Tijekom jučerašnje press konferencije potpredsjednika Vlade i ministra vanjskih poslova Davora Ive Stiera pred klubom Super Super dotični je ispraznim i općenitim frazama izražavao ne baš uvjerljivu osudu napada suzavcem na LGBT party. Stvari su postale zanimljive tek kad je jedan mladić upitao Stiera zbog čega nije u stanju jasno izreći osudu napada na LGBT zajednicu tj. uopće izgovoriti "LGBT"’, nakon čega je potpredsjednik vlade naprasno prekinuo istup pred medijima i otišao. Stiera je prozvao student dizajna Marko Mišković, koji za Crol.hr objašnjava zašto se odlučio na ovaj potez.

Što te potaknulo da odeš na presicu potpredsjednika Vlade Davora Ive Stiera?
– Nakon što sam doživio napad suzavcem na LGBTIQ partyju, još sam uvijek malo pod dojmom, odlučio sam naprosto otići i saslušati što tako visokopozicionirana osoba ima za reći. Bilo mi je neobično da presicu nije sazvao ministar unutarnjih poslova, pa sam se možda, nakon mlakih kvaziisprika drugih političara, i ponadao da će netko napokon adresirati problem na pravi način. Znatiželja i kombinacija naivnog nadanja da će stvari nekako postati bolje.

Zbog čega si od njega zatražio da se precizno očituje o napadu na LGBT party?
– Nakon što je gospodin Stier uporno ponavljao svima nam poznatu retoriku gdje se omalovažava iskustvo svih napadnutih korištenjem fraza poput "osude svakog oblika nasilja" i slično, gdje se specifično nasilje motivirano mržnjom relativizira i izjednačuje sa svim ostalim "vandalskim činovima", naprosto nisam mogao više slušati te uvrede i reagirao sam impulzivno. Zahtijevao sam da prizna da to nije bilo kakav napad, nego napad na specifičnu grupu ljudi. Zahtijevao sam čak i da samo kaže riječcu "gej", ma i da nas je nazvao manjinom ja bih bio zadovoljan.

Jesi li zadovoljan odgovorom koji si dobio i kako ocjenjuješ Stierovo ponašanje u ovoj situaciji?
– Ironično, izuzetno sam zadovoljan odgovorom. Iako ne direktno, vrlo je jasno dao do znanja da ni on, a niti institucija koju predstavlja, ne priznaju naše postojanje. Jer ako odbija uopće izustiti riječ "gej", koja je kao dio seksualnosti i sastavni dio mene, ja i svi mi pripadnici LGBTIQ zajednice za njega ne postojimo. Naša su mu iskustva nebitna, mi smo mu nebitni. I to je iznimno zabrinjavajuće. Cijela ta atmosfera gdje cenzuriraju naše identitete odbijanjem pravilnog adresiranja istih je iznimno problematična. Od Stiera, preko Kolinde, do HDZ-a.

Bilo mi je neobično da presicu nije sazvao ministar unutarnjih poslova, pa sam se možda, nakon mlakih kvaziisprika drugih političara, i ponadao da će netko napokon adresirati problem na pravi način

Na ova pitanja odgovaraš nakon što si se vratio s prosvjeda na Trgu žrtava fašizma. Kakvi su dojmovi?
– Prosvjed na Trgu bio je zaista divno iskustvo. Cijela atmosfera bila je iznimno ohrabrujuća, energična, puna podrške, tolerancije, ljubavi. I s vrlo jasno artikuliranom problematikom.

Otkako se dogodio napad suzavcem, unutar LGBT zajednice se vodi rasprava o tome koji je ispravan način za reagirati. Nekima smeta prosvjed, neki tvrde da LGBT aktivizam ne donosi nikakve rezultate, neki kažu da svojim izlaskom u javnost provociramo većinu itd. Kako reagiraš na takve stavove i što bi poručio LGBT ljudima koji smatraju da je sve to, kako vole reći, kontraproduktivno?
– Poručio bih da prouče LGBTIQ povijest. Marsha P Johnson je prva bacala cigle u stonvolškim neredima. Ne prosvjedima, ne skupovima – neredima. Iako mogu razumjeti zabrinutost za ishode raznih akcija, jer svi mi težimo biti prihvaćeni; ne smijemo nikada dopustiti da se naše prihvaćanje uvjetuje odricanjem vlastitog identiteta – jer to onda i nije prihvaćanje, to je glumljenje društveno prihvatljivih uloga.

Naprosto nisam mogao više slušati te uvrede i reagirao sam impulzivno. Zahtijevao sam da prizna da to nije bilo kakav napad, nego napad na specifičnu grupu ljudi

Prošlo je oko dva dana od napada. Kako se osjećaš u vezi svega toga u međuvremenu? Misliš li da bi, primjerice, bilo od pomoći ako bi se organizirala grupa za psihološku pomoć napadnutima ili možda neka druga vrsta druženja? Naime, nesumnjivo je najgore nakon tako traumatičnog iskustva ostati sam i bez podrške...
– Još uvijek nisam siguran jesam li u potpunosti procesuirao cijeli taj događaj, da budem iskren. Osjećaj blage nelagode je još uvijek prisutan, ali u većoj mjeri i želja da odsad budem još glasniji, još vidljiviji i još više aut. Naravno, ništa od toga ne bi bilo bez podrške svih dragih ljudi oko mene. Ali mi je i jasno da nismo svi u istoj poziciji. Koliko mi je poznato, Zagreb Pride je ponudio svoje usluge psihološkog savjetovanja, ali svaka dodatna akcija je i više nego dobrodošla.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.