U hrvatskome medijskom prostoru sve je manje časopisa za kulturu i kulturnih rubrika u novinama. Manje je i priloga na televizijskim i radijskim postajama, napose o suvremenoj umjetnosti čiji su sastavni dio plesne umjetnosti kao jedne od najekspresivnijih izraza ženskog stvaralaštva.

Možda je pretenciozno u korona vremenima pod svjetla reflektora izvlačiti samo jedan dio kreativnog stvaralaštva i njegove probleme. No, balet, suvremeni ples, performansi i ini segmenti ženskog stvaranja ni u nekim, za umjetnost boljim vremenima nisu bili osobito vidljivi u hrvatskim medijima, pogotovo onima srednjestrujaške orjentacije.

Pratila se, doduše, borba suvremenih plesača/ica za očuvanje prostora za plesnu scenu što je, na sreću, učinkovito završila. Prati se, istina, tek rijekim i kraćim prikazima, Tjedan suvremenog plesa ili zbivanja na istarskoj inačici pregleda svjetskih tendencija u Svetom Vinčentu. I tu kao da prestaje interes javnosti za taj segment ženskog stvaralaštva.

Nevidljive mlade umjetnice i patrijarhat

Portal Crol stoga je odlučio potaknuti čitatelje/ice koji prate šira zbivanja u kulturi ali i specifičnu skupinu akterica i njihovih publika unutar kulturne javnosti na otvaranje rasprave o problemima s kojima se suočavaju. Kakva je pozicija današnjih umjetnica te kolika je njihova prisutnost u javnom i medijskom prostoru odgovorit ćemo kroz njihovu živu riječ ali i kroz osvrt kritičara, kustosa i galerista na njihov rad.

I, naravno, novinara/ki koji prate umjetničku scenu. Osobito nas zanima njihovo viđenje dualizma tijela i duha.

Plesna umjetnost opire se brojnim zahtjevima što se guraju pred nju, osobito onu da kad njome dominiraju žene bude ljupka i ženstvena. Ili kako bi to preveo malograđanski kulturnjački mentalitet – lijepa, fina i zabavna

U studiji "Ženski glasovi u izvedbenim umjetnostima Zapadnog Balkana 1990.-2010." konstatira se kako dok se većina mladih umjetnica tuži na nedovoljnu vidljivost, afirmirane umjetnice velik problem vide u još uvijek izraženo patrijarhalnom društvu, neprihvaćenosti umjetnica koje se bave različitim medijima i žanrovima kao i u nedostatnoj teorijskoj upućenosti.

One otvaraju i pitanje, na koje ćemo i mi pokušati naći odgovor, u kojoj je mjeri sve popularnija ženska priča kroz izvedbene umjetnosti zapravo dobro isplativ proizvod liberalnog kapitalizma.

Biološkim razlikama pravdaju se sve sve jače mizogine tendencije

Ženska seksualnost i reproduktivna moć žene kulturne su karakteristike koje definiraju ženski spol/rod. Uz to, sociobiolozi, npr. Edward O. Wilson, promoviraju tezu kako su dokazi za genetsku razliku u ponašanju muškaraca i žena značajni za sve aspekte ljudske djelatnosti, pa i one umjetničke. Biološkim razlikama pravdaju se sve sve jače mizogine tendencije, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj, i to u svim područjima rada, pa i kulturnog stvaralaštva.

Pohvalna je stoga nedavno postavljena izložba u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu o slikaricama u hrvatskom likovnom stvaralaštvu kao suprotnost rastućoj mizoginiji. Osobito zato jer je izložba potvrdila bjelodani dokaz relevantnosti tih slikarica za hrvatski kulturni krug.

Jesu li razlike između djevojčica i dječaka doista tako determinirane? Na to bismo pitanje trebali odgovarati nijansirano, odnosno kako je to jedna mama već učinila – "Mislim da se dječaci razlikuju od dječaka, a djevojčice od djevojčica"

Sedamdesete su godine u zapadnoj, ali i hrvatskoj, umjetnosti donijele i feminističko stvaralaštvo. A ono se, između ostalog, baziralo na paradigmi da je tijelo medij kulture. Tijelo predstavlja mjesto gdje se konstruira naš rodni identitet. "Tijelo se mijenja ovisno o vladajućoj modi, dostupnosti određene vrste hrane, te s time povezanim zabranama, dijetama, higijenom, medicinskom praksom i dostupnosti kontracepcije", podsjeća nas poljska feministkinja Izabela Kowalczyk.

U dvadesetom su stoljeću te promjene iznimno brze, osobito u umjetnosti gdje tijelo poprima dvije dimenzije. S jedne strane to je tijelo subjekta, tijelo umjetnice koja stvara, a s druge strane to je objekt, tijelo koje je prikazano.

"Lijepa, fina i zabavna"

Plesna umjetnost opire se brojnim zahtjevima što se guraju pred nju, osobito onu da kad njome dominiraju žene bude ljupka i ženstvena. Ili kako bi to preveo malograđanski kulturnjački mentalitet – lijepa, fina i zabavna. Ona je nerijetko bolna, fizička do samog bitka svoga postojanja kao npr. body art, ali i začudna kao kod svih onih djevojčica koje su sebe vidjele kao balerinu i plesačicu, kao biće iz snova, na sceni i u životu.

Liberalnost dvadesetog stoljeća i, vjerujemo, ovog, dvadeset i prvog, omekšala je i pogled na dječake koji žele svoj san, barem na sceni. Uostalom, jesu li razlike između djevojčica i dječaka doista tako determinirane? Na to bismo pitanje trebali odgovarati nijansirano, odnosno kako je to jedna mama već učinila – "Mislim da se dječaci razlikuju od dječaka, a djevojčice od djevojčica".

Balet, suvremeni ples, performansi i ini segmenti ženskog stvaranja ni u nekim, za umjetnost boljim vremenima nisu bili osobito vidljivi u hrvatskim medijima, pogotovo onima srednjestrujaške orjentacije

I pritom moramo voditi računa o ublažavanju stereotipa o biološkom determinizmu spolova. A samim time i doprinesemo jednakom tretmanu umjetnica i umjetnika. Jer, kako je to još 1869. godine primijetio John Stuart Mill – "Ako je sloboda dobra za muškarce, dobra je i za žene."

Percepcija umjetnosti i komunikacija s umjetničkim djelima, osobito onima u kojima se umjetnici ogoljuju do fizičkoga, složene je prirode. Ona može ekvilibrirati između polova uživanja u djelu i njegova prosuđivanja ili u hermeneutičkoj opreci razumijevanja i tumačenja, ali u svim slučajevima ona će u bitnoj mjeri ovisiti o realnom kontekstu njezina ostvarenja, o prihvaćanju pravila što vladaju konzumacijom umjetnosti.

Ženski osjećaji, tako vidljivi u djelima što ih stvaraju, osjećaji su vremena.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.