Osim što je bila genijalna umjetnica, Marija Braut je bila i iznimno zanimljiva osoba. Bila je prva žena koja je šezdesetih godina u Zagrebu nosila traperice. Pitanje je koliko bi sve to bilo zanimljivo da se ne radi o ženi, nego o muškarcu. Napuštanje obitelji nije toliko neobično za muškarce. Nošenje traperica također. Biti osobenjak, živjeti sam, pušiti i piti u javnosti... Društvo muškarcima to dozvoljava.

U Galeriji umjetnina u Splitu otvorena je izložba te nedavno preminule umjetnice. Izložen je izbor od sedamdesetak radova koje je Galerija umjetnina dijelom dobila u donaciji, a dijelom otkupila 2011. godine. Kustosi Božo Kesić i Antonija Mihovilović izloženim su fotografijama pokušali dati presjek njezinog, gotovo pedesetogodišnjeg, rada, a postav je podijeljen u tri cjeline: ljudi, mjesta i priroda.

Tako se do 2. kolovoza mogu vidjeti portreti ljudi svih životnih dobi, urbani i ruralni krajolici te šumski pejzaži. Slijedi izbor iz njezina ciklusa ratnih fotografija iz razdoblja devedesetih kad je obilazila ratišta i snimala posljedice razaranja. Na kraju se može vidjeti nekoliko fotografija Splita.

Fotografijom zarađivala za život

Rođena u Celju 1929. godine kao jedino dijete svojih roditelja, Marija Braut se 1941. s obitelji seli u Zagreb. Tamo je studirala arhitekturu. Kao mlada djevojka plesala je i pjevala u ansamblu Lado, a to razdoblje pamtila je kao najsretnije u životu. Tamo je upoznala i Seada Saračevića koji će joj kasnije postati suprug. S njim je imala dvoje djece. Međutim, kad je našao ljubavnicu, Marija je otišla. Napustila je kuću u kojoj je živjela s njim i djecom, i otišla živjeti sama.

Reflektirajući se na te događaje, u dokumentarnom filmu Marija hoda tiho koji je 2009 godine snimljen o njoj, ona kaže: "Da sam bila drugog karaktera i naravi, ja bih možda čvrsto stajala u tom braku i toj kući, a ti idi kud hoćeš. Samo što ja nisam takva, kvragu. Ja sam se uvrijedila, ja sam se naplakala što me on ne voli više." Još se prisjetila dana kad je odlazila i kako su joj muž i djeca pomagali da se spakira. A onda su pozvali taksi. I svi su plakali.

Zapravo se tad, kako bi zaradila za život, počela baviti fotografijom. S 38 godina počela je kao naučnica raditi za Tošu Dabca. Rekla je da joj je Tošo doslovno gurnuo fotoaparat u ruke, poslao je na ulicu i rekao, "snimaj".

S Richardom Burtonom popila bocu votke dok ih je Elisabeth Taylor tražila po Sutjesci

Dabac je bio poznati zagrebački fotograf, jedan od osnivača i glavnih predstavnika Zagrebačke škole fotografije. Njegov atelje u Ilici 17 bio je in mjesto na kojem su se okupljale i družile razne osebujne ličnosti, intelektualci i umjetnici tog vremena. Šezdesetih godina u Zagrebu kultura je cvjetala. To je doba Novih tendencija, Zagrebačke škole crtanog fima, osnivanja Muzičkog bijenala, ali i stvaranja domaće rock-scene. Božo Bek, Ivan Picelj, Radoslav Putar, Vjenceslav Richter i mnogi drugi umjetnici bili su stalni gosti Tošinog ateljea.

mb03

U tom okruženju Marija Braut uči finese fotografije, 1969. počinje izlagati, a od 1972. djeluje kao slobodna umjetnica. Njezin se opus proteže na preko četrdeset, gotovo pedeset godina. Radila je u brojnim zagrebačkim galerijama i današnjem Muzeju suvremene umjetnosti, za koji je snimala portrete umjetnika i fotografije za kataloge. Značajna je i njezina suradnja s Hrvatskim narodnim kazalištem, Zagrebačkim kazalištem mladih, Dramskim kazalištem Gavella, Satiričkim kazalištem Kerempuh i Dubrovačkim ljetnim igrama. Bila je i službena fotografkinja prilikom snimanja najskupljeg filma Jugoslavenske produkcije, Bitke na Sutjesci. U dokumentarnom filmu Marija hoda tiho, prisjeća se kako su jednom prilikom, razgovarajući, Richard Burton i ona popili bocu votke, dok ih je Elisabeth Taylor tražila po Sutjesci.

ip

Irena Pasarić, 1980.

Fotografirala je djecu, ljude na ulicama, razne portrete, umjetnike u radu, pejzaže raznih krajeva, ratna razaranja, dalmatinske gradove i gradiće, a najviše Zagreb. Izlagala je na preko stotinu samostalnih i grupnih izložbi. Njezine fotografije i tisuće negativa čuvaju se u zbirkama u Muzeju grada Zagreba, Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju suvremene umjetnosti i Državnom arhivu.

sunja

Sunja, 1992.

Prva je u Zagrebu nosila traperice

Zagreb je bio i ostao njezina najveća inspiracija. 40 godina bilježila je sve njegove preobrazbe. Nije čudo da su je zvali dobrim duhom Zagreba. Prolaznici su često mogli vidjeti mršavu ženu, duge sijede kose, prodornih plavih očiju, kako šeta po gradu i snima. Onda sjedne u neki kafić na Gornjem gradu i naruči svoje omiljeno piće – malo bijelo s kockom leda. I puši. Uvijek puši.

Živjela je sama u malom jednosobnom stanu u kojem je kuhinju pretvorila u tamnu komoru, a smočnicu u kuhinju. Jednom prilikom je izjavila: "Ja sam jedinica. Uvijek sam ostala jedinica. Ja imam svoju obitelj; kćer, zeta, unuke... Ali to su oni. A ja sam sama."

kuk

Kaleta u kiši, 1980.

Osim što je bila genijalna umjetnica, Marija Braut je bila i iznimno zanimljiva osoba. Bila je prva žena koja je šezdesetih godina u Zagrebu nosila traperice. Pitanje je koliko bi sve to bilo zanimljivo da se ne radi o ženi, nego o muškarcu. Napuštanje obitelji nije toliko neobično za muškarce. Nošenje traperica također. Biti osobenjak, živjeti sam, pušiti i piti u javnosti... Društvo muškarcima to dozvoljava.

Uzmimo u obzir da je riječ o šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Više od svega nabrojanog, neobično je njezino držanje apsolutnog suvereniteta nad vlastitim životom. Preuzimanje potpune odgovornosti za sebe. Njezina samoća po izboru. To je neobično za ženu, čak i danas. Ona se ni na koga nije oslanjala. Za nju je samoća značila slobodu. I zato je uvijek bila sama.

mb02

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam