Kako zapravo izgleda nešto što bi se moglo smatrati radikalnim LGBT aktivizmom? Postoji pregršt primjera iz povijesti LGBT pokreta, no ovaj je tekst posvećen samo jednom od njih, doista genijalnom potezu Gay Activists Alliance (GAA) iz 1971. godine. Riječ je o organizaciji nastaloj pred kraj 1969., zahvaljujući skupini aktivista koja se odcijepila od Gay Liberation Fronta (GLF), politički radikalne skupine koja je zagovarala prevrat cijelog kapitalističko-heteropatrijarhalnog sustava odmah i sad, samo što nije uspjela skoro ništa konkretno učiniti da svoje proklamirane ciljeve ostvari.

Dapače, GLF nije bila ni u stanju dogovoriti se unutar sebe što i kako raditi, pa nije ni napravila puno toga prije raspada, osim jedne jako bitne stvari a to je organiziranje prosvjednog marša godinu dana nakon pobune u Stonewallu kako bi se obilježio taj prijelomni događaj LGBT pokreta. Može se reći da je GLF zapravo organizirao prvu Povorku ponosa na svijetu, i to je njihova velika ostavština svim LGBT ljudima svijeta. Nažalost, kao što je to bio slučaj u Hrvatskoj, oni koji pokreću Povorke ponosa vrlo brzo pokazuju da ne znaju zapravo što bi s njima dugoročno radili, pa se mora pojaviti nova generacija aktivista da Povorku ponosa spasi od nominalnih roditelja, koji su u međuvremenu postali krivi za zanemarivanje svojeg djeteta.

Zapovima protiv homofobije

GAA se, dakle, izdvojila iz GLF-a jer su to bili aktivisti koji su htjeli biti organizirani, učinkoviti i raditi konkretne akcije s konkretnim odjekom, a ne iscrpljivati se u možda zanimljivoj ali jalovoj teoriji i ideologiji koju se nije u stanju prevesti u političku tj. aktivističku praksu, što ne znači da nisu bili bez ideologije. GAA su inspirirani revolucionarnim duhom Stonewalla, kako bi to rekao gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, htjeli delati. I bogme jesu! Krenuli su sa serijom tzv. zapova, dobro organiziranih raspašojskih prosvjeda kojima su privlačili pažnju medija i javnosti na tematiku LGBT prava, te su tako, primjerice, prosvjedovali ispred njujorškog sjedišta američke TV-mreže ABC nakon emitiranja izrazito homofobne epizode tada popularne serije Marcus Welby, M.D. GAA je zapirala i tadašnjeg njujorškoga gradonačelnika Johna Lindseya, kao i senatora iz New Yorka, Nelsona Rockefellera, koje su pošteno izblamirali u javnosti.

Jedan od velikih mitova u (auto)homofobnom dijelu hrvatske LGBT populacije jest da su hrvatski aktivisti agresivni i radikalni. Tijekom godina se, primjerice, tvrdilo da zagrebački Prajd organiziraju i pohode nekakvi gej radikali. Povrh toga, unatoč tolikoj "agresivi i radikalizmu" nije zabilježeno da je itko ikad iz Povorke ponosa napao doista agresivne homofobe koji su tu povorku gađali svime čega su se mogli dokopati

No, još važniji su bili prosvjedi protiv udruženja njujorških taksista, koja je tražila da taksisti koji su gej moraju imati potvrdu od psihijatra da su "normalni" i "podobni" za upravljanje vozilom, kao i oni protiv tabloida New York Daily News, koji je konstantno u člancima vrijeđao i omalovažavao LGBT populaciju. GAA se, dakle, nije libila suprotstaviti ni institucijama ni moćnicima na njihovom čelu, vodeći se u svojim zapovima politikom nenasilja, što naravno ne znači da su bili pristojni i tihi.

Baš suprotno, bili su glasni i odvažni, što je naročito zbunjivalo homofobe koji su navikli da se gej ljudi pred njima sklanjaju i podvijaju rep. U svojim su stavovima bili vrlo jasni, pa je Mark Rubin, jedan od njihovih aktivista u pripremi akcije zauzimanja njujorškog Ureda za izdavanje bračnih dozvola, izjavio i sljedeće: "Svaka točka gledišta koja se protivi gej pravima je pogrešna točka gledišta - kategorički, po svakom redu i po Bogu." Jasnije od toga ni ideološki ni politički doista ne može.

Tortom i kavom do jednakih prava

Tako su aktivisti GAA prije nešto više od 44 godine, 4. srpnja 1971, nenajavljeno upali u njujorški Ured za izdavanje dozvola za vjenčanje, "naoružani" tortom i termosicama s kavom, tražeći da im se izdaju dozvole kako bi mogli stupiti u (istospolni) brak. Zap je bio potaknut izjavom šefa tog ureda Hermana Katza, koji je prijetio tužbama zbog simboličnih vjenčanja gej parova koje je tada radila Church of the Beloved Disciple na zahtjev svoje većinom homoseksualne pastve.

