Kako očekivati snažno i zdravo društvo ako ga čine pojedinke i pojedinci koji nisu u stanju obraniti sebe i vlastite vrijednosti? Vezano za odnos gomile i pojedinca, ja sam napravio puni krug. Tvrdio sam da aktivizam na individualnoj razini, mikroaktivizam, daje puno bolje rezultate od demonstracija i urlanja u gomili. Zatim sam odbijanje u bilo kakvim demonstrativnim masovnim okupljanjima pripisao vlastitom kukavičluku. Tek što sam se naviknuo na izvikivanje parola, mahanje transparentima i borbu za "zajedničku stvar", uvidio sam da za takve stvari pogotovo ne treba naročita hrabrost.

Bijeg je jedina opcija. Jedina opcija za one koji žele sačuvati zdravi razum. I jedina opcija ako se želi utjecati na društvo. Pogriješio bi onaj koji bi zaključio da metaforički, mentalni bijeg, uz istovremenu fizičku uronjenost u hrvatsko društvo, znači nepostojanje želje i inicijative da se društvo mijenja. Isključivanje iz društva nužno je da bi se ono mijenjalo.

Isključiti se iz društva s kojim pojedinac ne dijeli nikakve vrijednosti nužno znači ukazivanje na vrijednosti za koje želimo da ih možemo dijeliti s društvom. Ili da ih društvo dijeli s nama. Da bi se pojedinac isključio iz društva, nužno mora biti riječ o snažnom pojedincu. Više snažnih pojedinaca isključeno iz društva - veća vjerojatnost da će se društvo razvijati u smjeru isključenih. Snažni pojedinci preduvjet su za snažno društvo.

Kako očekivati snažno i zdravo društvo, ako ga čine pojedinci koji nisu u stanju obraniti sebe i vlastite vrijednosti? Vezano za odnos gomile i pojedinca, napravio sam puni krug. Tvrdio sam da aktivizam na individualnoj razini, mikroaktivizam, daje puno bolje rezultate od demonstracija i urlanja u gomili. Zatim sam odbijanje u bilo kakvim demonstrativnim masovnim okupljanjima pripisao vlastitom kukavičluku. Tek što sam se naviknuo na izvikivanje parola, mahanje transparentima i borbu za "zajedničku stvar", uvidio sam da za takve stvari pogotovo ne treba hrabrosti.

"Aktivizam na individualnoj razini" nije ništa drugo no biti ono što jesi

Ne traže hrabrost i izazivaju sram. Sram zbog osjećaja da se misleći pojedinac ne može složiti čak niti s onima s kojima se slaže. Zbog njihova primitivizma, površnosti, licemjerja, beskičmenjaštva, nepostojećeg integriteta i odsustva sposobnosti razmišljanja vlastitom glavom makar i u tragovima. Isti razlozi zbog kojih se misleći pojedinac ne može složiti s onima s kojima se ne slaže. Vratio sam se na početak, s dorađenom mišlju: aktivizam na individualnoj razini daje puno bolje rezultate od demonstracija i urlanja u gomili te zahtijeva puno višu razinu hrabrosti.

Međutim, nema potrebe za skrivanjem iza pretencioznih naziva kao što je "aktivizam na individualnoj razini". To nije ništa drugo nego živjeti vlastiti život i biti ono što jesi, bez ostatka i unatoč svemu. Unatoč svemu u ovom slučaju znači unatoč društvenim očekivanjima. Društvo sigurno ne mogu promijeniti oni koji žive ono što nisu i samo ispunjavaju društvena očekivanja.

Niske plaće, nekompetentne kolege i vodstvo neće mijenjati oni kojima je dovoljan kriterij za zadovoljstvo na poslu redovna plaća i rad na toplom. Neće ništa promijeniti niti oni koji će preko nekompetentnosti, lijenosti i diletantizma u obavljanju posla šutke preći, misleći na svoju plaću koja ipak dolazi na vrijeme

Nikakvim šarenim jednogodišnjim okupljanjem neće se više niti za milimetar poboljšati prava pedera. Pogotovo otkako za dolazak na šareno jednogodišnje okupljanje nije potrebna niti trunka individualne hrabrosti. Nekad, kad je niti sâm nisam imao, to je bio preduvjet za dolazak. Danas je šareno jednogodišnje okupljanje alibi za nedostatak individualne hrabrosti. Pomoći društvu da napreduje mogu samo oni pederi koji se isključe iz društva i odluče ne sudjelovati u kolektivnoj svijesti.

Oni koji unatoč homofobiji okoline ne odluče ubiti vlastitu individualnost. Unatoč očekivanjima okoline. Društvo će promijeniti oni koji će, unatoč strahu od izbacivanja iz kuće, dobivanja otkaza na poslu ili šake u glavu, biti preslabi da ne budu ono što jesu. Bez želje da nekome budu uzor, bez potrebe za priznanjem, samo zato što ne znaju i ne mogu drukčije. Ne mogu i ne žele sudjelovati u kolektivnoj svijesti društva, pokazujući da može i drugačije.

Biti pametan uvijek je bilo teže nego biti budala

Nikakve demonstracije neće poboljšati radnička prava, ukinuti zapošljavanje preko veze niti smanjiti korupciju. Na radnička prava utjecat će pojedinci koji se, unatoč prijetnji otkazom, usude suprotstaviti nerazumnim šefovim zahtjevima za prekovremenim i neplaćenim radom. Koji neće dopustiti da im se oduzimaju zakonom zajamčena prava na godišnji odmor, plaću i plaćene doprinose, makar svi ostali pristajali na to "jer su stvari takve".

Ukinuti zapošljavanje preko veze sigurno ne mogu oni koji se istovremeno bune na takvo zapošljavanje, a prvom prilikom kad im se sreća nasmiješi, svu svoju nekompetentnu rodbinu pokušat će uvaliti prvom nesretniku koji ih pita za preporuku. Potpuno logično, zašto bi oni bili jedine budale "kad svi tako rade"? Niti korupciju ne mogu smanjiti oni koji se nad tim zgražaju, a inicijalni poriv im je "dogovoriti" se s policajcem, "snaći" se kako negdje doći preko reda i općenito izbjegavanje bilo kakve odgovornosti smatrati odrazom snalažljivosti i inteligencije.

Društvo će promijeniti oni koji će, unatoč strahu od izbacivanja iz kuće, dobivanja otkaza na poslu ili šake u glavu, biti preslabi da ne budu ono što jesu

Da ne pričamo o tome kako urlanje na hrvatski pravni sustav i njegovu nepravednost ispada urnebesno smiješno kada dolazi od istog onog naroda koji će prvi pokušati izigrati zakon kad bude riječ o njegovoj guzici. Samo oni koji, unatoč tome što su stvari takve, unatoč tome što svi tako rade i unatoč tome što imaju priliku snaći se, odbijaju funkcionirati na taj način. Tim odbijanjem se isključuju i ne sudjeluju u kolektivnoj svijesti društva, sebi i drugima pokazujući da može i drugačije. Možda je teže, ali ispravno. Biti pametan uvijek je bilo teže nego biti budala.

Niske plaće, nekompetentne kolege i vodstvo, monotone poslove koji se svode na prelijevanje iz šupljeg u prazno i zabranu upotrebe mozga, besmislene poslove koji služe jedino da ljude drže duboko u robotskom načinu funkcioniranja gdje je svaki dan isti, gdje se ustaje uvijek u isto vrijeme, gdje se odlazi uvijek na isto radno mjesto, gdje se rade iste glupe stvari za koje nitko ne zna zašto se rade i koje proizvodi iste glupe frustracije o kojima se s nesmanjenom strašću jednako besmisleno i na jedno te isti način raspravlja na kavama s prijateljima i u krugu obitelji, tko će to mijenjati?

Jedini koji mogu nešto promijeniti su oni koji će se isključiti iz društva

Siguran sam da to neće mijenjati isti oni kojima je dovoljan kriterij za zadovoljstvo na poslu redovna plaća i rad na toplom. Neće ništa promijeniti niti oni koji će preko nekompetentnosti, lijenosti i diletantizma u obavljanju posla šutke preći, misleći na svoju plaću koja ipak dolazi na vrijeme i barem im je dupe, doslovno, na toplom. A oni koji se zadovaljavaju time da cijeli život prelijevaju iz šupljeg u prazno bez upotrebe mozga, koji unatoč frustracijama takvim životom i dalje vlastitu djecu tjeraju da funkcioniraju na isti način kao i oni?

Niti oni neće ništa promijeniti. Jedini koji mogu nešto promijeniti su oni koji će se isključiti iz društva u kojem se podrazumijeva takav način funkcioniranja. Oni koji će shvatiti da život pruža više od monotonog robotskog funkcioniranja, oni koji će shvatiti da imaju dovoljno znanja i sposobnosti da ponude nešto svijetu, bila to proizvodnja patlidžana, programiranje, vrhunska muzika ili svoj prvi roman.

Nema potrebe za skrivanjem iza pretencioznih naziva kao što je "aktivizam na individualnoj razini". To nije ništa drugo nego živjeti vlastiti život i biti ono što jesi, bez ostatka i unatoč svemu. Unatoč svemu u ovom slučaju znači unatoč društvenim očekivanjima

I time se isključiti iz društva koje podrazumijeva da ljudi ne trebaju ostvarivati svoj potencijal i činiti stvari koje ih čine boljim osobama. Oni koji će pokazati da je moguće raditi stvari u kojima uživaju. Ne zato što imaju izbora, nego zato što ga nemaju. Nošeni mišlju jedne mudre osobe: Najtužnija stvar na svijetu je neiskorišteni talent.

Vođen tom mišlju i živeći svoj život, nužno, potpuno u suprotnosti od kolektivnih društvenih očekivanja, iz društva se isključuje i spašava svaki takav pojedinac. Istovremeno stvarajući okruženje za promjenu. Bez ikakve želje da sebe koristi kao primjer drugima, učinit će upravo to.

Da bi nešto postalo kolektivno, prvo mora biti individualno

Niti najpametniji niti najgluplji ljudi ne vole da im se govori što i kako bi trebali raditi u životu. Oni pametniji žele imati slobodu odlučivanja, mišljenja i djelovanja. Oni gluplji žele imati iluziju slobode odlučivanja, mišljenja i djelovanja.

Kako god, onaj pametniji kao i onaj gluplji, sigurno će se zapitati o mnogim stvarima kada u blizini bude imao nekoga tko slobodno živi svoj identitet, tko se ne boji izraziti svoje mišljenje neovisno o kontekstu, tko ne bježi od odgovornosti za svoje postupke niti mu trebaju zakoni da bi ga odbili od sudjelovanja u nečem duboko moralno neispravnom i nehumanom, tko je posvećen tome da iskorištava svoje talente neovisno o rezultatu.

Nikakve demonstracije neće poboljšati radnička prava, ukinuti zapošljavanje preko veze niti smanjiti korupciju. Na radnička prava utjecat će pojedinci koji se, unatoč prijetnji otkazom, usude suprotstaviti nerazumnim šefovim zahtjevima za prekovremenim i neplaćenim radom. Koji neće dopustiti da im se oduzimaju zakonom zajamčena prava na godišnji odmor, plaću i plaćene doprinose, makar svi ostali pristajali na to "jer su stvari takve"

I pametniji i gluplji zapitat će se mnoge stvari kad vidi da je sve to moguće i da se ništa, osim oslobađanja pojedinca, nije dogodilo. Sigurno će barem jednu osobu tuđi primjer ohrabriti da se prestane baviti očekivanjima društva i počne iskorištavati vlastite talente, premda su u trenutačnom društvu te dvije stvari u suprotnosti. Svaki pojedinac koji se odluči na takav korak pomaže sebi, potpuno nenamjerno pomaže drugima te pridonosi stvaranju mase onih koji su se isključili iz društva i time pokazali u kojem smjeru žele da se društvo razvija.

Hijerarhija je vrlo jasna: da bi nešto postalo kolektivno, prvo mora biti individualno. Da bi postojalo društvo koje je u stanju iskoristiti svoja znanja, talente i potencijal, potrebni su pojedinci koji su u stanju iskoristiti svoja individualna znanja, talente i potencijal. Unatoč društvu, ne zbog njega.

To znači bijeg. Preduvjet za stvaranje nečega od čega ne treba bježati.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pin It

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

apvili baner
Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam