Mučila je samo mlade djevojke, one na pragu djevojaštva. Primjerice, između nožnih prstiju umetnula bi im papir i zapalila ga, smijući se dok bi one pokušavale mašući nogama ugasiti plamen.

Bio je hladan jesenski dan, po padinama brda puzala je siva magla, a bakrene boje lišća skrile su se pred nadolazećim sumrakom. Grof Thurz i njegova pratnja jašući su prilazili osamljenom dvorcu. Thurza je onamo poslao sam mađarski kralj Mathias, a problem nisu bili pljačkaši ili seljaci koji nisu htjeli platiti porez, već jedna žena plemenita roda, grofova rođakinja – grofica Elizabeth (Erzsebet) Bathory, vlasnica dvorca Csjethe, pred čijim će vratima uskoro biti.

Prvi znak da u onome što se priča o grofici Bathory ima istine bilo je truplo djevojke koje je ležalo uz prilazni put, nedaleko od dvorca. Ušavši u predvorje Thurza je zapahnuo slatkasti miris koji je nažalost i predobro poznavao – smrt. Do njega je dopro slabašan jauk. Okrenuvši se ugledao je još jednu djevojku, koja je krvarila iz niza rana nastalih ubodima nekim oštrim predmetom, nečime poput šila. To je bio samo početak.

 
Elizabeth Bathory, rođena u Mađarskoj 1560. godine, bila je plemkinja, članica bogate i moćne obitelji. No, već u ranoj dobi razboljela se od jedne vrste epilepsije. Osjetljivo je dijete trebalo pažnju, no majka se nije bavila njome – sva je briga prepuštena dadilji, koja joj je u svemu povlađivala i ugađala. Prijelomni trenutak u razbuktavanju njene poremećenosti bio je kad je kao mala prisustvovala izvršenju smrtne kazne nad Ciganinom optuženim za izdaju – rasporili su jednom konju trbuh i ušili nesretnika unutra. Okrutnost tog čina nije je dirnula, naprotiv – shvatila je da može raditi što želi s onima koji nisu plemićkog roda.

Udala se vrlo mlada, s 11 godina (neki izvori kažu s 15), za 26-godišnjeg Ferencza Nadasdyja. Rodila je troje djece, dvije djevojčice i sina, koje je nedugo po rođenju predala dadilji. Unatoč tome što je potpuno ignorirala vlastitu djecu, u tome je bilo i nešto dobroga – nije ih uključila u mučenja kojima se «u slobodno vrijeme» bavila.

Mučila je samo mlade djevojke, one na pragu djevojaštva. Primjerice, između nožnih prstiju umetnula bi im papir i zapalila ga, smijući se dok bi one pokušavale mašući nogama ugasiti plamen. Slamala bi im vrat otvarajući im usta do krajnjih granica, dok im vratna kralježnica ne bi pukla. Ako je bila dobro raspoložena, morale su «samo» posluživati gole, među mnoštvom muškaraca. Što je bila starija, izmišljala je sve gora mučenja – namazala bi sluškinje medom i ostavila ih među kukcima i grabežljivcima, ili bi ih izbacila na najveću zimu i polijevala ledenom vodom dok se ne bi smrznule.

Nakon muževe smrti postala je opsjednuta svojom ljepotom i mladošću. Jednom ju je sluškinja pri češljanju slučajno počupala, na što ju je ošamarila do krvi. Učinilo joj se tada da joj je koža na ruci, na mjestu koje je bilo poškropljeno krvlju, mekša i glatka. Uputila se svojim savjetnicama, vješticama Darvuliji, Heleni Jo i Dorki, koje su joj rekle da može očuvati mladost ako se kupa u krvi djevica. Odmah je ubila nesretnu sluškinju i okupala se u njenoj još toploj krvi.

U godinama što su uslijedile iz sela u okolici dvorca nestale su stotine djevojaka. Elizabeth je imala posebne sprave za njihovo mučenje i «cijeđenje» krvi, a jedna je čak služila poput krvavog «tuša». Te su se strahote dugo zataškavale jer je tada plemić bio vlast u svom kraju, a mogao mu je suditi samo kralj. No, čak ni bogata i utjecajna Elizabeth Bathory nije mogla zataškati smrt više od 650 djevojaka, koliko ih je bilo na popisu nađenom u njenom pisaćem stolu.

Uhvatili su je kad joj je ponestalo žrtava u okolici pa je otvorila školu za mlade plemkinje nižeg ranga, koje se nakon dolaska u Csjethe nikad nisu vratile kućama. Nakon što je bio svjedok stravičnih prizora u dvorcu, grof Thurz ju je do suđenja stavio u kućni pritvor.

Suđenje se održalo 1610. godine, no ona mu nije prisustvovala. Njene savjetnice vještice osuđene su na smrt, dok su nju zazidali u jednu prostoriju kule njenog dvorca i ostavili joj samo jedan otvor za zrak, hranu i vodu. Umrla je 1614., u dobi od 54 godine, nakon što je prethodno odbila čitav niz svećenika koji su joj nudili posljednju pomast i odrješenje grijeha. Dokumenti sa suđenja, koji potvrđuju istinitost ove priče, čuvaju se danas u Budimpešti, u državnom arhivu.

Krvava je grofica pokopana u obiteljskoj grobnici, uz cvijeće i neke počasti, za razliku od stotina mladih žena koje je ubila, čije su kosti po šumama razvukli vukovi ili su istrunule u magli oko njene kuće strave i užasa.