Oduvijek sam za to bio predodređen, sad mi je jasno. Nema osobe na svijetu koja nema neki talent, svakome barem nešto ide od ruke, prirodno i lako, bez ikakvog razmišljanja. Kad netko od malih nogu s iznimnom lakoćom piše, crta, svira, pjeva ili barata loptom, kaže se da je kao stvoren za to. Niti ja nisam bio iznimka. Vrijeme je pokazalo da je biti Srbin ono za što sam predodređen od malih nogu. Biti Srbin, to je ono što radim s iznimnom lakoćom, prirodno i bez ikakvog razmišljanja. Stvoren sam za Srbina.

Kao i u svakom životu, potrebno je malo sreće, malo slučajnosti koje pomažu da se talent i potencijal realiziraju. Od života nerealiziranog potencijala nema ničeg tužnijeg. Da sam doista sretnik kojem je odmalena zajamčeno da će realizirati svoj najveći talent, shvatio sam vrlo brzo. Jedna od najvećih zvijezda '90-ih bila je Milan Babić, vođa pobunjenih Srba u Kninu. Već sama činjenica da dijelimo isto prezime dovodila me u nepogrešivu vezu s njim. Oni manje pristojni redovito su pitali što mi je Milan Babić u rodu.

Oni malo boljeg građanskog odgoja nisu se zamarali partikularnim rodbinskim vezama. Bili su dovoljno inteligentni da razumiju kako dvije osobe istog prezimena, pogotovo toliko čestog, ne moraju biti u rodu. Isto tako su znali da, kao što isto prezime ne jamči rodbinski odnos, ne jamči niti to da nisam Srbin.

Što o nekome govori odluka da ne ide na vjeronauk?

Takvi su se pristojno odupirali malograđanskoj zainteresiranosti za rodbinske odnose i izravno su prelazili na ispitivanje jesam li Srbin ili nisam. Oni najinteligentniji nisu ništa pitali, kao što obično inteligentni ljudi manje pričaju a više promatraju, nego su odmah pretpostavili da mi je Milan Babić bliski rod, a ako i nije, onda sam sigurno Srbin.

Iskoristivši takvu početnu prednost kao odskočnu dasku, ispostavilo se da me ništa više ne može spriječiti u realiziranju vlastitih potencijala. Osim talenta, potrebni su kontinuitet i upornost, to sam vrlo rano shvatio i nisam dopustio da na životnom uspjehu imam zahvaliti jedino svom prezimenu. Prilika mi se uskoro ukazala uvođenjem vjeronauka u osnovne škole. Moji roditelji, frustrirani kakvi jesu, najvjerojatnije činjenicom što nikad nisu uspjeli postati Srbi, ispoljavajući tu frustraciju na meni napravili su nešto nečuveno, protuhrvatsko i, da, pokazali tipično srpsko ponašanje: dopustili su mi da razmislim i sam odlučim želim li ići na vjeronauk.

Biti naš značilo je hvaliti se brojem nepročitanih knjiga, biti ponosan na vlastito neznanje i općenitu nepismenost, samo da bih se osjećao dijelom naroda koji je, taman što se počeo sustavno opismenjavati i učiti apstraktnijem razmišljanju ili razmišljanju općenito, odlučio sustavno se otpismeniti

Ja, kao tipično srpsko govno, rezolutno sam takvo što odbio. Nisam želio imati nikakve veze s vjeronaukom i bogom. Smatrao sam da je puno korisnije tih 45 minuta jednog dana provesti besposleno sjedeći u školskom hodniku. Nisam bio sâm, sa mnom je bio još jedan dječak. Bilo bi pretenciozno reći da sam bio sam protiv svih.

Dvojica protiv trideset, to je već bilo puno bliže istini. U vremenu u kojem isto prezime znači rod s nekim i srpstvo, tom vremenskom rasadniku inteligencije, što o nekome govori odluka da ne ide na vjeronauk? Ni u crkvu. Niti je, pa to sam smetnuo s uma, uopće kršten. Može značiti jedino logično, da je pravoslavac. Ako je pravoslavac, onda je i Srbin.

Nezahvalno govno kakvo jesam, izašao sam iz ormara kao peder

U vremenskom rasadniku inteligencije postoji samo katoličanstvo i pravoslavlje, kao njegova negacija, neka treća vjera nije postojala kao opcija, a nevjera nije bila moguća čak niti uz nadoplatu. S vremenom sam neke ljude uspio uvjeriti da nisam niti pravoslavac niti Srbin, samo nisam kršten niti sam vjernik. Time sam ih uvjerio da sam veći Hrvat nego što su mislili. S vremenom se pokazalo da sam ih istovremeno uvjerio i da sam veći Srbin nego što su mislili.

Dalje je sve išlo kao po loju, rekla bi braća Hrvati. Dokazavši da i samostalno, neovisno o svom prezimenu, mogu biti Srbin, s vremenom sam postojao samo veći i veći Srbin. Nisam to radio svjesno, s namjerom ili nekim ciljem. Radio sam ono što mi je išlo od ruke, lako i prirodno, bez ikakva napora. Time sam postajao sve bolji ja, a time i sve lošiji Hrvat, čime sam opet postajao sve bolji Srbin. Bilo mi je jasno da ne mogu bježati od onoga što jesam.

Kad bih se osjećao jadno i poželio ipak pobjeći od sebe, biti barem na trenutak Hrvat, znao sam reći da volim i Arsena Dedića. Kao prava ulizica i karakterna pizda, velim, pravi Hrvat, pametovao sam da je on nešto kao hrvatski Krleža. Ispalo je da je i on Srbin. E to je talent!

Prestavši bježati od onoga što jesam, odlučio sam postati peder. Time sam, naravno, želio samo isprovocirati hrvatski narod. Postojanje svakog pojedinog Srbina svodi se isključivo na provociranje hrvatskog naroda. Nije bez razloga baš veliki srpski mislilac Vuk Dekartović-Karadžić, mamicu mu, rekao: "Mislim, dakle postojim. Postojim, dakle provociram". Nije mi bilo dovoljno što mi dopuštaju da budem Srbin kad nisam niti znao da sam Srbin.

Nezahvalno govno kakvo jesam, izašao sam iz ormara kao peder, peško, tetkica, derpe. Jednom riječju, Srbin. Samo najvećem neprijatelju Hrvatske i svega hrvatskog može pasti na pamet da se hvali svojom, i od boga prezrenom seksualnom orijentacijom. Samo takav može otvoreno govoriti da ga brak ne zanima, da ga vlastito potomstvo ne zanima. Što je to nego priznanje da ćeš učiniti sve što je u tvojoj moći da ne doprineseš povećanju broja Hrvata? Što je to nego priznanje da mrziš Hrvatsku i sve što je hrvatsko!? Kolokvijalno rečeno, ti si najobičniji Srbin.

Ako nije naš, onda je njihov. A ako je njihov...

Čitao sam, što je eklatantan primjer antihrvatskog djelovanja. Da se sve zadržalo samo na čitanju Feral Tribunea, da sam ostao samo na čitanju Dežulovića i Ivančića, moji izdajnički postupci bili bi vrijedni prijezira, ali minimum ostvarivanja srpskomanjinskih prava bio bi mi zajamčen. Ni to mi nije bilo dovoljno, bezobrazno sam i naočigled svih, čak se i hvaleći time, čitao sam, zamislite, knjige! Čitao sam Nušića, Kočića, Andrića, Selimovića i Maka Dizdara. Sve Srbin do Srbina.

Ako nije naš, onda je njihov, a ako je njihov onda je Srbin. Kad sam i čitao naše, čitao sam naše koji su njihovi. Čitao sam Jergovića i umislio si da smo imaginarni prijatelji. Čitao sam Krležu, koji je isto bio naš, ali njihov, dakle komunist, dakle Jugoslaven, dakle Srbin. Što sam više čitao, više mi se sviđalo biti njihov. Biti naš značilo je hvaliti se brojem nepročitanih knjiga, biti ponosan na vlastito neznanje i općenitu nepismenost, samo da bih se osjećao dijelom naroda koji je, taman što se počeo sustavno opismenjavati i učiti apstraktnijem razmišljanju ili razmišljanju općenito, odlučio sustavno se otpismeniti.

Ukratko, mrzim i prezirem sve što društvo čini bolesnim, što ga ne čini ugodnim za život, što ga ne čini poticajnim, što ga ne čini društvom zbog kojeg se živi, nego unatoč kojem se živi

Pretenciozni seronja kakav jesam, muzički razvoj i ukus sam također odabrao s ciljem da provociram većinu. Dok Hrvati oko mene gaje ljubav prema tradicionalnoj hrvatskoj glazbi, poput Severine, Jasmina Stavrosa, Mladena Grdovića, Miše Kovača, Thompsona, Škore, Seke Aleksić, Cece i Lepe Brene, ja sam se izdajnički gušio u tonovima raznih seksualno-rasnih manjina, narkomana i općenito ljudi devijantnog i bogohulnog ponašanja.

Tresao sam se uz zvukove gitare Cigana s juga Španjolske, plakao uz prašnjave glasove američkih Crnaca što su svirali blues, okretao oči na belo i cerio se kao lud na brašno kad bih čuo nabijanje po kantama, tonove bez ikakvog smisla i reda, bez melodije i ritma, takozvani jazz. Sve bi još nekako i moglo proći da se ne pjeva na tim stranima jezicima. A kad netko pjeva na stranom, da ga Hrvat ne razumije, to uvijek povlači sumnju. Nikad ne znaš pjeva li možda nešto protiv Hrvatske.

Malograđanska samouvjerenost nije posljedica, ona je sredstvo

Kad bih se osjećao jadno i poželio ipak pobjeći od sebe, biti barem na trenutak Hrvat, znao sam reći da volim i Arsena Dedića. Kao prava ulizica i karakterna pizda, velim, pravi Hrvat, pametovao sam da je on nešto kao hrvatski Krleža. Ispalo je da je i on Srbin. E to je talent, da ga jebeš! Kad i želiš ispasti veliki Hrvat, opet ispadneš najobičnija Srbendara.

Sve tako redom, nošen prirodnim talentom i nevjerojatnom upornošću, poslao sam sve kvragu. Shvatio sam da ovakav život nema više smisla. Ako već, htio to ili ne, redovito ispadam Srbin, bio bi red da to konačno shvatim i prihvatim. Sad ponosno, jasno i glasno, dajem svima do znanja, ja sam amaterski Srbin. Amaterski zato što zapravo uopće nisam Srbin, a Srbin zato što mrzim sve što je hrvatsko.

Nezahvalno govno kakvo jesam, izašao sam iz ormara kao peder, peško, tetkica, derpe. Jednom riječju, Srbin. Samo najvećem neprijatelju Hrvatske i svega hrvatskog može pasti na pamet da se hvali svojom, i od boga prezrenom seksualnom orijentacijom

Mrzim grubost hrvatskog čovjeka, njegovu neosjetljivost na tuđu patnju i nepažljivost prema drugima. Ne podnosim njegovu malograđansku samouvjerenost koja nije rezultat svjesnosti vlastitih kvaliteta i nedostatak. Malograđanska samouvjerenost nije posljedica, ona je sredstvo. Sredstvo i simptom. Sredstvo za skrivanje vrednovanja sebe isključivo kroz prizmu tuđeg mišljenja, nedostatka bilo kakve svijesti o sebi, unutarnjeg moralnog kompasa i osobnosti. Simptom za dijagnosticiranje moralne ništavnosti i beskičmenjaškog pizdunstva bez trunke integriteta.

Prezirem dosadu kojom zrači prosječan hrvatski čovjek. Dosadu koja je rezultat nedostatka bilo kakvog životnog interesa za ičim osim za zadovoljavanjem najosnovnijih životnih potreba i strasti, te ulaganja energije na upravljanje tuđim životima i stvarima na koje nemaju nikakav utjecaj.

Profesionalni Hrvati

Ne podnosim taj eskapistički poriv da se ispraznim baljezganjem o stvarima na koje se ne može utjecati opravda nebavljenje stvarima na koje se može utjecati. Nepojmljivo mi je shvaćanje hrvatskog čovjeka da su bezobrazluk, agresivnost i nepoštivanje drugih isto što i temperament i emotivnost. Mrzim hrvatsku nesposobnost logičkog zaključivanja i nevjerojatnu sposobnost čuđenja uzrocima i posljedicama.

Mrzim hrvatsku iznenađenost da je, nakon lijeve, u pravilu potrebno zakoračiti desnom nogom kako bi se napravilo nešto što se u stručnoj literaturi naziva korakom. Mrzim hrvatsku neumjerenost, autodestruktivnost i neodgovornost koja se prodaje pod hrvatsku opuštenost i življenje života punim plućima. Mrzim hrvatski nedostatak bilo kakvog urbanističkog ukusa i smisla.

Kad netko pjeva na stranom, da ga Hrvat ne razumije, to uvijek povlači sumnju. Nikad ne znaš pjeva li možda nešto protiv Hrvatske

Mrzim hrvatsko privatiziranje javnog prostora i prisvajanje privatnog prostora, u kojem naše postaje samo moje, tvoje postaje naše, pa time samo moje. Mrzim hrvatski ponos koji se ponosi svime što ja prezirem. I mrzim hrvatsku mržnju koja mrzi sve ono čime se ja ponosim i sve ono zbog čega mi je drago što sam Hrvat. Eto, zato sam Srbin. Jer sam Hrvat koji se ponosi svime onime što Hrvati mrze, preziru i žele odbaciti kao svoje.

Ukratko, mrzim i prezirem sve što društvo čini bolesnim, što ga ne čini ugodnim za život, što ga ne čini poticajnim, što ga ne čini društvom zbog kojeg se živi, nego unatoč kojem se živi. Sve ono što su stvorili profesionalni Hrvati. Ako Hrvat imalo drži do sebe, shvatit će da je najbolji Hrvat tek kad postane – amaterski Srbin.

Pin It

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

apvili baner
Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam