Povodom skorašnje premijere "Noćne straže" koju je adaptirao BBC, književnica Sarah Waters dala je ekskluzivni intervju za britanski lezbijski portal lesbilicious. Govorila je o dosadašnjem radu, svojoj novoj knjizi i tome kako se osjeća kao lezbijska ikona.

"Noćna straža" premijerno je prikazana na londonskom Lesbian & Gay Film Festivalu, a na BBC Two i BBC HD bit će prikazana 12. srpnja.

Gledali ste premijeru TV-adaptacije "Noćne straže". Kako vam se svidjela?
Jako. Mislim da je uspješno zabilježena atmosfera mog romana, skupa sa sumornim bojama i crvenkastom nijansom dramatičnih trenutaka. Osim toga zadovoljna sam i odabirom glumaca te glazbom. Premijera na londonskom Lesbian & Gay Film Festivalu bila je uistinu posebna. Budući da su u publici većinom sjedile lezbijke i gejevi, atmosfera je bila nekako topla, a ja sam mogla govoriti o dildoima i sličnim stvarima bez da sam se osjećala glupo.

Recite nam više o glumačkoj postavi.
Uvijek je čudno vidjeti vlastite likove na ekranu. Butch lezbijke na televiziji nisu uvijek prikazane na najbolji način, a Kay je tipičan primjer za to. Naime, u mom je romanu ona butch, a glumica koja je tumači, Anna Maxwell Martin, mnogo je nježnija no što bi Kay trebala biti. Unatoč tome dopala mi se njezina izvedba jer je ona zbilja sjajna glumica. Viv je također dobro prikazana... cijela postava je zapravo odlična.

Svojedobno ste rekli da vam je Kay omiljena junakinja.
To je istina, da, i kao što sam rekla, Anna Maxwell Martin ju je odlično utjelovila. "Noćna straža" je priča o izdajama, velikim i malim. Za razliku od ostalih likova, Kay nikoga neće iznevjeriti. Ona je vrlo moralna i plemenita, a mislim da se to na ekranu jako dobro vidi. Na neki način ona je prava heroina.

Jeste li imali kakvih dvojba u vezi s ekranizacijom romana?
Najviše oko trajanja. BBC je odlučio da će trajati 90 minuta, ali u knjizi se događa toliko toga, pa sam se bojala da će mnoge stvari biti preskočene. S druge strane, to je zapravo pomoglo likovima kao što su Duncan i Vic čije su priče relativno jednostavne.
Ipak, voljela bih da je film malo duži kako bi bolje prikazao složenost Kay, Helen i Julie, no na koncu se sve to sjajno uklopilo u strukturu i rezultat je odličan.

Postoji li nešto što vam se i nije osobito dopalo?
U ekranizaciji nije korišteno mnogo mojih dijaloga, pa mi je to bilo čudno. Uslijed toga se neizbježno događa da likove ne osjećate toliko kao "svoje", no to je uvijek u nekoj mjeri slučaj. Morate se pomiriti s tim. Osim toga, produkcija nije samo moja, već su tu i redatelji, producenti, glumci...

Jeste li brinuli kako će radnja koja se odvija retrogradno izgledati na ekranu?
Dok sam pisala roman mislila sam kako će upravo to biti problem za adaptaciju, ali BBC je to doživio kao izazov i drago mi je da nisu pokušavali izmijeniti strukturu.
Napravili su svojevrstan kôd koji brzo vraća likove u sadašnjost, a toga u knjizi nema. Zato je sâm kraj atraktivniji i manje turoban što nije slučaj kod knjige.

A razdoblje u kojemu se priča događa?
Sviđalo mi se istraživati 1940-te i usput sam shvatila da moram puno toga naučiti o tom vremenu. Zato sam čitala knjige i dnevnike, gledala filmove... Četrdesete godine 20. stoljeća vrlo su upečatljive zbog mješavine ograničenja i snažnih osjećaja koji se ispod njih valjaju. Bilo je to jedinstveno i dugo razdoblje – pola desetljeća u kojemu se dogodio rat i sve poslije njega. Mislim da sam ga opisala na poseban način, a moji su likovi mogli činiti sve što nisu mogli prije.

Većina vaših romana ekranizirana je. Imate li među njima omiljenu adaptaciju?
Teško mi je to reći jer sve one imaju svoje prednosti i mane. Prije premijere "Noćne straže" sve sam ih pogledala ponovno, "Tipping the Velvet", "Fingersmith", "Affinity", i uživala sam u svakoj od njih.
"Fingersmith" mi je nekako snažan, dijelom i zato što traje tri sata, što je dovoljno za lagan tempo radnje. Vjeran je izvorniku i koristi mnogo mojih dijaloga.
"Tipping the Velvet" je zabavan, a "Affinity" također vrlo vjeran romanu. "Noćnu stražu" mi je bilo prekrasno gledati na velikom platnu, bilo je to za mene vrlo emotivno iskustvo.

Biste li voljeli živjeti u nekoj od era o kojima ste pisali?
Mislim da ne. To su bila teška vremena i za žene i za lezbijke i gejeve. Sve što mi je danas najvažnije u životu onda bi bilo drugačije i vrlo teško. Iako, voljela bih samo svratiti u ta vremena. Mislim da nam neke stvari izgledaju ljepše i zanimljivije kad pogledamo unatrag.

Na čemu sad radite i kad to možemo očekivati?
Ovaj put odlazim u 1920-te koje su bile zbilja fascinantne. Već sam pisala o viktorijanskom dobu i 1940-ima, pa je ovo na neki način vrijeme između to dvoje. Još se nekako osjeća atmosfera s kraja 19. stoljeća, ali život je ipak moderniji, kao i beletristika iz tog razdoblja koju sam čitala, no način pripovijedanja je svejedno nekako staromodan. Filmovi su također nekako strani jer su nijemi ili je gluma prenaglašena, pa je teže razumjeti živote ondašnjih ljudi. Ipak, to je izazov u kojemu uživam.
Ne žuri mi se, ali sam već napola priče i nadam se da ću je završiti do kraja sljedeće godine.

Jeste li bili pod pritiskom u smislu da vaša najnovija knjiga mora imati lezbijske likove?
Na neki način su mi nedostajale lezbijke kad sam pisala " The Little Stranger" i sad sam spremna opet pisati o njima. Tražila sam lezbijsku priču iz 1920-ih i odlučila sam se za romancu s mnogo drame i komplikacija tako da da, ovaj put definitivno pišem o lezbijkama.
Jeste li ipak bili malo nervozni jer "The Little Stranger" nema lezbijskih likova?
Da, a i čitateljstvo je bilo malo razočarano. To mogu razumjeti jer sam postala poznata kao lezbijska spisateljica, a neki ljudi nisu bili presretni mogućnošću da će me kao takvu izgubiti. No uvjeravam ih da sam još uvijek tu!

Osjećate li pritisak zbog toga što se od vas na neki način očekuje da budete "uzorna slavna lezbijka"?
Ma ne, nikad nisam osjetila takvu vrstu pritiska. Veći stres mi predstavljaju rad na sljedećoj knjizi, rokovi i slično.
Svjesna sam svoje reputacije i uloge u zajednici, no to ne doživljavam kao nešto loše. Moje knjige dolaze s istog mjesta kao i ja – londonskog svijeta lezbijki i gejeva. Drago mi je što imam takvu publiku i što ih moj rad zanima. Nikad nisam prestala osjećati uzbuđenje zbog pisanja i spoznaje da mogu stvoriti nešto u čemu će uživati meni potpuni neznanci. Ta razmjena je naprosto prekrasna i upravo to je ono što najviše volim.

Imate li kakav savjet za mlade lezbijske autorice?
Samo pišite i ne bojte se ničega. Ja prije ¨"Tipping the Velvet" nisam napisala ništa i imala sam samo ideju. Osim toga, morate biti i vrlo odlučne u stvaranju mjesta i vremena za sebe. Ne želite jednog dana pogledati unatrag i sa žaljenjem zaključiti da niste napisale roman iako ste to jako željele. Oslobodite vrijeme za stvaranje i uživajte u tome.