Prajd mnogima postaje argument za "normalnost" LGBTIQ* populacije. Kad neki krenu kukati da će ih pederi pregaziti, da je sve to Sodoma i Gomora koja se ševi po cesti i pokazuje gole guzice, mnogi će ponosno pokazati sliku s prošlogodišnjeg Prajda. Ili nekog prije. I ponosno dokazati da nigdje nema niti jedne gole guzice, da su svi normalno odjeveni i da mirno sudjeluju u povorci. A što i da ima golih guzica i sisa? Zar bi bilo toliko strašno da neka cura, u deliriju jer prvi put prisustvuje Prajdu, na onoj vrućini preko glave podigne majicu i svima pokaže neosunčane sise? Pa u čemu je problem? Nemaju svi para za solarij.

Ponovno sam se zamislio nad nekim izjavama koje mi je Daniel iznio u posljednjem tekstu, tj. intervjuu. Pogotovo nad rečenicom: "Ne tražim da budemo frendovi, ljubavnici, bliski... samo me uključite u društvo!". Da, netko želi biti punopravno primljen u "naše" društvo. Ne moramo ga voljeti, ne mora nam se sviđati to što jest. Ne moramo niti razumjeti njegovu poziciju. Dapače, to je vrlo teško moguće. Jer bismo morali biti i gluhi i pederi. A čak niti tad ne bismo potpuno razumjeli ono što je proživio i kako doživljava svoja iskustva. Čak i da prođemo kroz iste stvari. Svejedno bismo ih doživjeli drugačije. Zašto? Jer nismo iste osobe.

Je li bitno zašto nismo isti? Je li važno zašto je većina ovakva, a manjina nije? Da, bitno je za naše shvaćanje sebe ili nekoga drugog. A je li to bitno za prihvaćanje sebe ili nekog drugog? Mislim da nije.

Zašto se frendovima diže na cure, a meni na tipove?

Kao mladi peder koji je prvo trebao prihvatiti sebe, bilo mi je izuzetno bitno istraživati koji su razlozi te moje "anomalije". Zašto se frendovima diže na cure, a meni na tipove? Što uzrokuje takve razlike? Ono što je prije desetak godina bilo poznato, generalno je poznato i danas. A poznato je to da je malo toga poznato. I generalni zaključak jest da je riječ o nizu utjecaja koji vode do toga kakva će seksualna orijentacija kome biti "dodijeljena". Niti tu nismo svi isti; različiti uzroci (ili njihova različita kombinacija) dovest će do istog rezultata. A nekad i neće. Svejedno, prihvaćamo se međusobno. Ili, ako ne već međusobno, onda barem sami sebe prihvaćamo. Nije pravilo, naravno.

Neki kažu da postoji i pederska zavjera kojom pederi žele zavladati svijetom. Bio sam tužan zbog toga. Ne zato što me se smatra dijelom zavjere. Nego zato što me nitko nije niti obavijestio o tome! A kao peder valjda prvi imam pravo biti informiran! Nit' pisma, nit' razglednice. Čak niti da mi je netko u poštanski sandučić ubacio najobičniji letak printan kućnim inkjet printerom, makar i s najosnovnijim informacijama! E pederi, stvarno ste pederi

Postoje ljudi koji sebe prihvaćaju kao pedere. Premda ne znaju točan uzrok svog pederluka. Postoje i oni drugi koji ne prihvaćaju sebe kao pedera. Premda jednako ne znaju točan uzrok svog pederluka. Kako god se okrene, očito je iz oba slučaja da nepostojanje (nepoznavanje) uzroka nije nikakav razlog za prihvaćanje posljedice, a jednako nije razlog niti za neprihvaćanje iste posljedice.

Kao što rekoh, mladi peder je mislio da će mu veliko saznanje pomoći u prihvaćanju sebe. Ili, recimo tako, da znanje nužno vodi i prihvaćanju. Putem sam svašta naučio. I da bih nekoć davno po službenoj medicini bio proglašen bolesnim. Danas više ne, barem ne službeno. Putem sam saznao i da se mnogima gadim, premda me nikad nisu upoznali. Neki bi me htjeli i ubiti, tako barem kažu.

Nitko me nije obavijestio o pederskoj zavjeri

Neki kažu da postoji i pederska zavjera kojom pederi žele zavladati svijetom. Bio sam tužan zbog toga. Ne zato što me se smatra dijelom zavjere. Nego zato što me nitko nije niti obavijestio o tome! A kao peder valjda prvi imam pravo biti informiran! Nit' pisma, nit' razglednice. Čak niti da mi je netko u poštanski sandučić ubacio najobičniji letak printan kućnim inkjet printerom, makar i s najosnovnijim informacijama! E pederi, stvarno ste pederi! Čekam pismo, tinta mi se proli, a ja svejedno ne znam ZAŠTO sam peder. U svemu tome mi je promaklo da sam shvatio da JESAM peder. I da je to bio prvi i najbitniji korak u prihvaćanju sebe.

Zašto sam tražio razlog i ostale informacije? Ne radi sebe, nego radi drugih. Da bih im mogao argumentirati svoje postojanje. I da moja ravnopravnost bude opravdanija. A zahtijeva li ravnopravnost uopće ikakvu argumentaciju i opravdanje? Kao da genetika daje puno čvršći argument od hormona, a hormoni od društvenog utjecaja? Hej, ja postojim takav kakav jesam. Sad i ovdje! Nevažno zašto i nevažno otkad!

A danas, kao stari i olinjali peder, nalazim se u sve manje situacija u kojima će mi biti stalo do nečijeg mišljenja o meni. I sve manje ljudi ima taj privilegij. Ne imati svoje mišljenje o meni, to može svatko. Ali ne može svatko svojim mišljenjem o meni utjecati na moje mišljenje o sebi, niti na mijenjanje sebe ili vlastitog ponašanja. Ovo nema direktno veze s pederlukom, vjerojatno ima više veze sa životnim iskustvom i sazrijevanjem. Upoznavanjem sebe. Na kraju krajeva, nekako polažem pravo na to da ipak samog sebe poznajem najbolje. Ipak sam u vlastitom društvu i razgovorima sa samim sobom proveo puno više vremena nego što će netko drugi napraviti sa mnom.

Zar bi bilo toliko strašno da neka cura na Prajdu pokaže sise, a frajer roze tange?

Osobno sazrijevanje i oslobađanje od okova tuđih mišljenja mogu povući kao paralelu s razvojem kompletne gej zajednice. Je li se ona razvijala na sličan način? Nažalost, bojim se da je još uvijek ostala na razini traženja što bolje argumentacije za vlastito postojanje. Kao što sam naveo na osobnom primjeru, takva argumentacija nije bitna za prihvaćanje samog sebe. A izgleda da nije bitna niti za to da nas drugi prihvate. Jer, da jest, odavno bi LGBTIQ* populaciju prihvaćao baš svaki pojedinac nastanjen unutar granica Hrvatske. Ali, ipak nije tako, čini mi se.

O ne, sad će svi misliti da pederi u klubove odlaze samo da bi našli nekoga za ševu! Ali, ja ne idem! O ne, sad će svi misliti da su pederi promiskuitetni, a ionako to već sad misle! Ali, ja nisam! O ne, sad će misliti da svi pederi idu na cajke! Ali, ja ne idem, a peder sam! O ne, sad će misliti da svi pederi idu u samo ta četiri kluba! Ali, ja idem u neki peti

Čini mi se da je i dalje glavna ideja predstaviti se što "normalnijima", ne bi li nas normalni takvima i prihvatili. I ne bismo li time postigli... a što? Što bismo time postigli? Čvršći argument za prava koja kao zajednica tražimo? Čime? Time što se pederluk pojavljuje i kod mnogih životinja? A što da se pederluk pojavljuje samo kod ljudi? Kao brak, primjerice? Bismo li tada, kao pojava koja se javlja samo u ljudi, imali manje pravo na pojavu koja se pojavljuje samo u ljudi? Je li bitan postotak pedera u cjelokupnom čovječanstvu? Ako nas je 2%, umjesto 10%, trebamo li se zbog toga osjećati manje vrijednima? Da ublažimo svoje zahtjeve?

Jednako Pride mnogima postaje argument za "normalnost" LGBTIQ* populacije. Kad neki krenu kukati da će ih pederi pregaziti, da je sve to Sodoma i Gomora koja se ševi po cesti i pokazuje gole guzice, mnogi će ponosno pokazati sliku s prošlogodišnjeg Prajda. Ili nekog prije. I ponosno dokazati da nigdje nema niti jedne gole guzice, da su svi normalno odjeveni i da mirno sudjeluju u povorci. A što i da ima golih guzica i sisa? Zar bi bilo toliko strašno da neka cura, u deliriju jer prvi put prisustvuje Prajdu, na onoj vrućini preko glave podigne majicu i svima pokaže neosunčane sise? Pa u čemu je problem, nemaju svi para za solarij!? Ili da neki tip, koji slabije podnosi osvježavajuća alkoholna pića, nakon dva štrukana pelina odluči pred fotoaparatima pokazati da ispod hlača nosi roze tange? Hoćemo li tada više zaslužiti batine? Hoćemo li tada više zaslužiti diskriminaciju na radnom mjestu?

Sad će misliti da svi pederi idu na cajke, ali, ja ne idem, a peder sam!

I dok ovo pišem, Zagreb Pride je upravo na svojoj Facebook stranici linkao članak u kojem Krešimir Dujmović za tportal opisuje svoje jednonoćno iskustvo s gej scene. Bez sretnog svršetka, samo obilasci klubova. Nisam mislio ništa napisati o članku jer se generalno poklapa i s mojim dojmovima o spomenutim klubovima. I nisam našao ništa šokantno, uvredljivo ili negativno za gej populaciju. Možda sam jednostavno oguglao na takve stvari, a možda stvarno nema ništa šokantno i uvredljivo. Dok se članak nije od subote, kad je objavljen, počeo širiti po raznim društvenim mrežama.

Čini mi se da je i dalje glavna ideja predstaviti se što "normalnijima", ne bi li nas normalni takvima i prihvatili. I ne bismo li time postigli... a što? Što bismo time postigli? Čvršći argument za prava koja kao zajednica tražimo? Čime? Time što se pederluk pojavljuje i kod mnogih životinja? A što da se pederluk pojavljuje samo kod ljudi? Kao brak, primjerice? Bismo li tada, kao pojava koja se javlja samo u ljudi, imali manje pravo na pojavu koja se pojavljuje samo u ljudi?

Nekoliko prijatelja podijelilo na Facebooku, komentira se na Gay.hr-u, sad vidim i Pride linka članak. Pa sam pročitao članak još jednom i još jednom. I tko zna koliko puta, sve dok nisam shvatio da u članku ne nalazim ništa što većina nalazi. Pa sam jednostavno odustao. Kao što rekoh, sâm članak neću komentirati. Ali, komentare na članak ću komentirati. Ne pojedinačno, nego ću mnoge staviti pod zajednički krovni nazivnik koji mi se savršeno uklapa u ovo o čemu trenutno pišem. A taj zajednički nazivnik je briga kako će nas doživjeti oni kojima se pokušavamo predstaviti kao "normalni".

O ne, sad će svi misliti da pederi u klubove odlaze samo da bi našli nekoga za ševu! Ali, ja ne idem! O ne, sad će svi misliti da su pederi promiskuitetni, a ionako to već sad misle! Ali, ja nisam! O ne, sad će misliti da svi pederi idu na cajke! Ali, ja ne idem, a peder sam! O ne, sad će misliti da svi pederi idu u samo ta četiri kluba! Ali, ja idem u neki peti.

Da budemo iskreni, a koga boli k... za to? Je li tolika strahota čak i da se stekne dojam (kao da već nije?) da pederi samo idu po birtijama, traže ševu i slušaju cajke? Zaslužujemo li tada dvije, umjesto jedne boce u glavu? Zaslužujemo li tada, konačno, diskriminaciju!? Možemo li se tada konačno pozdraviti s brakom, pa i istospolno partnerstvo jednostavno dobrovoljno ukinuti?

Ako je odgovor "da", onda se definitivno trebamo potruditi biti još normalniji. Samo, malo paradoksalno zvuči želja da ljude učimo toleranciji i prihvaćanju različitosti tako da glumimo da nismo različiti. I da bi trebali, na temelju toga što smo isti kao i oni, prihvatiti međusobne razlike.

Ako je odgovor "ne", onda ne razumijem potrebu da pokušavamo biti što "istiji", kad to ionako ne utječe ni na što. Da se vratim na citiranu rečenicu s početka članka, pitam se što tražimo. Tražimo li da nas vole? Ili da budemo uključeni u društvo? Mislim da svatko za sebe i kao član zajednice treba dati odgovor na ova pitanja. Na žalost, potvrdan odgovor na jedno pitanje još će dugo vremena sigurno značiti negativan odgovor na drugo pitanje. Žao mi je. Kako kažu, poslije odgovaranja nema karanja... kajanja, pardon.

 * Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.