Nedavno sam s prijateljem, također pederom, bio na cugi. Uz velike količine crnog piva i nebrojeno puno tema koje smo pretresli, dotakli smo se i priča o (bivšim) vezama. Pričao sam o svojoj prethodnoj vezi, prekidu i kakve je sve strahove i nesnalaženja on uzrokovao. Sugerirao mi je da o tome napišem tekst. Premda sam o tome djelomično već pisao, sugestija je prihvaćena.

Prvo nesnalaženje je bilo to što nisam znao kamo ću, kad budem spreman, krenuti u potragu za nekim. I, pretpostavljajući što bi mogao biti odgovor, prvi strah je bio od prisilnog povratka u ormar. Naravno, kad s nekim provedete šest godina života, prekid sigurno uzrokuje da dobrim dijelom izgubite tlo pod nogama. Koliko god prekid bio sporazuman i zajednička odluka da je naša veza već odavno mrtva. A nikakvi pokušaji njezinog oživljavanja nisu upalili. U pederskom svijetu, šest godina veze uglavnom predstavlja čitavu vječnost. A kad živite tu vezu na način da ona i jest za čitavu vječnost, gubljenje tla pod nogama nije nikakvo čudo.

Zašto bi traženje novog dečka odjednom značilo vratiti se u ormar?

Kad veza završi, čovjek shvati da će, izgleda, opet morati prolaziti mnoge stvari za koje je mislio da ih je "obavio" i riješio ih se jednom zauvijek. I sad sve ispočetka. Ali, gdje početi? Odakle sad opet krenuti tražiti nekoga, kako se to uopće radi? Hoćete li krenuti od ovih nekoliko prijatelja/poznanika pedera? Možda se među njima krije neki materijal za vezu, ali prije to nije bilo moguće ostvariti? Već i razmišljaš pomalo kako bi bilo u vezi s nekim od njih. Bi li to moglo funkcionirati? Hm, pa zašto ne probati?

Ali, opet, što ako ne bude ništa od toga? Nije li tih par ljudi koje poznaješ malo preuska "baza" za potencijalnog ženika? Kako proširiti tu "bazu"? Znači li to da opet "moram" otvoriti profil na PlanetRomeu, a mislio sam da sam se toga riješio? Znači li to da "moram" otvoriti profil na Gay.hr-u, pokušati stupiti u kontakt s nekim? Premda više nisam siguran koliko mi se to uopće da i znam li to još uvijek. Unatoč otporu prema tomu, jasno je da je pedere najlakše naći tamo gdje obitavaju u velikom broju. Pa i ribič će loviti ribu u jezeru, a ne na livadi. Logično.

Kad veza završi, čovjek shvati da će, izgleda, opet morati prolaziti mnoge stvari za koje je mislio da ih je "obavio" i riješio ih se jednom zauvijek. I sad sve ispočetka

U tom smislu, u redu, možda je to neki početak da se uopće prisjetim kako stvari funkcioniraju. Ali, s druge strane, pomisao na to je uzrokovala i strah da ću morati napraviti nekoliko koraka unatrag, ne bih li uopće došao u priliku da nekoga prepoznam. Jedan od tih koraka unatrag bio bi da se moram početi ponašati kao da sam opet u ormaru. Da se moram prilagoditi većini. Zašto? Kad si s nekim šest godina u vezi, neizbježno je proći puno toga zajedno. A ta veza je, između ostalog, pratila moje autanje roditeljima, prijateljima, kolegama na poslu. Ne samo mene kao pojedinca, nego i nužno autanje mog dečka, autanje naše veze i emancipiranja naše veze i zajedničkog življenja u vlastitoj okolini. Zašto bi traženje novog dečka sad odjednom značilo povratak u ormar?

Nemoguća misija

Sukob je to, naravno, između vlastitih principa i osobnog razvoja koji si prošao, te normalne želje da jednom opet budeš s nekim. Pederi su u cjelokupnoj populaciji manjina. Autani pederi su manjina u toj manjini. Pokušaj da se zadrži vlastita "autanost" time da kao autan peder i tražiš dečka popušta pod shvaćanjem niske vjerojatnosti da je takvih kao ti vrlo malo. Da je vjerojatnost kako ćeš upoznati nekog pedera na šanku u omiljenoj birtiji, na nekom (možda i vlastitom) koncertu, u vlastitoj ekipi kao prijatelja nekog prijatelja, poprilično mala. A još nekog tko ti se sviđa!? Nemoguća misija!

