Zastrašujuća je činjenica da u novostima koje čitamo suštinski nema ničega novog. Sve što čitamo ove godine, već se dogodilo i prošle godine i one godine prije toga i godinu prije. I opet će se dogoditi sljedeće godine, dogodit će se i onu godinu nakon sljedeće i još jednu godinu nakon, sve tako redom stvarajući stare novosti. Političarima treba dati za pravo. Stanje u Hrvatskoj doista nije onako loše kakvim ga oslikavaju mediji. Puno je gore.

Povijest se ponovila i ove godine. Jednako kao i prošle, kao i onu godinu prije i onu prije nje. I tako nekoliko puta. Nije to bila svjesna oduka niti stvar principa. Dogodilo se jedne godine, dogodile se i druge, nakon toga već možemo govoriti o tradiciji. Tradicija, kao i svaka tradicija koja drži do sebe, gradila se nenamjerno, iz potrebe i nevoljko. Iz frustracije, ako želimo biti iskreni.

Imao sam nesreću i ove godine ljeto provesti izvan Hrvatske. Opravdavajući se da ne volim vrućine, da mi more ništa ne znači i da mi je dosadno na plažama glumiti ležeću, višestruko usporeniju i negraciozniju, verziju vrtećeg derviša koji duhovno ostvarenje dostiže tek u doticaju sa zaštitnim faktorom pedeset, godinama sam obilazio europske metropole.

Što sam više napajao dušu i tijelo užicima koje pružaju razni amsterdami i parizi, berlini, glasgowi i londoni, što sam važniji htio ispasti povratkom s godišnjeg, to sam sve više shvaćao kako se svake godine vraćam sve posramljeniji. I svake godine sve više strahujući od pitanja odgovor na koje razdvaja uspješne od neuspješnih, bitne od nebitnih, žito od kukolja, kremu društva od varenike.

Ljeto mislima i kilometrima daleko od Hrvatske

Gdje si bio na moru? N-n-n-nisam bio na moru, promucao bih sebi u bradu, gledajući u neku točku na podu, izbjegavajući poglede čuđenja i podsmijeh na sugovornikovom licu. Pa nego gdje si bio, upitao bi netko dobronamjerno. A u B-b-b-erlinu, jebiga, promucao bih postiđeno i jedva čujno, znajući da će nakon toga nastupiti neugodna tišina jer sam svojim odgovorom doveo do toga da doista sugovornik nema o čemu pričati vezano uz moje ljetovanje.

Jedva bih dočekao da se sugovornik snađe, pa da konačno s oduševljenjem i na rubu suza slušam nevjerojatne priče i doživljaje iz Malinske, Vodica ili Vira, poluotvorenih usta, kao da slušam latinsku misu (rekao bi odavno zaboravljeni intelektualac), s nevjericom odmahujući na veselje koje kod nekoga može izazvati vožnja na vodenom skuteru, jahanje na magarcu, plutanje na luftiću raznih oblika iz životinjskog i biljnog svijeta, te urnebesne priče o pijančevanju uz ritmove latino-popa, gušeći se od smijeha kad bih čuo da je Miroslav i ove godine pijan pao u agavu na šetnici.

Tuča veličine teniske loptice, guščjeg jajeta ili kozjih testisa, nevrijeme, pijavice, požari. Stanje je apokaliptično! Smjene ministara, tučnjave taksista, navijači sa sjekirama hodaju ulicom, turiste gaze gliserima, bodu noževima, ubijaju vatrenim oružjem. Klinci umiru od predoziranja, pijanci gaze ljude po cesti i skaču s mostova. Jesu li mi prijatelji živi i imam li se gdje vratiti?

I ove sam godine, nesrećom, ljeto proveo mislima i kilometrima daleko od Hrvatske. Jedino što me ove godine spašava od sramote objašnjavanja kolegama s posla da nisam bio na moru jest činjenica da sam samozaposlen. Srećom, šef mi je budala koja ne mari za svog jedinog zaposlenika. Stoga ni ne očekujem da me priupita, makar i zato što su mu koučevi na menadžerskom treningu rekli da to mora raditi zbog izgradnje timskog duha i ostvarivanja dojma prisnosti, kako mi je bilo na godišnjem, gdje sam bio i jesam li se odmorio. Njemu je bitan samo posao. Smeće kapitalističko.

Presiromašan da ljetujem u Hrvatskoj

Uživajući daleko od domovine, gradeći iluziju da ne volim more i da volim sjevernije krajeve, uživao sam u vrhunskim djelima čovjeka i prirode. Tamo gdje se postojanje Hrvata ubraja u statističku, a ne, kao u Hrvatskoj, evolucijsku pogrešku. Upijao sam slikarska i filmska remek-djela, uživao u kulinarskim majstorijama, divio se arhitekturi i tehnološkim dosezima, muzičkom čarolijom hranio uši i dušu, a dušu i oči ljepotom izražavanja i dubinom misli književnih velikana.

Daleko od svijeta koji živi od toga da druge uvjeri kako su patnja, letargija, dosada, nedostatak vremena, borba i, zanimljivo, beživotnost, smisao života. Naprosto sam živio onako kako mislim da treba živjeti, uživajući i svaki se dan osjećajući bolje nego dan ranije. U stranom gradu i stranoj državi osjećao sam se kao kod kuće, svako malo uzvikujući: Jebote, pa ovo je život!

Koji je k**** to meni trebalo?  Vjerujem da se isto pitaju svi oni koji su lošu vezu s državom odlučili ostaviti iza sebe. Ostavili su iza sebe ljubomornu, plačljivu, čangrizavu, pohlepnu, egocentričnu, umišljenu, nasilničku, agresivnu državu koja samo uzima, a ništa ne daje. Sad su u vezi s nekim tko ih podržava i potiče, umjesto da ih sputava, omalovažava i ubija svaku volju za životom

U tim trenucima oduševljenja priznao sam i samom sebi da nije istina da ne volim more, da zapravo jako dobro podnosim vrućine i da obožavam ležati na plaži. Nije istina i nije to razlog zašto ljeta više ne provodim u Hrvatskoj. Nema ništa sramotno u tome da sam siromašan. Presiromašan da ljetujem u Hrvatskoj. Siromašan sam financijama, duhom, entuzijazmom i snagom volje. Ukratko, najobičnija pizda.

Da sam pizda, shvatio sam upadajući u nekoliko navrata, iz daljine, u hrvatsku medijsku crvotočinu. Mentalno i kilometarski daleko od Hrvatske, osjetio sam autodestruktivnu potrebu povremeno prelistati hrvatske medije. Čitajući naslove, duboko u sebi sam osjetio potrebu, politički vrlo neosjetljivo, priznajem, da cijelo lice prekrijem pastom za cipele, navučem na sebe kožni kaput, oko vrata zavežem žutu kravatu i upitam cijeli svijet: What's going on!?

Klik do klika, je*ala vas šokantna slika!

Nakon što sam shvatio da pastu za cipele odavno ne koristim, čitanje naslova o onome što se događa u Hrvatskoj donijelo mi je dvije misaone mogućnosti. Jedna mogućnost je da je stanje u Hrvatskoj doista toliko katastrofalno, neozdrživo i nezdravo, a mediji samo prenose činjenice. Druga mogućnost je da je stanje puno bolje nego što se prikazuje, a hrvatski mediji se toliko utapaju u žutilu, clickbaitovima, vijestima ni o čemu i lažnim šokovima, da bi se djelovanje kompletne medijske scene moglo svesti pod slogan "Klik do klika, je*ala vas šokantna slika!". Ubrzo sam shvatio da je na oba pitanja odgovor potvrdan.

Tuča veličine teniske loptice, guščjeg jajeta ili kozjih testisa, nevrijeme, pijavice, požari. Stanje je apokaliptično! Smjene ministara, tučnjave taksista, navijači sa sjekirama hodaju ulicom, turiste gaze gliserima, bodu noževima, ubijaju vatrenim oružjem. Klinci umiru od predoziranja, pijanci gaze ljude po cesti i skaču s mostova. Jesu li mi prijatelji živi i imam li se gdje vratiti? Postoji li uopće Hrvatska ili je u krateru koji se prostire unutar avnojskih granica slučajni prolaznik na putu za Njemačku odlučio otvoriti kebabdžinicu i skrasiti se?

Da sam pizda, shvatio sam upadajući u nekoliko navrata, iz daljine, u hrvatsku medijsku crvotočinu. Mentalno i kilometarski daleko od Hrvatske, osjetio sam autodestruktivnu potrebu povremeno prelistati hrvatske medije

Kad sam stigao na hrvatsku granicu, iz zamišljenosti me prenulo pitanje: Ljuti ili blagi? Zbunjeno sam gledao, a brkati muškarac je još jednom podviknuo: Ljuti ili blagi!? Taman kad sam se snašao i htio reći da želim kebab i s blagim i ljutim umakom te da plaćam karticom, probudio sam se iz sna. Kebaba više nije bilo, a ono što je izgledalo kao brkati muškarac ubrzo se pretvorilo u brkatog graničnog policajca kojem sam osobnom iskaznicom prolazio kroz brkove, misleći da su POS aparat. Ljutito me gledao, mašući da mogu proći, a ja sam energično ubacio u prvu brzinu i odjurio dalje, bojeći se i pomisliti što bi bilo da sam htio ukucati PIN.

Sve što čitamo ove godine, već se dogodilo i prošle godine i one prije nje i godinu prije...

Shvatio sam da nikakve kebabždinice nema i da je u Hrvatskoj sve potpuno isto. Takvo saznanje me prestravilo! Pomislio sam, bilo bi bolje da su se sva sranja o kojima čitam odjednom počela događati čim sam dospio zapadno od Šentilja. Da je sve ono o čemu se piše nešto novo ili da mediji izmišljaju i pretjeruju. Poželio sam da su političari u pravu kad kažu, kako ono, da je riječ o "medijskom i percepcijskom dojmu da postoje aluzije na neke nepravilnosti". Poželio sam i da znam što ta rečenica znači.

Zastrašujuća je činjenica da u novostima koje čitamo suštinski nema ničeg novog. Sve što čitamo ove godine, već se dogodilo i prošle godine i one godine prije toga i godinu prije. I opet će se dogoditi sljedeće godine, dogodit će se i onu godinu nakon sljedeće i još jednu godinu nakon, sve tako redom stvarajući stare novosti. Političarima treba dati za pravo. Stanje u Hrvatskoj doista nije onako loše kakvim ga oslikavaju mediji. Stanje je još puno gore. Jasno je to i ovako, ali puno jasnije postaje kad sva ta sranja, kao i lošu vezu, ostavimo iza sebe. Neizbježno pitanje pri osvrtu na davnu lošu vezu obično biva: Koji k**** je to meni trebalo!?

U tim trenucima oduševljenja priznao sam i samom sebi da nije istina da ne volim more, da zapravo jako dobro podnosim vrućine i da obožavam ležati na plaži. Nije istina i nije to razlog zašto ljeta više ne provodim u Hrvatskoj. Nema ništa sramotno u tome da sam siromašan. Presiromašan da ljetujem u Hrvatskoj. Siromašan sam financijama, duhom, entuzijazmom i snagom volje

Vjerujem da se isto pitaju svi oni koji su lošu vezu s državom odlučili ostaviti iza sebe. Konačno su u vezi s nekom nježnijom, razumnijom, manje ljubomornom i zahtjevnom, opuštenijom, plemenitijom i inteligentnijom državom. S njom mogu razgovarati u svemu, potpuno ih razumije, a i povremene nesuglasice se rješavaju lako. Ostavili su iza sebe ljubomornu, plačljivu, čangrizavu, pohlepnu, egocentričnu, umišljenu, nasilničku, agresivnu državu koja samo uzima, a ništa ne daje. Sad su u vezi s nekim tko ih podržava i potiče, umjesto da ih sputava, omalovažava i ubija svaku volju za životom. Ukratko, ne osjećaju se više kao zadnje govno.

Nema mjesta čuđenju svemu tome. Jedino što može čuditi jest čuđenje političara, koji kao da se čude što je mlada, jedra, čvrsta sisurina veličine 4C privlačnija od obješene i suhonjave sise koju oni nude. Kako, molim vas lijepo, nama je to nejasno i nepojmljivo! Iz puke zavisti, reći ću vam ja. Kao što i ja iz puke zavisti ljetujem izvan Hrvatske. Jer sam financijama, duhom, entuzijazmom i snagom volje jednostavno presiromašan. Ukratko, riječ je o najobičnijim pizdama i dobro je da smo ih se riješili.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pin It

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam