Najveća pogreška koju bi emancipirana hrvatska LGBT zajednica mogla učiniti u vezi s novom vladom premijera Tihomira Oreškovića jest uplašiti se. Kao što je rekao Franklin Delano Roosevelt, jedino čega se trebamo plašiti je strah. Naravno, to ne znači da ne bismo trebali biti racionalno oprezni i spremni na akciju, jer nema sumnje da iz ovakve vladajuće koalicije neće dolaziti politike za poboljšanje prava i društvenog statusa LGBT građana i građanki Republike Hrvatske, a već se najavljuju i pokušaji ukidanja stečenih prava i homofobni potezi.

Ali, sve to je itekako moguće poraziti, te u toj borbi stvoriti i dodatni impuls razvoju hrvatske LGBT zajednice, kao i probuditi aktivizam iz zimskog sna projektizma u kojem se već neko vrijeme nalazi.

Za početak, jasno je kako je u petak malo pred ponoć u Saboru izglasana vrlo slaba i nestabilna vlada. Njezina se većina kroz maratonsku sjednicu osipala i sakupljala po saborskim hodnicima, sve zajedno doista jest bio cirkus, ali ne zbog izlaganja oporbenih zastupnika, nego zbog raspada sistema unutar Mosta - koji se po treći put raskolio, pa je njihov sad već bivši ekonomski strateg Ivan Lovrinović glasao protiv Oreškovića i ministarske ekipe, najavivši i osnivanje neovisnog kluba s dvojicom ex-Mostovaca - te grozničavih pokušaja Tomislava Karamarka da kupi podršku svih zastupnika manjina.

Porozna većina i šepava koalicija

Bizarni sporazum o suradnji (i dalje se mulja da to nije koalicija!) potpisan je tek u 21 sat, i to u kombinaciji Domoljubna koalicija & Most feat. Bandić Milan 365, dok je za Oreškovićevu vladu na kraju glasalo tek 83 zastupnika, što je vrlo porozna većina. Vrijedi pobrojati tko u ovom trenutku zapravo čini parlamentarnu većinu: Domoljubna koalicija (koja se sastoji od HDZ-a, HSS-a, HSLS-a, Hrasta, HSP-a dr. Ante Starčević, BUZ-a, HKS-a i ZDS-a), Most, stranka Milana Bandića, HDSSB, četvero zastupnika manjina i reformist Radimir Čačić.

Riječ je o petnaestak stranaka (?!), od kojih neke imaju direktno suprotstavljene stavove o LGBT pravima (primjerice HSLS i Hrast), tako da će biti nemoguće sakupiti saborsku većinu od 76 zastupnika za, primjerice, izglasavanje ukidanja Zakona o životnom partnerstvu, koji čak ni HDZ ne želi ukinuti. O tome kako bi izgledalo od homofoba željeno ukidanje životnog partnerstva i koliko je to skoro pa nemoguće uspješno izvesti već smo pisali.

Dapače, Tomislav Karamarko itekako je svjestan da bi mu se ova šepava koalicija mogla raspasti ako bude pokušavao takve akcije, jer ni dobar dio Mosta ne želi čeprkati po postojećim pravima LGBT građana Hrvatske. Stoga na najave minornih stranaka HSP AS i Hrast da će pokrenuti opoziv Zakona o životnom partnerstvu treba reagirati staloženo i s pozivom "Molimo vas, što prije!", kako bi te parade maloumne homofobije brzo bile potučene do nogu.

Potrebno je imati vjere i u snagu vlastitog životnog partnerstva kao sredstva pozitivne društvene transformacije u Hrvatskoj, kao i u mogućnost svojih heteroseksualnih sugrađana da promijene svoje homofobne stavove

Svako odugovlačenje ide njima na korist, jer stvaraju napetost oko sudbine životnog partnerstva, koliko god ta napetost bila fabricirana a ne racionalno utemeljena. Što se medijskih napisa o toj temi tiče - npr. onog iz Novog lista ("Nova vlast ukida registrirano partnerstvo?" ) i onog iz Telegrama ("Vlada ukida životno partnerstvo?") - za njih vrijedi Betteridgeov zakon novinskih naslova, te je odgovor na ta pitanja kratko i jasno NE. Stoga što prije treba napustiti fazu emocionalne hipertrofije i lamentiranja nad time kako nas zadrti homofobi ne vole (šok i nevjerica!), te se usredotočiti na konkretno, politički promišljeno djelovanje koje će ih poraziti.

Isprazno dodvoravanje homofobnom glasačkom tijelu

Naravno, i HSP AS Ivana Tepeša i Hrast Ladislava Ilčića znaju da neće srušiti životno partnerstvo, nego žele svojem homofobnom glasačkom tijelu pokazati da su pokušali, što će nesumnjivo uključivati hrpu homofobnih izjava i laganja o tome da se na referendumu o ustavnoj definiciji braka kao isključive zajednice žene i muškarca odlučivalo i protiv životnog partnerstva.

Baš to je ključna bitka u ovoj priči. LGBT zajednica i aktivisti, a prvenstveno već vjenčani istospolni parovi, moraju pobijediti u borbi za javnu naklonost prema životnom partnerstvu, koje ionako nije neomiljeno među hrvatskim građanima. Imalo bi još veću podršku da su Hrvati dosad imali priliku vidjeti vjenčane istospolne parove, jer to je najefikasniji način demistifikacije homofobnih fantazija i laži o životnom partnerstvu. Potrebno je imati vjere i u snagu vlastitog životnog partnerstva kao sredstva pozitivne društvene transformacije u Hrvatskoj, kao i u mogućnost svojih heteroseksualnih sugrađana da promijene svoje homofobne stavove.

Ukoliko vladajući naprave deal s manjincima i HNS-om bez SDP-a, moguće je da u USUD instaliraju one nesklone pravima LGBT građana i građanki Hrvatske, pa je i moguće da će se stvoriti većina koja bi okljaštrila životno partnerstvo, primjerice kroz ukidanje instituta partnerske skrbi ili, kao simboličko poniženje, ukidanje vjenčanja kod matičara

Dakle, vjenčani parovi će kad krene perfidni pokušaj rušenja njihovih životnih partnerstva iz svoja četiri zida trebati izaći u javnost. Time je konačna bitka za životno partnerstvo i većinsku podršku cijele hrvatske javnosti trijumfalno dobivena, bez toga će biti mnogo teže. Na kraju te bitke rezultat mora biti da je svatko tko još u hrvatskom društvu u pitanje dovodi životno partnerstvo najodvratniji negativac.

Jedina realna opasnost za životno partnerstvo je kompromitirani Ustavni sud, koji bi u sljedećih šest mjeseci mogao prestati funkcionirati zbog isteka mandata većini sudaca. Treba uočiti i to da HSP AS Zakon o životnom partnerstvu želi prvenstveno tako rušiti, kao i da USUD odugovlači s donošenjem odluke, pa mu se uvelike šalju požurnice.

Da bi se u USUD imenovali novi suci potrebna je dvotrećinska većina, te će prava bitka za životno partnerstvo biti izbor novih sudaca. Ukoliko vladajući naprave deal s manjincima i HNS-om bez SDP-a, moguće je da u USUD instaliraju one nesklone pravima LGBT građana i građanki Hrvatske, pa je i moguće da će se stvoriti većina koja bi okljaštrila životno partnerstvo, primjerice kroz ukidanje instituta partnerske skrbi ili, kao simboličko poniženje, ukidanje vjenčanja kod matičara. No, onda se ide na europsku pravosudnu razinu, gdje takve homofobne odluke garantirano gube.

Tko bi uopće htio od HDZ-a dobiti imprimatur domoljuba?

