Ako se povijest braka gleda isključivo kao na pravno važeći akt, povijest bračne jednakosti jako je kratka i suvremena. No ako se pogled na brak proširi van formalnih zakonskih odredbi, povijest bračne jednakosti (čime se obuhvaćaju sve zajednice koje kroz povijest, zbog niza različitih razloga, nisu mogle računati na formalno priznanje vlasti) mnogo je bogatija no što se na prvi pogled može činiti.

Kako podsjeća Faramerz Dabhoiwala, profesor povijesti na Oxfordu, kroz povijest je niz skupina neprivilegiranih neformalno zasnivalo bračne i ine zajednice. Primjerice, prosjaci u Engleskoj u 17. stoljeću nisu se mogli vjenčavati što ih nije sprečavalo da žive u zajednici muža i žene. Jednako tako, robovi u SAD-u sve do Američkoga građanskog rata nisu mogli legalno sklapati brakove. Tek je 1867. Vrhovni sud ukinuo tu odredbu. Sklapanje braka bilo je ponekad onemogućeno i vladajućoj klasi. Tako je kralj George IV uvijek tvrdio da je njegova prava supruga Maria Anne Fitzhebert. Njegov kapelan ih je čak i vjenčao, no ona je bila katolkinja (dakle, brak je bio nevažeći), a budući kralj morao je pristati na ugovoreni brak s rođakinjom, Karolinom od Brunswicka.

Za parove je postojala opcija da jednostavno pronađu drugog svećenika

U slučaju istospolnih parova nalazi se kroz povijest tek nekoliko primjera. Tako je 1497. apotekar Carlo di Berardo izgnan iz Firence jer je živio s ličiocem Micheleom di Brunom da Prullijem kojeg je "uzdržavao kao suprugu" te ga čak i "nagnao da se u crkvi zakune na Bibliju da će mu ostati vjeran u sodomijskom poroku". U Rimu je 1578. skupina muškaraca iz Portugala spaljena na lomači jer su se vjenčali u crkvi. Autor zaključuje da je u kršćanskom zapadnom svijetu bilo jako malo muških parova koji su živjeli zajedno u neformalnoj bračnoj zajednici do 20. stoljeća.

Maria Anne Fitzhebert i Kralj George IV 1875. godine (abc.net.au)

No zato je povijest zajednica žena koje su živjele zajedno puno bogatija. Fenomen "ženskih muževa" bio je jako raširen u anglosaksonskom svijetu u 19. stoljeću, no slični primjeri mogu se pronaći i u Nizozemskoj u 17. stoljeću. Jedna od supruga se za javnost preodijevala u muškarca i time su prevarile vlasti pri sklapanju braka. Tako su u Engleskoj u 18. stoljeću Mary East (za javnost, James How) i njezina partnerica trideset godina živjele zajedno bez da ih je itko razotkrio. Danas bismo možda na njih gledali kao interseksualne ili transrodne osobe, no praksu je u 18. stoljeću u Engleskoj olakšavala brza ceremonija sklapanja brakova bez suvišnih pitanja. Često bi svećenici tek napisali primjedbu kako sumnjaju da se radi o dvije žene, no za parove je tada postojala opcija da jednostavno pronađu drugog svećenika koji možda neće gajiti iste sumnje.

Zašto se heteroseksualnost pretpostavlja kad muškarac i žena dijele krevet, a homoseksualni čin se uvijek mora eksplicitno dokazati?

18. stoljeće prijelomni je period, smatra Dabhoiwala. S ekonomskog stajališta, neudanim ženama otvara se mogućnost rada i relativno samostalnog života daleko od kuće. U književnosti i filozofiji razvija se motiv trajnog ženskog prijateljstva kao ključne potpore u životu žene. Citira se primjer Charity Bryant (rođene 1777.) iz Massachusettsa koja je s 23 godine izjavila da se nema namjeru udavati. Radila je kao učiteljica, a iz njezina odnosa s Lydijom Richards, također učiteljicom, s kojom je živjela, ostali su zapisi o "slatkoj uzajamnoj ljubavi". Tvoja glava počiva na mojim njedrima, a noću bi trebala počivati u mojim rukama, stoji u zapisima Charity Bryant.

Posljednje 44 godine svog života provela je živeći sa Sylvijom Drake. Majci je pisala, Ona je sve što bih mogla poželjeti, a nakon Sylvijine smrti 1868. obitelj ih je pokopala zajedno.

Rijetka dvostruka silueta Charity Bryant i Sylvije Drake na papiru ružičastih rubova, obrubljena uvojcima njihovih kosa (cca. 1820., Henry Sheldon Museum)

Kao i drugi povjesničari, Dabhoiwala je oprezan s tezama o fizičkoj bliskosti istospolnih parova. U članku za Guardian ponavlja pitanje, zašto se heteroseksualnost pretpostavlja kad muškarac i žena dijele krevet, a homoseksualni čin se uvijek mora eksplicitno dokazati? Seksualnu privlačnost stoga ne valja vezivati samo uz genitalni dodir, drži autor, već u nju treba uključiti dodire, zagrljaje, spavanje u partnerovu naručju, …

Povijest seksualnosti sve se manje bavi standardnim dihotomijama prijatelji/ljubavnici, nevini/iskusni, identiteti/djela, a više se bavi udjelom erotskog u gradnji osobnih odnosa i intime. Upravo zato što su istospolne zajednice kroz povijest bile rezultat osobnog angažmana te nisu pružale oficijelni status, bile su krhkije, no i fleksibilnije od heteroseksualnog braka. Parovi (posebice ženski) tada su radije govorili o sestrinskom odnosu, ili su pak spominjali osobno, emocionalno ili duhovno nadopunjavanje kada su evocirali svoju prisnost. Fizička intima, danas sveprisutna i neizostavna u definiciji braka, istospolnog ili raznospolnog, nije kroz povijest imala ni približno toliko značajnu ulogu kao danas.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.