Povodom 1. prosinca, Svjetskog dana borbe protiv AIDS-a, novinar Gordan Duhaček za CroL razgovarao je s mladim gej muškarcem iz Zagreba koji je HIV-pozitivan. Razgovarali su o tome kako je to živjeti s HIV-om, o seksu i promiskuitetu, zbog čega aktualne kampanje promicanja sigurnog seksa nisu svima prijemčive, je li biti HIV-pozitivan svojevrsni novi ormar i drugim temama o kojima se rijetko ili nikad ne razgovara kad se govori o HIV/AIDS-u u Hrvatskoj.

"Nemam ja problema s HIV-om i nije mi to neki tabu, jedino mora biti anonimno jer ne mogu dopustiti da mi stara sazna da imam HIV, jako loše bi to podnijela.", rekao mi je Petar, inače godinama aut, u pripremi ovog intervjua, kad sam spomenuo kako mislim da bi objavljivanje njegove fotografije i imena i prezimena uz ovaj tekst značilo staviti mu metu na leđa, te da od njega izričito tražim da ostane anoniman, čak i ako on želi suprotno

Bio mi je to čudan trenutak koji je naglavce okrenuo moje višegodišnje insistiranje da LGBT ljudi u medijima istupaju imenom i prezimenom. No, i dalje mislim da homoseksualnost (kao ni heteroseksualnost) nije privatna stvar, no nečije zdravstveno stanje jest, što je u kombinaciji s uobičajenim konzervativno-homofobnim predrasudama velikog dijela hrvatskog društva razlog na mojem insistiranju na Petrovoj anonimnosti (Petar je ime koje je sugovornik predložio za ovaj intervju).

O HIV-u/AIDS-u treba krenuti govoriti na novi način, s više iskrenosti, životnosti i realnosti

Dapače, da je Petar tražio da se uz intervju objavi njegova fotografija i pravo ime i prezime, nisam siguran bih li uopće pristao, ne zato jer želim njemu oduzeti pravo da donosi odluke o svojem životu, nego zato jer bih se plašio realnih i nažalost neizbježnih posljedica koje u hrvatskom društvu može imati izjava gej muškarca da je HIV+. Ne bi me iznenadilo ako bi osude, ponižavanja i ismijavanja koja bi se sručila na Petra bili podjednaki na homofobnoj desnici i u samoj LGBT zajednici. S druge strane, moja je zabrinutost u sličnom ključu kao i onih heteroseksualnih, gej friendly novinara, koji svojim gej sugovornicima automatski nude anonimnost ili zamućivanje lica na fotografiji, što sam uvijek smatrao djelomice uvredljivim i pokroviteljskim ponašanjem, koje je doduše motivirano dobrom namjerom ali rezultira time da se LGBT ljudima oduzima identitet i vidljivost na koju heteroseksualni ljudi defoltno računaju i bez problema imaju.

Odrastanje u ultrakonzervativnoj sredini usadilo mi je pregršt fobija i predrasuda kojih sam se kroz godine uspješno riješio

U svakom slučaju, sve to pokazuje koliko je tematika HIV/AIDS-a u hrvatskome društvu i dalje iznimno škakljiva i tabuizirana, obilježena (auto)cenzurom, uključujući i mene koji volim misliti da sam oko svega prosvijećen, što je i razlog više da se o tome treba konačno početi otvorenije razgovarati. Tako je i nastao intervju s Petrom, HIV-pozitivnim gej muškarcem u drugoj polovici dvadesetih, kao pokušaj da se drugačijim pitanjima, pa onda i odgovorima, od uobičajenih progovori o životu s HIV-om u Hrvatskoj, te da se proširi polje pogleda na ovu temu, jer se već neko vrijeme čini da standardne priče o sigurnom seksu ne donose odgovarajuće rezultate u prevenciji HIV-a/AIDS-a među gej muškarcima, kao što pokazuju najnovije statistike i istraživanja, niti da je stigmatiziranje ljudi koji žive s HIV-om postalo išta manje. A ponavljati isto nadajući se svaki put iznova drugačijem rezultatu je jedna od definicija gluposti, što znači da o HIV-u/AIDS-u, za početak, treba krenuti govoriti na jedan novi način, s više iskrenosti, životnosti i realnosti. Petar je svojim odgovorima omogućio baš to.

Kako bi opisao svoje odrastanje i stavove o homoseksualnosti koji su vladali u tvojem okruženju?
– Odrastao sam u ekstremno katoličkoj, desničarskoj i homofobnoj sredini, što je, iako sad stvari idu na mnogo bolje, tada manje-više bila norma.

Kome si prvo rekao da te privlače dečki?
– Prvi put sam se autao frendu iz škole sa 17 godina, mrtav-pijan, i ispalo je da je on biseksualac, i on me prvi puta odveo u gej klub, tadašnji Global.

Kako su izgledala tvoja prva seksualna iskustva? Je li u njima internet odigrao važnu ulogu?
– Vjerojatno kao i svačija… nezgrapno. Dok ne skužiš što i kako, pogotovo kad si pasivac. Internet je odigrao ogromnu ulogu, jer sam upravo preko interneta upoznao većinu ljudi i za druženje i za seks.

Kad si prvi put bio na Povorci ponosa i što se sjećaš u vezi tog iskustva?
– 2009. ili 2010., ne sjećam se točno koja je godina bila. No sjećam se kao da je bilo jučer svega ostaloga, uključujući i bizarnu i vrlo intenzivnu kombinaciju straha, ponosa i prkosa. Bilo je vrlo oslobađajuće.

Slut shaming je produkt mizoginije u kombinaciji s činjenicom da je seks generalno tabu u društvu

Jesi li se angažirao u aktivizmu i koliko si se politički promijenio od perioda kad si bio u ormaru? Što si mislio s 18 godina, što misliš danas?
– U aktivizmu sam se angažirao kratkotrajno. Nije da sam baš ostavio neki pečat, no pomogao sam. Politički sam se poprilično promijenio otkad sam bio u ormaru. Iako sam i prije uvijek bio sekularan, pro-choice i tako to, odrastanje u ultrakonzervativnoj sredini usadilo mi je pregršt fobija i predrasuda kojih sam se kroz godine uspješno riješio.

S koliko si ljudi dosad otprilike imao seksualne odnose?
– Teško pitanje. Okvirna procjena je između 100 i 150.

Većina ljudi u biti i želi seks bez kondoma, željeli li to priznati ili ne, ali smo svi kolektivno kondicionirani na kompromis po tom pitanju, već generacijama, otkad se pojavio HIV. I ne kažem da je to loša stvar, jer nije, barem što se tiče pitanja javnog zdravstva, ali nemojmo se praviti da je zamatanje penisa u lateks prije seksa normalna i prirodna stvar i da nema baš nikakav efekt na kvalitetu seksa. Alkohol i droge samo nagrizu društveno uvjetovane inhibicije

Razgovaraš li s prijateljima o svojem seksualnom životu?
– Da.

Jesi li se suočavao s osudama zbog promiskuiteta? Kako to gledaš na promiskuitet, ali i negativne konotacije koja sa sobom u hrvatskom društvenom kontekstu, a i šire, nosi ta riječ odnosno takvo seksualno ponašanje?
–Dodira s takozvanim slut shamingom sam više imao kroz generalni stav društva po tom pitanju nego osobno. Srećom, ne družim se s moralizirajućim "opaticama" pa s tim osobno nemam problema.
Mislim da je slut shaming produkt mizoginije u kombinaciji s činjenicom da je seks generalno tabu u društvu. Posljedično, mislim da su svi koji se upuštaju u slut shaming seksualno frustrirani i potisnuti idioti i njihovo mišljenje me ni najmanje ne dira. Osobni moto mi je "Fuck and let fuck".

Što voliš u seksu? Što je za tebe dobar seks, a što je loš seks?
– Strast, energiju i intenzitet. Dobar seks je onaj nakon kojeg ne možeš ustati sat vremena, i podjednako stimulativan fizički i psihološki. Loš seks je mehanički, monoton i neinventivan.

