"Zašto se ne Prijavi na RTL u program skidanja kila", "Debela Berta", "Debela krava". Kako li bolje u glavnoj areni demokratske debate, na Facebooku, opovrgnuti nečiju tvrdnju nego da se uvrijedi njezin izgled? Ipak je odavna poznato da osobe koje imaju višak kilograma ne mogu izjaviti ništa racionalno, a još je, pak, zdravorazumskije da višak kilograma mogu nakupiti samo žene.

Iako se čini kao banaliziranje, činjenica je da se gotovo pod svakim člankom o nekoj nenormativno lijepoj ženi može pronaći popriličan broj komentara koji ne iznose argumente protiv njihova stajališta, već naprosto vrijeđaju njihov izgled.

Muško "pravo" na vrijeđanje

Muški dio komentatora tako se poziva na svoje vjekovječno pravo da se prema ženama ponašaju kako žele samo zato što njihov spolni organ može levitirati u zraku. Uši tih osoba naprosto ne registriraju frekvencije koje ženske glasnice proizvode ili slova koje proizvode njihove tipkovnice, prema tome, jedino na osnovi čega ih mogu komentirati jest njihov izgled.

Ipak, nađe se i jednako zabludjelih žena koje u žaru borbe da budu najpoželjniji komad mesa na lageru ne propuštaju konkurentice poniziti jednakim lažnim argumentima kao i najmizoginiji muškarac.

Bilo da se radi o najhomofobnijoj izjavi Željke Markić, Debeloj Berti koja treba smršavjeti iz uvoda, ili o političkoj frazi Kolinde Grabar-Kitarović, debele krave, ne postoji nikakva osnova po kojoj bi nečiji izgled bio validna osnova za argumentiranje o njegovim tezama. Simptomatično je i to što se slični komentari rijetko kad upućuju muškarcima iako se ne može reći da svi zadovoljavaju standarde ljepote koji dolaze iz iste tradicije kao i oni koji se, iako zastarjeli, neumoljivo primjenjuju na žene.

Simptomatično je i to što se slični komentari rijetko kad upućuju muškarcima iako se ne može reći da svi zadovoljavaju standarde ljepote koji dolaze iz iste tradicije kao i oni koji se, iako zastarjeli, neumoljivo primjenjuju na žene

 Uostalom, kako tražiti od drugih da se za nešto trude kad su, u najvećem broju slučajeva, sami autori postova prelijeni pritisnuti tipku Shift za veliko početno slovo u rečenici. Dakako da je pisana riječ samo odraz puno važnijeg problema – činjenice da je većina ljudi još uvijek uvelike neosjetljiva na činjenicu da su i komplimenti na račun izgleda žena zapravo jednako neprimjereni.

Seksi, bujna, atraktivna, prekrasna, zanosna, zgodna...

Spomenute žene, zapravo, sigurnije su u zoni koju svaka iole pronicljiva osoba prepoznaje kao vrijeđanje nego da uistinu i smršave te jednostavno uđu u drugu, daleko latentniju i perfidniju, kategoriju nasilja – objektificiranje.

Seksi Lidija, bujna Sofia, atraktivna Izabel, prekrasna Iva, zanosna Demi, zgodna Nicole, samo su neki od minimalno varijantnih epiteta koji se naprosto moraju javljati uz imena žena, kao da je izgled jedino što te žene imaju. Ipak, kad se uđe u sferu dobrog izgleda, sve je daleko kompleksnije. Dok bi se većina ljudi složila da netko tko snimi loš film ili povuče loš politički potez nije to učinio jer je pretio, ne bi bilo univerzalno prihvaćeno stajalište da dobar izgled nije ono zbog čega osobe briljiraju u onome što rade.

Nađe se i jednako zabludjelih žena koje u žaru borbe da budu najpoželjniji komad mesa na lageru ne propuštaju konkurentice poniziti jednakim lažnim argumentima kao i najmizoginiji muškarac

Takvo bi stajalište prvo opovrgnuo dio feministkinja. Za postfeminizam dobar je izgled i njegovo korištenje zapravo potvrda ženske moći. Izvor moći žene njezino je tijelo koje je oslobođeno, s kojim može raditi što god želi, pa tako i njime manipulirati bezglavim zaljubljenicima.

No, previđa se jedan golemi problem – prema kojim se standardima ljepote to tijelo prosuđuje? Kako kaže briljantna (ne ni seksi, ni dugonoga) kulturna teoretičarka i feministkinja Angela McRobbie, kozmetički proizvodi i uske norme ljepote kojima se žene moraju pokoravati samo su drugi, perfidniji vid muške dominacije nad ženama.

Ironično, te iste oslobođene žene dotjeruju se na način koji najviše ugađa oku onih istih koji ih objektificiraju. Dakako, može se reći da su ovdje ipak žene te koje dominiraju jer, u konačnici, od manipulacije zaslijepljenim muškim hormonima (jer nisu žene jedine koje imaju hormone) može se zaraditi sasvim pristojno. No, svejedno se perpetuira norma ljepote koja isključuje većinu žena, a previđa se i činjenica da privlačnost ne čini samo tijelo, a osobito ne samo ženstveno tijelo.

Odbojno perpetuiranje starih stereotipa

Kao što je primijetila izraelska sociologinja Eva Illouz, privlačnost je postala temeljni kriterij odabira partnera. Upravo su konzumerizam i normativna legitimizacija seksualnosti odvojili izbor partnera od tradicionalnih kriterija ljepote i moralnosti, stoga je uistinu devetnaestostoljetno govoriti o nečijem izgledu na preskriptivan način.

Privlačnost, uz to, smanjuje nerazmjer moći u vezama jer ne postoje fiksne norme prema kojima se nečija poželjnost mjeri, sve ovisi o individualiziranoj erotičnosti. U takvim uvjetima pojmovi poput ženstvenost ili muževnost postaju anakronizmi.

Bilo da se radi o najhomofobnijoj izjavi Željke Markić, Debeloj Berti koja treba smršavjeti iz uvoda, ili o političkoj frazi Kolinde Grabar-Kitarović, debele krave, ne postoji nikakva osnova po kojoj bi nečiji izgled bio validna osnova za argumentiranje o njegovim tezama

Vraćamo se, tako, na polazišnu točku, na sve bujne i prelijepe žene kojima se tepa vokabularom potpuno nesinkroniziranim sa suvremenim stanjem međuljudskih odnosa i položajem žena. Ne samo da ni žene ni muškarci u medijima ne bi trebali biti prekrasni, seksipilni i privlačni bez opaske "meni" u zagradama (čija je opravdanost, pak, upitna ako se ne radi o formatu koji je pisan iz prvog lica) nego je i čitav sustav razmišljanja prema kojem su mišićav muškarac i žena s oblinama privlačni svima odavno prevladan.

Privlačnost je više od pukog zbroja dijelova nečijeg tijela, stoga je svaka ocjena nečijeg izgleda nužno subjektivna, a njezino predstavljanje kao općeprihvaćeno mišljenje otežava, osobito mladim, ljudima prihvaćanje vlastitog tijela i priznavanje da osjećaju privlačnost prema osobama koje nisu verificirane kao prekrasne.

U konačnici, u skladu sa shvaćanjem privlačnosti kao nečeg što ne izvire samo iz fizičkog izgleda, najneprivlačnijim postaje upravo perpetuiranje starih stereotipa i razotkrivanje vlastite ovisnosti o njima.