Odgovor na pitanje iz naslova nije teško dokučiti, a glasi ovako: zato što je Split Pride imao loše osmišljen (ako uopće?)i realiziran PR. Ali, to je jedina značajna zamjerka koja se može uputiti ekipi koja je realizirala petu po redu splitsku Povorku ponosa, s obzirom da je sve ostalo bilo napravljeno vrlo dobro do odlično. Dapače, konstruktivnu kritiku oko lošeg PR-a treba staloženo razmotriti i iskoristiti za samo jednu stvar: da sljedeće godine bude pametniji i bolji. No, treba istaknuti što je sve to bilo dobro i zašto.

Prva dobra stvar je bila što je peti Split Pride skoro pa isključivo vlastitim snagama organizirala splitska LGBT zajednica. Da, ta je zajednica još mala, predstoje joj još razni izazovi, ali oko organizacije pete splitske Povorke ponosa okupila se ekipa nekoliko starijih i donekle aktivistički iskusnijih članova udruge Rišpet, no i postadolescentska ekipa koja je tek na početku procesa prave LGBT emancipacije i autanja, u koji kroči kroz druženja u splitskom LGBT centru, većinom igrajući društvene igre i zezajući se, možda i ne do kraja svjesni da su to procesi kojima konstituiraju i osnažuju svoje LGBT identitete.

Naučili s malo financijskih sredstava napraviti puno

No, sudeći po angažmanu koji su pokazali - volontirajući oko hrpa sitnica čiji konačni skup čini značajan dio organizaciju Povorke ponosa - da u Splitu postoji u međuvremenu snažan nukleus za jednu emancipiranu i prosperitetnu LGBT zajednicu. Još važnije, moglo se i po forumima i po pederskim kuloarima saznati da je LGBT mladež itekako ponosna na svoj doprinos Povorci ponosa, što uključuje i one koji se još ne usuđuju na nju doći, a ponosni definitivno trebaju biti, jer su kroz male stvari učinili zapravo nešto veliko. Rišpet bi trebao paziti da ne iznevjeri očekivanja i angažman tih mladih pedera i lezbijki, jer se sinergija između udruge i LGBT mladeži pokazala iznimno produktivnom za sve zajedno.

Druga dobra stvar je što su svi koji su ove godine radili na Split Prideu naučili s malo financijskih sredstava napraviti puno, jer nedovoljna sredstva su konstanta organizacije svake Povorke ponosa u Hrvatskoj. Unatoč homofobnim fantazijama o milijunima kuna koliko navodno koštaju Povorke ponosa, riječ je o uvjerljivo najslabije financiranom aspektu cijelog LGBT aktivizma, jer će svaki potencijalni donator iskeširati zastrašujuće više novca za tiskanje nekakve brošure i održavanje nekakvog okruglog stola, sve stvari vrlo uskog aktivističkog dosega, nego što se može – koliko god projekt bio genijalan – dobiti za organiziranje Povorke ponosa. U pitanju je ozbiljan strukturni problem koji nije uspjela riješiti ni najmoćnija Povorka ponosa, ona u Zagrebu, pa nije realno očekivati da bi se mogao lako riješiti u Splitu. Tko zna, čuda su moguća?

Treća dobra stvar je što je peti Split Pride posve jasno ostvario svoj deklarirani politički cilj. Pride se održavao pod sloganom "Izađimo u siguran Split" i baš to se i dogodilo! Peta splitska Povorka ponosa je prošla bez ikakvih incidenata, koliko se može zaključiti iz izvještavanja medija, a kamoli da je bilo masovnog pokušaja linča kakav se dogodio na prvom Split Prideu. Također, slogan se odnosio na konkretnu želju splitske LGBT zajednice, koja je i dalje izložena homofobnim uličnim napadima kakvi su bili standard Zagreba u periodu 2002.-2008., paralelni s periodom sve veće vidljivosti LGBT zajednice u metropoli.

Danas moć u zauzimanju javnog prostora ima Prajd, a ne oni koji ga žele zatrti

Ne treba se zavaravati da porast vidljivosti isprva neće značiti i porast nasilja nad LGBT ljudima, no to je neugodan proces koji se mora odraditi kako bi se vidljivost ostvarila do tog nivoa da postane toliko snažna da zapravo djeluje kao nešto što odbija napade. Baš kao što se nekad svaki homofobni jadnik osjećao pozvanim da pljuje, viče i pepeljarom gađa zagrebačku Povorku ponosa, dok se odrađivao krvaviji dio politike vidljivosti, tako ti isti homofobi sada znaju da to više ne mogu (najzabavniji primjer toga su bili oni neki klinci koji su Prajd snimali s udaljenog prozora i komentirali koliko je tih pedera, razotkrivajući time vlastitu nemoć; video je u međuvremenu nažalost uklonjen s Youtubea, pa mu se više ne možemo smijati), jer bi se loše proveli ne samo od strane policije, nego i od sudionika Prajda.

Svi koji su ove godine radili na Split Prideu naučili s malo financijskih sredstava napraviti puno, jer nedovoljna sredstva su konstanta organizacije svake Povorke ponosa u Hrvatskoj. Unatoč homofobnim fantazijama o milijunima kuna koliko navodno koštaju Povorke ponosa, riječ je o uvjerljivo najslabije financiranom aspektu cijelog LGBT aktivizma

Dinamika moći je potpuno promijenjena, te sada moć u zauzimanju javnog prostora ima Prajd (a javni prostor pripada ravnopravno i LGBT građanima RH) a ne oni koji ga žele zatrti, ali do toga se moralo doći. To što je ove godine Split Pride doista izašao u siguran grad je velika politička pobjeda tamošnje LGBT zajednice, koja ne znači da neće još biti uličnih napada na LGBT Splićanke i Splićane, nego da su na dobrom putu kada to više neće biti business as usual nego od svih oštro osuđen eksces.

Četvrta dobra stvar je bila to što je ove godine Split Pride zapravo većinom bio ispunjen LGBT ljudima iz Splita i Dalmacije, kojih jest bilo manje nego što je sveukupno bilo sudionika prvih godina, no i to je poznata dinamika na hrvatskim Povorkama ponosa. Na prvi Prajd će doći i razna strejt ljudskopravaška, intelektualna, medijska i slična ekipa, što svakako treba honorirati, ali svaki Prajd dugoročno živi samo ako može računati na pedere, lezbijke, bipsiće i trans* ljude (te ustrajne hetero podržavatelje) kao svoje redovite sudionike.

Ove godine jest na Split Prideu bilo manje ljudi, ali to su bili ljudi koji će najvjerojatnije doći i sljedeće godine, te i svake nakon toga, kao što će i svake godine dovesti sa sobom još nekoga nervoznog pedera, kojemu treba malo ohrabrenja da ponosno maršira u Povorci ponosa. Aktivistički uspjesi i trajne društvene promjene se grade baš na podršci i angažmanu takvih LGBT ljudi, a Split Pride sad ima jednu dobru polazišnu osnovu da raste i u brojkama. Dapače, jasna je i veza između rada na društvenim aktivnostima i povezivanju splitske LGBT zajednice s jačanjem splitskog Prajda, te se u tom pravcu treba još odvažnije i kreativnije nastaviti.

Što je dobar PR?

Peta dobra stvar je ono što se nije dogodilo – aktivisti se nisu isposvađali u javnosti, Prajd nije bio otkazan pa na brzinu sklepan od ad hoc skupine organizatora , nije bilo materijala da mainstream mediji pišu o "raskolu na gej sceni" i svim onim stvarima koje su obilježile Zagreb Pride 2005. i 2006. godine, te ga značajno kompromitirali u LGBT zajednici na neko vrijeme. S obzirom da sam se u organiziranje zagrebačkog Prajda uključio nakon tog kraha, odlično znam kakav je rudarski posao bio iskopati Povorku ponosa iz tih ruševina i uvjeriti LGBT zajednicu da je treba podržati.

Ni Kontra ni Iskorak više ne sudjeluju u organizaciji Split Pridea i to je odlična vijest za Split Pride, jer riječ je o dvjema udrugama – premda s pozitivnim rezultatima u drugim područjima aktivizma – koje zapravo ne znaju kako se radi dobar Prajd. To su dokazali u Zagrebu, to su dokazali i u Splitu; dovoljno je prisjetiti se apsurdne činjenice da su dva Split Pridea, ponajviše zahvaljujući Kontrinom utjecaju, imala istu temu i isti slogan, isprazan poklič bez ikakve političke težine, "Potpuna ravnopravnost".

Sudeći po angažmanu koji su pokazali - volontirajući oko hrpa sitnica čiji konačni skup čini značajan dio organizaciju Povorke ponosa - da u Splitu postoji u međuvremenu snažan nukleus za jednu emancipiranu i prosperitetnu LGBT zajednicu. Još važnije, moglo se i po forumima i po pederskim kuloarima saznati da je LGBT mladež itekako ponosna na svoj doprinos Povorci ponosa

Nije da je bilo potrebno doista dokazati kako se potpuna ravnopravnost neće ostvariti ako par godina za redom organiziraš Povorku ponosa na kojoj kličeš "Potpuna ravnopravnost", ali eto sad i to sto posto znamo. Dapače, krizna godina Split Pridea je bila prošla, no odgovor na tu krizu je bio pravi aktivistički: ustrajan i mukotrpan rad koji je stvorio ovakav itekako obećavajući peti Prajd, koji je nažalost u većini medija i javnosti percipiran kao neka vrsta neuspjeha, čime dolazimo do lošeg PR-a.

No, razjasnimo prvo što je to dobar PR. To je, najprije, znati poslati svoju poruku u javnost i u javnosti stvoriti paradigmu kakvu želiš. A to se prvenstveno radi istinom. Dobar PR nije muljanje i laganje, nego je znati istinu koja ti je važna uspostaviti kao koordinate javnog razgovora i percepcije. Druga važna stvar u za dobar PR-a jest znati kome se obraćaš i kako sa svojom ciljanom skupinom treba komunicirati da poruke koje šalješ budu shvaćene.

Oko toga ima dosta nesporazuma u hrvatskoj LGBT zajednici, čiji određeni dio živi u autohomofobnom uvjerenju kako se svaki Prajd treba obraćati isključivo najgorim homofobima, pa čak i nauštrb emancipiranih LGBT ljudi i strejt podržavatelja. Ne, nikad i nikako! Kada se obraćaš najzadrtijim homofobima, ono što je ključno jest kako tu poruku percipiraju oni koji to nisu, jer će najzadrtiji homofob bilo kakvu poruku uvijek iskriviti u ono što mu nalaže vlastita mržnja, ali će je drugi ljudi moći dobro razumjeti.

Pozivu na "prazan Split" treba – zahvaliti

Primjerice, kad smo u Zagreb Prideu 2010. godine radili spot Fuck You – koji je, nota bene, sa skoro 68 tisuća klikova na Youtubeu bez konkurencije dosad najuspješniji LGBT spot u hrvatskoj povijesti – njime se nismo obraćali homofobima. Kroz poručivanje homofobima da odjebu, zapravo smo se obraćali LGBT zajednici, pokazujući im da ima već mnogo LGBT ljudi i strejt podržavatelja koji nemaju problema doći pred kameru i pokazati srednji prst homofobiji. I mnogi su poruku shvatili pa su se tome kroz godine i pridružili.

Prvo, Split Pride je ove godine od lokalnih homofoba, anonimaca iz Urbane desnice (oni su u ovom kontekstu, ironično, ormaruše!), dobio isporučen zicer koji nažalost nije iskorišten da se zabije gol. Urbani desničari su objavili svoje standardno priopćenje o "praznom gradu" u kojemu pozivaju ljude da ignoriraju Prajd, a iz Split Pridea na to nije bilo reakcija. Nadam se da razlog tome nije bila ona promašena politika o tome kako se ne želi reakcijom legitimirati takve stavove, nego nesnalaženje.

Jer, ono što je Split Pride trebao učiniti jest poslati svoje priopćenje u kojem se zahvaljuje UD-u (hihi) na tome što im omogućavaju da izađu u siguran grad, jer samo najgluplji homofobi mogu misliti kako LGBT ljudi vole kad ih se pokušava linčovati na Povorci ponosa , kao što se desilo na prvom Split Prideu (kada je, nemojmo NIKAD zaboraviti, ministar policije bio Tomislav Karamarko). Trebalo se zahvaliti što akcijom "Prazan grad" pomažu splitskom LGBT aktivizmu, pozvati ih da i ubuduće nastave baš tako, a onda ih još na kraju i ismijati što šalju anonimna priopćenja, te potpisati imenima i prezimenima ljudi iz organizacije Prajda.

Važno je poslati pozitivnu poruku. Ona ne mora biti isforsirano vesela, jer ako su ljudi napadnuti, ona onda glasi da nas to neće zaustaviti da marširamo i sljedeće godine, ali treba biti odlučna i pružiti nadu. Koja je bila aktivistička mantra Harveya Milka? "Morate im dati nadu!"

Tako bi se neutralizirala slika o tome da je navodno ignorirani Split Pride nekakav uspjeh za homofobe.

Drugo, koga briga je li itko iz Vlade došao na Prajd? Svita ministara je bila potrebna na drugom Split Prideu, kao garancija da se opet neće desiti pokušaj masovnog linča, ali ponavljati svake godine kako si razočaran jer ti nisu na Prajd došli neomiljeni ministri iz neomiljene Vlade je sad već kontraproduktivno.

Ne čini nijedan Prajd uspješnim i relevantnim pojavljivanje političara, nego pojavljivanje običnih (gej i strejt) ljudi. No, izjava organizatora o tome da nema ministara – koja uopće i nije trebala biti izrečena – završila je kao jedina a tako i ključna poruka u većini medija, što je stvorilo dojam da organizatori Split Pridea duboko žale jer nisu dobili zagrljaj od nekog tamo ministra. Još gore, to je slanje negativne poruke u javnost, naglašavanje onoga što se NIJE dogodilo, umjesto da se naglasi ono što JEST – Split Pride je izašao u siguran Split!

Kao što je rekao Harvey Milk: "Morate im dati nadu"

Vlastita je pobjeda lošim PR-om pretvorena u poraz. Pravi odgovor na novinarsko pitanje o tome kako na Split Prideu ove godine nema ministara je ovaj: "Pa tako i treba, ionako im je bolje da se posvete poslu u ministarstvima, s obzirom na stanje u zemlji. Nama ne trebaju ministri, drago nam je što su na Prajdu Splićani i što su se priključili i neki turisti. I što će ih svake godine biti sve više". A sve što vrijedi za ministre vrijedi i za gradonačelnika Ivu Baldasara. On je također svojom standardno nemuštom izjavom zauzeo dio medijskog prostora Split Pridea, koji su mogli imati LGBT Splićani.

Treće, kao što je jasno iz iznad napisanog, važno je poslati pozitivnu poruku. Ona ne mora biti isforsirano vesela, jer ako su ljudi napadnuti, ona onda glasi da nas to neće zaustaviti da marširamo i sljedeće godine, ali treba biti odlučna i pružiti nadu. Koja je bila aktivistička mantra Harveya Milka? "Morate im dati nadu!"

Četvrto, Split Pride nije ni pokušao stvoriti afirmativnu medijsku sliku o svojem petom izdanju. Nije, primjerice, nakon Povorke ponosa išlo priopćenje u kojem se rekapitulira kakav je bio i što je za zasad još malu splitsku LGBT zajednicu značio taj peti Prajd. Nije bilo rečeno: "Hej, pa mi jesmo izašli u siguran Split i to nam je drago i želimo da takav grad bude svaki dan a ne samo na dan Prajda. Ovo je prvi korak dugog puta, ali neupitno uspješan prvi korak, veliki korak koji je napravila mala splitska LGBT zajednica!"' Nije se ni artikuliralo zašto je Split Pride dobar za cijeli Split, a itekako jest. Nije se pred Prajd u Slobodnoj Dalmaciji moglo čitati o konkretnim napadima na LGBT osobe, kako bi se bolnim životnim primjerima utemeljila tema petog Split Pridea kao nešto akutno i iznimno važno. Itd.

Peto, dobri i pametni aktivisti su nemilosrdni prema vlastitim pogreškama i lošim procjenama. Njih se ne skriva, niti ih se negira (ponajmanje sebi!), nego ih se analizira i iz njih uči. Nije neoprostivo pogriješiti, neoprostivo je ponavljati pogrešku. Ako se vlastito znanje pokaže nedovoljnim, onda se traži i tuđe, jer na kraju se računa rezultat a ne vlastita taština. Dosad najuspješniji Split Pride je u javnosti većinom percipiran kao neuspjeh, kao irelevantan događaj iako je bio sve suprotno od toga. Organizatori sada imaju na raspolaganju dugih deset mjeseci naučiti kako tu pogrešku ne ponoviti.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.