Kako se mijenjao tvoj stav prema korištenju kondoma tijekom godina? Što je bolje u seksu ako je bareback (bez kondoma, op. autora)?
– Dugi niz godina prakticirao sam isključivo siguran seks i kategorički odbijao mnogobrojne ponude za bareback seksom, a afinitet prema bareback seksu je evoluirao vjerojatno kao i kod većine ljudi. Probaš ga s nekim od povjerenja, shvatiš da je mnogo stimulativniji, i fizički i psihološki, i dalje je stvar samo postepenog slabljenja inhibicija i fobija oko bareback seksa.

"Situacija u kojoj sam se zarazio bio je trenutak ultimativne autodestruktivnosti"

Odgovor na pitanje što je bolje kod bareback seksa je – sve! Doslovno. U diskusijama na tu temu bio sam optuživan od strane neistomišljenika da ili lažem ili uvelike preuveličavam destimulirajući efekt koji mi osobno kondomi imaju na seks. Naprotiv, ja zbilja ne vidim kako nekome mogu ne smetati za vrijeme seksa, i fizički i psihološki. To je toliko umjetno i sterilno, i upravo suprotno onome što volim u seksu – prirodnost i neinhibiranost. Fizički osjećaj nije isti. Najbolja usporedba sigurnog seksa mi je s jedenjem sendviča zamotanog u foliju. I iz mog iskustva, većina ljudi, i gej i strejt, i oni koji prakticiraju siguran seks i oni koji ne, se slaže. Kondomi su nužno zlo, ali i dalje zlo. No, loš seks će i dalje biti loš seks, bio on bareback ili siguran.

Kako komentiraš to da i ljudi koji prakticiraju siguran seks pod utjecajem alkohola ili droge lako odreknu tog stava i to rade bez kondoma?
– Pa upravo zato što to većina ljudi u biti uvijek i želi, žele li to priznati ili ne, ali smo svi kolektivno kondicionirani na kompromis po tom pitanju, već generacijama, otkad se pojavio HIV. I ne kažem da je to loša stvar, jer nije, barem što se tiče pitanja javnog zdravstva, ali nemojmo se praviti da je zamatanje penisa u lateks prije seksa normalna i prirodna stvar i da nema baš nikakav efekt na kvalitetu seksa. Alkohol i droge samo nagrizu društveno uvjetovane inhibicije.

Već prije dijagnoze sam prošao sve faze, od poricanja do ljutnje. Testirao sam se zapravo kad sam napokon došao k sebi i odlučio preuzeti odgovornost za svoje neodgovorno ponašanje, i napokon se odlučio brinuti o fizičkom zdravlju i prekinuti autodestruktivnost. Rezultati testiranja nisu bili iznenađujući i nisam imao nikakav slom ili burne reakcije

Kako sebi objašnjavaš to da nisi uvijek u seksu insistirao na korištenju kondoma s obzirom na to da znaš kako to može dovesti do spolnih bolesti? Što se isplati u tom riziku?
– Odgovor na što se "isplati" u tom riziku je valjda jasan, čak i gorljivim pobornicima isključivo sigurnog seksa – mnogo bolji seks. Mislim da je mnogo bolje pitanje zašto je meni ili bilo kome drugome taj rizik prihvatljiv. Odgovor na to pitanje je kompliciran i varira od osobe do osobe. Od toga da nekoga jednostavno nije briga, da uopće nije svjestan opasnosti od spolno prenosivih bolesti (da, ima i takvih!), do pokušaja nekakvih kalkuliranih rizika gdje se prakticira bareback seks, ali se pokuša minimizirati broj bareback partnera i osigurati se koliko je to moguće (ako ne govorimo o stabilnoj monogamnoj ili bareback exclusive vezi) da partner nema spolno prenosivih bolesti. Ja sam recimo godinama vrlo uspješno izbjegavao bilo kakve spolne bolesti unatoč povremenom prakticiranju bareback seksa van monogamne ili bareback exclusive veze, tako što sam bio vrlo selektivan s kim to radim i insistirao na redovitom testiranju.

Jesi li imao nekih spolnih bolesti prije nego si doznao da si HIV+?
– Ne.

Kako je došlo do susreta nakon kojeg si postao HIV+? Čega se sjećaš iz te situacije i razmišljaš li o njoj često?
– Ne razmišljam o tome često. Bio je to moment ultimativne autodestruktivnosti gdje sam na kombinaciji kokaina, alkohola i GHB-a otišao u seks klub. Mislim da je jasno kako se dalje situacija razvijala. Autodestruktivnost je imala ključnu ulogu. Iako sam i prije prakticirao bareback seks, radio sam to onoliko sigurno koliko je moguće. Tek kad sam ušao u suicidalnu i vrlo autodestruktivnu fazu života sam jednostavno izgubio sve kočnice.

Testirao sam se kad sam napokon došao k sebi i odlučio preuzeti odgovornost za svoje neodgovorno ponašanje

Što te nakon tog susreta potaknulo da se testiraš? Koliko je vremena prošlo između seksa tijekom kojeg si dobio HIV do testiranja?
–Šest mjeseci. Redovito sam se testirao i inače, a bilo mi je jasno da bih zbog nedavnih dogodovština pogotovo trebao.

Nisam nikomu prenio HIV. Počeo sam odmah piti lijekove, ne zato što su meni odmah trebali, nego upravo zato da ne prenesem nekome drugome. Ljudi koji redovito piju lijekove i imaju nemjerljivu količinu virusa u krvi nisu infektivni i ne mogu nikoga zaraziti čak ni da žele

Kako je izgledalo testiranje i jesi li išao sam?
– Išao sam sâm. Izgledalo je standardno, s time da na kraju nisam otišao odmah s papirićem na kojem piše da sam negativan, nego sam proveo kojih sat vremena razgovarajući s liječnikom i psihologinjom, i dogovarajući tretman.

Koja je bila tvoja prva reakcija na vijest da si HIV+ i koliko su se tvoji osjećaji oko toga s vremenom mijenjali? Jesi li bio ljut, tužan ...?
– Znao sam da sam sjebao i prije testiranja, tako da sam već prije toga prošao sve faze, od poricanja do ljutnje. Testirao sam se zapravo kad sam napokon došao k sebi i odlučio preuzeti odgovornost za svoje neodgovorno ponašanje, i napokon se odlučio brinuti o fizičkom zdravlju i prekinuti autodestruktivnost. Rezultati testiranja nisu bili iznenađujući i nisam imao nikakav slom ili burne reakcije.

Jesi li partneru koji ti je prenio HIV javio da si pozitivan? Ako ne, zašto ne?
– Pa budući da je to bilo u inozemstvu i da je bilo više partnera, ne. Čisto iz logističkih razloga.

Misliš li da si ti nekome prenio HIV?
– Ne. Počeo sam odmah piti lijekove, ne zato što su meni odmah trebali, nego upravo zato da ne prenesem nekome drugome. Ljudi koji redovito piju lijekove i imaju nemjerljivu količinu virusa u krvi nisu infektivni i ne mogu nikoga zaraziti čak ni da žele.

Kako izgleda život s HIV-om? Uzimaš li lijekove?
Da, pijem dvije tablete dnevno od dijagnoze. Srećom, nemam nikakvih nuspojava. Osim toga, zbilja se ništa nije promijenilo.

Je li i koliko činjenica da si HIV+ promijenila tvoje seksualno ponašanje? Informiraš li potencijalne partnere unaprijed o svojem HIV statusu?
– Informiram ukoliko je u pitanju bareback seks. Ako je u pitanju siguran seks, a partner sam ne pita, ne vidim zašto bih. Više ne prakticiram kompulzivni, autodestruktivni seks, sad ponovno pažljivo biram partnere za bareback seks.

HIV uz odgovarajući tretman u velikoj većini slučajeva više nije pitanje života i smrti

Kome si prvome rekao da si HIV+?
– Partneru s kojim sam trebao imati bareback seks.

Tko sve zna da si HIV+? Kakve su bile reakcije? Je li bilo reakcija koje su te povrijedile?
– Znaju seksualni partneri i zdravstveni radnici tipa doktor i zubar, koji to trebaju znati, i par prijatelja. Bilo je potencijalnih partnera koji nisu htjeli imati ni siguran seks, no nije me to povrijedilo. Više je bilo onih kojima to nije neki problem.

Čini ti li se da je biti HIV+ neka vrsta nastavka ormara, s obzirom da je to ipak činjenica koju ne možeš slobodno obznaniti u hrvatskom društvu?
– Biti HIV+ ima dosta paralela s "ormarom", no nije baš isto, barem meni. Prva stvar je da, za razliku od seksa i seksualne orijentacije, ta tema ne iskače baš prirodno u razgovoru, pa nije baš potrebna ista količina aktivnog laganja da bi se ta činjenica sakrila, a niti je jednako lako kroz neobavezni razgovor to ljudima dati do znanja. Ono, možda ćeš reći bliskim prijateljima, ali ne vidim kako i zašto bi to itko radio s "prijateljima" i poznanicima. Druga stvar, iako naravno postoji stigma što se tiče HIV-a, mislim da to nije u istom rangu s općom homofobijom kakva je vladala kad sam ja razbijao svoj ormar. Ja osobno nemam taj osjećaj ni srama ni straha po pitanju HIV-a koji sam imao po pitanju svoje homoseksualnosti. A i razbijajući svoj ormar, naučio sam da reakcija okoline uvelike ovisi upravo o tome kako se ti postaviš.

Kad se govori o liječenju HIV-a, neizbježno se pojave i maliciozni komentari kako je lako zajebavati se dok ti država plaća troškove liječenja, implicirajući valjda da bi si HIV+ osobe same trebale plaćati liječenje. Na stranu što i HIV+ osobe plaćaju porez i doprinos za zdravstveno, pa trebaju imati i isto pravo na nužnu zdravstvenu skrb, zanimljivo je da se isti "argument" nikad ne poteže kad je u pitanju pušenje i rak pluća, pretilost i dijabetes i slično

Očekuješ li od ljudi koji znaju da si HIV+ da to ne govore drugima?
– Da, jer je to moja privatna stvar. Osim ako imaju seksi pozitivnog frenda kojeg mi žele namjestiti, onda ok.

Je li to što si HIV+ na neki način promijenilo tvoje odnose s ljudima u tvom životu?
–Ne.

Što ljudi koji nisu HIV+ ne razumiju o tome kako je biti HIV+ (u Hrvatskoj)?
– Pa nisam siguran, jer nije naročito česta tema, ali čini mi se da ljudi generalno nisu svjesni koliko su lijekovi napredovali i da se HIV+ osobe i dalje gleda kao na hodajuća trupla. Nasuprot tome leži realnost u kojoj je HIV sveden na kroničnu infekciju koja se vrlo uspješno liječi lijekovima. PreP je na dobrom putu da postane mainstream, a nekoliko cjepiva i trajnih lijekova je u različitim fazama kliničkih testiranja. HIV još nije eliminiran, ali je manje-više poražen. Trenutno je, recimo, mnogo opasnije pokupiti gonoreju otpornu na antibiotike nego HIV.
No unatoč tome, čini mi se da se svijest o tome ubrzano povećava, za što mislim da je i jedan od uzroka sve učestalijeg prakticiranja bareback seksa, čemu smo svjedoci, kao i povećane stope novozaraženih HIV-om. HIV, uz odgovarajući tretman, u velikoj većini slučajeva više nije pitanje života i smrti, ljudi toga postaju svjesni i automatski ih je manje strah.

