"Šest lica u jednini" kazališna je predstava u nastanku koja se bavi položajem žena u zemljama Zapadnog Balkana, a sastoji se od šest autorskih tekstova. Cilj je napraviti kazališnu predstavu koja bi na scene kazališta u regiji uvela pitanja feminizma, a izvodila bi se i izvan kazališta, kako bi se u radu s različitim društvenim grupama promijenio stav o patrijarhalnim ženskim ulogama. O projektu regionalnog feminističkog kazališta za Crol.hr govori jedna od njegovih autorica, Danijela Ranković, feministkinja i aktivistkinja iz Beograda.

Na poziv autorskog tima, dramaturginje Doruntine Basha (Alter Habitus, Priština) i feministkinje i aktivistkinje Danijele Ranković (Inicijativa mladih za ljudska prava, Beograd), šest spisateljica razgovarale su i napisale dramske tekstove o svojim suvremenicama.

Tako je Tanja Šljivar u tekstu "Samožrtvovana" pisala o odnosu prema ženskom tijelu u ženskim bolnicama u Banja Luci, Vedrana Klepica u tekstu "Zviždačica" prati sudbinu hrvatske novinarke i kolumnistice Helene Puljiz koja je, unatoč prijetnjama, odbila surađivati s hrvatskom protuobavještajnom agencijom, Vesa Qena u tekstu "Okus maslaca od kikirikija" govori o svom odnosu prema ratu na Kosovu 1999. godine.

Ideja o feminističkom kazalištu

Nataša Nelević u tekstu "Corpus delicti" prati rad Ljiljane Raičević, direktorice Sigurne ženske kuće u Podgorici, posebno slučaj S.Č. koja je kao žrtva trgovine seksualnim robljem tamo potražila utočište; Olga Dimitrijević u tekstu "Kad sam pošla u Bezdan" piše o ženskom savezništvu i suradnji u vojvođanskom selu Bezdan, a Blagica Sekuloska u tekstu "Njena priča" daje portret Biljane Nastovske koja se kao službenica UNDP agencije bavi pitanjima rodne jednakosti u Makedoniji.

"Ova predstava je realizacija ideje o feminističkom kazalištu koju zajedno razvijamo Doruntina Basha, dramaturginja iz Prištine i ja. Upoznale smo se prije tri godine prilikom organizacije izvedbe dokumentarne drame 'Sedam'. Svidjela nam se ta forma dokumentarnog kazališta i tada smo vidjele kako upravo takva forma puno lakše nalazi put za razumijevanje pojedinih pojava i problema kod publike", rekla je Danijela Ranković, feministkinja i aktivistkinja koja živi i radi u Beogradu za Crol.hr.

Dodaje i kako je ono što je njoj bilo posebno bitno prilikom tih izvođenja jest to što su otišle dalje od centara u kojima rade, što su izišle iz njihovih "uskih" feminističkih krugova i predstavljale feministička postignuća ljudima koji o njima ništa nisu znali, iako se nije radilo o ljudima kojih se ne tiču problemi koji pogađaju žene". 

Nakon tog iskustva ona i Basha odlučile su napraviti kazališnu dramu koja bi govorila o životima žena na Balkanu i na suradnju su pozvale šest dramskih spisateljica.

Šest priča o ženama

"To su Vedrana Klepica iz Hrvatske, Tanja Šljivar iz Bosne i Hercegovine, Nataša Nelević iz Crne Gore, Olga Dimitrijević iz Srbije, Vesa Qena iz Kosova i Blagica Sekuloska iz Makedonije, koje su sve vrlo talentirane i izuzetne u svom poslu".

Tako je nastalo šest tekstova, šest priča o ženama koje svaka na svoj način donose promjene u svojim sredinama.

"Spremamo predstavu s ciljem da sva ova važna pitanja koja se tiču žena uvedemo u javni prostor i otvorimo razgovore o problemima koji su prisutni, ali nikada im se ne daje dovoljno prostora. Sve priče pozivaju na bunt, čujem ih kao krik tih žena i njihov vapaj da se udružimo, pružimo otpor i mijenjamo naša društva".

Projekt je trenutačno u fazi razgovora sa stručnom publikom o tekstovima, nakon čega će se svih šest tekstova sklopiti u jednu predstavu.

"Planiramo regionalnu kazališnu produkciju krajem godine, izvođenje predstave u glavnim gradovima naše regije, a nakon toga i turneju po manjim gradovima u regiji. Tome se najviše veselim, kao i radu s mladima na tekstu u formi radionica. Namjera nam je napraviti i autentičan i iskren zapis o životima žena, koji može u radu s mladima poslužiti kao sredstvo edukacije i razmišljanja".

O samoj ideji povezivanja umjetnica iz raznih država Ranković kaže:

"Meni je povezati se s nekom umjetnicom iz neke druge države isto kao povezati se s nekim iz nekog drugog dijela grada u kojem živim, jer udaljeni smo jedan mail ili jedan telefonski poziv. Smatramo da su pitanja koja otvaramo u predstavi relevantna i jednako važna svim ženama iz regije i da mnogi problemi imaju istu ili sličnu povijest. Za nas je prostor Zapadnog Balkana, inače eufemizam za bivšu Jugoslaviju, najbliži i najintimniji kulturni prostor koji razumijemo i dijelimo. Ne bih podnijela ograničavanje bilo kakvim granicama, pa ni onim državnim".