Redoslijed, pokazuje povijest LGBT aktivizma, ide otprilike ovako: prvo se autaju i pokrenu radikalni ljevičari, te vođeni revolucionarnim duhom i hrabrošću naprave prijeko potreban i garantirano neugodan lom u odnosu na heteronormativnu stvarnost, koja na početku standardno odgovara brutalnim fizičkim nasiljem. Ostatak LGBT populacije je užasnut time što se događa i uplašen što se ruši status quo, jer i dalje ne razumiju da ono malo prostora sigurnosti koja imaju među svoja četiri zida nije ništa drugo nego kavez u koji su gurnuti odmah po rođenju.

Ali, postoji i ona manjina unutar LGBT populacije koja shvaća da se događa nešto veliko i dalekosežno, što će promijeniti život svake LGBT osobe nabolje, te se odlučuju na pridruživanje ili podršku LGBT revolucionarima. Ta druga skupina su, manje-više, socijaldemokrati, progresivci i liberali, koji svojim uključivanjem u aktivizam istome daju širinu i novi zamah, gradeći na eksploziji gay power (povik koji se prvi puta izvikivao u Stonewallu!) koju su potpalili radikali

Čuda hrvatskog LGBT aktivizma

Naravno da među svim tim politikama ima raznih trvenja, ali ona zajedno omogućavaju da LGBT pokret raste, da pobjeđuje, da se širi, da doista mijenja nabolje i cijelo društvo kao i položaj LGBT populacije u njemu, čiji se emancipirani dio konstituira u LGBT zajednicu. Unatoč političkim razlikama, koje se manifestiraju ne samo u stavovima nego i u metodama djelovanja, svi zajedno žele istu stvar, a to je društvena i zakonodavna LGBT ravnopravnost. Istina, i oko definicije što ona znači postoje razlike, ali je pravac nesumnjivo isti. I dok se LGBT pokret širi, tako i LGBT zajednica raste, pa i mnogi od onih koji su bili žestoki protivnici Prajda shvaćaju što on znači i čemu služi, te postaju njegovi još žešći zagovaratelji.

Mnogi od onih koji su na početku bili užasnuti postaju ponosni, a razdoblje užasa postaje im daleko i maglovito sjećanje, nešto što im je postalo toliko strano da tadašnje sebe više ne mogu ni prepoznati. Moć oslobođenja, ponosa, borbe za i ideje same LGBT ravnopravnosti toliko je jaka, korjenito transformativna. Za mnoge je LGBT ljude autanje drugo rođenje, kao i prvi dolazak na Prajd, koji svojim revolucionarnim potencijalom može u samo jednom popodnevu razbiti psihološke okove autohomofobije koja nam je svima nametnuta životom u heteronormativnom društvu.

Nitko nije uspio tako temeljito ogaditi domoljublje u RH kao hrvatska desnica, pa bi hrvatska LGBT desnica imala priliku tu ideju bar donekle oplemeniti. Mogu s tom retorikom koketirati i lijevo-liberalni pederi, kao što i jesmo, ali to je uvijek bilo iz pragmatičnih razloga, a ne iz dubine desničarskog srca (koje, okrutno se našalila priroda, kuca na lijevoj strani hrvatskih, odnosno ljudskih prsa)

Otprilike tu negdje je i hrvatska LGBT zajednica nakon 15 godina llijevo-liberalnog aktivizma, istovremeno mnogo dalje nego što se usudio sanjati bilo tko iz prve zagrebačke Povorke ponosa, dok su ih gađali suzavcem, voćem i povrćem, pivskim bocama i kamenjem, dok ih je krvoločna rulja htjela doslovno rastrgati. Mogu se ljudima iz LGBT populacije ne sviđati što je na Prajdu bilo nekih u pionirskim kapama, što je bilo ovakvih ili onakvih transparenata, što je bilo radikalnih ljevičara (doduše, sad je moda da se Prajd bojkotira jer dođu libertarijanci! O tempora o mores!), što je sve to izgledalo, kako bi (auto)homofobni filoustaše rekli, jugoslavenski i komunistički, ali ako će realno i staloženo analizirati situaciju, onda se ne može poreći da je hrvatski LGBT aktivizam napravio čuda u svojih prvih 15 godina.

Pederi, komunjare i hadezeovci

Procentualno mali dio hrvatske LGBT populacije – zapravo nekih stotinjak aktivista/ica i nekoliko tisuća koji tvore aktualnu LGBT zajednicu, za sve je stvorio društvene i zakonodavne mogućnosti koje bi iz perspektive 1995. – dakle samo dva desetljeća prije – izgledale kao znanstvena fantastika. A opet, ima još toliko toga za učiniti i borba za LGBT ravnopravnost nije ni približno došla do svojeg cilja.

I baš je zato ono što nam sada treba, uz nastavak svega što već postoji, pojava javnog, uvjerljivog i promišljenog aktivizma hrvatske LGBT desnice u borbi za LGBT ravnopravnost. Prije nego dio čitateljstva počupa kosu ili oslijepi od nezaustavljivog kolutanja očima, dopustite da elaboriram.

Neupitno je da u LGBT populaciji postoje oni koji imaju desna politička uvjerenja (pod tim mislim na sve od narodnjaka preko demokršćana do konzervativaca; ima tih verzija desnice!). Teško je uopće procijeniti, ali oni sigurno tvore dvoznamenkast postotak LGBT populacije, možda 10 posto a možda 50 posto. Smatram da je to velik ljudski i aktivistički potencijal koji uopće nije (is)korišten u borbi za LGBT ravnopravnost u Hrvatskoj, a zašto ne bi bio?

Za mnoge je LGBT ljude autanje drugo rođenje, kao i prvi dolazak na Prajd, koji svojim revolucionarnim potencijalom može u samo jednom popodnevu razbiti psihološke okove autohomofobije koja nam je svima nametnuta životom u heteronormativnom društvu

I lijevi i liberalni aktivizam ima svoje političke granice, naročito kad su u sukobu s hrvatskom političkom desnicom. U pitanju su, na mnogo načina, dva različita svijeta, koja se međusobno uopće ne razumiju i koja, i kad pokušavaju komunicirati konstruktivno (što je zasad bilo rijetko do nikad), zapravo pričaju jedni pored drugih, jer su im i emocionalne i ideološke identifikacije toliko suprotstavljene da približavanje tu nije moguće.

Nema tog ljevičarskog aktivista koji će sjesti s nekim HDZ-ovcem i uspjeti ga uvjeriti da je politička homofobija te stranke i pogrešna i štetna, jer će HDZ-ovac pred sobom vidjeti samo pedera i komunjaru, dok će peder pred sobom vidjeti – HDZ-ovca. Priznajem, meni odmah padne mrak na oči kad vidim HDZ-ovca i refleksna reakcija mi je da vičem #Kako vas nije sram?!", ali opet, vjerojatno je to i refleksna reakcija HDZ-ovca kad susretne emancipiranog pedera. No, to je ipak stožerna stranka hrvatske desnice, koja je Hrvatskom vladala dvije trećine njezina neovisnog postojanja, što znači da se na putu do LGBT ravnopravnosti HDZ baš i ne može zaobići.

"Proud to be Croat" i "Proud to be gay" međusobno se ne isključuju

Može, recimo, LGBT pokret odlučiti da mu je cilj uništiti HDZ na putu do LGBT ravnopravnosti, ali ako tu stranku nije uništilo sve što su napravili, iskreno sumnjam da im glave doći (u političkom smislu, ne govorim ovdje o giljotiniranju) mogu emancipirani pederi, lezbijske, bipsići i trans* ljudi. To znači i da HDZ kao i dobar dio njegova biračkog tijela trebamo dovući na našu stranu, trebamo uvjeriti kako je ravnopravnost LGBT građana RH (Hrvata i Hrvatica, da to prevedem na "njihov" jezik) u najboljem interesu Lijepe naše, svih ljudi u Hrvatskoj i hrvatske budućnosti.

A to može samo hrvatska LGBT desnica, koja dijeli te meni bizarne hipertrofirane domoljubne emocije, koja plače od ushita kad čuje "Lijepa li si", koja je zapravo već i u HDZ-u i postoji u desnom dijelu stanovništva Hrvatske te je neodvojiv dio te paradigme, samo se još uvijek pravi da nije LGBT. Uostalom, možda su baš LGBT desničari oni koji će hrvatsku desnicu izvesti iz kaljuže pretpolitičkog, iz destruktivne Blut und Boden ideologije u nešto što ima više veze s desnicom 21., a ne 19. stoljeća.

Ne mislim da pederska liberalna ljevica treba smišljati politiku pederske desnice. Ne mogu gej ateisti rješavati probleme gej katolika s Crkvom. To je odgovornost koju na sebe, prije ili kasnije, mora preuzeti LGBT desnica. Odgovornost bi valjda trebalo biti nešto što desnica itekako razumije kao politički koncept

Ali došlo je i dolazi vrijeme kad se više neće praviti da su heteroseksualni (i to zahvaljujući uvjetima koje je stvorila LGBT ljevica), kad će prvo pojedinci a onda i skupine shvatiti da Proud to be Croat i Proud to be gay nisu uopće međusobno isključivi; dapače, u pitanju je vrlo slična identitetska politika, s time da je ova druga još ispunjena i emancipatorskim potencijalom i pozitivom, dok je prva većinom ogrezla u prizemnom šovinizmu. Doista, nitko nije uspio tako temeljito ogaditi domoljublje u RH kao hrvatska desnica, pa bi hrvatska LGBT desnica imala priliku tu ideju bar donekle oplemeniti. Mogu s tom retorikom koketirati i lijevo-liberalni pederi, kao što i jesmo, ali to je uvijek bilo iz pragmatičnih razloga, a ne iz dubine desničarskog srca (koje, okrutno se našalila priroda, kuca na lijevoj strani hrvatskih, odnosno ljudskih prsa).

Naravno, kad se konačno pojave desno usmjereni LGBT aktivisti, ne očekuje ih lak posao. Oni se naravno moraju autati, jer politika je javna stvar, i ako misle da se bore za LGBT ravnopravnost, to ne mogu činiti iz zagušujuće pozicije ormara. Nadalje, morat će i artikulirati uvjerljivu politiku, koja će pokazati da razumiju što LGBT ravnopravnost jest, a ne da budu nekakvi prezira vrijedni jadnici poput američkih Log Cabin republikanaca. Njih svi s pravom šutaju, od republikanaca kojima se umiljavaju kao "gospodski Kastori" iz poznate Kranjčevićeve pjesme do LGBT aktivista koji ih ismijavaju kao prodane duše koje mole mrvice s heterostola, jer baš to i jesu. Imao sam priliku upoznati nekoliko tih LCR-ovaca; na sastanak s njima u Washingtonu sam došao prilično negativno nabrijan, no kad sam i vidio i čuo, samo sâm ih mogao sažalijevati.

Hrvatska LGBT desnica dosad se bavila sabotiranjem i omalovažavanjem LGBT aktivizma iz svoje autohomofobne pozicije

Bit će izazov za hrvatsku LGBT desnicu artikulirati svoju politiku borbe za LGBT ravnopravnost, ali to je izazov na koji oni trebaju odgovoriti. U drugim državama svijeta mnogi već jesu, sviđalo se to nekome ili ne. No, u toj artikulaciji će se pojaviti i novi pravci i prostori za LGBT aktivizam, napose oni koji ni ljevičare ni liberale niti zanimaju, niti su neke od njih uopće u stanju prepoznati, niti se od njih to treba očekivati pa im zamjerati zašto to ne čine.

Ukoliko hrvatska LGBT desnica bude u stanju odgovoriti na sve te izazove na uvjerljiv, politički konstruktivan i iskren način, rezultati bi mogli biti izvrsni za sve. LGBT zajednica će se povećati i ojačati. Od prestanka diskriminacije skupine građana RH ne profitira samo ta skupina, nego apsolutno svi, pa čak i oni koji se tome u tom trenutku protive, jer se stvara slobodnije, otvorenije i pravednije društvo za sve

Možda će se hrvatska LGBT desnica baviti pederima u vojsci, možda će konačno pokrenuti onu svoju godinama žuđenu akciju odnošenja poklona djeci u Nazorovoj (o čemu stalno cmizdri anonimno online i pita se zašto to ne učine oni gej aktivisti koji to neće učiniti, i to iz sebi vrlo dobrih razloga), možda će artikulirati ideju gej braka u skladu s poznatom rečenicom Davida Camerona da podržava bračnu jednakost baš zato što je konzervativac, a ne nasuprot tome. Kao što bi hrvatska LGBT desnica u svojem ormaru konačno trebala shvatiti da to što ja neću nositi poklone djeci u Nazorovu, jer mi to izgleda kao jeftina eksploatacija, njih nikako ne zaustavlja da to učine, a povrh toga da to učine na način koji neće ispasti jeftina eksploatacija. Bit ću sretan ako se to dogodi. Ne mislim da pederska liberalna ljevica treba smišljati politiku pederske desnice. Ne mogu gej ateisti rješavati probleme gej katolika s Crkvom. To je odgovornost koju na sebe, prije ili kasnije, mora preuzeti LGBT desnica. Odgovornost bi valjda trebalo biti nešto što desnica itekako razumije kao politički koncept.