Biti HIV+ ima dosta paralela s "ormarom", no nije baš isto, barem meni. Prva stvar je da, za razliku od seksa i seksualne orijentacije, ta tema ne iskače baš prirodno u razgovoru, pa nije baš potrebna ista količina aktivnog laganja da bi se ta činjenica sakrila, a niti je jednako lako kroz neobavezni razgovor to ljudima dati do znanja

Kakvo je tvoje iskustvo s hrvatskim zdravstvenim sustavom u vezi s ovom temom?
– Budući da živim u Zagrebu gdje postoji nekoliko centara za anonimno testiranje i psihološku pomoć, a zdravstveno osiguranje pokriva troškove liječenja, zbilja se ne mogu žaliti. No osim u par većih gradova, u ostatku zemlje situacija je daleko od idealne, a i zbog mjera štednje u zdravstvenom sustavu nedavno je ukinuta psihološka pomoć u centru za testiranje u Zagrebu, koja je mnogima potrebna, što je zbog pritiska javnosti ubrzo opozvano.
Kad se govori o liječenju HIV-a, neizbježno se pojave i maliciozni komentari kako je lako zajebavati se dok ti država plaća troškove liječenja, implicirajući valjda da bi si HIV+ osobe same trebale plaćati liječenje. Na stranu što i HIV+ osobe plaćaju porez i doprinos za zdravstveno, pa trebaju imati i isto pravo na nužnu zdravstvenu skrb, zanimljivo je da se isti "argument" nikad ne poteže kad je u pitanju pušenje i rak pluća, pretilost i dijabetes i slično. A pritom se zanemaruje i činjenica da je jeftinije ljude držati zdravima lijekovima i spriječiti da HIV prenesu i drugima, nego gledati nekontroliranu pandemiju širenja HIV-a i plaćati veće troškove liječenja kad ljudi završe hospitalizirani.

Ljudi će prakticirati seks bez kondoma bez obzira koliko puta im ponoviš da to ne rade

Kako gledaš na sve te kampanje o sigurnom seksu i HIV/AIDS-u, jesu li uopće utjecale na tebe?
– Kampanje koje promiču siguran seks su tragične i promašene, i zapravo su HIV/AIDS verzija kampanja protiv maloljetničkih trudnoća koje kao jedino rješenje problema predstavljaju apstinenciju. Neki fanatici idu toliko daleko da osuđuju i bareback seks u monogamnim vezama. Realnost je pak da u istraživanjima o prakticiranju sigurnog seksa preko 50% ispitanika kaže da ne koristi redovito kondome, što definitivno nije produkt nevidljivosti ili malobrojnosti takvih kampanja. Ovo je školski primjer guranja glave u pijesak i ignoriranja slona u prostoriji, a to je da će ljudi prakticirati seks bez kondoma bez obzira koliko puta im ponoviš da to ne rade. I to ne nekolicina, nego većina.
Siguran seks je super stvar ako možeš živjeti s efektom koji ti ima na užitak u seksu i treba ga poticati, no umjesto da se ignorira da se neće svi toga pridržavati, barem ne dosljedno, ljude bi trebalo osvijestiti o važnosti redovitog testiranja, odgovornosti prema partnerima, kao i metodama minimiziranja rizika, poput serosortiranja i PreP-a.

Nisam upoznao nijednog pravog bugchasera, iako sam upoznao ljude koje nije jako briga ako nešto pokupe, ali nemaju eksplicitan cilj zaraziti se. Pretpostavljam da se u slučaju bugchasera radi o ekstremnoj i fetišiziranoj autodestruktivnosti

Misliš li da te to što si HIV+ donekle zaustavlja u ulazak u ljubavnu vezu s drugim muškarcem?

– Ne. Bio sam u vezi s HIV+ dečkom.

