U hrvatskome medijskom prostoru sve je manje časopisa za kulturu i kulturnih rubrika u novinama. Manje je i priloga na televizijskim i radijskim postajama, napose o suvremenoj umjetnosti čiji su sastavni dio plesne umjetnosti kao jedne od najekspresivnijih izraza ženskog stvaralaštva.

Možda je pretenciozno u korona vremenima pod svjetla reflektora izvlačiti samo jedan dio kreativnog stvaralaštva i njegove probleme. No, balet, suvremeni ples, performansi i ini segmenti ženskog stvaranja ni u nekim, za umjetnost boljim vremenima nisu bili osobito vidljivi u hrvatskim medijima, pogotovo onima srednjestrujaške orjentacije.

Pratila se, doduše, borba suvremenih plesača/ica za očuvanje prostora za plesnu scenu što je, na sreću, učinkovito završila. Prati se, istina, tek rijekim i kraćim prikazima, Tjedan suvremenog plesa ili zbivanja na istarskoj inačici pregleda svjetskih tendencija u Svetom Vinčentu. I tu kao da prestaje interes javnosti za taj segment ženskog stvaralaštva.

Nevidljive mlade umjetnice i patrijarhat

Portal Crol stoga je odlučio potaknuti čitatelje/ice koji prate šira zbivanja u kulturi ali i specifičnu skupinu akterica i njihovih publika unutar kulturne javnosti na otvaranje rasprave o problemima s kojima se suočavaju. Kakva je pozicija današnjih umjetnica te kolika je njihova prisutnost u javnom i medijskom prostoru odgovorit ćemo kroz njihovu živu riječ ali i kroz osvrt kritičara, kustosa i galerista na njihov rad.

I, naravno, novinara/ki koji prate umjetničku scenu. Osobito nas zanima njihovo viđenje dualizma tijela i duha.

Plesna umjetnost opire se brojnim zahtjevima što se guraju pred nju, osobito onu da kad njome dominiraju žene bude ljupka i ženstvena. Ili kako bi to preveo malograđanski kulturnjački mentalitet – lijepa, fina i zabavna

U studiji "Ženski glasovi u izvedbenim umjetnostima Zapadnog Balkana 1990.-2010." konstatira se kako dok se većina mladih umjetnica tuži na nedovoljnu vidljivost, afirmirane umjetnice velik problem vide u još uvijek izraženo patrijarhalnom društvu, neprihvaćenosti umjetnica koje se bave različitim medijima i žanrovima kao i u nedostatnoj teorijskoj upućenosti.

One otvaraju i pitanje, na koje ćemo i mi pokušati naći odgovor, u kojoj je mjeri sve popularnija ženska priča kroz izvedbene umjetnosti zapravo dobro isplativ proizvod liberalnog kapitalizma.

Biološkim razlikama pravdaju se sve sve jače mizogine tendencije

Ženska seksualnost i reproduktivna moć žene kulturne su karakteristike koje definiraju ženski spol/rod. Uz to, sociobiolozi, npr. Edward O. Wilson, promoviraju tezu kako su dokazi za genetsku razliku u ponašanju muškaraca i žena značajni za sve aspekte ljudske djelatnosti, pa i one umjetničke. Biološkim razlikama pravdaju se sve sve jače mizogine tendencije, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj, i to u svim područjima rada, pa i kulturnog stvaralaštva.

Pohvalna je stoga nedavno postavljena izložba u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu o slikaricama u hrvatskom likovnom stvaralaštvu kao suprotnost rastućoj mizoginiji. Osobito zato jer je izložba potvrdila bjelodani dokaz relevantnosti tih slikarica za hrvatski kulturni krug.

Jesu li razlike između djevojčica i dječaka doista tako determinirane? Na to bismo pitanje trebali odgovarati nijansirano, odnosno kako je to jedna mama već učinila – "Mislim da se dječaci razlikuju od dječaka, a djevojčice od djevojčica"

Sedamdesete su godine u zapadnoj, ali i hrvatskoj, umjetnosti donijele i feminističko stvaralaštvo. A ono se, između ostalog, baziralo na paradigmi da je tijelo medij kulture. Tijelo predstavlja mjesto gdje se konstruira naš rodni identitet. "Tijelo se mijenja ovisno o vladajućoj modi, dostupnosti određene vrste hrane, te s time povezanim zabranama, dijetama, higijenom, medicinskom praksom i dostupnosti kontracepcije", podsjeća nas poljska feministkinja Izabela Kowalczyk.

U dvadesetom su stoljeću te promjene iznimno brze, osobito u umjetnosti gdje tijelo poprima dvije dimenzije. S jedne strane to je tijelo subjekta, tijelo umjetnice koja stvara, a s druge strane to je objekt, tijelo koje je prikazano.

"Lijepa, fina i zabavna"

Plesna umjetnost opire se brojnim zahtjevima što se guraju pred nju, osobito onu da kad njome dominiraju žene bude ljupka i ženstvena. Ili kako bi to preveo malograđanski kulturnjački mentalitet – lijepa, fina i zabavna. Ona je nerijetko bolna, fizička do samog bitka svoga postojanja kao npr. body art, ali i začudna kao kod svih onih djevojčica koje su sebe vidjele kao balerinu i plesačicu, kao biće iz snova, na sceni i u životu.

Liberalnost dvadesetog stoljeća i, vjerujemo, ovog, dvadeset i prvog, omekšala je i pogled na dječake koji žele svoj san, barem na sceni. Uostalom, jesu li razlike između djevojčica i dječaka doista tako determinirane? Na to bismo pitanje trebali odgovarati nijansirano, odnosno kako je to jedna mama već učinila – "Mislim da se dječaci razlikuju od dječaka, a djevojčice od djevojčica".

Balet, suvremeni ples, performansi i ini segmenti ženskog stvaranja ni u nekim, za umjetnost boljim vremenima nisu bili osobito vidljivi u hrvatskim medijima, pogotovo onima srednjestrujaške orjentacije

I pritom moramo voditi računa o ublažavanju stereotipa o biološkom determinizmu spolova. A samim time i doprinesemo jednakom tretmanu umjetnica i umjetnika. Jer, kako je to još 1869. godine primijetio John Stuart Mill – "Ako je sloboda dobra za muškarce, dobra je i za žene."

Percepcija umjetnosti i komunikacija s umjetničkim djelima, osobito onima u kojima se umjetnici ogoljuju do fizičkoga, složene je prirode. Ona može ekvilibrirati između polova uživanja u djelu i njegova prosuđivanja ili u hermeneutičkoj opreci razumijevanja i tumačenja, ali u svim slučajevima ona će u bitnoj mjeri ovisiti o realnom kontekstu njezina ostvarenja, o prihvaćanju pravila što vladaju konzumacijom umjetnosti.

Ženski osjećaji, tako vidljivi u djelima što ih stvaraju, osjećaji su vremena.