Sinoćnji napad suzavcem na LGBT party u klubu Super Super uzdrmao je hrvatsku LGBT zajednicu. Crol.hr donosi nekoliko svjedočanstava ljudi koji su te noći sa subote na nedjelju izašli van dobro se zabaviti, te osobno doživjeli paniku koja je uslijedila nakon što je bačen suzavac, zbog čega je nekoliko ljudi i ozlijeđeno.

U zagrebačkom noćnom klubu Super Super oko 3:30, tijekom LGBT tematske večeri, bačen je suzavac. Dvije su osobe lakše ozlijeđene, potvrdila je policija medijima. U svojem šturom očitovanju za javnost zagrebačka policija dodaje kako su u klub ušle nepoznate osobe, bacile suzavac i istrčale iz kluba.

Što se sinoć doista događalo u klubu na Radničkoj cesti na svojoj su koži najviše osjetili ljudi iz LGBT zajednice koji su se zatekli na partyju kada je krenulo djelovanje suzavca. Stoga smo se obratili nekima od njih s molbom da s javnošću podijele svoja svjedočanstva.

"Čudim da netko sinoć nije bio pregažen"

22-godišnji gej Zagrepčanin koji je bio u klubu u trenutku napada suzavcem ovako je ispričao što je doživio: "Bio je uistinu prizor kao iz noćne more, samo što stvarno ne možete disati, osjećate da vam se lice raspada i gomila vas vuče. Čudo je što nitko nije teže nastradao jer je to mali prostor u kojem kronično fali zraka i u kojem je i ovako bilo previše ljudi. Prvo sam osjetio miris dok sam plesao i odjednom su svi počeli kašljati i gušiti se, uključujući mene. Instinktivno smo odmah potrčali prema izlazu. Nikada se nisam susreo s time pa nisam povezao, imalo je miris na petarde pa mi je to prvo palo na pamet sve dok nisam čuo da netko vani viče da je bio suzavac".

Živim u Zagrebu devet godina, odlazim na Prajdove i s djevojkom se ne libim katkad držati za ruku ili poljubiti u javnosti, nikad nismo doživjele nikakvu neugodnost, razmišljala sam kako je lijepo biti slobodan, živjeti u Europi. Ovaj događaj mi je šokantan, ali neću se zatvoriti u kuću

Davor Ivanec, 29-godišnjak koji je sinoć također bio na partyju ovako komentira što je doživio: "Ovo nije samo bačen suzavac u klubu, ovo je pokušaj višestrukog ubojstva. To je klub, krcat ljudima sa samo jednim jedinim ulazom/izlazom koji se sastoji od željeznih stepenica. Cijela masa ljudi u jednom trenu panično trči prema izlazu. To je ozbiljna situacija, i sva j***** sreća da nitko nije poginuo! Ljudi su rukama razbijali prozore da bi došli do zraka. Jučer mi je ovo bio najgori tren u životu. Kad panika krene i kad se ljudi hvataju za zrak, ne mogu se kontrolirati i spašavaju glavu.

Čudim da netko sinoć nije bio pregažen. Naime, dečko ispred mene na stepenicama je pao i bio izvan sebe. Ne znam otkud mi snage da na tren zadržim masu iza sebe dok su ga njegov frend i zaštitar čupali da se digne. Da nije bilo rukohvata ja bih bio prvi pregazio sirotog dečka. A da ne kažem koliko je ozbiljno sto je sva ta masa ljudi u jednom trenu bila na j****** stepenicama od željezne konstrukcije".

"U jednom trenu sam pomislila, ovo je kao Orlando"

28-godišnja posjetiteljica s prijateljima je došla u Super Super oko pola dva, a oko pola četiri je nastao metež. Vidno potresena, kaže nam kako je u jednom trenutku pomislila na masakr u Orlandu te da će netko početi pucati po ljudima u krcatom klubu:

"Čula sam nešto nalik pucnjevima, praskovima, ali onda sam shvatila da ljudi razbijaju prozore kako bi došli do zraka. Nastao je stampedo, osjećala sam kako me peku oči i koža kao da sam izišla van na hladnoću, imala sam majicu s kratkim rukavima i suzavac me užasno grizao za kožu. U jednom trenu smo se povukli iza šanka i palo mi je na pamet da ljudima počnem dijeliti bočice mineralne vode koje su bile ispred mene, pa sam tako i napravila. Kad smo napokon uspjeli izići, vani su stajali brojni policajci. Jedan mi je djelovao baš potreseno. Rekla sam mu, "Nađite onoga tko je to napravio, ovo nije okej", samo me šutke pogledao i kimnuo.