No, još važniji su bili prosvjedi protiv udruženja njujorških taksista, koja je tražila da taksisti koji su gej moraju imati potvrdu od psihijatra da su "normalni" i "podobni" za upravljanje vozilom, kao i oni protiv tabloida New York Daily News, koji je konstantno u člancima vrijeđao i omalovažavao LGBT populaciju

Aktivisti GAA su službenicima ureda ponudili tortu, počeli skandirati i pjevati, te pozivati sve u zgradi da se "pridruže svadbenom piru za gej ljude u sobi 265". "Svi ste pozvani doći!", viknuo je aktivist Arthur Evans. Kad im je jedan od službenika rekao da nemaju prava biti tu, odgovorili su: "Naša prava kao gej ljudi su popljuvana od jednog javnog službenika". Aktivisti su se u jednom trenutku uspjeli probiti i do ureda šokiranog gospodina Katza – spomenutog javnog službenika - te su mu par puta viknuli da je bigot. Nakon toga je krenula izvedba poznatih pjesama sa stihovima modificiranim prema gej kontekstu, pa se zap pretvorio u mali, ali zabavan tulum. 

Kad se konačno pojavila policija, aktivisti GAA – koji su prethodno odlučili kako ne žele da ih uhapse "zbog ove konkretne teme", odnosno bračne jednakosti – su im ponudili komad torte, a onda su se ubrzo i povukli iz Ureda za izdavanje dozvola za vjenčanje, uz rečenicu: "S obzirom da nismo dobili zadovoljštinu od vlasti, iznijet ćemo naš slučaj narodu." 

Cijela akcija je trajala zapravo najviše pola sata, bila je realizirana s minimalnim budžetom i maksimalnom aktivističkom maštom, stilom i odvažnošću, te je nesumnjivo jedan od najzabavnijih ali i najdalekosežnijih poteza u povijesti LGBT pokreta. Nije gej brak ideja gej konzervativaca poput Andrewa Sullivana, nego radikala s početka sedamdesetih. Iz tadašnje njujorške i današnje hrvatske perspektive, moguće je zauzimanje njujorškoga matičnog ureda smatrati radikalnim aktivizmom, ali je činjenica da se ništa takvo u Hrvatskoj nije dosad ni pokušalo. Pritom je taj radikalizam (s navodnicima ili bez njih, odlučite sami) GAA miroljubiv, glasan i vidljiv, promišljen i pametan, duhovit i zabavan.

"Gej radikali" na hrvatskim Prideovima

Može li se zamisliti da u Hrvatskoj postoje aktivisti koji su spremni na takav potez? Dosad ih nije bilo.

Jedan od velikih mitova u (auto)homofobnom dijelu hrvatske LGBT populacije jest da su hrvatski aktivisti agresivni i radikalni. Tijekom godina se, primjerice, tvrdilo da zagrebački Prajd organiziraju i pohode nekakvi gej radikali. Povrh toga, unatoč tolikoj "agresivi i radikalizmu" nije zabilježeno da je itko ikad iz Povorke ponosa napao doista agresivne homofobe koji su tu povorku gađali svime čega su se mogli dokopati. 

To je ta logika (auto)homofobije – ako izađeš u skladu sa zakonima i miroljubivo prosvjedovati, onda si agresivni radikal, a onaj koji te u tome pokušava nasilno spriječiti i krši zakone se zapravo samo brani. Zato i Željka Markić ne propušta govoriti isključivo o "agresivnim homoseksualnim aktivistima", jer iz pozicije klerikalne desnice ne može postojati nikakav LGBT aktivizam – koliko god miroljubiv i demokratski bio – koji nije agresivan. Kad misliš da LGBT građani svoje cjelokupne živote trebaju provesti isključivo između svoja četiri zida i kad ti je muka što uopće moraš vidjeti da postoje, onda je sve javno, vidljivo i LGBT automatski "agresiva i nametanje". 

Možda se u tome najbolje razotkriva koliko autohomofobi iz LGBT populacije i udruga U ime obitelji dijele jedan te isti stav kad je riječ o LGBT ravnopravnosti – ne mogu je podnijeti ni kao koncept, a kamoli praksu. Prvi iz razloga jer to što su neheteroseksualni uzimaju kao dokaz da društvenu i zakonsku ravnopravnost niti ne zaslužuju, a drugi... pa iz istih razloga!

Aktivizam nije izmicanje od problema

Ali kad se iskorači iz takvih diskriminatornih i retrogradnih perspektiva, te staloženo analizira LGBT aktivizam u Hrvatskoj, jasno je da on nikad nije bio ni agresivan ni radikalan. Još zabavnije, sve ono što se nazivalo radikalnim – a tu je na meti uvijek prvi bio Zagreb Pride – jest u osnovi ništa drugo nego političko-demokratski mainstream: prosvjedi, javni istupi , zagovaranje zakona i politike u korist LGBT ravnopravnosti, povezivanje s drugim pokretima kao izraz u svakoj demokratskoj državi Ustavom zagarantirane slobode okupljanja, slobode govora, slobode političkog djelovanja, slobode udruživanja itd.

U eri društvenih mreža i pametnih telefona s kamerama ništa od toga ne bi zapravo bili pretjerano teško ni organizirati ni zabilježiti pa internetom i medijima proširiti. Ne može se svaki problem riješiti isključivo pisanjem priopćenja u kojima se od ovih i onih oštro zahtijeva ovo i ono (i onda ne bude ništa)

Mainstream da veći ne može biti, pa čak i ako se pojedini aktivisti smatraju političkom avangardom čegaveć. I njih je prevario hrvatski kontekst, čini se. Agresija i radikalizam su uvijek isključivo bili u oku promatrača i govore ponajviše o takvim promatračima, bili homo ili heteroseksualni. Homofobije će u hrvatskom društvu nestati ne kad se promijene emancipirani LGBT ljudi da bi se nekako aranžirali s homofobijom, nego kad se promijene (auto)homofobi i prestanu to biti. Najkraće, problem je u njima, ne u nama. Ali, mi smo ti koji pokreću riješavanje tog problema, jer se on sigurno neće riješiti sam od sebe i s protokom vremena.

Možda će se sav taj zasad u praktičnom smislu gnjili teorijski radikalizam konačno od strane neke mlađe generacije aktivista pretvoriti u konkretne aktivističke poteze u okviru razrađene aktivističke politike. Jer aktivizam nije izmicanje od problema, nego konfrontiranje s problemom. Ne može teorijska razrada problema biti vrhunac i kraj aktivizma, ona je tek njegov početak početka. S razlogom postoji fraza "mrtvo slovo na papiru" i s razlogom se često koristi u Hrvatskoj. Hrvatski LGBT aktivizam nije još dosad iskoristio u svojem djelovanju ni moćno oruđe građanskog neposluha, što ne znači da nije bilo i neće biti prilike za to.

Ne može se svaki problem riješiti pisanjem priopćenja

Što se tiče razloga za realiziranje prvog hrvatskog zapa u duhu GAA, doista ih ne manjka. Gej muškarci ne mogu darivati krv, eto razlog da se pojavi hrpa njih pred bolnicom i da zajedno traže da doniraju krv.

Večernji list objavi opet neki članak, poput onoga Slobodana Novaka o gej ljudima kao čudovištima, eto razlog da se gej ljudi pojave u predvorju zgrade Večernjeg lista i traže od uredništva ispriku i prestanak takve prakse. Istospolni par se poljubi u kafiću pa od vlasnika dobije upozorenje zbog toga ili čak izgon, eto razlog da se već sutra u taj kafić dođu ljubiti desetci gej parova. U eri društvenih mreža i pametnih telefona s kamerama ništa od toga ne bi zapravo bili pretjerano teško ni organizirati ni zabilježiti pa internetom i medijima proširiti. Ne može se svaki problem riješiti isključivo pisanjem priopćenja u kojima se od ovih i onih oštro zahtijeva ovo i ono (i onda ne bude ništa) i zakonodavnim promjenama, za neke stvari je potrebna direktna akcija LGBT zajednice u društvu. Zapravo, za većinu stvari je baš to potrebno, jer su zakoni samo okvir života u bilo kojem društvu, a ne sadržaj. Svatko može biti (ad hoc) aktivist, samo se treba usuditi i odlučiti.

Kad se konačno pojavila policija, aktivisti GAA – koji su prethodno odlučili kako ne žele da ih uhapse "zbog ove konkretne teme", odnosno bračne jednakosti – su im ponudili komad torte, a onda su se ubrzo i povukli iz Ureda za izdavanje dozvola za vjenčanje, uz rečenicu: "S obzirom da nismo dobili zadovoljštinu od vlasti, iznijet ćemo naš slučaj narodu."

Jest bilo zgodno što se na Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije pločnik ispred zgrade Biskupske konferencije probudio obojen u dugine boje. Bila je to odlično osmišljena i realizirana akcija s lijepom porukom i medijskim odjekom, ali napravljena – iz ormara! Naime, bilo bi daleko efektnije da je ta ekipa neznanih junakinja došla usred dana pred Bozanićeve dvore od oniksa i krenula bojati pločnik. To bi se moglo možda nazvati radikalnim aktivističkim potezom.

Pojava doista radikalnog ili barem "radikalnog" LGBT aktivizma imala bi brojne blagotvorne učinke na aktualno stanje hrvatskog aktivizma. Osim novog duha i energije, konačno bi se razjasnile dvije važne stvari. Prva je fantazma (auto)homofoba da je hrvatski LGBT aktivizam ikad u ičemu bio radikalan, jer nije. Druga je fantazma brojnih aktivista da su radikali dok pišu projekte za Bruxelles, jer nisu. Nema sumnje da je prva fantazma licemjernija, raširenija i opasnija, ali to i dalje ne poništava licemjerje ove druge.

Ostaje pitanje koje traži odgovor, zasad bez uspjeha: je li ono na što su se usudili ljudi iz njujorške LGBT zajednice 1971. godine nešto na što se 44 godine kasnije usude ljudi iz hrvatske LGBT zajednice?

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.