Posljednja dva tjedna misli mi zaokupljaju samo jedan događaj i jedna osoba. U takvim situacijama, pad Vlade i raspuštanje Sabora prođe gotovo neprimijećeno. Prajd gotovo i ne pamtim, bio sam prisutan tijelom, ali duh je bauljao negdje drugdje. Već je drugi tjedan od povratka na posao nakon godišnjeg odmora, a nisam još potpuno niti svjestan kako sam se uspio toliko sabrati da se uopće sjetim na kojoj adresi mi je radno mjesto.

Da me sad netko pita kako se zovem, vjerojatno bih prvo morao provjeriti što mi piše na osobnoj iskaznici, za svaki slučaj. Sad je malo bolje. Ali, da je razina bunila ostala na razini od prije nekoliko dana, sva je prilika da bih se kandidirao za predsjednika HDZ-a. Izvukao sam se za dlaku.

Trebao sam prije pet dana napisati kolumnu. Nisam bio sposoban ni za što drugo, osim za blagoteleće zurenje u monitor i shvaćanje da nisam u stanju složiti niti jednostavnu neproširenu rečenicu. Sad u potpunosti razumijem kako je Tomislavu Karamarku. I shvatio sam da mi ništa drugo ne preostaje. Kad ne mogu misliti ni na što drugo, moram pisati o onome o čemu trenutačno mogu misliti. Koliko god bilo teško pisati o tome.

Sudbonosna odluka o osamljivanju

Pa da vam konačno i ispričam jednu ljubavnu priču. U glavnim ulogama moj, odnedavno bivši, muž i ja.

Prije točno mjesec dana bio sam sretan zbog konačnog početka godišnjeg odmora. I zbog dvotjednog izleta, rodbinsko-turistički motiviranog, koji mi slijedi. Izljubio sam muža te se otisnuo u daleku, ali prijateljsku Njemačku.

Prvih nekoliko dana boravka nisam praktički niti mislio na njega. Duga putovanja, novo okruženje, susreti s bratićem i tetkom koje nisam vidio nekoliko godina. Sve me to okupiralo, a sve ono što sam ostavio u Zagrebu nije više niti postojalo. Totalno isključivanje iz svakodnevnice, pa čak i od onih stvari koje su mi drage.

Točno mjesec dana uživanja s Krakatim u odnosu koji još nismo nikako definirali. Krakati čak i u hordi pedera na Prajdu uspijeva privući pozornost fotoreportera, slika ga s transparentom prije kretanja povorke. Nakon toga ga pita ima li dečka. I smije li fotkati kako se ljubi s dečkom. Krakati potvrdno odgovara na oba pitanja, a u tom trenutku upravo postajem njegov dečko

A onda je došao dan koji me ekspresno mislima vratio na ono najdraže iz svakodnevice koju sam ostavio iza sebe. Sudbonosna je bila moja odluka da želim biti malo sâm, malo se maknuti od rodbine. Otišao sam na kolodvor i kupio kartu za prvi vlak. A taj prvi vlak je išao za Aachen. Sjeo u njega (vlak, ne Aachen), uživao u tih dvadesetak minuta vožnje i krenuo istraživati svoje odredište.

Lijep dan, lijep gradić. Uživam na suncu, uživam u šetnji nepoznatim ulicama, prolazim ga uzduž i poprijeko. Nakon pola dana hodanja, odlučim da ću ostatak dana provesti odmarajući u birtiji, isprobavajući njemačka piva i, možda, čitajući. Opušten u birtiji i ohlađen pivom, stari napaljenik poput mene ne može si pomoći da u hordi turista i lokalaca koji prolaze i sjede u okolnim birtijama ne primjećuje visoku koncentraciju zgodnih tipova.

Kako sam postao njegov dečko

Ima ih svakakvih, svih boja, oblika i veličina. Što bi prost narod rekao, kresnuo bih svakog drugog! Pomalo te i uzbuđuje pomisao da bi čak s nekim od njih mogao nabaciti neki flert, čisto da osjetiš opet ono uzbuđenje. Koje uzbuđenje? Pitanje koje mi je tada prošlo kroz glavu. Ono uzbuđenje od prije dvije godine kad je Krakati, moj muž, bio na mjestu svih tih tipova iz Aachena.

Pa, čekaj, o čemu ja onda razmišljam? Krakati je bio taj kojeg sam želio u svakom smislu. Želio sam ga i dobio sam ga. I s njim, kojeg želim otkad sam ga upoznao, uživam već dvije godine. I tad mi se sve složilo!

Mislima sam se vratio na početak veze s Krakatim. Oživio sam opet situacije iz te početne zaluđenosti. Kako se pijan glupirao ispred Kseta kad smo se upoznali. Kako me pozvao na prvi dejt nekoliko dana poslije. Kako smo se smijali u Bacchusu i razgovarali kao da se znamo godinama.

Kako me odvezao doma u svom rasklimanom plavom Renaultu 5. Kako smo se oprostili pred zgradom i ja sam skupio hrabrosti da ga poljubim. Kako sam ga pozvao gore u svoj stan istu večer. I kako se nismo ševili cijelu noć. Nego smo ležali na kauču i razgovarali o tko zna čemu do rano ujutro. Kako sam uspio odspavati samo tri sata, a već sam morao na posao. I kako mi to nije niti malo smetalo. Bio sam previše uzbuđen i previše sretan da bih osjećao nedostatak sna.

Doma me dočekao Krakati sa željom za ozbiljnim i bolnim razgovorom. Razgovorom koji je sve zaključke do kojih sam došao prije nekoliko dana učinio nevažnim. Ispostavilo se da smo, potpuno neovisno jedan o drugome, na temelju potpuno istih promišljanja i u potpuno isto vrijeme, na potpuno različitim lokacijama, došli do potpuno različitih zaključaka

Sjetio sam se kako smo tako provodili noći i noći, a ja bih sutradan bio još malo sretniji nego dan prije. Do te mjere da su čak i kolege na poslu, ne znajući nikakve novosti vezano uz moj ljubavni život, primijetili da posljednjih mjesec dana sjajim (ne mislim na svoju masnu kožu) i pitali me želim li možda prijaviti kakvu ljubavnu novost. Itekako sam imao što prijaviti! Sjedeći u Aachenu, sjetio sam se i prvog zajedničkog Prajda.

Subota, 14. lipnja. 2014., točno mjesec dana uživanja s Krakatim u odnosu koji još nismo nikako definirali. Krakati čak i u hordi pedera na Prajdu uspijeva privući pozornost fotoreportera, slika ga s transparentom prije kretanja povorke. Nakon toga ga pita ima li dečka. I smije li fotkati kako se ljubi s dečkom. Krakati potvrdno odgovara na oba pitanja, a u tom trenutku upravo postajem njegov dečko. Za fotografiranje i za naredne dvije godine. Sjetio sam se kako mi je prošlo ljeto obilježio početak zajedničkog života i koliko smo se obojica tome veselili.

Krakati je shvatio da ga veza guši

U mislima sam odvrtio sve to, i još puno toga. Konačno sam shvatio koliko mi fali Krakati, kako jedva čekam da se vratim. Shvatio sam koliko ga volim i koliko uživam s njim. Shvatio sam da sam se zaljubio. Još jednom, u istu osobu. Ili sam se samo podsjetio na to da sam već dvije godine zaljubljeni pizdek. Konačno, zamislio sam kako bih se osjećao da sve to izgubim. Zaboljela me i sama pomisao na to. Nije mi bilo na kraj pameti da vrlo brzo neće biti potrebe zamišljati tako nešto.

Vratio sam se doma obnovljen, željan vremena s Krakatim. Motiviran da još bolje ono što osjećam pokažem i u praksi.

A doma me dočekao Krakati sa željom za ozbiljnim i bolnim razgovorom. Razgovorom koji je sve zaključke do kojih sam došao prije nekoliko dana učinio nevažnim. Ispostavilo se da smo, potpuno neovisno jedan o drugome, na temelju potpuno istih promišljanja i u potpuno isto vrijeme, na potpuno različitim lokacijama, došli do potpuno različitih zaključaka. Dapače, dijametralno suprotnih.

Smiješni su mi svi oni koji "biraju" u koga će se zaljubiti, kalkuliraju o tome koliko će neka veza trajati i "isplati" li se ulaziti u nju. Svi oni koji "znaju što žele od veze" i žive u iluziji da isključivo o njihovoj želji i trudu ovisi hoće li dobiti to što žele i točno od one osobe za koju odrede da će im to dati

Ono što je meni bilo shvaćanje koliko želim tu vezu, njemu je bilo shvaćanje koliko ne želi tu vezu. Ono što je meni bio podsjetnik da mi je još uvijek lako razbuktati svoju ljubav, njemu je bilo shvaćanje da je zaboravio kako se to radi. Ili da još uvijek ne zna kako se to radi. Relativno (ne)iskustvo je učinilo svoje s obje strane. Krakati je u mojem odsustvu shvatio da ga veza općenito, kao koncept, trenutačno guši.

Čak i naša, čiji je osnovni postulat bio "odvojeno funkcioniranje zajedno". Rasterećeni odnos u kojem je vrijeme provedeno zajedno jednako bitno kao i vrijeme koje obojica želimo provesti sami sa sobom i svojim interesima. Shvatio je da opet želi slobodu kakvu je imao prije dvije godine. Da želi biti sam i posvetiti se stvarima koje voli. Bez dijeljenja svog fizičkog i mentalnog prostora sa mnom.

Gotovo je.

To je to, gotovo je. Za cijelu priču, više detalja nije potrebno. Jer poanta nije sâm prekid. Niti opisivanje svih osjećaja i misli koje sam proživio u posljednja dva tjedna. Niti koliko noći sam proveo neuspješno pokušavajući zaspati. Niti koliko puta sam zaspao, kad bih to i uspio, suznih očiju i probudio se u jednakom stanju. Nije bitno niti koliko sam puta proživio svaki zajednički trenutak.

Puno je bitnije pokazati na što se, u većini slučajeva, svodi razlog za početak neke veze i razlog za njezin prekid. Bez obzira na specifičnosti svake veze i specifične podrazloge. Stvari se svode na nešto vrlo jednostavno. Na točku kad individualni razvoj postaje zajednički razvoj. I na točku kad on prestaje biti zajednički. Mislim da je teško naći plastičniji primjer od ovog, u kojem smo Krakati i ja u isto vrijeme, na temelju istih promišljanja i iste situacije, neovisno jedan o drugome odlučili u kojem smjeru želimo ići. Smjer nam se nije poklopio.

Nekako mi se čini da jedino možemo činiti ono za što mislimo da je u određenom trenutku najbolje za nas. I nadati se da će nas to povremeno dovoditi do situacija da to "najbolje" podijelimo s još nekim. A onda se nadati da će što dulje potrajati trenuci u kojima je najbolje za nas u jednini najbolje i za nas u množini

I prije su mi bili smiješni. A sad su mi još smješniji ljudi koji misle da postoje nekakvi univerzalni postulati kojih se valja držati kako bi se ostvarila ljubav i veza. Svi oni koji misle da je moguće držati pod kontrolom tolik broj parametara. Čak i da ovise isključivo o nama, to bi bilo nemoguće. Niti vlastiti razvoj ne možemo predvidjeti i potpuno kontrolirati na imalo dulji vremenski period. A umišljamo da možemo držati pod kontrolom razvoj nekog drugog. Veza, nažalost ili na sreću, nužno uključuje nekog drugog.

Smiješni su mi svi oni koji "biraju" u koga će se zaljubiti, kalkuliraju o tome koliko će neka veza trajati i "isplati" li se ulaziti u nju. Svi oni koji "znaju što žele od veze" i žive u iluziji da isključivo o njihovoj želji i trudu ovisi hoće li dobiti to što žele i točno od one osobe za koju odrede da će im to dati. Svi oni koji misle da su nešto naučili na dosadašnjem iskustvu i misle da će im život donijeti apsolutno iste situacije koje su već prošli. U kojima će dobiti priliku da ne naprave točno one greške koje su napravili u prošlosti. I u kojima neće dobiti priliku da naprave greške koje još nisu stigli napraviti.

Nekako mi se čini da jedino možemo činiti ono za što mislimo da je u određenom trenutku najbolje za nas. I nadati se da će nas to povremeno dovoditi do situacija da to "najbolje" podijelimo s još nekim. A onda se nadati da će što dulje potrajati trenuci u kojima je najbolje za nas u jednini najbolje i za nas u množini. Te prihvatiti da proživljena iskustva samo smanjuju broj nenapravljenih pogrešaka, ništa drugo. Uz nadu da će nam novo iskustvo donijeti što manje prilika za činjenje pogrešaka koje još nismo napravili.

Mislim da je to jedino što možemo. I zahvaliti, svatko svom, Krakatom. Ja svom Krakatom zahvaljujem na prekrasne dvije godine.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.