Na ulice i u klubove u kojima vise moderni klinci, čini se da se po drugi put u modu vraća lezbijski šik. Supermodel Agyness Deyn je neosporna predstavnica tog looka, u uskim trapericama i flanelskim košuljama, bez pretjerane šminke i izbijeljene kratke kose. Ali ima ih još.

Keira Knightley s crvenog tepiha naprosto zrači lezbijskim šikom. Pixie Geldof, poznata kćerkica, i glumica Jaime Winstone razmeću se sličnim androgenim stilom, a TV-voditeljica Alexa Cheung zagovara udobne cipele, u totalnoj suprotnosti vrtoglavo visokim petama modnog mainstreama. Ova zima zaista nagovještava šokantan povratak mokasinke, koja je opasno za petama prošlogodišnjem fetišu modnih frikova na engleske cipele.

Čini se da je odjednom jako in izgledati kao lezba, udobne cipele i sve to. Hura!! Ali prije nego se ritnemo svojim stopalcima obuvenim u bakandže i krenemo uživati u svojih pet minuta mode, postavimo si nekoliko pitanja. Što ako Agnes i njoj slične – strejterice, koje očito mažnjavaju naš stil – zapravo ne kopiraju nas? Što ako mi kopiramo njih?? Jer, stvari zapravo stoje ovako: uvijek je bilo strejt cura koje su se voljele oblačiti kao dečki. Naš lezbijski stil, nonšalantni androgeni koji su Francuzi sredinom devedesetih okrstili "lezbijskim šikom", ne pripada samo nama. Mi ga zapravo nismo čak ni izmislile...

Krenimo od početka. U početku bijaše chic, i chic bijaše riječ. Pretpostavlja se da izraz vuče korijene iz Francuske i pomalo je tajanstven. Do 1888. uvukao se u engleske rječnike, sa značenjem "elegantan ili otmjen". U potrazi za definicijom pojma, 1910. New York Times objašnjava: 'Chic (...) zapravo ne znači toliko "stil", "formu" ni takozvanu "modu", koliko osebujnost, spojenu s besprijekornim ukusom i potpunim odsustvom prenemaganja. (...) Da biste bili šik, neophodno je posjedovati dobro razvijenu osobnost, s vrlinama,  a i manama također, koje su uvijek svojstvene samo vama.'
Dvadesetih godina prošlog stoljeća, buđenjem Velikog Rata koji je namjeravao preinačiti kartu Europe i izazvao društveni uspon koji je omogućio ženama glasanje, za žene iz tadašnjih društvenih krugova prava stvar bila je prisvajanje muške mode.

U svojoj knjizi 'Fashioning Sapphism - o podrijetlu moderne lezbijske kulture', Laura Doan objašnjava da se u tim dvadesetim godinama na muškobanjasto odijevanje nije gledalo kao na znak lezbijske seksualnosti, ništa više nego bi to danas bilo odijevanje u večernju haljinu. Naslovna stranica knjige prikazuje portret gđe Tudor Wilkinson iz 1925., žene iz visokog društva odjevene u muški sako, košulju i kravatu, kratke kovrčave kose. Za današnje oko, ona izgleda izrazito gay. U njeno doba ona je bila jednostavno žena odjevena po visokoj modi. (U ono vrijeme 'gay' je također značilo nešto drugo.)

Poznat nam je legendarni lik poznate spisateljice Radclyffe Hall, koja bi sa svojom opasno kratko ošišanom kosom i muškobanjastom odjećom danas bez greške bila prepoznata kao klasična lezbijka. Međutim, kako Doan ističe u jednom intervjuu s Anne-Marie Jagose za online magazin Genders, Hall nije bila smatrana osobito muškobanjastom u dvadesetim godinama i odjeću je nabavljala u najmodernijim londonskim buticima za žene. U stvari, dodaje Doan, tek nakon što je njezin skandalozni roman Vrelo samoće (The Well of Loneliness) dobio epitet opscenosti, 'način na koji se prezentirala Hall izravno je doveden u vezu s lezbijstvom a njezin elegantni stil počeo se smatrati muškobanjastim i grubim'.

Doan također skreće pozornost na njezinu suvremenicu, boemsku umjetnicu Gluck, koja je oblačila muška odijela od adolescentske dobi, odijela koja su bila rađena za nju po mjeri, kod najboljih muških krojača. 'Vješt promatrač mogao je povezati njezine seksualne sklonosti ženama s načinom oblačenja, ali uglavnom veza sa seksualnošću tada nije nužno bila toliko očita kako bi se danas moglo činiti,' smatra Doan. 'Izgubili smo osjećaj opuštenosti i otvorenosti, što je dvadesete činilo tako raskošnima. (...) Nemojmo zaboraviti da i čvrstoća etiketa ili veza modnih dodataka s osobnošću ima svoju cijenu. U naše prividno prosvijećeno doba, muški element u modnom izrazu kod žena puno je jače povezan sa seksualnim identitetom (...).'

Dakle, u dvadesetim godinama prošlog stoljeća žene su nosile odjeću za dečke i to se nije smatralo izražavanjem seksualnosti već domišljatim, zabavnim i osebujnim načinom odijevanja.. Tek su kasnije ljudi počeli tumačiti muškobanjastu odjeću kao znak lezbijske seksualnosti. Pa ipak, društvo je u nadolazećim desetljećima s vremena na vrijeme vrlo rado popuštalo tom načinu gledanja. Jer moda voli androgeni stil, on je utjelovljenje tog ultra poželjnog atributa, šik.

Sjetite se legendarnog odijela Yvesa Saint Laurenta, 'le smoking', koje je izašlo 1966. i otada se stalno pojavljuje u periodičnim razdobljima na modnim pistama. Sjetite se Annie Hall, koju je glumila Diane Keaton u istoimenom filmu Woodyja Allena 1977. Sjetite se osebujnog stila Katharine Hepburn: bijela košulja, široke hlače – savršeno jednostavna elegancija. Pogledajte i portrete londonskih Teddy Girls Kena Russella, blistave sa svojim šokantnim Duck-ass frizurama, sakoima i jeansu. Nekoliko tih fotografija, objavljenih u Picture Postu 1955., prikazuju i cross-dressing zvijezde glazbene scene, poput Veste Tilley.

   
Lezbijke su uživale svoj veliki modni trenutak u osamdesetima, kad je power-dressing bio vrhunac šika, i nosile su se tregerice i bakandže. Cure iz Bananarame nosile su teške cipele i sportsku, udobnu odjeću; tregerice su se najprije pojavile na ženama koje su protestirale protiv nuklearnog oružja u Greenham kampu u Engleskoj, zatim u spotu Dexy's Midnight Runnersa Come On Eileen, i onda u kabinama lanaca ženske odjeće. Do devedesetih, popularnost našeg stila odijevanja toliko je narasla da nije bilo čudo što su ga Francuzi i službeno proglasili šik. Samo je još malo trebalo do naslovnice Vanity Faira, na kojoj je lezbijski stil i poželjnost utjelovila butch pop senzacija K. D. Lang i straight supermodel Cindy Crawford.

Je li se išta promijenilo? Deyn očito ne smeta što je čitaju u širokim krugovima kao suvremeno utjelovljenje lezbijskog šika. A zašto i bi? Možda se nikada nećemo vratiti u bezbrižne dvadesete, kada ono što ste nosili nije govorilo ništa o tome s kim idete u krevet. Ali sve je bliže vrijeme kada to nikoga neće biti ni briga.
Živio lezbijski šik, i sve njegove pionirke – bez obzira na njihovu seksualnost!