Pa onda popustiš i igraš "na dva kolosijeka". Nadaš se da će ti se posrećiti uživo, ali misliš da je ipak vjerojatnost da će ti se posrećiti u mračnim bespućima internetske zbiljnosti. Tamo se barem nešto događa. Ili je barem takva iluzija, jer su to uglavnom alibi-događaji. I teško se prisiliti da se nakon veze "izvan ormara" odjednom vraćaš na tu razinu. Budimo realni. Čista matematika govori da, ako su autani pederi manjina među pederima, onda su manjina i na dejting stranicama. S tim da bih rekao da je tamo još znatniji postotak za one u ormaru, jer je tamo lakše anonimno i bez straha od otkrivanja stupiti u kontakt sa "svojima".

Kad si s nekim šest godina u vezi, neizbježno je proći puno toga zajedno. A ta veza je, između ostalog, pratila moje autanje roditeljima, prijateljima, kolegama na poslu. Ne samo mene kao pojedinca, nego i nužno autanje mog dečka, autanje naše veze i emancipiranja naše veze i zajedničkog življenja u vlastitoj okolini. Zašto bi traženje novog dečka sad odjednom značilo povratak u ormar?

Teško je prihvatiti komunikaciju s ljudima koji se boje reći što rade u životu ili što studiraju, da ne bi netko saznao da su to baš oni, imenom, prezimenom i seksualnom orijentacijom. Teško je komunicirati s nekim tko se boji reći odakle je, iz istog razloga. Nemoguće je upoznavati nekoga, kad taj ne želi reći ništa o sebi. Teško je doći i do seksdejta na taj način, kamoli nečeg više.

Da ne pričamo o tome da, čak i kad uspiješ dogovoriti neki seksdejt, budeš upleten u sulude stvari na koje nisi niti prije bio spreman. A pogotovo ne kao peder koji slobodno živi svoj život. Pa ti u stan na ševu dođe tip koji sve mora obaviti što prije, jer se za pola sata nalazi s vlastitom curom. Da ti u stan na ševu dođe tip koji se trese kao prut na vjetru od straha što radi nešto tako "opasno", a to je ševa s drugim tipom. Da ti u stan na ševu dođe tip koji, nakon "obavljenog posla" i odlaska doma, pošalje poruku u kojoj moli da izbrišem njegov broj telefona i da nikome ne govorim da je bio kod mene. A kome bih rekao i što, kad ne znam ništa o njemu. Da ti u stan dođe tip koji se ne voli ljubiti i kojem se gadi bilo kakav intimni kontakt s muškarcem. Osim što naprosto obožava imati u ustima muški spolni organ i to ga nevjerojatno pali. Jer je ljubljenje s muškarcem gej, ali pušenje Jednookog Stojana nije.

Taman kad ti je istekao "rok trajanja", opet se nađeš u solo vodama

Netko bi možda rekao da je takvo što nepotrebno iskustvo i mučenje samog sebe. Nije, jer i na taj način čovjek dolazi do shvaćanja što želi, a što ne. Na taj način sam vidio kako stvari, uglavnom, funkcioniraju. I shvatio sam da sam prestar za tako nešto. Ne u smislu godina, nego koliko više ne želim prolaziti bitke koje sam odavno dobio. I došao sam do zaključka da definitivno više ne bih mogao biti s nekim tko je u ormaru. I zašto onda tražiti potencijalnog ženika tamo gdje je najveća vjerojatnost da ćeš naći ono što ne želiš?

Teško je prihvatiti komunikaciju s ljudima koji se boje reći što rade u životu ili što studiraju, da ne bi netko saznao da su to baš oni, imenom, prezimenom i seksualnom orijentacijom

Drugi strah je djelomično vezan uz ovaj prvi i o njemu sam već pisao u jednom od tekstova. Strah da ti je prošao rok trajanja. Kad u pederskom svijetu godinama slušaš kako si s 30 godina već odavno starkelja, matorac, stara krama. Iz tog razmišljanja da život praktički završava s 30 godina i što si napravio dotad, vjerojatno se i javlja potreba kod mnogih da se do te dobi "osiguraju" i "skrase". Ako dotad ne uspiju, neće nikad. Kad si okružen takvim razmišljanjima, htio to ili ne, tako nešto se uvuče u podsvijest. Koje li tragedije svih onih koji do 30. ne uspiju naći ženika. A zamislite tek koja je bila moja "tragedija" kad sam uspio naći ženika, biti s njim šest godina, nadmoćno se smijao svim "jadnicima" koji nisu u tome uspjeli (karikiram, naravno!), a onda šok!

Taman kad ti je istekao "rok trajanja", ti se opet nađeš u solo vodama. Postavljaju se pitanja na što sam potrošio šest godina, čemu trud oko nečega što se nije pokazalo trajnim. Misliš da si utrošio vrijeme i energiju u nešto, a nisi se "osigurao za cijeli život". Hoćeš li sad, kad si manje spreman na kompromise, morati raditi veće kompromise nego prije? Hoće li tvoj ego podnijeti ako više nisi u mogućnosti birati, nego ćeš uzeti ono što ti se nudi?

"Potrošenost" nakon tridesete

Unatoč tome što se smatram razumnim i emotivno čvrstim, kad čovjek privremeno izgubi tlo pod nogama, sigurnost, pa i naviku, vrlo lako dođe u situaciju da poželi ići protiv sebe. I da, gubeći tu sigurnost, odjednom osjeti i strahove koji nisu nužno njegovi. Kad je čovjek slab, teže se othrvati neželjenom utjecaju okoline. Čak i tuđi strahovi ili puki doživljaji samih sebe odjednom se preslikavaju i na tebe.

Na kraju shvatiš da u korijenu svega leži jedan osnovni strah. Taj strah je opravdanje za razmišljanje da će me okolina vratiti u ormar, a to je laž. Jednako kao što je laž da me okolina prisiljavala na ostanak u ormaru. Zamišljena reakcija okoline je samo opravdanje za razmišljanje da je ostanak u ormaru ispravna stvar. Isto tako, na povratak u ormar i na prihvaćanje "ormaruškog" način traženja partnera ne tjera nas okolina, nego taj osnovni strah. Prihvaćanje razmišljanja o "potrošenosti" nakon 30. godine, dodatno potiče strah i dodatno čini prihvatljivijim barem djelomični povratak u ormar. Cilj opravdava sredstva, a treba spasiti što se spasiti da.

Kad u pederskom svijetu godinama slušaš kako si s 30 godina već odavno starkelja, matorac, stara krama. Iz tog razmišljanja da život praktički završava s 30 godina i što si napravio dotad, vjerojatno se i javlja potreba kod mnogih da se do te dobi "osiguraju" i "skrase". Ako dotad ne uspiju, neće nikad

O kojem je strahu riječ? O strahu da smo, možda, zaboravili kako je to biti sam. I strah od toga da ćemo i ostati sami, ako se ne prilagodimo.

Sve je to normalno i ne treba se bojati proći te emocije. Nakon početnog straha, polako počinješ shvaćati da o samom sebi imaš mišljenje da si ljepši nego ikad, zanimljiviji i duhovitiji nego ikad, pametniji nego ikad. I da se, zapravo, osjećaš bolje nego ikad! Ako je to kraj života, onda neka traje vječno! U redu, shvaćaš da se ne moraš ponašati kao da loviš posljednji vlak. Shvaćaš da, izgleda, ipak imaš malo više vremena nego što si mislio. Ili si u trenutku slabosti prihvatio tuđa razmišljanja, što u normalnoj situaciji nikad ne bi.

Polako vraćajući sigurnost, pristajanje na djelomični povratak u ormar u traženju partnera postaje sve neprihvatljivija opcija. Shvatiš da si se na još jednom primjeru podsjetio koliko je grozan osjećaj pokušavati se, protiv svoje volje, prilagođavati tuđem funkcioniranju. Koliko god ga smatrao neprikladnim za sebe.

I na kraju se dođe do shvaćanja da je sve te strahove bilo potrebno proći. I jednako brzo se shvati da su oni bili besmisleni. Jer je nemoguće ostvariti dobar odnos s nekim, ako rušiš odnos sa samim sobom. Nešto što odavno znam i čime se vodim, a što sam putem privremeno i u jednom segmentu zaboravio. A naravno da je teško naći nekoga s kim vrijedi provoditi vrijeme i dijeliti život. Da nije teško, ne bi bilo toliko vrijedno. Pogotovo ako u tome uspiješ ne odričući se sebe.

Rekao bih da je to i poanta. Naći nekoga, ali pod cijenu da ne izgubimo i sebe.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.