Avion za Berlin sve se više udaljava i odvaja od tla. Tlo koje pruža sigurnost zamijenjeno je potpunom nesigurnošću letenja. Osim tla, ispod sebe ostavljam i svoj dotadašnji život.

Nije da bježim od njega. Nemam od čega bježati. Osmijeh mi je na licu kad se sjetim koje sve lijepe stvari ostavljam. Smijem se jer se veselim vraćanju svemu tome nakon sedam dana. Istovremeno se veselim tjednu koji će tome prethoditi. Udaljavanje od tla i službeni je znak da je moj godišnji odmor počeo.

Kažem, ne bježim ni od čega. Nemam od čega bježati. Ali, nakon emotivno turbulentne godine, odmor mi je potreban. Pogotovo sad, kad je konačno sve na svom mjestu. Kad sam, nakon što sam ga u gotovo svim životnim aspektima izgubio, konačno opet našao tlo pod nogama. Ironično je to shvatiti dok upravo gledaš kako gubiš tlo pod nogama. Ovaj put ne metaforički.

"Pogrešno skretanje"

Metaforičko tlo pod nogama konačno sam uspio naći i nakon najtežeg emotivnog udarca. Prekida veze u trenutku kad sam jedino u njoj vidio oslonac. Kad sam na nju gledao kao jedino vrijedno što je ostalo u mom životu. Jedino na što sam se mogao osloniti, kako bih mogao sve ostalo početi graditi ispočetka. A onda sam ostao i bez toga. Oporavio sam se. Vjerojatno još malo ubrzano upoznavanjem divnog dečka s kojim sam se počeo družiti. Bez ikakve skrivene želje i primisli.

Kave su postajale sve ugodnije i sve zabavnije. Prijateljske kave su prestale biti prijateljske. Prijelomni trenutak bilo je cjelovečernje druženje i odlazak na koncert ispunjen emocijama. Nakon toga ostajanje do jutra u parku, pričanje, cuganje. Uz sve to, zalomio se i pokoji poljubac. Nakon toga naše kave više nisu bile prijateljske, bili su to dejtovi. S malo povučenom kočnicom, jer smo shvatili da smo onu večer u parku možda malo ipak prenaglili za tako ranu fazu.

Čovjek, kad je mlad, doživi ljetnu morsku romansu. Kad je star, onda doživi proljetnu berlinsku romansu

Polako, upoznavanjem i druženjem do odnosa koji se, izgleda, stvarno kreće prema nečem višem od prijateljstva. Trenutačno se odvajam od toga, ali sam sretan što smo se vidjeli dan prije mog puta. I sretan sam što ću se tome vratiti uskoro.

Ali, to ću na sedam dana zamijeniti veseljem zbog druženja s Njom, vrlo bliskom prijateljicom koju nisam vidio mjesecima. I sve to u Berlinu, koji nisam vidio nikad. Sreća u Berlinu uzrokovana je i srećom u Zagrebu. Vrti se oko svih promjena i pozitivnih ishoda koje sam doživio u posljednje vrijeme. I o svemu moram pričati s Njom. Neminovno se naši dugi razgovori vrte oko mojeg opisivanja i sjećanja na ono što sam na kratko vrijeme ostavio u Zagrebu. U razgovoru se pojavi i On. I nastavio bi se pojavljivati On, da nisam treći dan sišao na pogrešnoj autobusnoj stanici.

Simple twist of fate

Sišao na stanici, pa sišao s uma. Rekao bi Bob Dylan, simple twist of fate. Prvi dan samostalnog bauljanja po Berlinu priveden je kraju večerom i povratkom kući, gdje me čeka Ona da čuje što sam sve doživio taj dan. Ili, bolje rečeno, dan je priveden kraju pokušajem povratka kući. I, kao što rekoh, silaskom na pogrešnoj autobusnoj stanici. Shvaćam da nisam puno pogriješio, kvart prepoznajem, ali se ne mogu precizno orijentirati.

