu nije znao za nas, a kad smo bile skupa, morala sam prihvatiti činjenicu da i ja moram šutjeti. Nikad neću zaboraviti paniku na njezinom licu kad je shvatila da sam na Facebooku objavila fotografije s našeg ljetovanja."

Emilyn stid manifestirao se na razne načine, prisjeća se Louise. "Neprestano je pokušavala iznova 'izmisliti' samu sebe, što je značilo da često nisam znala kome se zapravo vraćam kući." S vremenom se ta panika ušuljala i u njihovu spavaću sobu i dovela do svršetka njihove veze.

"U paru će ljudi uvijek imati razne osjećaje u vezi s tim da su gej", primjećuje Val Horsman, psihoterapeutkinja u londonskome Women Therapy Networku. "A ako se jedna osoba osjeća neprihvaćenom od strane obitelji, prijatelja i okoline, tad partner/ica nikad neće u potpunosti postati dijelom njezina života. To postupno izjeda samopuzdanje."

Važnost iskoraka poznatih osoba
U svemu tome ne pomaže ni činjenica da šira okolina i društvo ne pokazuju preveliko razumijevanje za nečiju homoseksualnost. Manjak uzora je obeshrabrujuć, što javna priznanja zvijezda poput Kelly McGillis ili Jodie Foster, iako malo zakašnjela, čini još važnijima.
Kad je posrijedi karijera, lezbijke se često suočavaju s "dvostrukim plafonom", a broj slavnih žena koje su otvoreno priznale svoje lezbijstvo je upadljivo malen.

Ministrica Angela Eagle kaže da je svoju političku karijeru stavila na kocku kad je postala prva deklarirana lezbijka u Donjem domu parlamenta (jedina druga poznata lezbijka u parlamentu bila je Maureen Colquohon koja je izgubila posao jer ju je 1975. outao Daily Mail).
Ipak, iako je to bilo rizično, Eagle je otad unaprijeđena i pomogla je u borbi za prava LGBT osoba, s nekim "vrlo zadrtim" protivnicima. "Moći stati nasuprot nekome tko vas naziva pervertitom i reći 'Ja znam o čemu govorim, a ti nemaš pojma' vrlo je moćno", kaže ona.

Njezina je odluka poboljšala i njezin privatan život. "To je značilo da mogu biti otvorenija i napokon imati normalnije odnose. Mislim da ne bih mogla ozakoniti svoju vezu da se nisam deklarirala."

Dok se nikoga ne smije prisiljavati na izlazak iz ormara, ostanak u njemu može pojačati osjećaj da je biti lezbijka nešto čega se treba stidjeti. Ali ako još žena poput Angele Eagle pokaže da je to moguće, i to u takvim hiperkonzervativnim okruženjima, i mnogim drugim ženama će biti lakše otvoriti vrata.

Što kažu neke poznate osobe koje su javno priznale svoju homoseksualnost?
"Znam kako je to teško. Danas sam sretna što me ljudi doživljavaju kao sjajnu sportašicu i dobru osobu. Mislim da im više nije bitno što sam lezbijka. Ali da, teško je. Osuđivali su me. Bila sam izložena oku javnosti i imala sam obiteljskih problema koje nije bilo lako riješiti."
Amelie Mauresmo, tenisačica

"Dogodilo mi se mnogo toga ružnoga zbog čega sam vjerovala da me bog kažnjava jer sam lezbijka. Život je zastrašujuće putovanje i tjera vas na rast, promjene i mirenje s time što ste i tko ste, tjera vas da se zavolite."
Kelly McGillis, glumica

"Meni je coming out donio veliko rasterećenje i postao sam samouvjereniji. Nevjerojatno je da vas takvo iskustvo može povezati s ljudima koje nikad nećete sresti, u dijelovima svijeta koje nikad nećete posjetiti."
Sir Ian McKellen, glumac

"Zdravije je biti otvoren i pošten oko toga tko ste, a to može donijeti samo pozitivne stvari. Moram dodati i da sam proživljavala teške trenutke i neugodne sukobe - ne u Donjem domu, to moram napomenuti, ali nikad nisam požalila.
Angela Eagle, članica britanskog parlamenta