Kako gledaš na pojavu bugchasera (osoba koja želi dobiti virus HIV-a, op. autora)? Bi li pristao nekome prenijeti HIV ako bi ta osoba to izričito tražila od tebe?
– Ne bih, da i mogu. Kao što sam prije spomenuo, sve relevantne studije pokazuju da pozitivne osobe s nemjerljivom količinom virusa u krvi (trenutno, manje od 20 kopija po mL) ne mogu nikoga zaraziti seksualnim putem, pa ni bareback seksom. Još nije zabilježen ni jedan slučaj u svijetu gdje je osoba s nemjerljivom količinom virusa u krvi nekoga zarazila, a Švicarska je prije nekoliko godina donijela i zakon po kojem takve osobe ne mogu biti zakonski odgovorne za prijenos infekcije.
Nisam upoznao nijednog pravog bugchasera, iako sam upoznao ljude koje nije jako briga ako nešto pokupe, ali nemaju eksplicitan cilj zaraziti se. Pretpostavljam da se u slučaju bugchasera radi o ekstremnoj i fetišiziranoj autodestruktivnosti.

Osjećaš li odgovornost da ne preneseš HIV? Misliš li da je svatko odgovoran za sebe ili da ti sad imaš novu odgovornost prema svojim seksualnim partnerima?
– Ne osjećam strah ili odgovornost iz ranije spomenutih razloga, no smatram da je minimum društvene odgovornosti potencijalnim bareback partnerima reći svoj status.

HIV/AIDS je nekad bio smrtna presuda, danas je zapravo kronična bolest. Kako se nosiš s tim da sad živiš s HIV-om i da je to neodvojivi dio tvog života?
– Ne "nosim" se s tim. To je sad integralni i normalni dio mog života. Shvaćam da mnogima nije tako, ali ja nisam traumatiziran HIV-om.

Čega se najviše plašiš u vezi a tim što si HIV+?
– Budući da se religiozno držim režima liječenja, potpuno sam zdrav i nemam nikakvih nuspojava od lijekova, zapravo nemam nekih strahova. Eventualno da će marksisti napokon uspjeti srušiti kapitalizam i izazvati kolaps farmaceutske industrije. Šala.

Otkako si HIV+, koliko često razmišljaš o tome? Je li to nešto što ti je u mislima svaki dan?
– Ne razmišljam o tome uopće, osim jednom dnevno kad trebam popiti tablete. Život nakon HIV-a mi se ni na koji način ne razlikuje od života prije HIV-a, osim što moram dnevno odvojiti 30 sekundi za popiti dvije tablete, i dvaput godišnje otići po lijekove te izvaditi krv.

Realnost je pak da u istraživanjima o prakticiranju sigurnog seksa preko 50% ispitanika kaže da ne koristi redovito kondome, što definitivno nije produkt nevidljivosti ili malobrojnosti takvih kampanja. Ovo je školski primjer guranja glave u pijesak i ignoriranja slona u prostoriji, a to je da će ljudi prakticirati seks bez kondoma bez obzira koliko puta im ponoviš da to ne rade. I to ne nekolicina, nego većina

Pitaš li se nekad što se moglo dogoditi prije nego si postao HIV+ da ne dobiješ virus? Ima li možda neki trenutak u kojem misliš da je nešto otišlo u tom smjeru i da bi danas odlučio drugačije?
– Nema smisla lamentirati nad prolivenim mlijekom, pa se ne zamaram time često. Svjestan sam gdje sam i kako sjebao, no nisam siguran da sâm u danim osobnim okolnostima mogao mnogo bolje.

Kako odgovaraš na stav "tako mu i treba, sam si je kriv"?
– Puši k....

S druge strane, jedna od standardnih reakcija na nečiji HIV+ status jest sažaljenje. Kako to komentiraš i kako na to reagiraš?
– Obzirom da nisam o svom statusu pričao ni sa kime osim s (potencijalnim) seksualnim partnerima, par prijatelja i doktorom, ne mogu reći da imam previše iskustva s time. Pretpostavljam da je standardna reakcija ili sažaljenje ili svaljivanje krivnje, s tim da mislim da se ljude od sažalijevanja može relativno lako odviknuti, ukazujući im na činjenice.

Zašto si pristao na ovaj razgovor i kakve reakcije očekuješ?
– Podizanje svijesti, razbijanje zabluda, dekonstrukciju stigmi i tako to. Netko mora. Ne bih prognozirao generalni ton reakcija, ali svakako očekujem i hrpu dežurnih moralizatora i dušebrižnika te njihovo graktanje.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.