Zazivam pojavu hrvatskih LGBT desničara u borbi za ravnopravnost svih nas. Neka dokažu da Hrvatsku vole, da su domoljubi i – autaju se

Ako pak hrvatska LGBT desnica misli da će ih postojeći LGBT aktivizam i zajednica dočekati raširenih ruku i otvorena srca, varaju se. Neće, niti bi trebali, jer dosad se hrvatska LGBT desnica jedino sustavno bavila sabotiranjem i omalovažavanjem LGBT aktivizma iz svoje autohomofobne pozicije i ormara korištenog kao načina ostvarivanja heteroseksualnih privilegija u društvu. Trebat će se i dokazati kao aut i emancipirani LGBT ljudi ako žele nadići posve opravdanu skepsu koja će ih dočekati, a trebat će se i iskupiti koliko je moguće za svoje dosadašnje suučesništvo u diskriminaciji LGBT građana RH. Ali ako na to nisu spremni, ako će i dalje pljuvati Prajd (što nije isto kao konstruktivna kritika), ako će i dalje širiti diskriminaciju prema pripadnicima LGBT zajednice koji nisu dovoljno str8-acting, ako se neće suprotstavljati homofobiji u društvu..., onda to čime će se baviti nažalost neće biti borba za LGBT ravnopravnost.

Borba za LGBT ravnopravnost borba je za bolju Hrvatsku

Prvi ću se suprotstaviti autohomofobiji kao vodilji mogućeg desnog LGBT aktivizma. Ukoliko je jedino čega se hrvatska LGBT desnica može dosjetiti jest da budu kapoi hrvatske homofobije, onda su se opasno zeznuli. I to baš sebe same, jer LGBT zajednica ipak može bez njih. Stvar je u tome da oni ne mogu bez LGBT zajednice, htjeli to sebi priznati ili ne, jer da mogu ne bi toliko njih oko LGBT zajednice obilazilo kao oko vruće kaše koja ih privlači ali se ipak još ne usude ni liznuti.

Nisu to mali izazovi i neće biti lako, ali kakvi oni to aktivisti misle biti ako očekuju da će biti lako? Kakva je to pobogu tvrda desnica ako su takve mimoze? Misle li možda da je lako izaći marširati na Prajdu kad znaš da te čeka rulja razularenih HČSP-ovaca, od kojih se nađe i jedan s molotovljevim koktelom? Vrijede li uopće išta nečiji politički stavovi ako se čovjek za njih nije sprema izložiti emocionalnim, pa i fizičkim neugodnostima ako treba? (Ovo zadnje pitanje se jednako tako može uputiti i onima koji jedva hendlaju i osjećaju se blago tužno kad se nađu u žustroj polemici, pa jedino što mogu je podviti rep i pobjeći. U diskursu "gluten free" aktivizma to se kaže da su "odbili legitimirati nečije stavove")

Ako hrvatska LGBT desnica misli da će ih postojeći LGBT aktivizam i zajednica dočekati raširenih ruku i otvorena srca, varaju se. Jer dosad se hrvatska LGBT desnica jedino sustavno bavila sabotiranjem i omalovažavanjem LGBT aktivizma iz svoje autohomofobne pozicije i ormara korištenog kao načina ostvarivanja heteroseksualnih privilegija u društvu

Ali, ukoliko hrvatska LGBT desnica bude u stanju odgovoriti na sve te izazove na uvjerljiv, politički konstruktivan i iskren način, rezultati bi mogli biti izvrsni za sve. LGBT zajednica će se povećati i ojačati, LGBT desnica će se sve više emancipirati i postati prijemčiv glasnogovornik LGBT ravnopravnosti u dijelovima hrvatskog društva u kojima lijevo-liberalni aktivizam ne da nema prođu, nego je anatemiziran. Nikad ne treba zaboraviti da je borba za LGBT ravnopravnost ujedno i borba za bolje društvo, pa tako i ono hrvatsko. Od prestanka diskriminacije skupine građana RH ne profitira samo ta skupina, nego apsolutno svi, pa čak i oni koji se tome u tom trenutku protive, jer se stvara slobodnije, otvorenije i pravednije društvo za sve.

Zato zazivam pojavu hrvatskih LGBT desničara u borbi za ravnopravnost svih nas. Neka dokažu da Hrvatsku vole, da su domoljubi i – autaju se!

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.