Ovo mora biti jedna stanica prije ili jedna stanica nakon one na kojoj sam trebao sići. Dok pokušavam shvatiti gdje sam, prilaze mi neka dvojica likova. Jedan od njih mi se obraća na engleskom i pita me znam li u blizini neke gej klubove, poslali su ih u ovaj kvart ali su se malo izgubili. Rekoh, znam, baš taj kvart gdje gostujem kod prijateljice je poznat po gej klubovima. Par ulica od stana je gomila njih.

Kad je ovaj iza opet dobacio da sam "very cute", odlučio sam na provokacije odgovoriti provokacijom. Okrenuo sam se, približio i rekao neka me onda poljubi kad je već tako jak na jeziku i kad sam tako "very cute"

Samo neka mi daju minutu da shvatim gdje sam točno, u kojem smjeru mi je stan, pa ću ih moći uputiti gdje da idu. A ja ću doma. S jednim od njih hodam paralelno i vodim ih u smjeru klubova. Usput saznajem da su iz Venezuele, oni da sam ja iz Hrvatske, pa razmjenjujemo opće informacije. I, naravno, informaciju da sam, koje li slučajnosti, ja isto gej. Dok s njim hodam paralelno, ovaj drugi nešto skakuće iza nas i dobacuje.

Oslovljava me s "baby", svako malo kaže da sam "very cute" i tko zna što sve ne. Praktički ne obraćam pozornost na njega. Vjerojatno i pomalo kolutam očima. Jebeni napaljeni Latino, krenuo u klub naći nešto za baciti pod jaja, pa sad naletio na mene. To što sam gej ne znači da sam zainteresiran. Pa makar me nazivao "baby" nakon pet minuta poznanstva i prodavao fore da sam "very cute".

Berlinska romansa

Već sam se i okrenuo da mu kažem da se malo skulira. Okrenuo sam se i prvi put pošteno obratio pozornost na njega. Umjesto napaljenog Latinosa koji želi nešto baciti pod jaja, vidio sam najljepšeg muškarca na svijetu! Umjesto da mu kažem da odjebe, od šoka sam uspio samo reći da je i on "very cute".

Okrenuo sam se i nastavio dalje pričati s ovim prvim. Kad je ovaj iza opet dobacio da sam "very cute", odlučio sam na provokacije odgovoriti provokacijom. Okrenuo sam se, približio i rekao neka me onda poljubi kad je već tako jak na jeziku i kad sam tako "very cute". Ispada da sam istovremeno stvarno bio "very cute" i da je on stvarno bio jak na jeziku. Pa u redu, prihvaćam igru. Nisam ni pomišljao da ću usred Berlina, potpunom slučajnošću i greškom bariti nekog lika na ulici. Pa kad je već tako krenulo, zaigrajmo!

Ako ništa, da se mogu samom sebi sutradan smijati i pričati o nečemu što mi nikad ne bi palo na pamet da će mi se dogoditi. Nešto što je i u Berlinu suludo očekivati, kamoli u Zagrebu.

Radi nečega što je sigurno, ali ne postoji, odrekao bih se nečega što je potpuno nesigurno, ali postoji

Vjerojatnije je da osvojim Oscara nego da tako nešto doživim u Zagrebu. I stvarno je ispalo da je to puno vjerojatnije. Doista se zove Oscar. Tu večer smo bili par. Držali se za ruke, hodali gradom, ljubakali se svako malo i konačno sva trojica doklipsali do nekog kluba. Da, ipak sam odlučio da ne idem doma. Do jutra smo sva trojica trusili pive, malo skakutali uz muziku, pričali na šanku. I, naravno, povremeno plazili jedan po drugome.

Suprotno očekivanjima, veći dio vremena smo samo razgovarali. Sve dok se nismo slomili pred jutro. Dok sjedim u separeu, oči mi se sklapaju od umora. Dok njegov prijatelj pokušava nekoga obraditi za šankom, moj dejt spava s glavom na meni. I mislim si, koje divno biće, šteta što se više nikad nećemo vidjeti. Kad su nas pomeli van, rastajemo se i Oscar želi moj broj jer se želi i sutra čuti sa mnom. Možda glupo, ali nekako bih se i ja volio čuti s njim. Zašto ne?

Čovjek, kad je mlad, doživi ljetnu morsku romansu. Kad je star, onda doživi proljetnu berlinsku romansu.

Zateleban kao srednjoškolka

Vidjeli smo se i sutradan. I dan poslije. I svaki dan sam bio sve oduševljeniji osobom koju upravo upoznajem. Svejedno, znao sam da je to samo tih pet dana. Nakon toga se svatko vraća svom životu. Ali, uvijek ću se s osmijehom sjećati tih divnih pet dana. Vrijedilo je to doživjeti! Ako ništa, zbog blesavog filmskog susreta. Pa onda i zbog svega ostalog što mi je iznenada uljepšalo boravak u Berlinu i pretvorilo ga filmski nastavak filmskog sureta.

Ali, da, uskoro se vraćam svojem životu. Kojem životu? Onom na koji sam u ovih pet dana potpuno zaboravio. Onom životu koji sam ostavio korak do veze s divnom osobom. Htio bih da se želim tome vratiti. Ali ne želim. Pokušavam se natjerati na to da ne odbacujem ono što je sigurno, ono što je blizu realizacije. Da se ne zanosim nekakvim kratkotrajnim uzbuđenjima i avanturama koje su unaprijed osuđene na propast. Budi pametan ovaj put, Tihomire! Ne otežavaj si opet život!

Vjerojatnije je da osvojim Oscara nego da tako nešto doživim u Zagrebu. I stvarno je ispalo da je to puno vjerojatnije. Doista se zove Oscar

Što više o tome razmišljam, to me više razdire anksioznost. Što više želim biti razuman u stvarima oko kojih nikad nisam bio razuman niti sam ikad htio biti razuman, to mi je sve gore! Što se više borim protiv toga, to više želim da subota ne bude dan kad ću zadnji put vidjeti Oscara. Ne mogu dočekati da se vidim s njim i da mu kažem o čemu razmišljam, potpuno ludo i protiv svoje volje. Razmišljam o tome koje su nam opcije, na koji način možemo ostati u vezi. Što!? U vezi nakon pet dana!? Jesam li lud!?

Ako sam lud, onda sam barem lud zajedno s njim. Jer je i on upravo o tome razmišljao cijeli dan i želi o tome razgovarati sa mnom. U potpuno suludom vremenskom okviru, pet dana nakon upoznavanja, dan prije mog povratka u Zagreb, razrađujemo plan. Prvi dio plana je takav da on nastavlja tražiti posao u Berlinu, zbog čega je i došao. Drugi dio plana je da i ja počinjem tražiti posao u Berlinu. Kad ga nađem, selim i počinjemo živjeti zajedno. Jer smo se kao zadnje srednjoškolske šiparice zatelebali jedan u drugog.

Nisam se zaljubio samo u grad

Slijetanjem na čvrsto i sigurno zagrebačko tlo, sjetio sam se i svih onih sigurnih stvari koje sam tim slijetanjem upravo odlučio odbaciti. I ići za onim potpuno nesigurnim i suludim koje sam ostavio u Berlinu. Kojima se želim vratiti, mijenjajući svoj život iz temelja. Radeći to bez ikakve garancije da ću osobu zbog koje sam odlučio napraviti taj potez ikad više vidjeti u životu. Garancije nema, samo želje.

Tada sam se sjetio da još uvijek postoji On. Da mu moram reći što se dogodilo u Berlinu. Da mi je žao što ću ga povrijediti, ali odlučio sam ići za onim što osjećam da je ispravno. Koliko god bilo nesigurno i suludo. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim što sam sve odlučio u Berlinu. Trebalo mi je neko vrijeme da to potpuno prihvatim. Trebalo mi je neko vrijeme da skupim hrabrosti i da Njemu kažem što sam odlučio.

Ali, da, uskoro se vraćam svojem životu na koji sam u ovih pet dana potpuno zaboravio. Onom životu koji sam ostavio korak do veze s divnom osobom. Htio bih da se želim tome vratiti. Ali ne želim

Imao sam i sreću da su mnoge obaveze s obje strane omogućile da si kupim vrijeme, a s vremenom i hrabrost. Bez izazivanja ikakve sumnje. Razmišljao sam da jednostavno prekinem svaki kontakt bez ikakvog objašnjenja. Možda bi tako bilo najlakše, jer mi je drag. A ne volim drage ljude povrijediti. Svejedno, bilo mi je glupo nekog dragog izgubiti samo zbog vlastitog kukavičluka. Smogao sam hrabrosti i pozvao ga na kavu.

Prva dva sata sam skupljao hrabrost, pričali smo o nekim drugim temama. Istovremeno sam razmišljao o tome kako da mu predstavim to da se moj život sada dijeli na onaj prije Berlina i na onaj poslije Berlina. Da sve ono što je moglo biti prije Berlina, nakon Berlina više ne može biti.

Razmišljao sam kako da ga što manje povrijedim. Duboko sam udahnuo i rekao da moram pričati s njim o nečemu o čemu mi je vrlo teško pričati. Želim opet malo pričati o Berlinu. Ne samo o tome da sam se zaljubio u grad, nego sam se zaljubio u još nekog. Očekujem nazivanje pogrdnim imenima, vrijeđanje, izraz gađenja na licu.

Tako je malo falilo da budem razuman!

Ništa od toga se ne događa. Dobijem samo rečenicu da je to lijepo. Molim!? To je lijepo!? Nije... mislim, lijepo je, ali ti i ja dejtamo. Zato nije lijepo. Ali, Njemu je bilo. Zato što On niti u jednom trenutku nije to shvatio kao bilo kakvo dejtanje niti put prema vezi, daleko bilo. A ona večer u parku koja je promijenila sve? Nekome je to večer koja mijenja sve, nekome je to večer koju je povremeno obilježilo popuštanje inhibicija pod utjecajem alkohola.

Ništa više od toga. Nikad nisam bio sretniji što sam toliko bio u krivu! Što je sav moj emotivni teret bio umišljen. Sav moj strah da nekoga ne povrijedim bio je umišljen. Sve ono što je bilo sigurno i vodilo je nečemu, bilo je sigurno samo u mojoj glavi. Sve ono što je bilo nesigurno, postalo je sigurno i jedino moguće.

Nekad je u zraku najsigurnije, premda prirodno težimo prema tlu pod nogama. Samo, do toga se može doći i padom. Pad daje isti osjećaj kao i letenje. Ali samo nakratko

Bio sam toliko blizu da odbacim ono nesigurno, neizvjesno, suludo i komplicirano, s bezbroj mogućih ishoda. Da odbacim ono vođeno čistim emocijama. Bio sam nakorak do toga da se urazumim, da se vratim onome što je sigurno. Onome što je izvjesno i ima samo jedan mogući ishod, a to je veza. Nečemu što nije suludo, nečemu što je jednostavno. Radi nečega što je sigurno, ali ne postoji, odrekao bih se nečega što je potpuno nesigurno, ali postoji.

Umjesto nesigurnosti uspjeha, odabrao bih sigurnost neuspjeha. A tako je malo falilo da budem razuman! Srećom, nisam bio.

Sad sam barem siguran da napuštajući hrvatsko tlo ne napuštam ništa sigurno. I siguran sam da slijetanjem na njemačko tlo ne dolazim na nešto sigurno. Nekad je u zraku najsigurnije, premda prirodno težimo prema tlu pod nogama. Samo, do toga se može doći i padom. Pad daje isti osjećaj kao i letenje. Ali samo nakratko.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Komentari  

+1 # plntw 2017-07-23 19:19
divna divna priča! ponekad nas instinkti zeznu, ponekad nas odvedu u (ne)sigurne avanture ;-)
Odgovori | Report to administrator

Crolova Petica

Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.