Hrvatska je zemlja dojma. Ako bi me netko pitao da jednom riječju opišem Hrvatsku, siguran sam da bi ta riječ bila "dojam". Kad bi me netko pitao čime se Hrvati najviše bave, do čega im je najviše stalo u životu, u kojem su sportu najuspješniji, u što vjeruju, što ih motivira, čega se najviše plaše, koja poljoprivredna kultura najbolje uspijeva na hrvatskom tlu, koji je najuspješniji hrvatski izvozni proizvod, ja mu ne bih mogao preciznije, univerzalnije, jednostavnije i točnije odgovoriti na svako od ovih raznolikih pitanja. Pitanja stotinu, a odgovor je uvijek jedan. Dojam.

On ne dijeli Hrvate po mjestu rođenja, vjeroispovijesti, političkom i seksualnom spektru. Ravnodušan je na razinu edukacije, socijalni status, stanje na bankovnom računu, poznanstva, krvna srodstva i stranačka vodstva. Svejedno mu je tko je bio na kojoj zaraćenoj strani, je li netko rođen u domovini ili vani, kojeg je netko spola i kakvu ima kosu, diže li mu se ruka na kukasti križ ili na bandieru rossu.

Političarima je bitno ostaviti dojam da poštuju demokratske procese, da su kompetentni, da se zalažu za društvo znanja i doista žele raditi za opće dobro. Bito je ostaviti dojam da pravni sustav funkcionira, da je neovisan od bilo kakvih utjecaja i da se isključivo vodi strukom i sudskom praksom. Potrebno je ostaviti dojam da zdravstveni sustav funkcionira, da se čovjek u bolesti može pouzdati u kompetenciju liječničkih stručnjaka i sigurnost sustava u koji svaki mjesec uplaćuje nezanemariv iznos osobnog dohotka.

Političari su toliko nesposobni da ne bi pobijedili ni na proglašenju najnesposobnije osobe na svijetu

Nije naodmet niti stvoriti dojam da je školstvo kvalitetno, da proizvodimo vrhunske stručnjake u gotovo svim poljima, te da idemo u korak sa svijetom i tehnološkim napretkom. Desničari, također, žele postići dojam da su kulturiji i da su manje krkani od onoga što doista jesu. Ljevičari se trude ostaviti dojam da su pametniji, otvoreniji i napredniji nego jesu. Uspješni poduzetnici žele stvoriti dojam da su doista uspješni, da je potrebno samo zasukati rukave, vjerovati u sebe, biti dobar u tome što radiš i uspjeh će doći.

Novine i novinari čeznu za dojmom o tome kako su neovisni, istinoljubive moralne vertikale, kojima je sloboda tiska najvažnija stvar na svijetu. To i Japan. Dojmu je suprotnost suština, ono što jest. Ono što jest ne ovisi o dojmu i nije podložno individualnom tumačenju. A suština je takva da političari poštuju demokratske procese samo kad njima idu u prilog. Suština je takva da je jedina kompetencija koju su savladali gutanje govana i uvlačenje u guzicu. U svakom okruženju u kojem se takve kompetencije ne traže, oni bi čak i na proglašenju najnesposobnije osobe na svijetu osvojili drugo mjesto.

Onaj tko postane stručnjak u nečemu, bit će to unatoč hrvatskom školskom sustavu, ne zbog njega

Toliko su nesposobni. A rad za opće dobro ne postoji, jer kad je gutanje govana i uvlačenje u guzicu jedino što znaš, tad je i cilj jedan, doći u poziciju da drugi na tebi vježbaju te vještine. Rječnik tako ne definira opće dobro. Ono što dojam ne može sakriti jest da pravni sustav ne funkcionira, sudovi su spori i sami su sebi svrha. Zakoni nisu jednaki za sve, nego su podložni individualnim tumačenjima. Suci su korumpirani i rodijački povezani, a provođenje zakona ovisi o društvenom i imovinskom značaju neke osobe.

Tužiteljstva su nekompetentna i/ili korumpirana, a zbog tih karakteristika optužnice za kaznena djela padaju zbog proceduralnih pogrešaka. Suština potvrđuje i da zdravstveni sustav ne funkcionira. Ne funkcionira zato što se plaća usluga koje nema.

Uslugom se ne može nazvati nešto zbog čega je svačije liječničko, navodno stručno, mišljenje uputno provjeriti kod drugog liječnika i, često, dobiti upravo suprotno mišljenje. Sustav ne funkcionira ako se na njega ne možeš osloniti. Ne funkcionira kad ono što ti sustav jamči možeš dobiti samo ako ideš protiv sustava. Nalaženjem veze ili prelaskom u privatno zdravstvo.

Suština je da iz škola izlaze zombiji

Funkcioniranje privatnog zdravstva nije znak funkcioniranja javnog zdravstva. Liječnici su nekompetentni, a oni kompetentni trpe i rade za one koji su nekompetentni. Ubijaju se u smjenama, popravljaju sranja svojih "kolega" ili jednostavno sreću nađu zapadno od Bregane. Suština pokazuje da su hrvatska sveučilišta na sve nižim granama i u regionalnim, kamoli svjetskim razmjerima.

Hrvatsko školstvo ne proizvodi stručnjake u poljima u kojima su oni potrebni čak i u Hrvatskoj, da ne govorimo o zapadnim zemljama u kojima se traže znanja i kompetencije koje u Hrvatskoj zvuče kao psovka. Hrvatsko školstvo je nazadno, inzistira na nazadnim znanjima i metodama kojima je jedina svrha stvoriti dojam. Dojam da nešto znamo i da nešto vrijedimo. To je samo dojam.

Suština je da iz škola izlaze zombiji koji nisu u stanju čitati s razumijevanjem, kritički razmišljati. Zombiji slijepi za lijepu pjesničku sliku, proznu igru riječima, uzbudljiv potez kistom ili glazbeni sklad; matematika ih uzbuđuje samo kad slažu koeficijente u kladionici, a jedinu korist kemije vide kad u birtiji naruče gemišt. Onaj tko postane stručnjak u nečemu, bit će to unatoč hrvatskom školskom sustavu, ne zbog njega.

Nije naodmet niti stvoriti dojam da je školstvo kvalitetno, da proizvodimo vrhunske stručnjake u gotovo svim poljima, te da idemo u korak sa svijetom i tehnološkim napretkom. Desničari, također, žele postići dojam da su kulturiji i da su manje krkani od onoga što doista jesu. Ljevičari se trude ostaviti dojam da su pametniji, otvoreniji i napredniji nego jesu

Desničarsko stanje stvari govori da tim spektrom, unatoč dojmu, caruju maloumni neartikulirani idioti, značajno kognitivno zakinuti, koji čak niti putokaz za Zagreb nisu u stanju pročitati bez slovkanja, a jedino što ih zanima jest skrojiti svijet po svojim maloumnim kriterijima. Ljevičarsko stanje stvari govori da tim spektrom vladaju anemični vikend-revolucionari koji misle da je Karl Marx jedan od američke komičarske braće, a svoju ograničenost i plošnost skrivaju iza ljevičarskog deklariranja. Misleći valjda da time automatski postaju napredniji, promišljeniji, uzvišeniji, načitaniji i artikuliraniji idioti od desničarskih pandana.

Hrvati se gotovo isključivo bave dojmom o sebi

Poduzetničko stanje stvari, za razliku od dojma, kaže da većina poduzetnika nije uspješna, osim ako se uspjehom smatra politička podobnost, kriminalno "snalaženje" u privatizaciji, rodbinske veze, šverc oružjem ili humanitarnom pomoći. Ili činjenica da je tvoj bivši direktor, član Uprave ili Nadzornog odbora postao ministarski namještenik u novoj vladi. I ako u međuvremenu slobodno tržište nije postalo sinonim za državu pa se "uspješno poslovanje na slobodnom tržištu" sad zove "uspješno poslovanje s državom", a naručeni članak postaje priča o uspjehu.

Kad sam kod novinara, suština je takva da uglavnom nema govora o neovisnosti i istinoljubivosti. Ponajviše ima govora o pamfletnom novinarstvu u čast svim onim političkim moćnicima, gospodarstvenicima koji su se "dobro snašli u privatizaciji", nedokazanim kriminalcima i svim ostalim samoprozvanim uglednicima koji novinare i njihove redakcije zapravo šakom ne drže ni za što, a držali bi ih za muda kad bi ona postojala tamo gdje se u pravilu nalaze.

Ono što dojam ne može sakriti jest da pravni sustav ne funkcionira, sudovi su spori i sami su sebi svrha. Zakoni nisu jednaki za sve, nego su podložni individualnim tumačenjima. Suci su korumpirani i rodijački povezani, a provođenje zakona ovisi o društvenom i imovinskom značaju neke osobe

Tamo gdje nema muda, prestaje postojati suština, ono što jest. A tamo gdje nema suštine, ostaje jedino bavljenje dojmom. Budući da se Hrvati gotovo isključivo samo dojmom o sebi i bave, može se zaključiti da živimo u uškopljeničkom društvu. Uškopljeni, u strahu od samih sebe, naučeni na svim razinama i u svim segmentima društva da radimo na dojmu drugih o sebi. Kao naciji skakutavih eunuha, anatomski zakinutih, lakše nam je boriti se za vlastito pravo na tuđi dojam o tome kakvi nismo. Biti kakvi jesmo bez obzira na tuđi dojam, za to su ipak potrebna muda. Tako nas barem uče.

U takvom uškopljeničkom društvu rasli su i pederi. Jedino što pederi odrasli u uškopljeničkom društvu mogu proizvesti jest uškopljenički pederluk. To ne čudi, budući da nitko ne može nekoga podučiti onome što niti sam ne zna.

Uškopljenički pederluk u svojoj najgoroj varijanti rezultira homofobijom. Isticanjem onoga što nije, kako bi se sakrilo ono što jest. Stvaranjem dojma. U nešto uspješnijem slučaju, uškopljenički pederluk rezultira "samo" životom u strahu zbog vlastitog pederluka. Strah koji se hrani isključivo razmišljanjem o ostavljanju dojma kod drugih.

Emancipacija dojma

Koji dojam kod drugih ostavlja nečiji, u ovom slučaju vlastiti, pederluk, ostavlja li to dojam pedera ili čovjeka, kakav dojam se postiže na ulici, poslu, u školi ili kod rodbine. Hoće li pederluk nekoga u tuđim očima učiniti manje vrijednim. Mene, u ovom slučaju, kod drugih, u istom slučaju. Paničan bijeg od uloge tipičnog pedera ili u ulogu tipičnog pedera.

U oba slučaja, glavni pokretač je ostavljanje dojma kod drugih onime što nisi. Inače se ne bi zvala uloga. Najuspješnija verzija uškopljeničkog pederluka rezultira emancipacijom. Ona koju uškopljenički pederluk izjednačava s pravom na je*anje s kim te volja. U svoja četiri zida, naravno, nismo životinje. Emancipacija koja nije dobacila dalje od jednogodišnjeg odlaska na Pride. I želje da se brojem seksualnih partnera i dugotrajnošću veza, ili njihovim nedostatkom, ne postigne ništa.

Hrvatsko školstvo ne proizvodi stručnjake u poljima u kojima su oni potrebni čak i u Hrvatskoj, da ne govorimo o zapadnim zemljama u kojima se traže znanja i kompetencije koje u Hrvatskoj zvuče kao psovka. Hrvatsko školstvo je nazadno, inzistira na nazadnim znanjima i metodama kojima je jedina svrha stvoriti dojam da nešto znamo i da nešto vrijedimo

Osim, naravno, vječnog dojma kod drugih. Stari da su još uvijek toliko dobri pa su uspjeli okrenuti nekog mladca, sve u misiji za željenim dojmom o sebi. Mladci da su već sad toliko dobri i na toj razini, pa su uspjeli okrenuti nekog zrelog i naočitog, sve u misiji za željenim dojmom o sebi. Seksualni neobuzdanici žele prikazati da vode ljubav strasno rjeđe nego što je istina, sve u misiji za dojmom kod drugih da doista sebe i druge ne vide isključivo kao komad mesa. Pa i eunuh, na kraju, čezne da ljudi misle da i on ponekad umoči, premda, svjesni smo svi, baš i nema što umočiti. Čak i da ima gdje.

Priznat ćete, tvrdnja o bogatom seksualnom životu eunuha bila bi nešto poput bajke. Čudesna priča u kojoj je sve moguće. Priča u kojoj dobro pobjeđuje zlo, članom HDZ-a postane netko inteligentniji od konzerve mesnog doručka, a eunusi sladostrasno uživaju u čarima seksa. Za onog tko bi vam tu priču ispričao, mislili biste ili da je bujne mašte ili da je sišao s uma.

Ako ne vjerujemo u takve budalaštine, zašto onda vjerujemo u to da eunusi mogu proizvesti išta drugo osim uškopljeničke emancipacije? Time nije moguće proizvesti čak niti dojam emancipacije. Jedino što se postiže je emancipacija dojma.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crolova Petica

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam