Sukobi na prosvjedima u glavnom gradu Crne Gore prošlog su vikenda s margina dospjeli i među glavne vijesti vodećih medija u regiji. Laiku neupućenom u političku i društvenu scenu ove države nije jednostavno objasniti pozadinu i kompleksnost ovih sukoba, no teško je ne zamijetiti detalje i atmosferu koju dijele i neke druge države u regiji. Šatori u Podgorici, prosvjedi nacionalističko-konzervativnih stranaka, policijska brutalnost, zveckanje oružjem, politički ultimatumi i pozivanje na "volju naroda". Mora da nam je to odnekud poznato?

Naš sugovornik Danijel Kalezić, predsjednik je Upravnog odbora organizacije Queer Montenegro, koja se bavi promicanjem i zaštitom prava LGBT osoba u Crnoj Gori, ali organizacijom Povorke ponosa.

U razgovoru koji slijedi pokušali smo saznati kakav je status LGBT populacije u CG te kako je došlo do otkazivanja treće crnogorske Povorke ponosa koja je trebala biti održana 18. listopada.

Budući da smo razgovor vodili prije nemira koji su se dogodili u subotu, 24. ovog mjeseca, htjela bih te pitati kako si se osjećao nakon što si gledao prizore nasilja i sukoba na ulicama Podgorice?
– U to vrijeme bio sam u Beogradu jer sam učestvovao na konferenciji o ljudskim pravima trans*, interseks i queer osoba. Cijeli dan sam iščekivao 19:00 sati kada su protesti počeli i bojao se najgoreg scenarija. Na početku se činilo da je sve mirno i da će sve proći dobro, ali kasnije tokom noći sam primijetio da ne mogu pristupiti ni jednom informativnom online portalu iz Crne Gore i odmah shvatio da se nešto loše događa. Kada su portali profunkcionisali vidio sam da se događa haos. Osjećaj je bio užasan. Vratile su mi se slike sličnih situacija koje sam gledao kao dijete, iz onih vremena kada je okolo bio rat, kada je i kod nas društvo konstantno bilo na ivici rata. Još uvijek imam loš osjećaj u stomaku zbog svega što se dogodilo.

I jedni i drugi koriste ljudska prava LGBTIQ osoba za ostvarivanje političkih ciljeva

Vjerovao sam da smo kao društvo uspjeli da prevaziđemo prošla vremena. Ali nismo. Ludilo je i dalje tu, na svakoj strani koja je dio ovog konflikta. Plaši me sve češća upotreba ratničkog jezika u diskusijama o svemu što se događa ovih dana u Crnoj Gori i porukama koje obje strane šalju jedna drugoj. Tako je to kada se ratnička prošlost gura pod tepih, ukriva, ne očisti i ostane dio ukupne kulture naroda. Cijela situacija društvenog ludila koje zahvata Crnu Goru ovih dana rezultirala je i time da neki ljudi i od mene traže da kao aktivista "zauzmem stranu" u ovoj priči iako jasno i glasno saopštavam da ja ne želim to da uradim. Nemam na čiju stranu da stanem, jer i jedni i drugi koriste ljudska prava LGBTIQ osoba za ostvarivanje svojih političkih ciljeva, ovakvih i onakvih. Negiranje mog prava da ne stajem na stranu ni jednih ni drugih me zapanjuje. Ja sam isključivo na strani ljudskih prava, pa koja god da je društvena grupa u pitanju.

Premda mnogi s pravom smatraju kako je CG "despotija", budući da Milo Đukanović i njegova politička opcija već 25 godina, bez prekida, vladaju državom, što reći o nasilju i kaosu koji se događa i u kojemu ponovno jedna druga politička opcija manipulira građanima? Antimilitaristički krugovi poput udruženja Anima pozivaju na prekid nasilja i demokratske metode. Kakav rasplet priželjkuješ ti osobno?
– Nasilje je nedopustivo. Kršenje ljudskih prava je nedopustivo. Izražavanje nezadovoljstva kroz nasilje je nedopustivo. Prekoračenje upotrebe sile od strane policije je nedopustivo. Ako su vlasti i opoziciji puna usta demokratije, onda je puno toga što smo vidjeli na ulicama Podgorice ovih dana nedopustivo. Svaki konflikt se mora razrješavati mirnim putem i nikako drugačije. Ako se nastavi ovako, onda smo daleko od društva kakvo mislimo da jesmo. Malo smo naučili iz prošlosti koja se prećutkuje, gura pod tepih, o kojoj se ne uči i koja se zaboravlja. Zato je ona i dalje tu među nama. Uprkos svemu, želim da vjerujem da kao društvo imamo kapacitet da konačno počnemo da učimo iz prošlosti i jednom za svagda ratničku i huškačku prošlost smjestimo tamo gdje pripada – u prošlost.

Na početku se činilo da je sve mirno i da će sve proći dobro, ali kasnije tokom noći sam primijetio da ne mogu pristupiti ni jednom informativnom online portalu iz Crne Gore i odmah shvatio da se nešto loše događa

Politička situacija u CG ovih je dana gotovo na rubu građanskog rata. Kako bi promatračima iz regije i laicima najbolje opisao što se trenutno događa dolje i što se ideološki nalazi u pozadini prosvjeda i nemira koji su se prošlog vikenda događali na ulicama Podgorice?
– Teško mogu dati neko precizno mišljenje o ovim protestima jer ni meni samome nisu do kraja jasni. Riječ je o protestima dijela crnogorske opozicije, Demokratskog fronta koji zahtijevaju odlazak sadašnje vlade i raspisivanje novih, demokratskih izbora. S političke strane ih nisam pratio, niti se uključivao u njihove interese, sukobe. Policija je prije dva tjedna uklonila njihove šatore koji su podigli ispred zgrade Parlamenta i došlo je do sukoba između policije i demonstranata, što je dovelo do toga da se oko tih protesta stvori veća kritična masa ljudi, pa su im se prosvjedima pridružili i neki od građana koji do tada nisu otvoreno podržavali njihove proteste.

pn

Odgodili smo Prajd jer smo bili uvjereni da se naš glas ne bi čuo

Ljudi u CG te proteste vide na različite načine, neki ih smatraju uperenima protiv ulaska CG u NATO savez, drugi zbog nedemokratskih izbora, treći smatraju da je problem u lošoj ekonomskoj situaciji u državi.. Mislim da će nakon nekog vremena da se pokaže što je zapravo bio cilj svega ovoga.

Ako su vlasti i opoziciji puna usta demokratije, onda je puno toga što smo vidjeli na ulicama Podgorice ovih dana nedopustivo. Svaki konflikt se mora razrješavati mirnim putem i nikako drugačije. Ako se nastavi ovako, onda smo daleko od društva kakvo mislimo da jesmo. Malo smo naučili iz prošlosti koja se prećutkuje, gura pod tepih, o kojoj se ne uči i koja se zaboravlja

Te nedjelje kad se dogodio sukob dijela prosvjednika s policijom, vi ste na ulicama Podgorice trebali održati Povorku ponosa. Na neki način se čini kao da vam prosvjednici "ukrali" Prajd.
– Ta dva skupa su sama po sebi prilično različita. Ono što se desilo je da je pažnja javnosti bila fokusirana na taj njihov događaj, a mi smo u toj priči odlučili da to nije vrijeme da održimo Prajd. Zato što poenta Povorke ponosa u Crnoj Gori nije samo u tome da mi prošetamo po ulicama. Za petnaest godina – kada Prajd ovdje bude "parada", to će tako biti, šetati ćemo ulicama da proslavimo, a ne da šaljemo neke političke poruke. U ovom trenutku, budući da mi šaljemo svoju poruku, a to su zahtjevi za naša osnovna ljudska prava u Crnoj Gori. I dalje nam je obaveza da skrećemo pažnju na to da ljude LGBT orijentacije kod nas i dalje tuku, diskriminišu, da su hiljade tih osoba nevidljive i ne mogu ni svojima najbližima da otkriju svoju seksualnu orijentaciju. U skladu sa svim tim, mi smo procijenili da naše poruke neće stići do javnosti. Da smo u ovom trenutku insistirali na Prajdu možda se i ne bi desio, zbog sigurnosne situacije. Zato smo ga odgodili na neko vrijeme do kraja godine, kada ćemo naći termin u kojemu će biti moguće da zahtjevi koje upućujemo državi i društvu dođu do njih.

Mi nismo porekli da naša ljudska prava nisu i političko pitanje, ali smo naglasili da ne želimo da u ovoj situaciji na bilo koji način povezivani s bilo kojim eventualnim sukobima između političkih partija. Sve to stoji u našem saopštenju i to jeste naš stav. Naše pravo na slobodan život i jednakost jeste političko pitanje, ali da u ovom trenutku ne želimo biti svrstavani na neku od strana

Prava seksualnih manjina su i politička pitanja, stoga ste LGBT i ostalu javnost u regiji zbunili priopćenjem koje je nedavno izdao Queer Montenegro.
– Mi nismo porekli da naša ljudska prava nisu i političko pitanje, ali smo naglasili da ne želimo da u ovoj situaciji na bilo koji način povezivani s bilo kojim eventualnim sukobima između političkih partija. Sve to stoji u našem saopštenju i to jeste naš stav. Naše pravo na slobodan život i jednakost jeste političko pitanje, ali da u ovom trenutku ne želimo biti svrstavani na neku od strana. Jer sve je moguće, netko bi nas mogao s nekima od prosvjednika povezati, netko bi možda rekao da pravimo Prajd kako bi se svratila pažnja od protesta. Imali smo tu različitih rizika. I dalje je politička situacija zagušena raznim zahtjevima, ali nama je primaran razlog za odlaganje Prajda bilo to što smo bili uvjereni da se u tim okolnostima naš glas ne bi čuo. Kroz Prajd ostvarujemo mnogo drugih ciljeva, kako se to radi i u ostalim društvima. Kada donosite jednu tako veliku i bitnu odluku, morate biti oprezni. Po meni je možda odluka hoće li se Prajd održati sada ili kasnije, veća i važnija od toga koji će nam biti zahtjevi ove godine.

tis

Država i javne institucije već godinama surađuju s vama najviše zbog prepristupnih uvjeta Europske unije, no nema zbiljske političke volje da se radi na antidiskriminacijskim politikama. O licemjernom odnosu institucija vlasti prema LGBT građanima i građankama CG najbolje govori slučaj Ferhata Dinoša, bivšeg ministra za ljudska prava i prava manjina koji je svojevremeno izjavio da se ne može stavljati znak jednakosti između nacionalnih i seksualnih manjina. Kao aktivist Juventasa prije nekoliko godina susreo si Dinoša i otvoreno ga pitao zašto nije sretan zbog postojanja LGBT manjine u CG. Možeš li se sjetiti što ti je tad odgovorio?
– Bio je to jedan okrugli stol prije šest godina na kojemu se našlo dosta kolega iz civilnog sektora, predstavnici Europske unije i on. Ljudi su mu postavljali pitanja, a onda sam ga pitao i ja, ali odgovor na svoje pitanje nisam dobio. Sjećam se da mi je u jednom trenutku rekao da je vjernik, pa je zato njegovo mišljenje o LGBT populaciji takvo. Bio je prilično zatečen, nije očekivao da će neko na takav način da mu se obrati. On se te svoje priče držao do samog kraja, sve do svoje posljednje izjave. Stalno je isticao da je to njegov lični stav, ali da on kao ministar ljudskih prava će učiniti da nas zaštiti. Naši su političari svoje homofobične i transfobične stavove često pravdali kao lične stavove, koji nisu vezani s njihovim profesionalnim obavezama.

Ne postoji borba za ljudska prava koja je dobivena bez saveznika

Vrijeme takvih izjava je iza nas i sada kada pogledam unatrag – smatram to dobrim za LGBT borbu u CG. Dinoša je nama s tim na neki način pomogao zato što je otvorio priču o ljudskim pravima LGBT osoba u Crnoj Gori. O tome što je on rekao, pa onda i ostalim temama vezanim za naša prava, svi su tada mjesecima pričali, a prije toga o našim pravima nije bilo govora u javnom prostoru. Ta njegova izjava je doprinijela stvaranju velikog savezništva udruga civilnog društva. Nakon toga dolazi do formiranja koalicije za LGBT prava i počinju se zbijati redovi.

Iz ovoga što kažeš, zaključujem da je solidarnost prema LGBT udrugama od strane ostalih aktera na ljudsko-pravaškoj sceni u CG na vrlo visokoj razini.
– Velika je njihova podrška. Na prethodna dva Prajda, 2013. i 2014., mi smo imali predstavnike 26 organizacija civilnog društva. Bilo je tu različitih organizacija, onih koja zastupaju prava žena, osoba s invaliditetom.. Ipak smo imali situaciju da se dosta ljudi koji su htjeli da se pojave u Povorci nisu smjeli, ali je došlo puno njih koji su doprinijeli brojnosti i što je najvažnije je pokazalo opštoj javnosti da postoji grupa ljudi koji nisu LGBT osobe koja podržava naša prava. Premda ta suradnja u budućnosti još treba da se gradi kroz zajedničke aktivnosti, nama ta savezništva znače jako puno. Ne postoji borba za ljudska prava koja je dobivena bez saveznika, umrežavanja.

Na to se nastavlja i moje iduće pitanje; naime, dok razgovaramo Skypeom, iza tvojih leđa na zidu vidim plakat Zagreb Pridea. Koliko su vam iskustva i savjeti LGBT organizacija iz regije i Hrvatske bili važni sve ove godine?
– Apsolutno. Ja često ljudima s kojima radim kažem da se sve što nam se događa loše, sve ono što nam poljulja entuzijazam – sve je to dio procesa. Zato što je proces borbe za LGBT prava tehnički isti u svim zemljama na Balkanu. Razlike su u nijansama. Ja sam nekako emotivno vezan za Zagreb Pride. Prvi put sam na povorci bio 2011. u Zagrebu i mene je ta povorka na ličnom nivou dosta promijenila, dala mi je mnogo poleta. Naša grupa Queer Montenegro je tada bila tek u formiranju, ja još nisam bio ni autan i nakon toga smo napravili aktivističku grupu Queer Brigada. Ako ćemo da radimo kako treba prvo moramo dobro da naučimo šta to treba da radimo i kako. Prije nego što smo krenuli u neku pravu borbu, morali smo steći puno vještina. Učili smo puno i na treninzima organizacija poput ILGA Europe. Marko Jurčić iz Zagreb Pridea je bio dosta uključen u cijelu priču oko podizanja naših kapaciteta, a kad samo krenuli u cijelu priču oko Prajda uvijek sam imao slobodu da sve što ne znamo ili imamo nedoumicu, pitam i konzultiram se s njim. Bilo mi je važno vidjeti da u regionu postoje ljudi koji su organizirali prajdove, činili velike korake, a nekad su i oni bili neiskusni poput mene.

cgp

Nakon prvog Pridea u Podgorici ipak ostvaren napredak

Što smatraš tekovinama prvih dviju crnogorskih Povorki ponosa? Kakve su pomake one donijele na planu zaštite prava LGBT osoba i antidiskriminacijskih politika, jesu li makar donijele smanjenje homofobije, određeno podizanje razine tolerancije?
– Jesu. Prvi Prajd u Podgorici je bio kaotičan, s nasiljem, ali se desio, ali imali smo tu neku političku volju da makar u glavnom gradu mora garantovati sloboda i pravo na okupljanje LGBT osoba. Imali smo 219 ljudi u povorci i još 130 novinara, a štitilo ga je 1900 policijskih službenika. U samom gradu je počinjeno dosta materijalne štete, bilo je sukoba s policijom koja je uradila svoj posao, uhitila neke ljude i zaštitila nas, ali tužilaštvo je zakazalo. Ljudi koji su uhapšeni nisu bili krivično gonjeni i pušteni su iz manje prekršajne prijave. To nam je otvorilo put da nakon toga radimo na edukaciji i pritiscima prema tužilaštvu. Prvo smo išli medijski, a onda smo uspostavili direktnu suradnju s tužilaštvom, čiji su se ljudi počeli sastajati i surađivati sa nama. Organizovali smo i neke treninge za tužioce i sve je to rezultiralo da smo 2014. imali Prajd bez incidenata, ali nekoliko dana prije je bilo nekih hapšenja ljudi koji su imali nameru da napadnu učesnike i tužilaštvo je sve to okvalifikovalo kao krivično djelo. Ako, dakle, posmatramo sa te strane, ostvaren je ogroman napredak.

Što se tiče senzibilizacije društva također je ostvareno nešto, ne možemo reći da su nas ljudi nakon ova dva Prajda prihvatili, ali su naučili da se tog dana dešava povorka i da nemaju pravo da nas napadaju i tuku.

Ja često ljudima s kojima radim kažem da se sve što nam se događa loše, sve ono što nam poljulja entuzijazam – sve je to dio procesa. Zato što je proces borbe za LGBT prava tehnički isti u svim zemljama na Balkanu. Razlike su u nijansama

Da, i ovdje smo primijetili da se s godinama smanjuju incidenti na samim povorkama, no još uvijek se događaju u drugim prilikama. Homofobija se reflektira i ostvaruje u drugim prigodama Trebalo bi vidjeti kakva je godišnja statistika zločina iz mržnje i ostalih incidenata, kakav je položaj LGBT osoba na tržištu rada

Kad sumiramo, imamo određeni porast uznemiravanja i nekoliko slučajeva fizičkog nasilja, imamo i više slučajeva koji se odnosa na vrijeđanje i prijetnje putem interneta i društvenih mreža. To je također nešto što su prošle sve zemlje, od Kanade, Holandije, Belgije, Hrvatske... Tu je jako bitno kako će da reaguju nadležne institucije i od njihovog odgovora mnogo zavisi. Jedna je stvar kad netko to radi i dobije kaznu od 50 eura, a druga kada dobije tri mjeseca zatvora. S tim da mi ovdje u Crnoj Gori imamo sreću da nemamo organizovane grupe koje imaju interes da tuku pedere i lezbijke. Ono malo takvih što smo imali bili su grupice koje su bile samoorganizovane i nisu bile, ako financirane od strane Crkve, kao u drugim zemljama.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

apvili baner
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.