Uz vidljivost, drugo oružje protiv homofobije i svih ostalih bizarnih nakana vladajućih uvijek je humor. Karamarkove zapjenjene tirade o "nehrvatstvu" i priče o registru izdajnika nikako ne bi trebale izazivati strah. Riječ je o intelektualno potkapacitiranom provincijalnom nacionalizmu političara kojeg ne podnosi velika većina hrvatskih građana, vječno pretplaćenog u anketama na poziciju najnegativnijeg.

Zato je genijalna reakcija na takve antidemokratske ispade već pokrenuti Registar izdajnika umjetničkog kolektiva Skroz, u koji se itekako vrijedi odmah upisati. Time je ideja Karamarka i njegova kromanjonskog ministra branitelja Mije Crnoje već razotkrivena kao sprdnja što u suštini jest, jer je za svakog normalnog građanina RH čast od strane HDZ-a biti smatran izdajnikom. Uostalom, tko bi uopće htio od HDZ-a dobiti imprimatur domoljuba; pa to je ispod svakog ljudskog dostojanstva!

Zaključak koji pak treba izvesti iz takvih najava HDZ-a jest kako je i dalje riječ o "stranci opasnih namjera" i najvećem negativcu aktualne vladajuće koalicije, zapravo cijele političke scene. Naime, primjećuje se tendencija među zagrebačkom ljudskopravaškom elitom da se preko svake mjere demonizira Most, čime se zapravo indirektno abolira HDZ od svih zala koje su u proteklih 25 godina učinili Hrvatskoj. Daleko od toga da Most nije u mnogočemu problematičan, ali svaka objektivna analiza upućuje na to da HDZ-u po (homofobnom) štetočinstvu nisu ni do gležnja.

Uz vidljivost, drugo oružje protiv homofobije i svih ostalih bizarnih nakana vladajućih uvijek je humor. Karamarkove zapjenjene tirade o "nehrvatstvu" i priče o registru izdajnika nikako ne bi trebale izazivati strah. Riječ je o intelektualno potkapacitiranom provincijalnom nacionalizmu političara kojeg ne podnosi velika većina hrvatskih građana

Primjerice, je li Most u Sabor doveo Ladislava Ilčića i Ivana Tepeša? Je li Most glasao protiv Zakona o životnom partnerstvu? Je li Most u Sabor svojedobno doveo homofobnu šarlatanku Judith Reismann da održi predavanje? Je li Božo Petrov bio ministar unutarnjih poslova tijekom pokušaja homofobne rulje da izvrši linč na prvi Split Pride, čemu se policija jedva suprotstavila? Itd. Ne, sve to je bio HDZ i Tomislav Karamarko.

Premijer Tihomir Orešković i potpredsjednik vlade Božo Petrov mogli bi biti, ako se žele pokazati kao vjerodostojni ljudi i političari, zapravo potencijalna brana od homofobnih ispada u ovoj vladi. S obzirom na uočene probleme u čitanju s razumijevanjem u hrvatskoj LGBT zajednici, naglašavam kako to ne znači da podržavam ijednog od njih, nego samo konstatiram njihovu moguću poziciju u aktualnoj konstelaciji odnosa među vladajućima, što bi pametni aktivisti trebali znati iskoristiti.

Aktivistički alat picketinga u Hrvatskoj još nije iskorišten

Kad je pak riječ o novom ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću, nema sumnje da će on biti jedan od najvećih protivnika LGBT prava u novoj vladi; taj bivši predsjednik mladeži filoustaške stranke HČSP, Frano Čirko prije Frane Čirka, jasno je u prošlosti izražavao antigej stavove. No, Hasanbegović je zapravo već najslabija ministarska karika u Oreškovićevoj vladi, em zbog pobune velikog dijela kulturnog establishmenta države protiv njega, em zbog toga što očito vrlo emotivno reagira na to što nije dočekan aklamacijom.

Bilo je zabavno gledati kako objašnjava da je potresen zvižducima koji su ga u petak dočekali pred Saborom i kako jamra da je izložen ideološkom linču, s obzirom da je njegova bivša filoustaška mladež par godina pokušavala izvesti stvarni linč nad zagrebačkom Povorkom ponosa, oko čega se Hasanbegović nije oglasio i osudio pljuvanje, gađanje pivskim bocama i divljanje Čirkove skupine luzera prema prajdizanima. To ga nije potreslo. Dapače, u intervjuu za Glas koncila iz 2013. je s ogromnim prijezirom govorio o Povorci ponosa, pokazujući da mu je problematična i temeljna ustavna vrednota slobode okupljanja i javnog prosvjeda građana, a ne samo antifašizam.

Jedan od najvažnijih testova za pametnu politiku otpora bit će ovogodišnja zagrebačka Povorka ponosa, i dalje najvažniji nacionalni LGBT događaj, pa odgovornost organizatora zbog nove vladajuće većine eksponencijalno raste u odnosu na nekoliko prethodnih godina

Za razliku od Željke Markić, svoje kolegice iz vodstva referendumske inicijative za isključivu definiciju braka, Hasanbegović je, čini se, čovjek kratkog fitilja i zapjenjenog javnog nastupa, što znači da će vjerojatno nastaviti s proizvodnjom konflikta, a to pak znači da će njegova kulturna politika konstantno nalaziti na otpore i prosvjede. Za očekivati je da ima namjeru ukinuti skromno financiranje neprofitnim medijima, ("lijevima" i "u službi SDP-a"), odnosno natječaj za dodjelu bespovratnih sredstava, što mu zasigurno neće uspjeti u tišini.

Hasanbegović, inače Karamarkov osobni izbor za ministra kulture, već je dead man walking Oreškovićeve vlade i bit će burno do njegove ostavke prije kraja mandata ili tihog priznavanja poraza koji bi ga jedini dugoročnije mogao održati u ministarskoj fotelji. U svakom slučaju, ako se usudi na neke antigej poteze, LGBT zajednica treba odgovoriti prosvjedom pred zgradom ministarstva u Runjaninovoj ulici. Aktivistički alat picketinga u Hrvatskoj još nije iskorišten, a Hasanbegović je savršena prilika za premijeru.

Radikalna retorika za prikrivanje slabe pozicije političke moći

Utoliko će jedan od najvažnijih testova za pametnu politiku otpora biti ovogodišnja zagrebačka Povorka ponosa, i dalje najvažniji nacionalni LGBT događaj, pa odgovornost organizatora zbog nove vladajuće većine eksponencijalno raste u odnosu na nekoliko prethodnih godina. Potrebno je ovogodišnji Prajd politički pozicionirati tako da privuče rekordan broj ljudi, a ne kao queer-feministički kružok koji se bavi veganstvom i mikroagresijama.

Jer pravi aktivizam nije mlaćenje teorijske slame s istomišljenicima, nego politički promišljen, djelatan i odvažan odgovor na realne probleme i izazove u društvu.

Svaki homofobni pokušaj ove vlade treba se pretvoriti u javnu blamažu koja će odjeknuti diljem Europske unije. Nema šanse da ostvare ni jednu jedinu homofobnu namjeru ako im se odgovarajuće suprotstavi

Strategija emancipirane LGBT zajednice i aktivista protiv potencijalno homofobnih poteza nove vlade treba biti još više vidljivosti, još glasniji otpor. Bilo kakav taktički uzmak u ormar i šutnju ne smije biti opcija. Moramo ići hrabro naprijed, a ne kukavički natrag. To nisu nesavladivi protivnici, nego "đavli od papira" čija radikalna retorika pokušava prikriti slabu poziciju političke moći i komplekse manje vrijednosti zbog izostanka očekivane dvotrećinske podrške.

Svaki homofobni pokušaj ove vlade treba se pretvoriti u javnu blamažu koja će odjeknuti diljem Europske unije. Nema šanse da ostvare ni jednu jedinu homofobnu namjeru ako im se odgovarajuće suprotstavi. Naša prava su, kao nikad prije u hrvatskoj povijesti, u našim rukama i homofobi iz vladajuće koalicije nam ih mogu istrgnuti samo ako to dozvolimo.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam