Nečemu pripadati ili ne pripadati, pitanje nije sad. A nije, jer više nije upitno treba li pripadati, svjesno i svojom odlukom, nekome ili nečemu. Ironično je da u svijetu koji nikad nije bio individualiziraniji, ljudi više nego ikad žele pripadati. Nekome, nečemu, nekakvom masovnom okviru, koliko god nemasovan bio, koji bi im mogao donijeti individualnu definiciju.

Tolika želja za pripadanjem možda (do)kazuje da je doista riječ o jednoj od osnovnih ljudskih potreba. Ili možda individualizacija pokazuje neizrečenu borbu protiv fetišizacije pripadanja. Danas se čini nemoguće ne pripadati nečemu.

Nemoguće, u smislu gotovo neograničenih mogućnosti kolektivnog identiteta kojima konstruiramo individualni identitet, istovremeno ga dekonstruirajući kako bismo svaki njegov djelić mogli pridružiti nekom kolektivnom identitetu.

Nova podjela za lakše pripadanje

Svakoj kategoriji, potkategoriji i njihovoj varijaciji, bilo da je riječ o seksualnom, spolnom, rodnom, rasnom, političkom, klasnom ili kojem god drugom zamislivom identitetu, moguće je dodijeliti jedinstveni naziv i definiciju, a time u paradigmu uvesti novu podjelu.

Novu podjelu kako bi se nekome lakše omogućilo pripadanje. Bitno je obratiti pozornost i na riječi koje se koriste. Tad postaje teško shvatiti kako veća podjela doprinosi lakšem pripadanju. U atomiziranju načina pripadanja, jedino još nije pronađen način da svi oni koji odbijaju pripadnost bilo čemu mogu sa sebi sličnima zajedno ne pripadati.

Na tragu jezičnih zanimljivosti jest i članak o nevidljivosti nebinarnih osoba. Kao prilično anegdotalan i simpatičan, bez trunke cinizma, djeluje mi ironično da netko tko je gender nonconforming traži od queer populacije i sebe način da postane conforming.

Bila bi riječ o pojednostavljenom zaključivanju kad bi se reklo da nekonformizam u nekom životnom aspektu nužno mora značiti nekonformizam u svemu ostalome. Ljudi su presložena bića da bi se pred njih postavljala takva plošna očekivanja. Bilo bi pogrešno i reći da je u redu što rodno nebinarne osobe doživljavaju neprihvaćanje od bilo koga, čak i od queer populacije.

Kad svijet kod mnogih izaziva osjećaj odbačenosti, težnja za pripadanjem je potpuno razumljiva

Međutim, jednako pojednostavljeno bilo bi nepripadanje predstavljati kao nešto loše i nepoželjno. A upravo bi tragično bilo ono što, prema definiciji, odbacuje definiranje i pripadanje, a ne govorim samo o rodno nebinarnim osobama, svoditi na pripadanje kao cilj.

Pripadanje je, naravno, individualna kategorija. Svatko za sebe određuje želi li pripadati nekome ili nečemu, u kojoj to mjeri želi, i želi li uopće. Nema ničeg čudnog u tome da pripadnici LGBTIQ* populacije teže osjećaju da nekamo pripadaju.

Sumanuta želja za pripadanjem dovodi do konformizma, svjesnog prilagođavanja zahtjevima grupe kojoj netko želi pripadati. Upravo to je problem kad pripadanje postane fetiš

Kad svijet većinu njih, ili nas, još uvijek odbacuje, barem u nekoj mjeri. Kad kod mnogih izaziva osjećaj odbačenosti, tad je težnja za pripadnošću potpuno razumljiva. Kad nekog prati osjećaj odbačenosti od cijelog svijeta, logična je pomisao da će osjećaj prihvaćenosti, razumijevanja i podrške naći među LGBTIQ* populacijom. Među svojima? Među svojima.

Ironija bi bila kad bi LGBTIQ* populacija, ista ona koja po definiciji ne pripada u zadane gabarite, od drugih tražila upravo takvo uklapanje. Ta ironija bila bi ironična da nije istinita. Poneki pojedinac shvaća da odbačenost od svijeta i prevelika želja za pripadanjem može dovesti do precjenjivanja drugih i podcjenjivanja sebe.

Precijenivši druge, zamišlja da sama pripadnost LGBTIQ* populaciji nekoga čini suosjećajnim, otvorenim, tolerantnim, razumnim i dobronamjernim.

Pripadanje LGBTIQ* zajednici najčešće je rezultat potrebe

Zamišljajući da se, kao osoba, može svesti na jedan identitet i da ta pripadnost može kompenzirati sve ostale nepripadnosti, podcjenjuje sebe.

Kad netko ne pripada tamo gdje ne pripada, a tamo gdje pripada – ne pripada, tad rezultat može biti shvaćanje da ne pripada nikome i ničemu. Ne pripadati ničemu znači istovremeno pripadati svemu. Rečeno s manje verbalnih akrobacija, pripadanje LGBTIQ* zajednici najčešće je rezultat potrebe. Potrebe koja se javlja zbog barem neke vrste odbačenosti od ostatka svijeta.

I osjećaja nepripadanja tom svijetu. Bolje rečeno, zbog neopravdano nametnutog osjećaja nepripadanja tom svijetu! Cilj je pokazati da LGBTIQ* populacija pripada svugdje i uvijek. Nije li pokušaj cjelokupnog identificiranja nekoga kao osobe s LGBTIQ* populacijom na određeni način upravo priznavanje da neopravdano nametnuti osjećaj nepripadanja svemu izvan LGBTIQ* okvira nije neopravdan? I nije nametnut. Ako ne pripadati ničemu znači istovremeno pripadati svemu, što onda znači pripadati nečemu osim – priznati nepripadanje svemu ostalom?

Nije problem u pripadanju per se, problem je u njegovoj fetišizaciji. Ona se očitava, između ostalog, u tome što su glavni pomaci u kvaliteti života LGBTIQ* populacije upravo oni koji su rezultat, svjesnog ili nesvjesnog, prilagođavanja općedruštvenim mjerilima

Sumanuta želja za pripadanjem dovodi do konformizma, svjesnog prilagođavanja zahtjevima grupe kojoj netko želi pripadati. Upravo to je problem kad pripadanje postane fetiš. Umjesto potvrđivanja prava na pripadnost svakog pojedinca točno onakvog kakav jest, direktno ili indirektno daje se za pravo općem društvu da od svih onih drugačijih traži da prestanu biti drugačiji kako bi se uklopili u društvo.

Potrebno je stvarati osjećaj podrške i prihvaćenosti, ali na tome se ne smije stati

Tvrdeći da "i mi" želimo živjeti bračni život, da "i mi" želimo imati djecu, da "i mi" imamo iste probleme kao i svi. Ne možete odbaciti one koji su isti kao "i vi"! A što s onima koji ne žele živjeti bračni život i ne žele imati djecu i nemaju iste probleme kao i svi, njih je opravdano odbaciti? Stvaraju se "sigurni prostori" i zone dopuštenog kretanja, kao obrana od okolnog svijeta.

Koliko za "našu" obranu od okolnog svijeta, toliko i za obranu okolnog svijeta od "nas", poslušno iscrtavajući liniju koja označava granicu koju su drugi postavili, dok se pravimo da smo je postavili sami.

Što bi bilo kad bi se umjesto vječne mantre o pripadanju počelo prihvaćati vlastito nepripadanje?

Riječ je o mentalnom getu. Dijelom je to opravdano okruženjem. Međutim, glavni razlog je, siguran sam, fetišizacija pripadanja. Naravno da je bilo potrebno omogućiti da "i mi" možemo imati iste probleme kao i svi. Bilo je potrebno, i još je uvijek potrebno, stvarati prostore gdje svatko može biti ono što jest, bez straha. Potrebno je stvarati osjećaj podrške i prihvaćenosti. Ali, na tome se ne smije stati.

Takva rješenja su reakcija na općedruštvenu atmosferu. To su, također, defanzivna rješenja koja bi trebala biti privremena, kao obrana od trenutne opasnosti. Privremena rješenja su se, nakon toliko godina, pretvorila u stalna rješenja. I, što je još gore, jedina rješenja.

Zakonska i društvena jednakost trebaju svakome biti dostupni unatoč nepripadanju

Nije problem u pripadanju per se, problem je u njegovoj fetišizaciji. Ona se očitava, između ostalog, u tome što su glavni pomaci u kvaliteti života LGBTIQ* populacije upravo oni koji su rezultat, svjesnog ili nesvjesnog, prilagođavanja općedruštvenim mjerilima.

Ukratko, da "mi" nismo drugačiji od drugih i da je to (!?) temelj na kojem počiva opravdanost za traženjem jednakog zakonskog i svakog drugog društvenog tretmana. Oni koji jesu drugačiji tu "drugačijost" obično poslušno manifestiraju unutar nekoliko onih kvadrata gdje je to dopušteno.

Bilo je potrebno, i još je uvijek potrebno, stvarati prostore gdje svatko može biti ono što jest, bez straha. Potrebno je stvarati osjećaj podrške i prihvaćenosti. Ali, na tome se ne smije stati

Što bi bilo kad bi se umjesto vječne mantre o pripadanju počelo prihvaćati vlastito nepripadanje? Ne samo nepripadanje, nego uopće nemogućnost potpunog pripadanja. Zašto nešto što je po definiciji nepripadajuće pokušavati predstaviti kao da to nije? Koga se zavarava? Sebe, druge?

Možda je vrijeme da se poboljšanje kvalitete života LGBTIQ* populacije počne zasnivati na iskrenom nepripadanju, umjesto na lažnom pripadanju. Zakonska i društvena jednakost trebaju svakome biti dostupni unatoč nepripadanju. Možda je vrijeme da se pripadanje odbaci kao fetiš i konačno završi s podcjenjivanjem sebe i precjenjivanjem drugih. Možda je vrijeme za odrastanje.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

apvili baner
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.