Prošli sam tjedan dobio priliku da me se javno deflorira. U prijevodu, da mi se skine junf pred kamerama. A tu priliku sam i prihvatio. Priliku da prvi put (i) kao peder istupim u javnosti. Neki su možda i vidjeli prilog na RTL-u kojim sam uključen u novu generaciju hrvatskih pedera. Zajedno s Ivanom Pavlićem, Renatom Samardžićem i Duškom Šiblom. S 33 godine, to mi nekako dođe i kao kompliment da spadam u novu generaciju.

Ili mi novi nadimak može biti Trigger, budući da sam "već" s 33 godine došao do sličnog odnosa prema svom pederluku kao Ivan i Renato, sa svojih 20 i kusur godina. Na kraju, potpuno svejedno, svatko ima svoj osobni razvoj, smjer i brzinu kretanja.

Heterogenost među pederima jedina je konstanta

I upravo to je jedna od stvari koja mi je zanimljiva kao posljedica priloga. Različiti komentari koji su uslijedili, kao reakcija na prilog. Gdje je praktički svatko prilog doživio na svoj način. Imao je svoju ideju o tome što je trebalo reći, što nije trebalo reći. Svatko je imao drugačiji odnos prema riječi peder, homoseksualac i gej. Nekome je prilog bio odličan, nekome katastrofalan. Nekome je takav istup bio hrabar i hvalevrijedan potez za zajednicu, odlična reklama u mainstream mediju. Nekome je prilog bio bezvezan i štetan za LGBTIQ* zajednicu, loša reklama u mainstream mediju.

Ja se sa svim tim slažem. Prilog je sasvim sigurno bio sve to. Sve ovisi samo o tome što mi, kao promatrači, smatramo pozitivnim za zajednicu. Što smatramo dobrom, a što lošom reklamom. Slažemo li se s izrečenim ili ne.

Možda dolazimo do još jedne nove generacije pedera, koja tek treba potpuno stasati. Generacije koja će shvaćati da je heterogenost među pederima valjda jedina konstanta, oduvijek i zauvijek

I to je najljepša stvar koju je prilog mogao pokazati. Uspio je pokazati da pederi nisu homogena zajednica koja funkcionira poput Borga. To je, na kraju krajeva, prikazano i u prilogu. Gdje trojica pedera misle da je potpuno normalno da ih se naziva pederom, a četvrti se ne slaže s tim.

To je tri protiv jednog, a pobjedničko mišljenje ne postoji. Diversifikacija mišljenja je još veća kad se uzmu u obzir brojne druge reakcije raznih pedera. Različitog porijekla, različitog socijalnog statusa, različitih dobi. U konačnici, različitih razmišljanja.

I tu isto možda dolazimo do još jedne nove generacije pedera, koja tek treba potpuno stasati. Generacije koja će shvaćati da je heterogenost među pederima valjda jedina konstanta, oduvijek i zauvijek. Da ih ima desničara i ljevičara. Dešnjaka i ljevaka. Ima ih puno vjernika, a ima puno i ateista. Postoje oni u ormaru i oni koji nisu u ormaru. Ima razvratnih i jebežljivih pedera, a ima i onih koji to nisu. Ima pametnih, a ima i glupih pedera. Ukratko, broj različitih viđenja pederluka i odnosa prema njemu približan je ukupnom broju pedera.

Ključna riječ je "ljudi"

I zbog toga ne postoji unificirano razmišljanje kako oblikovati aktivizam, kako se prezentirati u javnosti te što je dobra, a što loša reklama. Aktivisti su ljudi, ključna riječ je "ljudi", kojima smo na određeni način u ruke dali legitimitet da nas predstavljaju na način kako misle da bi trebalo.

Različite LGBTIQ* udruge nisu amorfna masa, nego skup pojedinaca. Skup pojedinaca koji su tu udrugu osnovali. Koji su odlučili nešto napraviti za svoja, pa onda i tuđa prava. Točno tim redoslijedom. Politiku i aktivnosti temelje na osobnim uvjerenjima. Na osobnim uvjerenjima što je ispravan put za njih i LGBTIQ* zajednicu istovremeno. To su ljudi kojima smo dali legitimet da djeluju u naše ime. Što zbog naše lijenosti, nedostatka hrabrosti, zauzetosti poslom, jednostavnim osjećajem neadekvatnosti sebe kao aktivista,...

Nije problem u postojećim udrugama. Problem je u onim nepostojećim, koje bi djelovale na drugi način

Klasična podjela posla, gdje ne može svatko od nas raditi sve. Zato prepuštamo aktivistima da rade svoj posao, a mi u mjeri u kojoj možemo i želimo koristimo njihove "usluge". Dva su načina kojima se može dati takav legitimitet. Ako se slažemo s njihovim idejama i načinima postizanja određenih ciljeva, onda podržavamo i posjećujemo događaje koje organiziraju. Ako se ne slažemo s njima, ne podržavamo i ne posjećujemo događaje koje organiziraju, ali istovremeno ne nudimo alternativni put; tada je to isto davanje legitimiteta, samo prešutno.

Mnogi ne prepoznaju da prešutno drugima daju legitimitet da i njih predstavljaju. Zbog te šutnje i postoji trenutna situacija da su LGBTIQ* udruge relativno homogenog razmišljanja, dok populacija koju predstavlja to nije. Međutim, nije problem u postojećim udrugama. Problem je u onim nepostojećim, koje bi djelovale na drugi način. Možda imale iste ciljeve, ali različite načine njihovog postizanja.

Solidan broj pedera misli da im Pride šteti

A možda bi se čak i ciljevi razlikovali. Koliko vidim, ima solidan broj pedera koji smatraju da im Pride šteti. Da je to nepotrebno provociranje i isticanje koje samo šteti pederima, ne doprinosi ničemu dobrom. U redu, nema nikakvih problema ako to mnogi smatraju. Međutim, gdje je ta anti-Pride pederska udruga koja će jasno istupiti u javnost i reći da je dosta s pederskim paradiranjem i cirkusiranjem? I koja će pokazati neki drugi, možda efikasniji, način kako ostvariti zacrtane ciljeve? Čini mi se da postoji dobar broj onih koji tako razmišljaju, stoga mislim da nije problem okupiti se u nekoj novoj udruzi. Koliko vidim, toga nema.

Ima, čuo sam, onih kojima Pride sam po sebi nije problem. Ali im smeta povezivanje s antifašizmom i ljevičarstvom, dok su oni konzervativci ili desničari, pa ne žele hodati pod petokrakama, antifašističkim parolama i povezivanjem s "regionom". Potpuno legitiman stav i doista nema mjesta čuđenju da postoji solidan broj pedera koji tako razmišljaju. To govorim potpuno bez cinizma.

Ista je stvar s pojedincima koji istupaju u javnosti (i) kao pederi. Kao što sam već rekao, koliko pedera na svijetu toliko i ideja o "ispravnom" življenju tog pederluka. Mislim da je u tom smislu suludo govoriti o nalaženju osobe koja bi dobro predstavljala LGBTIQ* populaciju. Zato što se definicija tog dobrog razlikuje od pojedinca do pojedinca

Međutim, ako smatraju da Pride mora biti drugačiji, zašto ne pokušaju utjecati na to da se sadašnji koncept Pridea promijeni? Ili da organiziraju neki drugi Pride koji će biti u skladu s njihovim željama? Koliko vidim, ni toga nema.

Neki smatraju da niti izlazak iz ormara nije potreban. Da je seksualna orijentacija samo jedno od mnogih obilježja nekoga kao osobe. I da bi autanjem samo uzrokovali to da ih ljudi doživljavaju kroz prizmu seksualnosti, da bi to drugima bilo najbitnije. Dok njima samima to nije niti malo bitno. I jednostavno žele živjeti svoj život mirno, ne spominjući nikome svoju seksualnost i čuvajući je za intimu. Smatrajući autanje nečim čime se ponose samo "profesionalni" pederi. Također, potpuno legitiman stav.

Koliko pedera, toliko i ideja o "ispravnom" življenju pederluka

Samo, gdje je organizirana skupina ljudi koja bi se zalagala za to da udruge ne nastupaju s predznakom seksualne manjine koju predstavljaju? Nego da proklamiraju neisticanje svoje seksualnosti, ukazujući na to da je seksualnost samo jedan od niza elemenata složenih bića kao što su ljudi, te da ne žele da ih se promatra isključivo kroz prizmu pederluka?

Doduše, to bi bilo malo paradoksalno i nemoguće. Jer bi to značilo da bi i takva udruga morala istaknuti svoj pederluk, kako bi pokazala da su pederi kojima nije bitan vlastiti pederluk. Hm... nijedna od tri opcije kod nas, koliko znam, ne postoji. Dakle, za legitimitet postojećih LGBTIQ* udruga kao predstavnika cijele populacije najveću "krivnju" snose oni koji smatraju da ih te udruge ne predstavljaju. I doista ih ne predstavljaju. Jer ničime nisu ukazali na svoje postojanje. Ne očekuju valjda da će ih predstavljati oni koji se s njima ne slažu i s kojima se oni ne slažu? Neće valjda Pride predstavljati one koji ne žele Pride, ljevičari desničare, te autani pederi one koji nisu autani?

Smatram da nitko nije dobra "reklama" za pedere. I nitko ih sigurno neće predstavljati na način da bih se uvijek i u svakoj situaciji, pri svakoj rečenici i načinu izricanja misli potpuno poistovjetio i rekao: "Bravo, majstore, u razdjeljak te ljubim! Ti me jedini, od svih pedera, u potpunosti predstavljaš!"

Ista je stvar s pojedincima koji istupaju u javnosti (i) kao pederi. Kao što sam već rekao, koliko pedera na svijetu toliko i ideja o "ispravnom" življenju tog pederluka. Mislim da je u tom smislu suludo govoriti o nalaženju osobe koja bi dobro predstavljala LGBTIQ* populaciju. Zato što se definicija tog dobrog razlikuje od pojedinca do pojedinca.

Primjerice, neki smatraju da feminizirani muškarci nisu dobra "reklama" za pedere. Neki pak smatraju da oni koji se šminkaju nisu dobra reklama za pedere. Također, neki smatraju da pederi koji slušaju cajke nisu dobra reklama za pedere. Naravno, mnogi će se složiti s tim da niti promiskuitetni pederi nisu dobra reklama za pedere. Možemo tako nabrajati unedogled.

Nitko nije dobra "reklama" za pedere

Smatram da nitko nije dobra "reklama" za pedere. I nitko ih sigurno neće predstavljati na način da bih se uvijek i u svakoj situaciji, pri svakoj rečenici i načinu izricanja misli potpuno poistovjetio i rekao: "Bravo, majstore, u razdjeljak te ljubim! Ti me jedini, od svih pedera, u potpunosti predstavljaš!". Sva je prilika da bi, možda, ta osoba mogao biti samo ja. A i to je vrlo upitno, jer se često ne slažem niti sa samim sobom. A gdje još da nađem nekoga s kim se apsolutno i uvijek slažem!? To je zahtjev koji nitko nikad neće moći ispuniti. Ne možemo od drugih tražiti da budu to što nisu. I da to što nisu bude baš ono što mi jesmo.

Neće valjda Pride predstavljati one koji ne žele Pride, ljevičari desničare, te autani pederi one koji nisu autani?

Nitko vas ne može "reklamirati", nitko ne može biti bolji predstavnik skupine kojoj pripadate od vas samih. S većinom pedera vas veže samo ista seksualna orijentacija. I svakako nemojte očekivati da drugi brinu o tome kako će vas drugi percipirati kao osobe i kao pedere.

Mislim da je potrebno tu LGBTIQ* heterogenost početi i prakticirati, a ne samo prihvaćati je u teoriji, kao magloviti koncept.

To znači i napuštanje borgovskog načina razmišljanja i očekivanja da netko drugi treba govoriti u naše ime. Međutim, to pravo si ne prisvajaju oni koji govore, nego oni koji šute i ne odlučuju govoriti u svoje ime. Zato heterogenost treba iznijeti na vidjelo. Zapravo, sad vidim da je to jedina situacija u kojoj bih mogao reći: NO HOMO!

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.