Neću nikad zaboraviti moment kad sam napokon udahnuo svježi zrak, brutalno. Uokolo su ljudi plakali i grlili se, potreseni. Do mene je stajalo par mladih cura, od kojih dvadesetak godina, zapomagale u nevjerici da tko bi im i zašto htio ovako nauditi

Živim u Zagrebu devet godina, odlazim na Prajdove i s djevojkom se ne libim katkad držati za ruku ili poljubiti u javnosti, nikad nismo doživjele nikakvu neugodnost, razmišljala sam kako je lijepo biti slobodan, živjeti u Europi. Ovaj događaj mi je šokantan, ali neću se zatvoriti u kuću. Bude li me ubuduće zanimao neki gej party, naravno da ću otići ali ću ipak pripaziti na to kakav je klub i može li se iz njega lako izići u slučaju incidenta. Inače, voljela bih znati koji je bio motiv ovog napada – je li doista motiviran homofobijom ili je možda u pitanju nešto drugo – da si mogu posložiti život".

24-godišnji Marko Mišković je s prijateljem došao na party oko tri sata: "Bili smo uglavnom blizu ulaza, odnosno početka stepenica koje vode do ulaza. On je otišao do šanka, i nedugo nakon sam čuo da je nešto puknulo. Pomislio sam da je nekome pala boca na pod i razbila se, ali se odjednom prostorom počeo širiti dim za koji sam mislio da je vjerojatno dim mašina. Taman se frend vratio i u djeliću sekunde smo osjetili da ne možemo disati, oči su nas pekle, koža nas je pekla... i instinktivno smo potrčali prema WC-u. U međuvremenu je nastao kaos, ljudi su skakali iza šanka, trčali po stepenicama i naguravali se u WC".

"Ne mogu vjerovati čemu sam svjedočio, koliko poremećena osoba mora biti da tako nešto napravi?"

U klubu je zavladao potpuni kaos, pa je Marko shvatio da nema ništa od bijega u WC: "Kad sam shvatio da tamo nije ništa bolja situacija, znao sam da se moram vratiti u područje koje je najviše zadimljeno da bih se spustio dolje. Povukao sam frenda, i krenuli smo se probijati stepenicama prema izlazu. U metežu ljudi koji su mahnito bježali na sve strane od dima nekako smo se uspjeli provući do izlaza. U tom trenutku više ni ne hodate, niti trčite. Ljudi oko vas naprosto stvore val koji vas gura negdje i nadate te samo da ne padnete na pod. Lokacija je takva da i nakon izlaza postoje još jedne stepenice gdje se stvorila dodatna gužva. Tek nakon toga uspio sam sjesti na pod i uvidjeti realnost situacije: šok, panika, ljudi koji traže svoje drage, svoje prijatelje, oni krvavih ruku i nogu i koji traže hitnu... Još uvijek sam pod dojmom i malo me adrenalin šopa".

U tom trenutku u naguravanju ja i još jedno desetak ljudi padamo na pod, preko nas prođe par njih prije nego što su skužili da gaze po ljudima i tada nam pomažu da ustanemo. Čudo je da se u stampedu uspaničenih i poluoslijepljenih ljudi nije dogodila veća tragedija

Jedan 28-godišnji posjetitelj partyja je pak ovako doživio situaciju: "Ja sam bio na podiju kraj panoa, vidio sam s desne strane na podu da nešto ispušta dim. Kad me počelo peći, krenuo sam prema WC-u da se umijem. Ušao sam u WC i skužio da se nešto ozbiljno dešava kad je hrpa ljudi krenula za mnom; ja više nisam mogao van jer su svi išli u WC. Neki tip je šakom razbijao staklo od prozora kako bi došao do zraka. U WC-u je netko valjda slučajno ugasio svjetlo, pa su ljudi još više podivljali. Nisam mogao disati, ali je netko otvorio obližnji prozor i svi smo tamo udahnuli svježi zrak. Tada su neki ljudi počeli izlaziti kroz prozor u WC-u van. Onda je nakon 10 min došao zaštitar u WC i rekao da se može i stepenicama van. Uglavnom, ne mogu vjerovati čemu sam svjedočio, koliko poremećena osoba mora biti da tako nešto napravi?

Žao mi je svih gostiju, uključujući i mene, koji su se samo došli zabaviti i družiti i onda zbog nekog psihopata i bolesnika moraju to proživjeti. Nadam se da će policija naći počinitelja/počinitelje te da će biti strogo kažnjeni".

Bolan reality check

Svoje je iskustvo za Crol.hr opisao i posjetitelj Stipe Šešelja, koji se u jednom trenutku našao i na podu: "Perifernim vidom vidim neku ruku kako na pola metra od mene baca na pod nešto iz čega se počinje širiti dim. U prvi mah pomislim da je neka naprava za dim sa pozornice, ali sam se već u sljedećem momentu počeo gušiti, oči su se same zatvarale i počeo sam obilno suziti. Dišni putevi peku, peče koža, osjećam odurni kemijski smrad koji stišće grlo, umjesto zraka. Nakon prvog praska odmah sam čuo još nekoliko, ne znam radi li se o više simultanih eksplozija ili je to bio zvuk razbijanja prozora. Ali sav se prostor, a radi se o dvije velike dvorane odvojene zidom, ispunio dimom u par sekundi. Nastaje panika u kojoj veliki broj ljudi bježi prema prozorima umjesto van.

Ja sam isto krenuo prema prozorima u sobi do. Sjećam se golemog straha za vlastiti život i toga da ne znam što nas zapravo vani čeka, kakav je obim napada, pa pretpostavljam da sam zato krenuo tim putem. Tada nastaje potpuni kaos, razbijanje prozora, ljudi se bacaju preko šanka, iza šanka, guraju glavu u otvore, traže zrak, osjećam iskonski strah za goli život jer je prostor tada već potpuno ispunjen zasljepljujućim dimom koji me guši i peče, borim se za zrak svom silom pluća, a između mene i svježeg zraka je preko stotinu ljudi koji se spotiču jedni o druge, guraju na mala vrata i kužim da neću tako brzo izaći van.

Ušao sam u WC i skužio da se nešto ozbiljno dešava kad je hrpa ljudi krenula za mnom; ja više nisam mogao van jer su svi išli u WC. Neki tip je šakom razbijao staklo od prozora kako bi došao do zraka. U WC-u je netko valjda slučajno ugasio svjetlo, pa su ljudi još više podivljali

U tom trenutku u naguravanju ja i još jedno desetak ljudi padamo na pod, preko nas prođe par njih prije nego što su skužili da gaze po ljudima i tada nam pomažu da ustanemo. Čudo je da se u stampedu uspaničenih i poluoslijepljenih ljudi nije dogodila veća tragedija. Čini mi se da je razlog taj što smo se svi oslanjali jedni na druge i držali međusobno te formirali homogenu masu koja je tako dobila na stabilnosti prilikom paničnog izletavanja iz zgrade. Unatoč panici i gušenju, disciplinirano se izlazilo kroz uski izlaz. Kako bi sišli niz stubište, ekipa koja je prije izašla nas je dočekivala, smirivala. Neću nikad zaboraviti moment kad sam napokon udahnuo svježi zrak, brutalno. Uokolo su ljudi plakali i grlili se, potreseni. Do mene je stajalo par mladih cura, od kojih dvadesetak godina, zapomagale u nevjerici da tko bi im i zašto htio ovako nauditi.

Žao mi je svih gostiju, uključujući i mene, koji su se samo došli zabaviti i družiti i onda zbog nekog psihopata i bolesnika moraju to proživjeti. Nadam se da će policija naći počinitelja/počinitelje te da će biti strogo kažnjeni

Kako imam 33 godine, sjećam se malo mračnijih vremena, prije EU i zakona o zločinu iz mržnje, dakle vremena kada sam bio dvaput pretučen jer sam gej, jednom nakon Prajda. Bilo mi je dirljivo vidjeti te cure kako se na ovaj brutalan način suočavaju sa stvarnošću i svijetom u kojem zapravo živimo. Svi skupa smo se grlili i tješili. U tim trenucima doživljavaš puno ljubavi i osjećaja solidarnosti s ekipom oko sebe, ali i bolan reality check. Prisili te da osjetiš realnost društva u kojem živiš i jasno vidiš koliko je još prostora za borbu, jačanja vidljivosti LGBT zajednice u društvu, političke borbe za jednaka prava, mikro i makroaktivizma".